Zaboravili ste lozinku?
Ulična politika Štampaj E-pošta
04.08.2008.

Evo preživeli smo i taj 29. juli, uz osamdesetak povređenih i veću materijalnu štetu. Iste noći Radovan je ispotiha odleteo ka Sheveningenu. Nebo nije palo na Srbiju, niti je došlo do obećavanog radikalskog "narodnog odisaja". Policija u međuvremenu polako hapsi nasilnike koje je identifikovala, što nije bilo teško: znaju se oni od ranije, vide se na snimcima (ne samo po televizijama; ume i murija da slika). Pred sudom će se videti jesu li to "Tadićevi provokatori", kako tvrde radikali" ili "srbski patrioti".

Ceo taj tužno-komični događaj zaslužuje malu analizu. Dve scene će ostati zapamćene: onaj policajac koji je na ćošku Dečanske i Makedonske izleteo napred, pa se okrenuo i neverbalnom komunikacijom (verbalnu, na žalost, nismo čuli) poziva kolege da se pridruže; ako prevedemo jezik gestova, poruka bi glasila: "Šta je, pičke? Treba samo nas dvojica da radimo?". Drugi, ali mnogo poučniji događaj je Aleksandar Vučić koji pije batine od policije. Ako u ono malo autobiografskih crtica koje je mladi Vučić do sada javno saopštio ima imalo istine, tu nešto nije u redu. Naime, svaki beogradski mangupčić sa ulice zna da se u tuđu tuču nije mešati, pogotovo ako je policija jedna od strana. Pre će biti da je mladi Aca ipak bio dobro dete (ljubi ga majka) dok nije podivljao, inače mu se ovo ne bi desilo. Ja inače, za razliku od Doktora Profesora Vojislava Šešelja, ne mislim da je batina iz raja izašla i to se na primeru Ace Malog Vučića kasnije videlo. Nije ga trebalo dirati.

E, sad: šta se tamo zapravo desilo? Mladi Vučić će kasnije tvrditi da je "tačno" 22.325 ljudi (ili nešto tome slično) došlo na "veličanstveni miting Srpske radikalne stranke" u spontanoj organizaciji, deo i autobusima (ili je mislio samo na te iz autobusa; svejedno). Policija - koja se u to dobro razume - procenila je broj prisutnih na oko 10-15 hiljada, a iskusni posmatrači Trga Republike skloni su da se slože: mnogo je bilo "transparentno". Nije tu bitan kvantitet, nego kvalitet. Očito je da vođstvo radikala, a pogotovo Prezidijum Politbiroa njihovog Centralnog otadžbinskog komiteta ("Predsednički kolegijum", najnovija formacijska jedinica, što svedoči o okoštavanju i birokratizaciji stranke), ima krivu percepciju svoje izborne i ulične baze. Dopustili su sebi da po onoj vrućini satima dave prisutne svojim opštepoznatim govorancijama, sve obećavajući "mirnu i dostojanstvenu šetnju" pored RTS - čim svi izgovore šta im je na srcu patriotskom. Došlo je do normalnog i očekivanog osipanja, jer nije im to 2. program RTS, pa da gnjave satima do mile volje "po poslovniku"; to je, drugovi radikali, ulica. Onda su fudbalski navijači i klerofašistički marginalni šljam izgubili strpljenje; pivo je već bilo konzumirano, pa je došlo vreme za akciju. Dok je Toma Nikolić nadahnuto zborio na bini ne sluteći ništa, čarke su već bile započele. Policija je sačekala da stvari eskaliraju do nespornog praga osetljivosti i krenula.

Najzanimljiviji deo celog tog događaja je to što se Trg Republike ispraznio od srpskih patriota i Karadžićevih obožavalaca u rekordno brzom vremenu čim je prva patrona od 38 mm sa suzavcem doletela iz Makedonske ulice. Ostala je šaka jada na bini, izgleda zato jer se odatle bolje videlo ("Ko na brdu čak i malo stoji..."); ostalo je nestalo netragom. Dalje je bila samo rutina: "Ajde kući, raziđi se!", skoro bez ikakve prinude.
Tu sad dolazimo na suštinu stvari: na motivisanost učesnika "veličanstvenog mitinga u organizaciji SRS". Ti ljudi udaljili su se mirno i dostojanstveno čim je "sitovacija" zagustila. Ostala je navijačka i klerofašistička squadra, čija je, pak, motivacija uvek ista: da se pobiju sa policijom, pa makar i zbog nekog Radovana Karadžića, kad nema boljeg povoda.

Ovoga puta, 29. jula, imali su priliku da se istaknu, ali se istakli nisu; naprotiv: policija ih je, onoliko njih (verujmo Vučiću!), rasterala za tren oka kao mačke s jebišta.
Onda je Slobodan Antonić, očajan zbog takvog ishoda, pokušao da napravi paralelu između 9. marta i 29. jula. Naravno da se okomio na medije, pokušavajući da izjednači tadašnje izveštavanje o 9. martu 1991. i ovo sadašnje, sa idejom da su sve to "režimski mediji", pa ako su režimski mediji lagali tada, mora biti da lažu i sada. Da: tačno je da su režimski mediji pre, za vreme i posle 9. marta lagali i to masno. Ne: nije tačno da su mediji o 29. julu lagali. Naprotiv: izveštavanje je bilo istinito, potpuno i blagovremeno. Ako je neko pomalo iskrivio stvar, bili su to radikalski mediji, što je bilo za očekivanje i niko im ne zamera, jer su odavno stranački deklarisani. Nisu čak ni pokušali da iskrive suštinu stvari: ono što se desilo.

Bio je to tipični antonićizam: pravljenje mehaničke veštačke simetrije između "ovih" i "onih" "ekstremista", između kojih se, eto, našla "zlatna sredina" oličena u Koštunici i njegovoj stranci DSS. Samo tako se može na jedvite jade i bez ikakvog uspeha praviti paralela između 9. marta i 29. jula i pokušaj je sam po sebi jadan. Devetog marta je narod rasterao policiju sa beogradskih ulica; 29. jula je policija rasterala sa Trga Republike neodlučne, sumnjičave i nemotivisane simpatizere radikala i šaku huligana.
Zaključak je, pre svega, da radikali treba da se zamisle: pretnja je, kaže fon Klauzevic, senka batine; ako nema batine, blef je pročitan i pretnja ne vredi. Zato bi SRS što pre morala da nađe načina da iz sebe i svoje okoline izluči navijače i ostali huliganski šljam, jer tu nema budućnosti. Kakav je to "patriotizam" koji junački sprovodi nabildani komad govedine sa pivskom flašom od dve litre u ruci, neko ko se rodio kad je rat u Bosni već trajao i ko pojma nema ko je Karadžić i zašto je važan?

Danas, 04.08.08.


Povezani članci:

  • Ćutanje pred objavom rata

    Radikali su došli kod predsednika Vlade i predložili mu da ponovo objavi rat celom svetu. Još jedan rat. Rat sa izvesnim završetkom. Majke i očevi izvadite pogrebna odela. Mladost ćemo opet ili sahranjivati ili ispraćati u inostranstvo. I jedno i drugo ići će na dušu ne samo uvek spremnih izvođača krvavih radova već pre svega na račun višednevnog ćutanja Vojislava Koštunice.

  • Beleška o orijentaciji

    Pod uticajem dve suprotstavljene sile – unutrašnje, koja je bila u zavadi sa stvarnošću i spoljašnje, koju je proizvodio Tadić – Radikali se nisu naprosto rascepili, nego su popucali, kao grnčarski sud.

  • Bogobojažljivi i radikalima skloni

    Nedavno istraživanje javnoga mnenja pokazalo je da većina gradjanki i gradjana Srbije sebe smatra religioznim, a nedavni izbori pokazali su takodje da većina gradjanki i gradjana Srbije misli da je za vodjenje države najpodobnija stranka čiji se vodja nalazi u zatvoru, optužen za najteže ratne zločine (genocid), čije su ideje manje-više iste kao i one koje su odvele u rat odnosno napad na Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, i čija se politička (skupštinska) efikasnost dosada pokazivala uglavnom u svadjanju, beskonačnom zauzimanju vremena za disksusiju, prostaklucima, vredjanjima, nesavladivoj količini gluposti, i jezičkoj nesposobnosti. U nedavnoj prošlosti, dotična stranka je sudelovala u nekoliko navrata u vladama SPS-a, i to u najgorim vremenima za većinu gradjanki i gradjana. Možda je potrebno setiti se i detalja da je vodja stranke otišao u Hag »dobrovoljno« u sumnjivo kratkome vremenu pre ubistva premijera Zorana Djindjića...

  • Greh Tomislava N. ili: o limitima nihilizma

    Po svemu sudeći, Tomislav Nikolić je postao novi Dragan Marković Palma. Ne «formacijski», nego ideološki, što je, uostalom, mnogo važnije.

  • Kako glasati

    Glasanjem za manje zlo potvrđujete pravilo i dosadašnju ustaljenu praksu da za uspeh u političkoj utakmici ne morate biti “dobri”. Dovoljno je da budete “manje zlo”. Time obeshrabrujete “dobre”.

 
< Prethodno   Sledeće >
VELIČINA SLOVA: A | A | A

Autori

Autori Naslovna
Peščanik
Aleksandar Bošković
Aleksandar Hemon
Aleksandar Trifunović
Aleksandar Stević
Biljana Srbljanović
Borka Pavićević
Biljana Stojković
Bojan Bajić
Bora Ćosić
Boris Buden
Boris Popović
Boris Dežulović
Boban Stojanović
Beton
Dimitrije Boarov
Dubravka Stojanović
Dubravka Ugrešić
Danilo Kiš
Dejan Đokić
Dušan Bogdanović
Dejan Ilić
Ivan Čolović
Ivan Milenković
Ivan Torov
Ivan Janković
Jovan Byford
Laslo Vegel
Latinka Perović
Miloš Vasić
Mirko Đorđević
Miroslav Prokopijević
Miša Brkić
Miloš Ćirić
Mirjana Miočinović
Momčilo Đurđić
Muharem Bazdulj
Milan Vukomanović
Marko Vidojković
Milutin Petrović
Mile Lasić
Miljenko Dereta
Nadežda Milenković
Nikola Samardžić
Nenad Dimitrijević
Nenad Prokić
Olga Manojlović Pintar
Olga Popović-Obradović
Olivera Milosavljević
Pavle Rak
Petar Luković
Predrag Ž. Vajagić
Rastislav Dinić
Radmila Radić
Svetlana Lukić
Srđa Popović
Stojan Cerović
Sreten Ugričić
Svetlana Slapšak
Semezdin Mehmedinović
Srđan Barišić
Sonja Biserko
Slavoj Žižek
Svetislav Basara
Teofil Pančić
Tibor Jona
Tomislav Longinović
Todor Kuljić
Vladimir Gligorov
Vesna Pešić
Vesna Rakić-Vodinelić
Vojin Dimitrijević
Velimir Ćurgus Kazimir
Vlada Milovanović
Vojislav Pejović
Vladimir Arsenijević
Vladimir Pištalo
Vladimir Todorić
Vuk Bošković
Zoran Đinđić
Zoran Ostojić
Žarko Puhovski
Žan Bodrijar
Jedan autor - jedan tekst
Tekstovi slušalaca
Džozef E. Štiglic
Kristofer Hičens