Povodom preimenovanja SFRJ u «SeReJu» prije 16 godina

Krajem aprila 1992. godine nestala je i formalno jedna velika zemlja. Svima drugima je oduvijek bilo jasno da Srbija i Crna Gora ne mogu same biti «Jugoslavija», ali ne i slijepom domanovićevskom vođstvu «dva oka u glavi», koje je tada bilo u zavadi i s pola svijeta i sa zdravim razumom. Narod je, pak, bio žrtva džinovskog Jonesovog experimenta u režiji raznih minovića i mitevića i vučelića i inih. I danas je, u stvari. Shvatiti tu pralaž, pragrešku je mnogima i danas nemoguće, zbog čega ne mogu shvatiti ni ono što je uslijedilo poslije preimenovanja «SeReJe» u «Državnu zajednicu SCG», kao niti prostu činjenicu da Kosovo nije Srbija već odavna, vjerojatno od onog dana kad su Milošević i drugi slijepci pogazili Ustav SFRJ, ukinuli pokrajine, legitimirali nasilje kao legalno sredstvo i laž kao istinu.

Jugoslavija se bespovratno zaputila ka smetljištu historije upravo onda kada se odrekla uvažavanja drugosti unutar sebe, to jest poimanja razlika kao bogatstva, a ne prokletstva. To se, doduše, oduvijek slabo shvatalo u Srbiji, ali i drugdje je na djelu slična matrica. Na Balkanu se jednostavno misli u kategorijama mi i oni, većina i manjina. Sve što je bilo lijepo i što bi se moglo povezati s Jugoslavijom i dalje je posvuda prokleto i stigmatizirano. Upravo to lijepo i plemenito i jeste ubijeno i iščezlo u dimu i garežu topova «slavne JNA», onima kojima su rušeni barokni gradovi poput Vukovara, gađani Dubrovnik i Mostar, pa potom 1.000 i više dana držano u opsadi olimpijsko Sarajevo. Demonstrirano divljaštvo je, dakle, ostavilo razornog traga za vijekove, a njegova najkrupnija žrtva je plemenita južnoslovenska ideja, pa potom srpska kultura i Srbi kao narod, koji su stigmatizirani i u svom okruženju i u cijelom svijetu kao nikada u njihovoj povijesti. Omamljeni su još uvijek, nažalost, u svojevrsnom bunilu, nesposobni da većinski pojme svijet u kojem žive i u njemu svoju ograničenu veličinu, dostatnu tek za prijetnju miru u regionu i niti za šta više. Krivica je, dakako, u političkom i kulturnom vođstvu, bivšem i aktualnom, a ne u narodu.

U «Miloševićevoj konjušnici» (da se poigramo ovdje Krležinom metaforom o «Karađorđevićeva konjušnici», u kojoj je prije ravno 80 godina čuveni «parlamentarac» Puniša R. izveo krvavi komad s pucanjem) se pomenutoga 27. aprila 1992. godine slavilo bučno i zvanično proglašenje «SeReJe», nakon što se već godinu dana šenlučilo diljem Jugoslavije, ubijalo i palilo koga se i šta se stigne, pa se mic po mic i zadavila SFRJ, sve pod mudrom dirigentskom palicom glavnog konjušara zvanog S.M. Da apsurd bude savršen, toj i takvoj zemlji je na brzinu  nametnut «žabljački ustav», a ljudima diktatorski dan za državni praznik.

U momentu proglašenja ovog nedonoščeta od države ja sam  se zatekao u ambasadi SFRJ u Bonnu, u nemogućoj poziciji savjetnika za štampu i kulturu, kada do kulture više nije bilo nikomu. Ja i moji malobrojni istomišljenici u Ambasadi SFRJ mogli smo se samo stidjeti u ime barbara, jer se oni nisu znali stidjeti. U bonnskoj, kao i u drugim ambasadama, većinu su činili Miloševićevi ljudi, slijepe sluge loših gospodara, spremni na sve. Bio sam već označen «izdajnikom», prebrojali su mi krvna zrnca, ja sam ih samo preduhitrio uputivši telegram istu večer u Beograd u kojem je stajalo da «SeReJa» nije moja zemlja. Imao sam samo 38 godina i otisnuo sam se u mučno «stranstvovanje», koje nikomu ne bih preporučio. Ali i danas bih  kao i tada -  da imam  moć kao što nemam - uveo u pravnu praksu: zločin protivu SFRJ i zločin protivu zdrave pameti.

Kao da nikoga više i ne interesira zašto je i kako isčezla jedna velika zemlja prije 16 godina, tko je u toj nesreći bio veći, a tko manji krivac. Sve je i onako obezvrijeđeno, postalo relativno, loša povijest se ponovila s nekim obrnutim odnosima glede sile i zločina, sila s početka rata i jeste bila ovaj put srpsko prokletstvo. Tko zna tko će se komu sutra već više krvi napiti. Matija B. je u pravu, ćerat ćemo se mi opet, ergo, sve što se desilo i moralo se desiti, takvi smo, u svima nama čuči balkanski barbarin i čeka svoj moment.

Naravno da nije sve baš tako. Svatko je u prošlom ratu napravio i neki svoj izbor, kao što ga pravi i danas. Pristati na ovu vrstu relativizacije i nije drugo do nihilizam u funkciji opravdanja zločina u nacionalno ime, a iza velikog bubanja u nacionalna prsa se u pravilu kriju samo obični lopovluci. Zato se i vrijedi pokušati kritički podsjetiti tih događaja i «ličnosti», poučno je, pogotovu što je politička mantra tadašnjih glavnih aktera na djelu i kada oni više nisu živi. Posebice u zemlji Srbiji, i 16 godina poslije, sve se više-manje odvija sukladno principima i modelu iščašene pameti i zavade sa zdravom logikom, arhetipskom modelu kojeg je uveo u život onaj kojemu se klicalo na svakom koraku, a sada ga «ispod lipe» u rodnom mu Požarevcu sve rijeđe obilaze i takvi kao što su Vučela i Dačić. Niti Handke nije nešto baš raspoložen da se više divi diktatoru.

S. M. i ne bi bio više toliko važan, da se nije namnožilo njegovih «klonova» do unedogled i u Srbiji i u regionu, čiju mantru prepoznati je vrlo važno. Otuda ova «misa mrtvima» (requiem) ili «misa zadušnica» za nekoć veliku zemlju.

Zločin protivu Jugoslavije

Da se Hitleru i njegovim suradnicima u “zločinačkom poduhvatu” protiv cijelog svijeta od prije 60 i kusur godina sudilo po principima po kojima se sudilo balkanskim zločincima u Den Haagu, Njemačka i suvremeni svijet sigurno ne bi bili ovakvi kakvi jesu. Ali ono je bilo vrijeme globalnog sukoba “dobra” i “zla”, pobjednici su sudili pobjeđenima, a u jugoslavenskom slučaju s kraja prošlog stoljeća se radilo o konfliktu “manjeg intenziteta” u kojem “nema pobjednika”, koji skoro da se završio po principu “mir, mir, nitko nije kriv”. To što je prije 16 godina i definitivno nestala jedna velika zemlja, što je ubijeno više od stotinu hiljada ljudi samo u BiH, što je BiH divljački zadavljena da se više nikad ne prepozna, što su milijuni prisilno raseljeni,  što skoro na cijelom Balkanu vlada još uvijek kaos, s izuzetkom Slovenije, malo koga više brine ili uzbuđuje.

U zemlji Srbiji, koja se prije 16 godina umislila da ona (i CG) mogu biti Jugoslavija, još uvijek je vladajuća mantra ono što je naš “domaći Hitler” govorio u svoju obranu pred sudom u Den Haagu (ili, pak, što bulazni još uvijek Šešelj). U stvari, Milošević je do smrti bio doslijedan u svojoj nedoslijednosti. On je znao da ne može promjeniti “sud historije”, kao i to da nikakve “zavjere” Njemačke i Vatikana ili nekog trećeg nije bilo, a da ju je sve i bilo, ona ne bi mogla ništa učiniti bivšoj Jugoslaviji da se nije povampirio “boljšo-fašizam” u većinskom narodu, čemu je, upravo on sam davao pečat. 

Zatekao sam se u jugoslavenskoj ambasadi u Bonnu 1991. i 1992. godine, baš u vrijeme kada je Njemačka “povukla ručicu” s priznanjima bivših jugoslavenskih republika. Na ovom mjestu mogu samo ustvrditi da nikada ne bi bilo “prijevremenog” ili “zakašnjelog”, kako se uzme, priznavanja niti Hrvatske, niti Slovenije, niti BiH potom, da Miloševićeve “horde zla” nisu već iza sebe ostavile u ruševinama Vukovar, da nisu upravo tada  palile i rušile Dubrovnik, da se nije pripremao rat u BiH (zloglasni plan «RAM») i njena podjela.

Uzgred rečeno, posvuda su se u svijetu Miloševićeve tvrdnje o odgovornosti drugih za “smrt Juge” ili “zavjeru” protivu nje uzimale ležerno, uključivo i u Tribunalu u Den Haagu. Takvo što je zanimalo i zanima samo njegove istomišljenike u Srbiji, koji kao da imaju potrebu da vjeruju u Slobine ili Šešeljeve notorne laži, kako bi olakšali sopstvenu nemirnu savjest. Svojevremeno je Mihal Ramač, prije nego što je postao glodur u Danasu, konstatirao kako “papagaj iz Haaga” ponavlja svoje laži do u beskonačnost, a vjeruju mu oni koji su mu i prije vjerovali. No, Miloševićevo pozivanje na bivšu jugoslavensku multietničku i multikultorošku dimenziju, na njenu historijsku opravdanost, što su, u stvari, tvrdili i biskup Strossmeier i Jurij Križanić, da o Krleži, Titu ili nama, brojnim malim ljudima i ne govorimo, je čista perverzija, koja je dodatno ubijala “jugoslavensku ideju”,  ubivši je možda i za sva vremena, ne samo među Srbima.

O ulozi ličnosti u historiji na bosanski način

Miloševića sam i osobno upoznao u mojim beogradskim danima, upravo dok se uspinjao na vlast, u vrijeme kad je pripremao krvavi jugoslavenski ropac. Kada se od njega pravila “ikona”, kada su mu milijuni klicali na mitinzima, kada se nije “skidao” s ekrana i s naslovnih strana u novinama, kada je na svakom kamionu u Srbiji (i drugdje gdje je bilo Srba) bila njegova slika. Nikada neću zaboraviti njegove upaljene oči, njegovu glumljenu samouvjerenost, njegovu priču o “savremenoj federaciji”, koju je ponavljao kao papagaj, što bi rekao Ramač, dok je sve činio da ona nestane ili da postane nešto drugo.

I u ljeto 1988. godine, dakle točno prije 20 godina, kada su njegovi mitingaši tutnjali cijelom zemljom, smjenjujući one koji se nisu uklapali u njegovo viđenje “buduće Jugoslavije”, on je stalno pričao o “modernoj federaciji”. Bio sam tada šef Kabineta predsjednika Jugoslavije (u vrijeme dok je tu funkciju obnašao Raif Dizdarević) i prisustvovao sam u više navrata “kriznim koordinacijama” u saveznom vrhu, kojima je i Milošević prisustvovao. Znalo se desiti da manipulirani radnici zemunskog “Zmaja” na putu na miting u centru Beograda zastanu malo i pod prozorima Palate federacije, gdje je upravo tekao pomenuti sastanak, da onako uzgred j… majku svima onima koji nisu po Miloševićevoj želji, upravo dok je on pričao o “modernoj federaciji”.

Uslijedilo je ludilo mržnje u beogradskim medijima, pa potom i  slično ludilo u medijima u drugim republičkim centrima, pa se počelo slutiti da je to uvod u potoke krvi s kojima će nestati Jugoslavija. Uzgred rečeno, rastao sam se s Dizdarevićem prijevremeno, no to je druga priča, a on je uspio privesti svoj jednogodišnji mandat kraju, da bi ga na samom kraju ponizili “Slobini mitingaši” ispred Skupštine SFRJ. Dizdarević je danas u Sarajevu, aktivan je u Društvu za očuvanje imena Josipa Broza Tita, za cijeniti je što nije nikada paktirao s Alijinim nacionalistima iz SDA ili Harisovim iz Stranke za BiH, piše knjige o vanjskoj politici SFRJ, čiji je vanjski ministar bio, dobre knjige, kažu oni koji su ih čitali - ja nisam.

Krajem te iste 1988. godine bio sam prisutan u Skupštini Jugoslavije kada je pokojni Branko Mikulić (1928-1994.) podnosio ostavku na mjesto predsjednika Saveznog izvršnog vijeća, jer su se protivu tadašnjeg SIV-a u „zločinačkom poduhvatu“ protivu Jugoslavije bile već tada udružile političke elite iz Srbije, Slovenije i Hrvatske, a Mikulić više nije niti u BiH mogao naći nikakvu podršku. Stariji čitatelj se može vjerojatno prisjetiti kako su tada, dakle prije točno 20 godina, u BiH svakim danom nicale nove i nove afere (”Agrokomerc”, “Neum”)  u kojima su, gle čuda, s političke scene nestajali upravo ili samo  protivnici “birokratske revolucije”.

U jednoj od tih afera nastradao je i Hamdija Pozderac, pa je potom bio prisiljen podnijeti ostavku na mjesto potpredsjednika Predsjedništva SFRJ, ergo budućeg predsjednika, da bi nešto kasnije umro u Sarajevu u osami. (Samo zahvaljujući toj činjenici, uostalom, Dizdarević će i biti predsjednikom Predsjedništva SFRJ.) Ovdje ću, pak, samo kazati da Hamdija P. nije bio svetac, pa niti u aferi Agrokomerc, ali nije ni otišao zbog tih eventualnih grijeha, kako je predstavljeno u javnosti, nego zbog toga što se našao na mjestu predsjednika Komisije Predsjedništva SFRJ za promjenu političkog sustava, što je neskriveno bio protivu memorandumskog preuređenja Jugoslavije. I to mu je bio veliki «smrtni grijeh», a sve ostalo je bila tehnika srbijanskih i be-ha satelitskih političara i medija.

Ovo je, dakako, kompleksna priča, kakvi su i Pozderci (Nurija, Hakija, Hamdija) bili, ali preskočimo sve to i kažimo kako se 06. aprila ove, 2008. godine, na Hamdijinom  grobu na Barama, u Sarajevu, okupilo par stotina ljudi, uključivo i nešto njegovih ljutih Krajišnika. U rodnom Cazinu Hamdija P, doduše, nema još ulicu, nema ulicu niti u Sarajevu, a ima je na desetine «mladomuslimana», uključivo i majka od Muhameda Haćirbeja, bivšeg be-ha MIP-a optuženog za lopovluk, jer je vjerojatno  mijesila pitu dok se stariji Haćirbej dogovarao s Iztebegovićem kako da budu antifašisti, a da to nitko ne znade. Hamdija P, pak, ima ulicu u Velikoj Kladuši, ali to je tek kompleksna priča, pa je radije ne otvarajmo ovdje. Radije navedimo kako je Hamdijina supruga Milka kazala sjetno ove prigode na Barama: «Moj Hamdija je volio ljude, ali..»

E, sad se vratimo u Skupštinu SFRJ, u kojoj je tog 28.12.1988. godine odlazeći predsjednik SIV-a Branko Mikulić kazao: “Ako ovako nastavimo, pojest ćemo se kao žuti mravi”. I bi tako. Bio sam u tom momentu njegovim savjetnikom, pa mi je bukvalno naredio da nakon sjednice u Kabinet predsjednika SIV-a, prekoputa skupštinske sale, dovedem “prve ljude” iz tadašnjih jugo-republika. Mikulić je, naime, htio s njima popiti “posljednju časicu”, zapravo zamoliti ih da stanu s ludostima dok je još vrijeme. Prvo je došao Milošević. Branko mu je u lice rekao da ono što on radi neminovno vodi u rat. I još ga je upitao – “šta, pobogu, radiš od mog oca?” Miloševićeva štampa, naime, već je mjesecima pisala protivu predsjednika SIV-a, a neko čudo od lista zvani “Politikin svet” je tvrdilo da je Brankov otac bio ni manje ni više nego ustaša. Brankov otac je, pak, bio vijećnik AVNOJ-a, ali Miloševićevi “medijski psi” su svjesno brkali činjenicu da su bila trojica ljudi s imenom Jure Mikulić, te da je jedan od njih učestvovao u nekakvom napadu na kraljevsku policiju negdje u Bosni uoči onog velikog rata. No, ostavimo se i tog rukavca u ovoj priči.

Milošević se Mikuliću zaklinjao u lice da o tomu svemu nema pojma, pa je čak nazvao telefonom urednika “PS”, kojeg, već pogađate, nije bilo na telefonu. Potom je pio, neizmjerno puno.

U međuvremenu su pristizali i drugi yu-lideri. Pokojnog Ivicu Račana sam nekako, iako s mukom, privolio da dođe, no Milan Kučan je pristao tek nakon mog ponovljenog prenošenja Brankove molbe da dođe na “posljednju čašicu razgovora”. Tadašnji šef Kabineta predsjednika SIV-a, Goran Kapetanović, Račanov šef kabineta Dušan Janjić i ja smo bili “iza vrata”, ali smo dobro mogli čuti Miloševićevo zaklinjanje u jugoslavensku ideju, bahato, pijanačko lupanje šakama o stol, odnosno optuživanje svih drugih za “zavjeru” protivu Juge.

Branko M. se, inače, u ratu držao časno, ali to mu u Alijinim očima nije moglo pomoći, dapače, i to mu je uzeto za grijeh, pa se razbolio i umro je na današnji dan, 12. aprila 1994. godine. Na groblju Sv. Josipa se okupilo oko 2.000 ljudi unatoč granatama i snajperima s okolnih brda. Ni zujanje kamera se nije čulo, nije ih ni bilo, zabilježeno je u jednom nježnom zapisu u Danima, samo žalost u očima nazočnih. Nedugo potom je iznenadno umrla i Brankova  kćerka Planinka, akademska slikarka i likovna kritičarka, potom i supruga mu Rajka, pa na kraju i sin Rodoljub, arhitekta, kao da je prokletstvo palo na Brankovu obitelj. U gradu i zemlji u kojoj je nekoć bio među najmoćnijim ljudima niko više od njegovih nije živ, ili ne živi, a o Brankovom postojanju svjedoči samo neka uličica na periferiji, koju su mu aktualni vlastodršci dali tek da bi ovima poput Alije Izetbegovića ili Azize Haćirbegović mogli dati ulice i trgove u strogom centru. U Sarajevu će, uostalom, biti svakim danom sve više grobova poput Brankova na groblju Sv. Josipa, dakako, hrvatskih i srpskih, koje prosto neće više imati tko posjećivati. I to je Bosni ova borba dala.

Koliko je perverzija nasilnog zaborava uzela maha ponajbolje ilustrira, pak, što se Mikulića i ne spomnje kada se obilježava, u pravilu pompezno i bez ukusa, godišnjica XIV. zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, onih iz 1984. godine, kojima je baš Branko M. dao pečat kao predsjednik Organizacionog odbora, zbog čega je i dobio Zlatni olimpijski orden. O tomu svjedočim «iz prve ruke», bio sam mu - u tom svojevrsnom vrhuncu u povijesti grada - šef kabineta, mlad i neiskusan, doduše, naoružan samo nadobudnošću. U najkraćem,  Branko M. je danas ne samo u Beogradu, gdje je u više navrata službovao i obnašao dužnosti koje se olako ne zaboravljaju u normalnim zemljama, nego i u Sarajevu, zaboravljeniji i od Milkinog Hamdije. A nekad se polu u šali, a polu u zbilji govorkalo da kratica BiH i ne znači  drugo do Branko i Hamdija.

Priču o ovoj kratici su do svireposti izvitoperili baš srpski i srbijanski nacionalisti, koji su se pripremali godinama za ono što će se desiti, dakle za krvavi pir, rat i rušenje BiH, političku i fizičku negaciju BiH i njenog najmnogoljudnijeg naroda – muslimana s velikim i malim «m», današnjih Bošnjaka. Iznenađenje je, pak, u tomu što su suštinski na tom istom fonu djelovali, i još uvijek pričaju nekritički o takvim svojim zabludama o BiH, i tzv. srpski liberali. Među njima ima dosta ljudi koje cijenim, ali se čudu čudim što i dalje pričaju ružno o BiH iz sedamdesetih i osamdesetih godina, upravo o vremenu kada je pokušala stasati u ravnopravnu republiku unutar SFRJ, baš u vrijeme Branka i Hamdije, koji su činili greške, i ne samo oni, ali ne prema takvima kao što su poznati be-ha disidenti u beogradu a la noge, đoge, šešelji i njima slični. Mogli bi se ugledati na Predraga Matvejevića, koji je smogao snage i jedne ratne prilike javno kazao kako tek sada razumije neke poteze ranijih be-ha rukovodilaca. I pokojni Stipe Šuvar se ispričao Branku M. kada ga je upoznao, a nekad ga je posprdno zvao «bosanski Čombe». Toliko ovdje o ulozi ličnosti u yu i be-ha historiji, po bosanski.

Fascinacija barbarstvom

Gledajući svojevremeno film “Slom” (“Der Untergang”), u kojem su obrađeni “posljednji Hitlerovi dani”, te iščitavajući “filmsku verziju” knjige “Der Untergang” Joachima Festa bilo mi je odmah jasno da Hitlerovi “posljednji dani” govore posredno i o Miloševićevoj “obrani i posljednjim danima”. U oba slučaja se ionako radi o “historijskim ličnostima” koje su iskoristile određene historijske situacije. Hitler je zlorabio njemačku povređenost nakon Prvog svjetskog rata kako bi došao na vlast i “zapalio cijeli svijet”, a Milošević je zlorabio objektivnu potrebu za reformama jugoslavenskog društva i još više kompliciranu ustavno-političku situaciju u Srbiji i njenim pokrajinama kako bi uništio “balkansku Evropsku uniju u malom”. Da je imao više snage uništio bi i svijet, nema sumnje.

Ovaj film je odgledan u međuvremenu i u Srbiji, pa ću ovdje samo podsjetiti kako je u međuvremenu umrli dr Joachim Fest u knjizi-potki za film zaključio da je Hitler učinio sve što je bilo u njegovoj moći ne samo da se rat produži, nego i da njegova zemlja nestane zajedno s njim. „Volja za katastrofom“ ili „volja za propašću“ su, očigledno, samo jedno od stanja patoloških tipova na vlasti, koji su, u pravilu, svoj uspon započeli benignom „voljom za moći“ i slatkorječivim obećanjima o „boljoj budućnosti“.

Producent i pisac scenarija fima “Der Untergang” Bernd Eichinger govori, inače, o usporedivosti svih totalitarnih režima,  onog staljinističkog i onog maoističkog s Hitlerovom diktaturom, te o fascinaciji “apsolutnim barbarstvom”. 

Po njegovom mišljenju, historija se bolje razumije putem razumijevanja historijskih ličnosti, nego pukim “bubanjem” datuma i historijskih činjenica. Nakon Prvog svjetskog rata je “Njemačka bila u situaciji koja je bila neophodna da bi omogućila Hitlera”, kaže Eichinger, “ali moralo je biti i Hitlera” kako bi priča bila “savršena”.

Dr. Sead Husić je toliko mlad da bi mi mogao biti sin, ali je već zapaženo ime u svijetu političkih znanosti i žurnalizma u Njemačkoj. Već je objavljivao temeljite analize o ratnim i poslijeratnim fenomenima u zemljama ex-Jugoslavije u  listovima «Financial Times Deutschland», «Taz» ili «Berliner Zeitung». Bio je i urednik u redakciji nedjeljnika «Freitag».

«Gastarbajtersko dijete» je, Bošnjak i Bosanac s njemačkim pasošom, otac Muhamed je iz Sniježnice, a mama Fatima-Mersija iz Brčkog. Dobro govori i naš jezik, ali njemački mu je «maternji». Jugoslavija je za njega sve do rata bila samo «zemlja njegovih roditelja» i zemlja za odmor, ali ju je rat učinio predmetom njegovih preokupacija.  Za njega su se mediji počeli interesirati tek odnedavna, kada se pojavila njegova knjiga “Psihopatologija moći. Razaranje Jugoslavije u ogledalu biografija Miloševića, Tuđmana i Izetbegovića" («Psychopathologie der Macht. Die Zerstörung Jugoslawiens im Spiegel der Biographien von Milosević, Tuđman und Izetbegović», Schiler Verlag, 2007.). Trenutno na FU Berlin priprema i knjigu u čijem je fokusu situacija u Srbiji i Republici Srpskoj.

U osnovi Husićeve knjige «Psihopatologija moći» su psihopatološki portreti Miloševića, Tuđmana i Izetbegovića. Kažimo odmah, dr Husić nalazi psihopatološke crte samo kod dvojice – Miloševića i Tuđmana, dok ih ne nalazi, ili ne vidi i neće da vidi, kod Izetbegovića.

Dr Husić ne griješi, vjerojatno, kada korijene psihopatološkog ponašanja i Miloševića i Tuđmana vidi u suicidnim slučajevima u njihovim obiteljima, iz čega makar dijelom i raste želja za vlašću i moći, pa potom i za (samoubilačkim) razaranjem. Tko je imalo poznavao Miloševića, prihvatit će i Husićevu ocijenu da on nije bio nacionalista. Milošević je bio sve drugo, kvaran i prepreden, zao i bezdušan, ali nacionalista kao Tuđman nije bio, toga je svjestan i dr Husić, koji time slijedi onaj pravac u pristupu objašnjenja «fenomena Milošević», kojeg je utemeljio profesor Bogdan Bogdanović u «Mrtvouzicama» već 1987. godine, u kojima je o Miloševiću progovorio kao «o otponcu na pištolju srpskog nacionalizma».

I sljedeća Husićeva ocijena je lucidna: «.. Nekoliko godina je trajao taj uspon nacionalizma u Srbiji i to je dovelo do reakcije u Hrvatskoj. Tuđman nikada ne bi postao predsjednik da nije bilo Miloševića». Ovdje moram dodati, u nekim mojim spisima od prije 10 godina zapisao sam da bi hrvatski nacionalist trebali podići zajednički spomenik Slobi i Franji u Zagrebu, jer bez Slobe ne bi «imali Hrvatsku», oni koji je imaju, makar takvu kakvu imaju.

Konačno dolazimo i do Husićevog razumijevanja životopisa, pa time i povijesne uloge Alije Izetbegovića. "Naravno da on nije bio Mahatma Gandi», piše dr Husić, «ali ono što ga razlikuje od Tu|mana i Miloševića jeste da s početkom rata, prožetog masakrima i brutalnošću, nije vodio politiku etničkog čišćenja kako bi stvorio etnički čist prostor samo za Bošnjake, kako bi uklonio ostale nacionalnosti i pripadnike druge vjere".

To je vjerojatno točno, uostalom Izetbegović je bošnjačku ukletost i ukliještenost u ovom ratu jedne prilike ovako formulirao – «jedni nas hrišćani ubijaju, a drugi nas hrane.». Ni od njega se, međutim, po mojem mišljenju, ne može napraviti uzor za dužu uporabu niti za sve Bošnjake, a o svim Bosancima i Hercegovcima da se i ne govori. Svakim danom isplivavaju na površinu i neke ružne optužbe na njegov račun u svezi dolaska mudžahedina u BiH i njihovih krvavivih tragova u njoj, o tomu je svojevremeno progovorila i Carla del Ponte u Spiegelu, a Renatte Flottau je potvrdila da ima autoriziranu njenu izjavu o tomu.
 

Milošević je bio agresivni narcis

Milošević nije imao psihozu, ali Milošević je bio agresivni narcis, koji je sigurno imao borderlajnov sindrom. Takvi ljudi na prvi pogled liče na velike talente, sposobni su da stvaraju prijateljstva i sugerišu da su lojalni, prilagođavaju se okolnostima i u stanju su da manipulišu druge osobe. Ali, na drugoj strani oni nikad nemaju čvrste drugove, veze, ako im je potrebno da se otarase tih osoba oni to vrlo brzo, nemilosrdno urade. Sjetimo se samo njegovog druga, mentora Ivana Stambolića.

Ljudi kao Milošević, borderlajn-karakteri, nisu u stanju da osnivaju dugoročne planove, strategije, da misle, a što bi političarima bilo važno, recimo u decenijama, ne, on je uvjek tražio brzo zadovoljavanje svoje želje za tim da bude voljen, naravno ne u onom ozbiljnom smislu, nego u onom da dobije svoje momente ljubavi, naklonost masa, da dobije osjećaj svoje moći, sposobnosti, kao ovisnici od droge je tražio uvijek samo brzu sljedeću dozu emocija, poklonjenih njemu kao vođi. Borderlajn-karakter se prilagođava društvu i društvenim mislima. Ako društvo traži mir i ljubav, Borderlajn-političar će to i da pokuša da ostvari. Ako društvo traži rat, ubijanje, «Borderlajner» će im to dati, jer on dobiva za to ljubav. Sjetimo se: dok je bio iza Stambolića bio je Jugosloven, kritikovao SANU-Memorandum, kad je postao vođa onda je okrenuo ploču. On nije bio nacionalista, to njega nije interesovalo, on je jednostavno tražio temu, koja najbolje uspijeva», cijeni dr Husić.
 

Tuđman je bio paranoik i autokrata

U svezi drugog «anti-junaka» Franje Tuđmana, dr Husić ima potrebu da pojasni: «Ja ne pronalazim isti obrazac ponašanja kod Miloševića i Tuđmana, iako je i Tuđman bio vrlo paranoidni karakter na temelju duboke traume. I ja ne pišem da nije jasno da li su mu otac i maćeha ubijeni ili je njegov otac izvršio ubistvo i zatim samoubistvo, nego je jasno da je Franjin otac bio ubica i samoubica. Tuđmanova priča odnosno njegova legenda oko ubojstva roditelja od strane Udbe ili križarskih zavjerenika je  sastavni dio njegove paranoidnosti. I njegovog pokušaja da kroz legendu ubojstva olakša sam sebi osjećanje krivice za samoubistvo svoga oca.

Pogledajmo izbliza, Tuđman se bavio historijom jugoslovenskog narodno-oslobodilačkog pokreta/ rata. Dok je otac bio živ, pisao je članke i radio sve u svemu na slavi ju-rata protiv fašista. Ali posle očeve smrti on počinje da se bavi gotovo isključivo hrvatskim pokretom, pa non-stop dokazuje da su Hrvati doprinijeli u ratu isto koliko i Srbi. Tuđman piše: "Oče, nikad neću iznevjeriti Tebe i Tvoje ideale.". Tuđman je cijeloga svoga života pokušavao kroz svoj rad, a kada mu se pružila prilika i sa svojom politikom, da se opere od traume da je on lično kriv za samoubistvo svoga oca.»

Je li Izetbegović bosanski Abraham Lincoln?

U svezi Izetbegovićeva autorstva «Islamske deklaracije» ja sam bio nedovoljno precizan, počinje eksplikaciju dr Husić o trećem «anti-junaku», koji je po njegovom razumijevanju bio stvarni  tragičar posljednje yu i be-ha tragedije: «Naravno da je Izetbegović autor «Islamske deklaracije», ali ja sam htio reći da  je on bio vrlo mlad kada je to napisao. A drugo, «Islamska deklaracija» nikako nije bilo opasno ili loše dijelo, niti je bila antijugoslovenska, takvi "Dritte-Welt-Befreiungstexte" su u Njemačkoj 60ih, 70ih godina non-stop pisani, razlika je samo u tomu što Jugoslavija nije bila demokratska drzava. Izetbegović se borio za pravdu, žao mi je što mojim kritičarima i to moram reći, a žao mi je ako zvuči i patetično, ali je on bio nešto kao idealni lider i ja bih ga uporedio s Abrahamom Lincolnom.».

Rekao sam dr Husiću posve otvoreno da brojni ljudi, ne samo zagriženi propagandisti među Srbima i Hrvatima, nego i među Bošnjacima ne misle tako pozitivno o Aliji Izetbegoviću. Odgovorio mi je da je rahmetli Izetbegovića i osobno upoznao u Berlinu jedne prilike 1999. godine, u društvu s njegovim sinom, i nekim drugim ljudima, te da je ovaj na njega ostavio pozitivan utisak.

O neskrivenim i nepatvorenim osjećanjima za Bosnu dr Husić, inače, kaže: «Pa šta da kažem o mojim osjećanjima za Bosnu? Imao sam dajidžu Mirsada i tetka Salku, koji apsolutno nisu bili politički ljudi. Bili smo prvo Jugosloveni pa tek onda Bosanci, muslimani. Mirsad je znao pjevati, svirati gitaru, znao je crtati, imao je talent umjetnika, a tetak Salko je bio miran tip, zainteresovan za nove tehnologije i strašno je volio našu fudbalsku reprezentaciju, onu slavnu sa Piksijem Stojkovićem, Prosinečkim, Katanecom. Kad je Jugoslavija na SP-u 1990. pobijedila Španiju bacao je petarde kroz prozor. Nisu ih interesovali niti Alija, niti Slobo, niti Franjo, ne, nego samo život.

A onda dođe napad na Brčko. Četnici u gradu. Salko se jedva izvukao, pobjegao u Rahiće, kao i hiljade drugih Brčaka. Tamo mu žive otac i majka, brat. Nije mogao bježati, jer mu roditelji nisu imali kud. Tako da je regrutiran u Armiju BiH. A dajidža Mirso, zamislite kakav čovjek, mogao je da pobjegne u Austriju, imao je papire, ali nije htio ostaviti drugove i Salku. Žene i djeca su došli k nama u Traunstein. Mirsada ubila granata 1992, a kratko za njim, u decembru, pogine na liniji i Salko, braneći šta? Braneći roditelje od zločina. Ništa drugo. U ta doba zavolim Bosnu, zaboravim na Jugoslaviju. A danas? Često odem u Bosnu. Tamo me ljudi prime, kažu, Seade kako si? Osjećam da pripadam njima, Bošnjacima. Mada sam rođen u Njemačkoj i odrastao ovdje, državljanstvo imam, nikad ne mogu biti Nijemac. Uvijek me pitaju: Sead, odakle to ime, odakle  ti to? Jednostavno, ne pripadam njima. A to, kako izgleda s njihove strane, ne može tako. Pa šta da radim, Bosna, ta mala zemlja, mi je, mislim, eto, u duši.”

Pitam dragog mladog čovjeka, sa svim njegovim zabludama o Izetbegoviću, i o perspektivama Bosne i Hercegovine. «Pa, perspektiva je vrlo teška”, malo oklijevajući zaključuje dr Husić, «kad pomislim na masovne grobnice, pa na Dodika i RS, na to da su Karadžić i Mladić  na slobodi i da  - u kontekstu konflikta između Zapada i islamista-terorista - bosanski muslimani moraju da se pravdaju,  perspektiva nikako nije dobra.». Ali,  kazat će na kraju ispovijesti dr Husić: “Bosna je prošla mnogo, mnogo teže dane, pa će proći i sve ovo.»

Pismo iz Berlina
Peščanik.net, 13.04.08.