Estragon: Komm, wir gehen!
Wladimir: Wir können nicht.
Estragon: Warum nicht?
Wladimir: Wir warten auf Godot.
Estragon: Ach ja....

Ne vjerujem da čitateljima Peščanika treba uopće prevoditi ovaj banalni  dijalog iz Beckettovog «En attendant Godot». Uostalom, i kod nas je, kao i drugdje u svijetu, već naslov Beckettovog komada postao poslovica i poštapalica. «Čekajući Godota» ili «Godoa» je fraza koju svatko upotrebljava gdje hoće i pod kojom misli što hoće. I dobro je da je tako. Navedeni dijalog Vladimira i Estragona je banalan  (hajdemo, idemo, ne možemo, zašto ne, čekamo Godota, ah, da...) pa se još i ponavlja  više puta, što nikomu ne smeta. Uostalom, nitko ne zna ne samo do kraja predstave, nego  do danas tko je uopće taj Godot i da li Godota ima, hoće li ikad  doći ili neće, valjda je u tomu i tajna uspijeha ovog par excellence egzistencijalističkog komada  francuskog teatra apsurda.

Niti u svezi imena «Godot» ne znade se do danas je li se tu radi o poigravanju s engleskom riječju God (Bog) ili je riječ o francuskoj riječi godillot, što u jargonu  znači cipela, kako se našalio, sve su prilike, jedne prilike Beckett osobno. Od kulture do kulture, dakle, pod Beckettovim naslovom podrazumijevaju se različite stvari, ali se ponajčešće misli na iščekivanje Mesije, u stvarnom ili prenijetom značenju. Bilo kako da je, ovo je djelo Samuela Becketta – unatoč što mu se dijalozi ulijevaju u prazninu, u ništa, ili, možda, upravo zbog toga – postalo kultnim. Meni se, pak, Beckettov naslov učinio zgodnim za paralelu između Njemačke i Srbije glede (ne)dolaska «Brandta među Srbe», kojega nema, pa nema, kao ni God-ota.

Da nije srpski Brandt već ubijen?

Skeptici bi odmah rekli da sve pararelele između Njemačke i Srbije  glede «Brandta među Srbima» vode u Beckettovu prazninu. Potencijalnoga «srpskoga Brandta» je Srbija odmah ubila, prije nego što je uspio da se učvrsti na premijerskom kormilu. Zoran Đinđić  za  brandtovsko klečanje u nekoj našoj Varšavi prosto nije imao vremena, žurio je, pa mu su se toj žurbi prepriječili veliki i mali trutovi. Od tada je prošlo  pet godina i toliko dugo se oficijelna Srbija vraća trutovskim  koracima u svoju neslavnu prošlost s kraja 20. stoljeća, obilježenu ratovima i zločinima prema braći i polubraći u susjedstvu i komšiluku. Ergo, o nekakvom skorašnjem  «srpskom saginjanju», odnosno «klečanju» u nekoj balkanskoj Varšavi ne može biti ni govora.

Zadnji je moment, pak, da se putem sudjelovanja u vlasti normalnih i prosvijećenih ljudi, pa putem normalne komunikacije sa svijetom, sa susjednim zemljama i narodima, uključivo i Albancima, Kosovom i Albanijom, bez obzira  šta je u prošlosti bilo sve između njih i Srba i Srbije, zaokrene od marša u prošlost ka budućnosti i normalnosti, baš onoj i onakvoj kakva vlada u EU. U krajnjem, ako takvo što može Hrvatska, a ovih je dana konačno pokazala da može, tada može i Srbija, ali prvo mora njen oficijelni dio htjeti takvo što. A kada cijeli region bude jednoga lijepoga dana u EU neće svi sadašnji problemi biti rješeni, ali bit će neusporedivo manji, a neki od njih i smiješni. Logično je očekivati, naime, da bi se zemlje ex-Jugoslavije počele u okruženju i pod prisilom EU-pravila ponašanja počele međusobno ophoditi drugačije, civiliziranije .

Izbori su, «u pamet se ljudi»,  tako nekako simpatično znade se reći među starijim ljudima diljem bivše zemlje. Jer, već na ovim se izborima možda odlučuje o smjeru kud će Srbija koračati i u narednim decenijama, poručio je uvijeno diplomatski ovih dana i opunomoćenik Komisije  EU za proširenje Olli Rehn, na što mu je «Veliki trut» odmah drsko odgovorio. O nužnosti promjene kursa je riječ, svidjalo se to «Velikom trutu» ili ne, o nužnosti okretanja ka  budućnosti.

Židov predložio Njemačku za Nobela

I u posrnuloj i teškim sedativima liječenoj poslijeratnoj Njemačkoj nije bilo sve idealno, kako se ponekad nekritički o tom periodu povijesti i ovdje i drugdje piše.

I više od deset godina nakon Hitlerovog ropca bilo je na primjer moguće da šef kabineta čuvenog njemačkog kancelara Konrada Adenauera (1949-1963) bude Hans Globke, sudionik u izradi rasističkih zakona u vrijeme Trećeg Reicha. Ili, pak, da i jedan njemački kancelar bude bivši član NSDAP, zadužen u Hitlerovom MIP-u za propagandu, kao što je to bio slučaj s Kurtom Kiesingerom (1965-1969). Tek potom se „otvorio“ prostor za ubijeđenog antifašistu Willy Brandta (1969-1974). Dakle, tek nakon niza «smeđih međučinova» uslijedilo je  Brandtovo „klečanje na kiši“ u Varšavi,  pa se Njemačka  počela odriješitije rastajati od svoje «smeđe prošlosti»,  što će  potom i voditi mirnom ujedinjenju zemlje i njenom respektabilnom mjestu u evropskoj i svjetskoj obitelji naroda.

A da danas SR Njemačka uživa diljem svijeta najviši mogući ugled potvrđeno je i u nedavno objavljenoj BBC-studiji o «imageu nacija», nastaloj na osnovu vrlo reprezentativne ankete, provedene na uzorku od 17.000 ispitanika  u 34 zemlje svijeta. SR Njemačka je bila po prvi put uvrštena među 23 zemlje koje su ocijenjivane u anketi i studiji ove čuvene britanske radio postaje i odmah je zauzela prvo mjesto. U BBC-obrazloženju se kazalo, zahvaljujući prije svega tome što anketirani u svijetu imaju vrlo povoljnu predodžbu o njemačkoj privrednoj snazi i njenoj ekološkoj samosvijesti i tehnologiji. Osobno, međutim, cijenim da su njemačkom ugledu u svijetu ponajviše doprinijeli njeni višedecenijski napori u tzv. prevladavanju «smeđe prošlosti», pa tek potom ono o čemu govori BBC-studija.

Opširnije o toj anketi sam pisao za pretposljednji «Vikend» u beogradskom «Danasu», pa se ne mislim ovdje ponavljati. Pomenut ću tek da sam se tamo za razumijevanje njemačkog plasmana u BBC- studiji poslužio natuknicama iz eseja  njemačko-židovskog publiciste i književnika Rafaela Seligmanna „Nobelova nagrada za  Njemačku“, koji ima i podnaslov «Zašto je ovaj narod učinio sve ispravno?».

Obzirom da Seligmannov esej može biti podsticajan za misaone ljude i u Srbiji, prezentirat ćemo ga u nastavku u cijelosti. No, prije toga riječ-dvije o samom Seligmannu. Rođen  je 1947. u Izraelu, a od 1957. godine živi u Njemačkoj, bio je i dugogodšnji urednik «Židovskih novina», poznat je po zalaganju za izlazak Židova  «iz ghettoa vlastitih strahova», autor je i brojnih literarnih i povijesnih knjiga, pa i čuvene „Hitler – Njemci i njihov vođa“ („Hitler. Die Deutschen und ihr Führer“, Ullstein Verlag, 2004.). Ilustracije radi, njegov prijedlog da se Njemačkoj dodijeli Nobelova nagrada za sve ono što je učinila u «prevladavanju prošlosti» je isto ono kao kad bi neki umni preživjeli potomak ubijenog Bošnjaka iz Srebrenice, u Mladićevom masakru, kada se krvnik iz Kalinovnika svetio «Turcima» za Kosovo, predložio Srbiju za Nobelovu nagradu za mir. A do toga se beskrajno daleko, nažalost, u prvom redu jer se Srbija koprca i dalje u «smeđoj močvari». Inače, vrhunskih intelektualaca Bošnjaka, rodom iz Srebrenice, ili okolice, a da su im tamo svi pobijeni, ima čitav niz, dvojicu od njih znam iz novina i knjiga (Suljagić i Nuhanović), prvi  je u Sarajevu, a drugi u Nizozemskoj. Od djece i mladića stasali su u ozbiljne ljude koji smisao života vide u borbi protivu nepravednog zaborava.

Znam da sam dosadan s tim, ali ponovit ću, i ovaj put,  njemački koncept «prevladavanja prošlosti» mora kad-tad postati  inspirativan u zemljama bivše Jugoslavije, ponajviše u Srbiji, u kojoj se s tim nečim takvim i nije ozbiljnije započelo. «Odustajanje od denacifikacije podrazumeva renacifikaciju», uočio je s pravom  i napisao za Peščanik dr Nikola Samardžić, koji se nedavno u interview  za sarajevske Dane, prenijetom i na «sajtu» Helsinškog odbora Srbije, predstavio baš «brandtovski», u svoj intelektualnoj i političkoj i ljudskoj  veličini i to u dijelovima  suptilnog  govora o zabludama i najbližima (otac Radovan) i osobnim zabludama (»Pogledi»). Iz svih pobrojanih i nenavedenih razloga i slijedi kompletan Seligmannov esej „Nobelova nagrada za Njemačku“, objavljen u njemačko-švicarskom časopisu za političku kulturu «Cicero», u mojem prijevodu.

Rafael Seligmann
Zašto je ovaj narod učinio sve ispravno

Njemački narod zaslužuje Nobelovu nagradu za mir. Skoro jednodušni izbor Berlina u Odbor za ljudska prava Ujedinjenih naroda je novo priznanje zaslugama ove zemlje. Jer se nacija doslovnih militarista i blic-ratnika („Blitzkrieger“) preobrazila u zajednicu pacifista, čiji su vojnici, doduše, angažirani diljem svijeta, ali samo u mirovnim misijama. K tomu, njemačka vlada se oduprla, sukladno volji većine stanovništva, uvredljivom zahtijevu Sjedinjenih američkih država da sudjeluje u  ratu protivu Iraka. Pacifističko temeljno uvjerenje je, pak, samo jedna boja u spektru njemačke politike od 1949. godine.

Odlučujuća je mnogo više etika odgovornosti Njemaca. Jedan od prvih koji je znao cijeniti pozitivnu promjenu Njemačke bio je osnivač države Izraela David Ben Gurion. Cionistički premijer je mislio  pri tomu na nešto mnogo više, a  ne samo na Ugovor o odšteti iz 1952. godine. Već 1949. godine, za vrijeme prvih mjeseci njegova službovanja, jasno se obvezao Konrad Adenauer da je Njemačka voljna pružiti materijalnu kompenzaciju preživjelim Židovima. Bundestag je ratificirao Ugovor o naknadi (reparaciji).

Tko danas vrednuje njemačke reparacije, glede genocida, kao samorazumljivost, treba se osvrnuti drugdje po svijetu. Turska, u kojoj je za vrijeme Prvog svjetskog rata  izvršen prvi genocid 20. stoljeća, nije - unatoč izričitih opomena iz inozemstva - do danas smogla snage da preuzme odgovornost za genocid nad Armenima, o  pružanju materijalne odštete da se i ne govori. Samo pominjanje ovog zločina je do danas sastavni dio kažnjivog delikta - „sramoćenje turkosti“. I same prokušane demokracije kao što su SAD, Australija, Francuska, Velika Britanija i Japan i dalje se muče da priznaju zločine nad domorodačkim stanovništvom, nad kolonijalnim narodima ili nad stanovnicima osvojenih oblasti, te da osiguraju reparacije.

Suprotno tomu, SR Njemačka pokušava njemačkom temeljitošću „prevladati prošlost“.  Intenzivna razmirica sa nacional-socijalističkim zločinima i ratovima, prije svega u oblasti obrazovanja, je jedan od razloga za prezir ratova od strane Njemaca. Iz istog razloga je danas u Njemačkoj društveno i legalno prezreno  neprijateljstvo prema Židovima. Antisemitski delikti i diskriminacija dešavaju su u ovoj zemlji rije|e nego u većini drugih demokratskih država.

Zaslužni za uspijeh njemačke poslijeratne demokracije su  bili - osim  čestitosti - i prepredenost i revnost, također. Reparacioni kancelar Adenauer i oporba požurivali su, sasvim potajno, nesumnjivo velikodušnu asimilacionu politiku prema nekadašnjim nacistima. Ovo može danas nekim teoretičarima izmirenja izgledati cinično. Ipak, rezultat ovog držanja je bilo učvršćenje demokracije. Na kraju Hitlerovog režima 1945. godine bilo je devet milijuna Njemaca članom NSDAP. Država, pravosu|e, znanost, privreda, novinarstvo su bili pod potpunoom dominacijom nacional-socijalista. Isključiti ex-naciste - nakon osnivanja SR Njemačke - iz demokratskog društva bio bi isuviše veliki rizik za slobodarsku državu, značio bi prijetnju, čija se opasnost doživjela prigodom propasti Vajmarske republike (Weimarer Republik). Osim toga SR Njemačka je htjela iskoristiti tehnokratske sposobnosti nekadašnjih nacista za izgradnju razorene zemlje.

Konrad Adenauer je bio uvjereni protivnik nacista, pa, ipak, poslužio se Hansom Globkeom kao ravnateljom svojega ureda (Kanzleramt). Adenaur je obrazložio ovo Globkeovom stručnom kompetencijom. Prije toga je pravnik Globke bio u službi Hitlerovog režima. Između ostalog i kao komentator NS-rasnih zakona, koji su otvorili legalni put  iskorijenjivanju Židova. Jednako se tako poslužilo i brojnim sucima, državnim tužiteljima, publicistima, menagerima, oficirima, et cetera. I šef SPD-a  Kurt Schumacher, kojeg su nacisti strpali u koncentracjski logor, tolerirao je prijem u njegovu partiju nekadašnjih članova NSDAP, pa, čak, i članova SS-postrojbi, a kasnije i njihovo preuzimanje javnih službi. Kao policajcima, državnim tužiteljima i sucima uspijevalo je, pak, nekadašnjim nacistima da uglavnom sačuvaju od kazni svoje drugare. Istovremeno je nadmoćna većina prijašnjih članova NSDAP bila radosna što može sudjelovati u procesu demokratizacije Njemačke.

Odlučujuće je bilo da je uspjela integracija nekadašnjih NSDAP-ovaca. Država nije postala nacističkom, nego su bivši nacisti postali uvjerene demokrate  ili - u najmanju ruku – demokrate iz razuma.

I samo pravosuđe pokazalo se sredinom 60.tih spremnim da ozbiljnije isleđuje protivu ratnih zločinaca i da im sudi. Kiesinger (kancelar „velike koalicije“, nekadašnji ideolog u nacističkom MIP-u) je već odavna promijenio perje, pa je kooperirao u njegovom kabinetu sa nekadašnjim anti-nacističkim emigrantima Wehnerom i  Brandtom. Zahvaljujući diciplini i marljivosti, Njemcima je uspjelo da brzo izgrade njihovu razrušenu zemlju i njenu  privredu. Tako je Njemačka postala zemljom privrednog čuda.

Radna sposobnost zapadnonjemačke privrede, povezana sa držanjem istočnih Njemaca, bila je, također, osnovom za do sada posljednje njemačko majstorsko postignuće - miroljubivo ponovno ujedinjenje. Brutalnost ddr-ovske diktature, njena spremnost na ubijanje vlastitih građana, stalno prisluškivanje i potčinjavanje činili su zamislivim 1989. godine – nakon što je Moskva dopustila pad Honeckerove klike – i vojni prevrat po uzoru na Rumunjsku ili Jugoslaviju. Istočni Njemci su bili odlučni stresti sa sebe jaram diktature. Oni su tražili slobodu, blagostanje i nacionalno jedinstvo. Na primjenu sile nije, međutim, mislio niti jedan demonstrant.

Umjesto da budu ponosni na svoju poslijeratnu povijest, pate mnogi Njemci još i danas od osjećaja nacionalne manje vrijednosti. Pri pozdravljanju zastave, pri pjevanju nacionalne himne, pa čak i pri samoj uporabi njemačkog jezika u inozemstvu, spopada ih  nemala zbunjenost, pa i osjećaj šovinističkog djelovanja. I takvi robusni političari kao što su Helmut Kohl i Angela Merkel, koji su u zemlji poznati po snazi direktnosti, pokazuju na internacionalnom parketu višestruki obzir da njemačke interese zastupaju u njihovoj uobičajenoj direktnosti. Kao obrazloženje za bojažljive nacionalne nastupe služi „nedavna prošlost“, sinonim za lošu savjest obzirom na hitlerovštinu. Jer, prije nego što su Njemci mutirali u uzorite demokrate i pacifiste bili su nacisti za uzor. Italijani nisu slavili njihovog „Ducea“ ništa manje nego Njemci njihovog „Führera“.  Pa, ipak, nacistički zločini i ratovi su takvi da nedjela italijanskih fašista izgledaju kao mali mangupluci.

Holocaust  nije bio niti prvi niti posljednji genocid. Pa, ipak, genocid nad Židovima razlikuje se od drugih prije svega putem njegove hladne sistematičnosti, potpunog obuhvaćanja njegovih žrtava i njihovo industrijsko ubijanje. Ambicije dobro obrazovanog naroda pjesnika i mislioca bile su više od ambicija Huna, Osmanlija, Sudanaca, Kambodžanaca. Njemci su znali da su Židovi obezpravljeni, opljačkani, deportirani, ne mali broj njih je u tomu sudjelovao. Još za vrijeme  Hitlerove diktature  mogli su svi, koji su to htjeli znati, saznati da su Židovi iskorijenjeni.

Njemci će s Kainovim biljegom genocida morati živjeti. To ih ne treba, međutim, spriječiti da osjećaju i zadovoljštinu objektivnim postignućama nakon kraja nacističke vladavine. Njemačka je naučila svoju lekciju i nakon toga razvila se u uzoritog člana međunarodne familije.

Sram i loša savjest zbog holocausta ne smiju Njemce spriječiti u tomu da razvijaju normalan nacionalni osjećaj samopoštovanja. Razorena samosvijest jednog naroda nije - ni u kojem slučaju - garancija  budućeg korektnog ponašanja. Uzoritim dječacima se zavidi i nisu voljeni u školi, tako je to i u međunarodnoj familiji.

Fiksiranje na prošlost prijeti da ukrade budućnost Njemcima. Adolf Hitler nije valjan alibi. Htjeti objasniti nedostajuću nacionalnu samosvijest Njemaca kajanjem zbog suodgovornosti za Hitlera, svjedoči o historijskoj kratkovidosti. Nije Hitler napravio Njemce slabim, obrnuto je, jer su bili slabi, predali su se nacističkom poglavici.

Njemci trebaju konačno da stanu iza svoje historije i da njeguju svoj identitet. Smeđu epizodu je naslijedilo uzorito oplemenjivanje. To zaslužje priznanje. Bilo bi zato primjereno međunarodno uvažavanje humane njemačke politike. Ono bi pomoglo i nama i drugim nacijama da se međusobno normalno ophodimo.

Historijska parodija

Grassova knjiga „Moje stoljeće“ („Mein Jahrhundert“, „Steidl“, Goettingen, 1999.) je odmah nakon pojavljivanja prevedena na 18 svjetskih jezika, a ocijenjena je među kolegama piscima kao pokušaj pisanja „romana stoljeća“, kako je to formulirao György Konrad. "Moje stoljeće", zapravo, i nije roman nego knjiga pripovijedaka, stotinu duhom, a ne likovima povezanih pričica, po jedna za svaku godinu prošloga stoljeća. "Moje stoljeće" je, u stvari, satirični leksikon 20. stoljeća, panoptikum i travestija likova i događaja, uostalom kao i druga Grassova djela. Moglo bi se kazati da je Grass iznova parodirao oficijelnu historiju, odnosno da je osobenim jezikom i stilom  (u "Ich Form"), s metaforikom utemeljenom u znane i neznane događaje i ličnosti, pisao vlastitu povijest dvadesetog stoljeća, koja je ispala slojevitija i i senzibilnija od oficijelnih tumačenja.

Iz ove «Grassove povijesti» izdvojit ću ovdje za čitatelje Peščanika pričicu pod jednostavnim naslovom «1970», također u mojem prijevodu. U njoj se, dakako, radi  o čuvenom  Brandtovom klečanju u varšavskom ghettou (1970. godine), odnosno njegovoj "istočnoj politici", bez koje je bilo nezamislivo popuštanje napetosti u odnosima Istok - Zapad, te potonje ograničavanje uporabe raznih vrsta oružja, kontrola naoružanja, stvaranje mehanizama povjerenja, uključivo i osnivanje Konferencije o evropskoj sigurnosti i suradnji (KESS/KEBS), koja će kasnije prerasti u OESS/OEBS, što će, opet, zajedno, s "glasnošću" i "perestrojkom" u bivšem SSSR-u (i u zemljama Istočne Evrope), u režiji Mihaila Gorbačova, stvoriti pretpostavke za ujedinjenje Njemačke, bez krvi i pucanja, miran prijelaz ka demokraciji u istočnoevropskim zemljama, te uopće otvoriti novu eru u međunarodnim odnosima.

Ovdje se već, na našu žalost,  trebaju pomenuti i izuzeci, koji potvrđuju pravilo, kao što je dugogodišnji rat u bivšoj Jugoslaviji i potonja agonija tog prostora, uključivo uzaludno čekanje Godota, odnoso da se čađava šerpa izvini pocrnjelom loncu, kako jedne prilike lucidno ustvrdi Miloš Vasić.

O inspirativnom "Brandtovom činu" je, inače, ispisana gomila redaka, no rijetko tko se poslije njega usudio uraditi nešto slično, ili, pak, zamoliti na drugi način za oproštaj. A zavađenih, onih koji se mrze, jer im je tako kazano, ima na sve strane, ne samo kod nas. Samo nema više Willy Brandta, političara od integriteta i digniteta, o njemu nekom drugom prilkom iscrpnije!

Posve precizno gledano, u Grassovoj pripovijesti «1970» nije u središtu Brandtovo klečanje u varšavskom ghettou, kao takvo, nego refleksije tog čina u duši jednog patriotski raspoloženog njemačkog novinara, a time de facto na njemačkoj konzervativnoj medijskoj i političkoj sceni. Ova nekadašnja njemačka situacija je, nažalost, naša današnja situacija, pa time i bolna do suza.

Uzgred rečeno, Grass je cijenio "nesretnog emigranta" Willya Brandta više od bilo kojeg drugog političara, poduprijevši ga u kandidaturi za gradonačelnika Berlina već 1961. godine, a potom će, više od jedne decenije, krstariti s njim ili bez njega uzduž i poprijeko Njemačke i Evrope, nagoviještajući i osmišljavajući onaj pravac u njemačkoj politici i kulturi koji je i doveo do političkog ujedinjenja zemlje, pa i do toga da ovu zemlju jedan Židov predloži za Nobelovu nagradu za mir.

Guenter Grass
1970.

Moje novine nikada neće to prihvatiti. Nekakva naklapanja žele oni imati. Takvo što kao "uzeo svu krivnju na sebe...", ili "kancelar je iznenada pao na koljena..." ili još pretjeranije: "klečanje za Njemačku!"

Radi čega, odjednom. Fino je to smišljeno. Skoro sam siguran da mu je ovaj prepredenko, njegov doušnik i posrednik, koji se u to razumije ( vjerojatno se misli na Egona Bahra, experta za vanjsku politiku, dugogodišnjeg Brandtovog savjetnika i prijatelja – primj. M. L.), u uho došapnuo ovo sramno odustajanje od prastare njemačke zemlje i prodavanje kod kuće tog čina kao dobitka. A sada čini to njegov šef, pijanac, po katolički. Kleči. Pri tom i nije religiozan. Čisti teatar. Ali, iz novinarskog kuta gledano, predstava je bila puni pogodak. Odjeknula je kao bomba. Protekla je mimo protokola. Svi su mislili bit će kao što je u takvim prilikama i uobičajeno: polaganje vijenca od karanfila, popravljanje trake na vijencu, potom dva koraka nazad, spustiti glavu, bradu ponovo gore i ukočeno pogledati u daljinu. I već se kreće dalje, uz rotirajuca plava svijetla, u pravcu zamka Vilanow, u otmjeno konačište, gdje čekaju bočice i čase za konjak. Ali ne, on je dozvolio sebi nešto drugo: ne popevši se ni na prvi stepenik, što bi bilo jedva riskantno, nego direktno na mokar granit, bez da se pripomogne jednom ili drugom rukom, bez savijanja potkoljenice, pao je dole, zadržao pri tom sklopljene ruke, napravio tužan izraz lica kao na Veliki petak, kao da je veći katolik od Pape, sačekao jednu dugu minutu da gomila fotografa uradi njihov posao, pridigao se, ali ne na uobičajeno siguran način - prvo jednu pa onda drugu nogu - nego skokom uvis, kao da ga je danima trenirao pred ogledalom, zastao i pogledao kao da mu se osobno ukazao Duh Sveti, mimo svih nas, kao nije on morao pokazati samo Poljacima, nego i cijelom svijetu, kako se pravi teatralna isprika. Mora se priznati, bilo je to dobro napravljeno. Čak je i grozno vrijeme suučestvovalo u predstavi. Ali, ovako, slatko otkačeno, na klaviru cinizma odsvirano, neće nikada ući u moje novine, ako bi i sama naša vodeća ekipa ovoga klečećeg kancelara radije danas nego sutra voljela vidjeti kako odlazi, srušen ili sa izglasanim nepovjerenjem, bilo kako, samo da nije više tu!

Dakle, zasukat ću rukave još jednom, pa neka bruji na sva zvona: Gdje je nekoć u Varšavi bio Ghetto, koji je u  svibnju 1943. godine na besmislen i užasan način razrušen i brutalno zbrisan, klečao je sada pred jednim pomen obilježjem, na kojem svakoga, pa i ovoga vlažnoga i hladnoga prosinačkog dana, plamte vjetrom gušeni plamenovi u dva brončana svijećnjaka, usamljeni njemački kancelar, koji je odavao izraz žaljenja, žaljenja za sva nedjela pocinjena u njemačko ime, pri čemu je na sebe uzeo preveliku krivnju, on, koji sam nije bio kriv, pao je, ipak, na koljena...

Dakle. To će svatko tiskati. Bremenoša, paćenik! Možda, uz to, kao dodatak, malo i lokalnog kolorita. Par malih uvredica. Ne može škoditi. Na primjer, malo o iznenađenju Poljaka, jer visoki gost nije kleknuo na koljena pred Spomenikom neznanog junaka, koji je ovdje nacionalno svetilište, nego baš kod Židova. Mora se samo propitati, malo proburgijati i već se pravi Poljak pokazuje  antisemitom. Nije li bilo nedavno, prije nešto više od dvije godine, kada su poljski studenti, točno kao i studenti kod nas i u Parisu, pomislili da smiju izigravati luđake. Ali, onda je milicija, na čelu s ovdašnjim ministrom unutarnjih poslova Moczarom, izbatinjala te, kako se ovdje govorilo "cionističke provokatore". Ciljalo se na par tisuća partijskih funkcionera, profesora, književnika i drugih duhovnih veličina, većinom Židova, koji su već popakirali kofere i od tada su u Švedskoj ili u Israelu. O tome nitko više ne govori. Ali nama natovariti svu krivnju je, čak, poželjno.  Brblja se o "katoličkom držanju koje svakog pravog Poljaka dira u srce", iako je ovaj izdajica domovine, koji se protivu nas Njemaca borio u norveškoj uniformi, doputovao ovdje u velikoj pratnji - Kruppovog menagera Beitza, par lijevoorijentiranih književnika i drugih duhovnih veličina - te na tacni servirao Polackima (pogrdno za Poljake - primj. M.L.) našu Pomeraniju, Šleziju i Istočnu Prusku, a uz to, kao u cirkusu, klečao na koljenima.

Je li smisleno. Neće se objaviti. Radije će moje novine ćutati o svemu tome. Agencijska vijest i gotovo. Osim toga, što me se sve to tiče? Ja sam iz Krefelda, oličenje vesele rajnske prirode. Šta se uzbuđujem? Breslau, Sttetin, Danzing? Treba da mi je svejedno. Napisat ću nešto o tamošnjoj atmosferi: o poljskom rukoljubu, o ljepoti staroga grada, kako su ponovo izgradili zamak Vilanow i još par drugih raskošnih građevina, iako je, kada se točnije pogleda, privredna situacija mizerna... Ništa nema u izlozima... Redovi pred svakom mesnicom... Zbog toga se čitava Poljska nada milijardskom kreditu, kojeg je ovaj klečajući kancelar sigurno obećao njegovim komunističkim prijateljima.. Ovaj emigrant! Kako mi ide na nerve. Ne zbog toga što je kopile... Takvo što se može desiti... Ali, inače... Njegovo usiljeno držanje... I to kako je klečao na kiši... Odvratno... Kako ga mrzim. Ali, zaćudit će se kad se vrati kući. Poderat će oni i njega i njegove "istočne ugovore". Ne samo u mojim novinama.  Ali, ono je bilo majstorski napravljeno, jednostavno tako na koljena“.

U pamet se ljudi

Kada se, ima tomu sedam-osam godina, nekadašnji Miloševićev «mali od kužine» Milo Đukanović   ispričavao Hrvatima, kako je znao i umio, a jedva nešto  promucao o oprostu i u svezi Bošnjaka i Bosne, pokazala se u punoći sva ispraznost pukog političkog govora o velikim temama, ako ih ne prate valjani čini. Posve određeni, koji su već davno sankcionirani u međunarodnom pravu i pozitivnoj praksi suverenih demokratskih država. Uostalom, bilo je i drugih sličnih pokušaja, koje su činili i oni koji su u ovoj burlesci na Balkanu okrvavili ruke do lakata ili  su, pak, s uživanjem posmatrali krvave balkanske orgije iz prikrajka. Takvi treba samo da odu s političke scene, bolje što prije nego kasnije. Tek kada oni odu, naime, dolazi vrijeme Willy Brandta za Srbe i druge balkanske zemlje i narode. Nažalost, niti danas na Balkanu, niti nakon odlaska sa političke i/ili životne scene Hitlerovih balkanskih pandana, nema ni na puškomet u regionu na čelu države Brandta, niti je realno očekivati da na  vlasti bude uskoro netko poput Brandta. Ljudi u politici, koji brandtovski misle, srećom, ima već, ali ne i na vlasti. U alternativnom sektoru, također, ali ne mogu Sonja Biserko, Biljana Kovačević-Vučo ili Nataša Kandić  preuzeti ulogu koju je povijest namijenila srpskoj  politici i političarima.

I da se ne skrivam, osobno su mi vrlo bliski i simpatični čelni ljudi u LDP-u Srbije, svi ti sjajni individualisti oko Čedomira Jovanovića, bili u partijskim gremijima ili među simpatizerima. Bilo bi prelijepo kada bi koliko sutra netko od njih mogao dospjeti na kormilo srpskog društva. Ali,  s «dolaskom Čedaja» na vlast  morat će se sačekati, sve su prilike. Pa, ako je to i tako, LDP ostaje put i sredstvo Srbije da se mic po mic čupa iz «smeđe močvare»,i to po principu njemačkih «Zelenih», koji su njemačko  društvo oplemenili kao niti jedan politički pokret prije njih, makar novijeg vremena.

Jedno je već danas posve jasno. Koštunica se proteklih godina toliko izblamirao da se od njega, i njemu sličnih, ne može više ništa dobroga očekivati. A kada su ga – koliko jučer - iz DOS-a progurali naprijed vjerovalo se i u Beogradu i u svijetu - evo «srpskog Adenauera».

Pokazalo se, pak, da je on oduvijek bio ultrakonzervativac, branitelj lika i djela S. M:, branitellj lika i djela Radovana i Ratka, nositelj kalašnjikova prvoga reda i svega onoga što bi se normalni Srbin i Evropljanin morao stidjeti.

U međuvremenu se, nažalost, pokazalo da ni Boris Tadić nije niti «srpski Adenauer». Njegove posljednje  izjave kako bi između EU i integriteta zemlje izabrao uvijek ovo drugo govore o njemu ponajviše. Riječ je o čistoj demagogiji. Stupanjem u EU gubi se, doduše,  dio suvereniteta, ali se dobija pravo da se - zajedno s drugima – odlučuje i o Kosovu, drugačije se  Kosovo povratiti ne može. Pa, ipak, s njim se i DS-om ne smiju rušiti, nego se moraju graditi mostovi. LDP-u treba DS, naime, jednako kao je «Zelenima» bio potreban SPD na njemačkom putu ozdravljenja. Pogotovu se  ne smije potcjenjivati  da u DS-u ima puno mudrih ljudi.

Od prvog čovjeka DS-a bi se, ipak, moralo očekivati  da ne govori nesuvislosti i više odlučnosti, ako hoće da ga ljudi u Srbiji i svijetu  više uopće identificiraju s ostacima ideja mučki eliminiranog Zorana Đinđića. Boris Tadić je - kao trenutno  izgleda - isuviše nalegao na dominantnu srpsku nacionalističku matricu, pa je time nužno zaostao u daljnjem političkom razvoju. Državnički format, pak, neće nikad ni imati ako ne bude imao hrabrosti da zagrize u kiselu jabuku srpskih  zabluda o sebi i regionu.

Ostaje, dakle, da se Čedomir Jovanović, ili netko  drugi ili treći u LDP-u, Nikola Samardžić ili Nenad Prokić, politički razvija i da iza sebe okuplja «drugu Srbiju», onu koja se može voljeti i kad niste Srbin, po etniji, nego samo «politički Srbin», dakle  kada živite u zemlji Srbiji i dijelite njenu sudbinu, ili kada ste samo Evropljanin i želite i ovoj zemlji dobro. «Čedaj», kažimo to i izrijekom,  ne mora biti Čedomir Jovanović, ali može, zašto ne, on se već pokazao dovoljno mudrim da bi mogao  biti «srpski Adenauer», a možda već sutra i „srpski Brandt“.

Jer, i Čedi i Nikoli i Nenadu, o Vesni da i ne govorimo, je  odavno jasno da se prvo mora obračunati s vlastitim zločincima i vlastitim bolesnim nacionalnim konceptima, vlastitim zabludama, uključivo o Kosovu, kako bi se kročilo u Evropu i ponovno bilo uvaženim članom međunarodne familije naroda i zemalja, što Srbija danas nije. Još samo da to isto  bude jasno i kritičkoj masi ljudi u Srbiji, Srba u prvom redu.

Izbori su, u pamet se ljudi, u pamet se Srbi, i ostali, u pamet se Srbijo!

Pisma iz Berlina
Peščanik.net, 20.04.08.