| Samo cool |
|
|
| 30.01.2008. | |
|
Nemački vozovi brzi su skoro kao francuski, ali sa savešću im izgleda ide nešto sporije: Nemačka železnica (Deutsche Bahn) tek je pre neki dan zvanično priznala svoj preko šezdeset godina stari i, uostalom, opštepoznati greh: »bez saradnje železničke mreže sistematsko ubijanje miliona ljudi nikada se ne bi moglo dogoditi« (Guardian, 23. 1. 2008). Pa dobro, bolje ikad nego nikad, bolje išta nego ništa: mrtve to neće oživeti, ali će žive podsetiti na nešto što naprosto obožavaju da zaborave: da istorijsko Zlo nije neka apstraktna, metafizička sila, rođena izvan i iznad čoveka, te kojoj se čovek, samim tim, ni ne može odupreti. Nisu, dakle, ljude u Aušvic i drugde dopremali samo zli SS-ovci, sablasni Gestapo i bestidni Vermaht, nego i obični, dobri, porodični ljudi koji su samo-radili-svoj-posao vozeći lokomotive, mada su savršeno dobro znali i ko je u tim vagonima, i zašto je tamo, i šta će dalje s njima biti. Jer, i esnaf železničarski ima valjda neku svoju esnafsku čast, neku pružnu varijantu Hipokratove zakletve, i valjda mu je zabranjeno činiti bilo šta što će njegovim putnicima škoditi, kamoli doći im glave. A ako nije tako, ako je priča o časti esnafskoj i opšteljudskoj samo patetično tamburanje bez uporišta u činjenicama života, onda hajde da svečano abdiciramo od svega ljudskog, hajde lepo da proglasimo da smo mašine, mehaničke tvorevine koje beslovesno čine ono za šta su programirane, i mirna Bosna, zbogom iluzije, dobar dan, tugo, i već sve po redu... Srđan Aleksić nije bio od ljudi koji su smatrali da im Zla Vremena mogu poslužiti kao izlika sopstvene obezljuđenosti. Srđan je Aleksić ustao, bezinteresno i beznadno, onako kako to rade samo Gospodske Duše, u odbranu drugoga čoveka, čija jedina krivica je bila sadržana u njegovom imenu. Usred kanibalskog rata i pokolja u bosanskom i hercegovačkom karakazanu, taj se trebinjski mladić suprotstavio brahijalnoj, amoralnoj Sili u vidu četvorice naoružanih bilmeza – iza kojih je stajalo nešto više od puke fizičke sile: samouzeto »pravo« jedne genocidne tvorevine, tada još oblaporno krvožedne - namernih da posve zatuku njegovog prijatelja Alena Glavovića, tog čoveka nepoćudnog imena i vere, onako nepoćudnog kako su nepoćudni bili oni koji su efikasno razvoženi po konc-logorima i gubilištima diljem Reicha, uvek pouzdanim vozovima Deutsche Bahna, čije visoko profesionalno vozno osoblje vas nikada neće ostaviti na cedilu, nasred pruge, na pola puta do odredišta. I tu je svoju Pobunu Srđan Aleksić platio glavom, Zlo ga je zatuklo i dotuklo, čizmekalo ga je i kundačilo kezeći mu se u lice, i iz toga bi valjda trebalo da zaključimo kako se ne vredi suprotstavljati, da ne prođeš kao Srđan, nego treba biti sluga pokorni, kao onoliki trudbenici Deutsche Bahna, ili možda kao oni bezbrojni vozači autobusa iz Srbije koji su razvozili srebreničke muškarce u ono vrelo leto '95, a da se nisu preterano raspitivali kuda i zašto, i kako to da niko nema povratnu kartu... Uostalom, mora da su imali, ti naši tako simpatični brkati Majstori, uredno overeni Putni Nalog, tako da je sve u najboljem redu i nema šta koga da hvata sekiracija; još ako su pale i dobre dnevnice, ih... O ostalome mislićemo za šezdeset godina, ako se baš bude moralo, a ako ne, e onda još bolje, živ mi bio pobratime, Hristos se rodi, vaistinu se rodi, i sve već redno, ta ljudi smo, nismo Turci. Ovih je dana obeleženo petnaest godina od smrti Srđana Aleksića, tog mladića koji je lekciju iz etike održao i onima što sviraju u diple i onima što predaju etiku, a koji su đuture – čast izuzecima – tih krvavih dana burevjesnički tercirali Sili Zla, ili se pred njom pokorno krili u mišje rupe, iako nisu bili ni u približno istoj opasnosti kao Srđan, iako njihovo protivljenje Zlu, da ga je počem bilo, ne bi, gotovo je sigurno, dovelo njihov život u opasnost. Možda bi ih, doduše, na razne načine inkomodalo, što se da preživeti, ali pokazalo se da je to malo previše, za mnoge, za većinu, malo odviše i preko jego.
|
| < Prethodno | Sledeće > |
|---|