Sarajevo blues

Sarajevo blues
Semezdin Mehmedinović
Pojmovnik opsjednutog grada

STAKLO.

1) Stajem uz prozor i gledam napukla stakla Jugobanke. Mogao bih tako stajati satima. Plava staklena fasada. Sprat iznad prozora s kojeg gledam, na svoj balkon je izišao profesor estetike: podešava naočale i prstima provlači kroz bradu. Gledam ga odraženog u plavoj fasadi Jugobanke, u napuklim staklima koja od prizora tvore živu kubističku sliku u sunčanom danu.

2) Uvečer slušam vijesti, skupa sa džamdžijom, vrhovnim staklarom Starog grada. Na pomen toponima u ratnim izvještajima, on, usput, dometne poneku živu sliku, sjećanje čovjeka kojeg je posao vodio po Bosni; negdje je staklio školu, negdje dom kulture, sportsku salu… Slušam ga onda kao što učenik sluša učitelja. Nakon vijesti, Bosnu doživljavam kao veliko skladište stakla koje pršti iz tranzistora tankim žicama pričvršćenog za automobilski akumulator. Krto se lomi domovina u ušima staklara, njenog suštinskog predsjednika.

FOTOGRAFI.

1) Decembar 1991. godine. Sjedi se u Theater clubu na čijim zidovima su fotografije Mladena Pikulića (izložba se zove Vukovar danas… a sutra?). Muzika je preglasna; mladići i djevojke za stolovima šutke sjede, proširenih zjena. Na raširenim dlanovima konobari, iznad glava, nose masivne tacne od rostfraja pune limenki piva, kokakole, i s naporom se provlače kroz prolaze zakačene omamljenim mladim tijelima. Krvave šprice na patosu klozeta. A onda: mladić za stolom prstom pokaže na jednog drugog mladića - onog na fotografiji koji plače ispred granatama smrskane vukovarske pozadine - i čudeći se kaže: "Ima isti džemper ko i ja!"

2) Sarajevski fotografi, za razliku od svojih kolega koji iz inozemstva dolaze ovamo da od smrti naplaćuju svoje dolarske honorare u dnevnim, sedmičnim listovima i art-magazinima, jedini su hroničari rata u svom gradu; imaju problema sa nedostatkom foto-materijala, nemaju nikakve nadoknade za svoj rad… To ih ne izdvaja i ne čini njihov posao veličanstvenijim od onoga koji obavljaju hirurzi, npr., ili vatrogasci. Ali, njihov angažman obilježen je moralom intelektualca, tako rijetkim za naše predratne i ratne prilike. Jedan je, dakle, fotograf učinio da narkoman u sarajevskoj kafani prepozna svoj džemper na vukovarskom mladiću sa fotografije. Tada još nisu padale granate ovdje, ali se, itekako, vidjelo da je Sarajevo već obuklo džemper Vukovara. O tome su intelektualci - oni koji se tako zovu - šutjeli.

Sa ratom se ništa nije izmijenilo; šta su, npr., pisci uradili nakon što je izgorjela Vijećnica? Šta su uradili znanstvenici i historičari? Ništa. Valjda zato što tamo, ionako, nisu zalazili. Ali kad se piscima oduzima Dom, njihova kafana - onda je to skandal, onda su to polemički protesti u Oslobođenju. Na hiljade je fotografija razrušene Vijećnice… To je, između ostalog, i profesionalni patos: Vijećnica je u prednjem planu standardne razglednice Sarajeva (nju su fotografi izabrali).

U vrijeme one Pikulićeve "uočirata-izložbe", možda mladić s fotografije više nije bio živ. Ne znam, danas, ni da li je živ onaj koji je prstom pokazivao na džemper s fotografije. Naslov izložbe je u svom produžetku imao pitanje: a sutra? I svi su znali da je u tom pitanju sadržan odgovor, ali su se nadali da sutra neće doći. Kažem: svi, a pritom mislim na intelektualce koji su šutjeli, sklanjali se, u promiskuitetnim sarajevskim noćima, od moralne obaveze da barem kažu kako ipak nije u redu da granate mrve gradove. Jedan je fotograf pripadao rijetkim koji su postavljali pitanja.

Nakon deset mjeseci rata, u Sarajevu možeš čuti "intelektualce" koji pitaju: zašto nam se ovo desilo, i zašto tako brutalno? Nepametni, oni ne vide da je odgovor: Zato!

Upravo zato.

I zato jer sva pitanja sada dolaze prekasno.

ŽIVOTINJE.

Sve ovo počinje da mi prija. Opasnosti ima dovoljno, a tuge u izobilju. Ležim i ne prestajem misliti: koliko dugo se može podnositi ovakav život. Na mojim prsima spava mačka. Ona je odabrana; iznad njenih kosih zjena - šara je u obliku slova M. Ja to nisam znao: ti si mi to otkrila onog dana kad sam podivljao i poželio da ju smrskam; da smrskam njenu mačju prirodu. Tad si mi otkrila šaru na njenom čelu i rekla: M imaju samo one mačke koje je Muhamed milovao. Otad joj puštam na volju, da spava gdje se zatekne. Ne znam koliko se još dugo može podnositi ovakav život. Svaki put me podiđu srsi kad se na tutnjavu spolja mačka iz sna prene, i tada na prsima osjetim sporo izvlačenje pandži…

Semezdin Mehmedinovic
Sarajevo, februar 1993.

Dani, specijalni broj,
Sjećaš li se Sarajeva, 03.04.08.

Rječnik imamove samoće

Rječnik imamove samoće
Semezdin Mehmedinović
"Ljude se može dijeliti na jake i na slabe, ali ne treba prekoravati slabe: postoje razlozi za to koji ih pravdaju. Nikada svojom rukom nisam zaklao kurbana, niti bih imao snage za to"

1) Nakon što mi je djevojčica otvorila vrata njegove kuće, zatičem ga - ruku zaposlenih oko šporeta — u svijetložutom puloveru, sa smiješkom; pokretom ruke mi pokazuje da sjednem. Gledam u red videokaseta uz televizor; i, prva radoznala misao mi je: ima li među njima, možda, neki film Jilmaza Gineja? I istog trenutka odustajem da ga to pitam.

2) Od granate pale pred Dairama poginulo je troje djece i unuče efendije Spahića, imama Begove džamije. Prije toga i žena njegova; kao da ju je Bog uzeo sebi da je zaštiti. Da ne gleda. Ovako mislim: nema velikih, ni malih, tragedija. Postoje tragedije. Neke se, možda, mogu riječima opisati. Postoji tragedija za koju je svako srce malo. Takva tragedija u srce ne može stati.

3) Ovog sam čovjeka prvi put vidio na televiziji: potreslo me je s kolikom snagom duha skuplja u sebi tugu; sada mi izgleda mlađi; dok prilazi stolu, spušta kutiju "porta", prinosi pepeljaru, nudi me cigaretama i kaže: "Nekada sam volio duhan, a onda sam prestao, i ne pušim više." On govori tiho. Ja kad govorim tiho, onda mi glas ohrapavi; to je zbog cigareta. Oprezno ga zagledam, tražim neki znak u kojem će se pokazati njegova snaga koja ga izdvaja. Razgovaramo; on kaže: "Ljude se može dijeliti na jake i na slabe; ali ne treba prekoravati slabe: postoje razlozi za to koji ih pravdaju: recimo, fizička konstitucija. I mnogo drugih razloga. Nikada svojom rukom nisam zaklao kurbana, niti bih imao snage za to. Eto." Ukazujući mi na svoju slabost, raspršio je moje naivno uvjerenje da se znak njegove snage da uhvatiti jednim pogledom.

4) Pričamo; on ne improvizuje, unaprijed ima domišljen odgovor na pitanje koje mu postavljam. O svemu je, čini se, mislio u svojoj samoći. Zato osjeća lakoću dok govori i, tada, spletenim prstima dlanova zagrli koljeno; on misli, književno, u slikama. Odgovori su cjeline, polako se, iz razgovora, izdvaja mali rječnik imamove samoće.

Armija.

Sarajevski vojnici su lovci, kaže. Cijele sedmice on radi svoje, a u subotu lovac ode u šumu, ubije zeca i vrati se kući. Tako i oni - kaže - sjede u kafićima, a onda u svojim luksuznim limuzinama odu na vrh Bistrika, pod Trebević. I pucaju.

Bosanski Musliman. Sjetim se Tolstoja; on piše o hadži-Muratu - divi se njegovoj gorštačkoj snazi i kaže: "On je kao trava u jesen; preko nje prelaze kola sijena, a kad se točak izmakne, svaka se vlat opet uspravi." Takvi su i bosanski Muslimani: vlati jesenske trave, sa dubokim korijenom.

Mudžahedin.

Zapad ne zna šta je to. Kad se prevede, to je borac. Za njih je on terorist koji baci bombu u pariški kafić. On ratuje da se ispuni Božja pravda; za njega je ubijanje iz osvete smrtni grijeh. Zapad to ne vidi iz svog ravnodušnog srca.

Islam.

To je vjera u širenju; ali se ne nameće; nema svoje misionare; ja koje se ne ističe, a svuda ostavlja svoje ljudske, blagorodne tragove. A to je osobina velikih ljudi.

5) Prija mi tolerancija u razgovoru. Sva pitanja koja sam postavljao sebi u vezi sa ovim čovjekom — iznevjerena su. Nazivam to, za sebe, božanskom tolerancijom, u nedostatku tačnijih riječi. U pauzi, dok je efendija Spahić ustao i otišao da podstakne vatru u šporetu, a onda se vratio sa dvije kruške na pladnju, razgledam grafike na zidu, jedan bakrorez - sve sa motivima stare sarajevske čaršije. Ovdje mi se to pokazalo, zato se pridružujem rječniku našeg razgovora: Sarajevski duh. Padaju mi na um one bosanske kafane: na zidovima, neizbježne slike istih motiva: starac sa fesom i fildžanom u ruci; trgovci okupljeni oko sebilja... Tamo su (u te kafane) svraćali penzioneri sa crnim francuskim kapama i kutijama bijele "drine", iz radnje, ili sa džume; svraćali su tu i džankiji, zbog jeftine kokakole.

Tolerantnost Sarajeva, povezivana sa pomirenošću različitih bogomolja u istoj uskoj ulici, bila je naivnost historičara. Stvarna tolerantnost je ova, o kojoj niko nije ispisao ni slova: pomirenost bosanskih motiva sa slika na zidu kafane sa kokakolom, ista ključala voda za kafu starcu sa crnom beretkom i kafu čupavcu u džinsu koji se bode u sjeni minareta. To nikome nije bilo važno; historičari umjetnosti ni slova nisu napisali, recimo, o naivnoj čaršijskoj umjetnosti. Štrpkam krušku; razgovor ulazi u vedriju fazu; iz njega izdvajam još jedan pojam, i pridružujem ga rječniku: Emir Kusturica. On je kao krava koja daje puno mlijeka, a onda, nogom udari u kantu, obori je, i sve prolije - kaže.

Kad se oprostim, na ulicu iziđem mirnije nego što sam ovamo došao. Kad je o svojoj nesreći govorio efendija Spahić, njegove oči su se - kao od hladnoće - blago smanjivale. Ništa više. Izišao sam s jesenskim mirisom krušaka u nosnicama.

6) Sunčano je, a grad je još u magli. Na samom dnu dugačkog, elegantnog stepeništa Muzeja grada, sjedi Bokun: kosu je vezao u rep, sa sunčanim naočalima, u crnom sakou od nuboka - nalik je na, rezigniranog, dublera Michaela Douglasa. Subota je, na brdima su vikend-četnici, kažem mu da je vrijeme da se sklanjamo s ulice, a on odmahuje rukom: "Ovo mi je posljednja cigareta. Ona traži da joj se posvetim, a to mogu samo na ulici. Samo sam na ulici dovoljno sâm", kaže.

7) Pokušavam uporediti Bokunovu samoću sa samoćom efendije Spahića; zapuhao sam se koračajući uzbrdicom.

Čitaoče, popneš li se još pedeset metara uz ulicu Abdulaha Kaukčije, kad se osvrneš, vidjećeš Sarajevo u magli; nad maglom se vide krovovi starog grada, a sasvim iznad minaret Begove džamije - iz zemaljske, zamagljene, svakodnevice izdvojen u kosmos bola.

 

Sarajevo, Novembar 1992:
Hadži Hafiz Ismet ef. Spahić

Dani, specijalni broj,
Sjećaš li se Sarajeva, 03.04.08.

Priča o Mirzi

Priča o Mirzi
Semezdin Mehmedinović
Mirza jasno vidi i hladno komentira ono što se ovdje događa. Pa, kada o Bosni - o njenom spasu i o njenoj budućnosti - govori, on nema na umu politiku, nego ljubav, ne govori on o državnim institucijama, već o, za njega, veoma precizno definiranom MI: "Ovu će zemlju spasiti ljudi čistoga srca, a ima nas dovoljno", kaže

Poslije nastave svraćali smo u kafanu Tenis, gimnazijsko sastajalište. Na terasi su bile na rančaste plastične stolice koje se užare od sunca; na njima sjedimo, pijemo kokakolu i gledamo na redove teniskih igrališta koje razdvaja uredno njegovana živa ograda, zeleno šiblje. Ne sjećam se da li smo to pominjali, ali smo imali svijest o tome da je na jednom od tih terena igrao pionirski prvak Bosne i Hercegovine u tenisu Mirza Delibašić. Bješe u tome nekog adolescentnog ponosa zbog našeg čovjeka uspješnog tamo, u bijelom svijetu. Bilo je, naravno, i tipičnih provincijalnih rituala: Gajo, profesor fizičkog, deset minuta nas drži u vrsti poredane, u hladnoj fiskulturnoj sali, da se mrznemo, i prijeti svakome onome ko je riješio da postane vrhunski sportista da tada mora nositi barem dres viška u torbi ("Jer je na onom košu Mirza toliko trenirao da je u toku dana mijenjao nekoliko atlet-majica", govorio je).

U Tuzli, koju ja pamtim, Mirza je bio legenda u najčistijem značenju te riječi, sa pomalo patetičnim odnosom grada prema svom heroju. Taj odnos je, na neki poseban način, veličanstven, i čistiji od sarajevske verzije legende, u kojoj je Mirza institucionaliziran putem songova o njemu, televizijskih spotova… glamura koji uz zvijezde ide. Kada je Delibašić na olimpijadi u Montrealu odbio - i u tome ostao usamljen - da raskine ugovor s Pumom zato što je Adidas ugovorom nudio petsto dolara više, i ostao u Puma patikama, u Tuzli je identifikacija sa njegovom gestom bila tolika da je još domišljena priča o tome kako je on odbio da oblači oficijelnu odjeću jugoslavenske reprezentacije, pa izašao šetati gradom u majici na kojoj piše Tuzla. Ali, to je odnos obostrane iskrenosti; puno je topline u načinu s kojim Delibašić, danas, govori o Tuzli. Sasvim je razumljiva ta toplina, možda je puki zavičajni patriotizam, ali to je ona nježnost za koju vjeruješ da ti se samo tamo, u tvojoj kafani, u nekom Tenisu, može dogoditi da, u sunčano majsko popodne, na tvoju ruku sleti bubamara.

Mirzina tuzlanska priča govori o zaboravljenom moralu. Njegov otac je bio gimnazijski profesor i dao je otkaz na svom poslu, preselio se u medicinsku školu, kada se u gimnaziju upisao njegov sin, Mirzin stariji brat, e da neko ne bi pomislio kako će se tom srednjoškolcu gledati kroz prste zbog oca profesora. Mirza je imao 13 godina kad su se u gradu pojavile samoposluge. I, sad, u skladu sa imenom tih novih prodavnica - i kao pravo dijete komunizma - uđe, napuni džepove i izađe napolje. Uvečer dolazi kući i nalazi ublijedjelu majku ("Zbog tebe nam je dolazila milicija", kaže ona), koja ga uputi ocu. Otac leži na kauču, nudi ga da sjedne do njega na stolicu; Mirza sluti rasplet, sjeda trudeći se da bude izvan dometa očeve šake. A onda uslijedi takav šamar da je on do osamnaeste godine hljeb i druge potrepštine kupovao isključivo u granapima, preko pulta. Pet godina nije prešao vrata samoposluge.

Tako skrojenog morala, on ima otpor prema svakoj vrsti laži. A ljudi, nažalost, tako rado lažu, ne shvatajući kakve sve posljedice može imati laž ("Sve je počelo od neke male laži koja se počela uvećavati i umnožavati i tako je došlo do rata", kaže). Mirza ne taji da je doživio delirijum tremens i kaže da svi govore o bijelim miševima koje su u tom stanju vidjeli; a to nije tako; ne vide svi isto. I to je laž. Delirijum tremens je stanje u kojem se ima puna svijest o ljudima u svojoj okolini; gledao je na zidu ekran i, oprezno, da društvo s kojim je sjedio ne navede na pogrešne zaključke, na tom je monitoru mijenjao kanale sve dok nije našao neki od filmova Sergia Leonea koje je, u to vrijeme, rado gledao.

Sa lažima prestaju prijateljstva. Bit će da je to razlog što je Mirza toliko voljen čovjek. Cijeli stol prati Kemu Montena; i Mirza Delibašić, također, nadahnuto gestikulira i pjeva pjesmu Mirza, hvala ti… Da on šuti dok traje pjesma o njemu, to bi bila obmana, ili bi to, naprosto, odavalo osobu taštu i nezanimljivu. Ovako, nema obmane. Zato je Vejn Brabender, kada se Mirzi dogodila nesreća u Italiji, već sutradan došao u bolnicu; zato je on, kada je na početku rata, uspostavljen televizijski most Sarajevo - Madrid, svoj razgovor s Kinđetom završio uplakan.

Mirzina sarajevska priča je priča o prijateljstvu. Ima tome nekoliko godina, prolazio je kroz neku depresivnu fazu, budio se rano ujutro, umorniji nego je zaspao; tako je na praznoj ulici zaustavio taksi i rekao: "Vozi kod Sultana." Taksist mu je odgovorio da ne zna gdje je to, a on mu objasnio put i dao mu savjet koji je bio cijena te vožnje; taj savjet glasi: "Ako nekada budeš loše k'o što sam ja loš sada, odi kod Sultana. To je čovjek koji najbolje na svijetu umije da sluša."

E, sad, kako nekome ko ima takav otpor prema svakoj vrsti laži, pada priča beogradskih medija o tome da je Mirza Delibašić mudžahedin ili da je konvojem Dječije ambasade pobjegao u Moskvu. On je u vojničkoj uniformi bio svega jedanput: nakon što je s prijateljem proveo ugodnu noć u ćaskanju, uz vino, obukli su pancirke, šljemove, zaprtili puške i pod punom ratnom opremom zakucao je na vrata Fisa. Ko je? Policija, otvaraj. Kad je ušao, na stol je stavio flašu viskija, flašu vina, raspakovao šteku i cigarete razbacao prijateljima: "Ja sam Djed Mraz." S istom je, vjerovatno, radošću, u jedno madridsko jutro, Angelu, oružaru Reala koji je obožavao motore a mučio se sa svojim svakodnevno mu popravljajući kvarove, poklonio koverat sa novcem za novi motor. To je tipična bosanska radost u darovanju.

Mirza je Bosanac ("Moja žena je Bosanka i moje dijete je Bosanče", kaže). Najviše njemu zahvaljujući, Bosna je - otkad je u Jugoslaviji bila - postigla svoj kulturni i politički legitimitet 1979. godine, kada je Bosna osvojila Kup evropskih šampiona. Zbog toga je prirodna, a istovremeno i fantastična, njegova odluka da, na poziv Reala da sebe i svoju porodicu iz ratnog Sarajeva evakuira za Madrid, ne otputuje. Ostao je tu, sa svojim borcima, s poštovanjem za svaki trenutak života; jedne je večeri, za kafanskim stolom, dok je - na njegov nagovor - Zlaja Arslanagić pjevušio Noćas mi se snilo, prepričavao, a zapravo homerovski recitirao svoj san iz protekle noći. O tome kako su mu, u san, došli sinovi da ga pitaju. Svaku patetičnost cijeloj situaciji je pobrisala posljednja rečenica, pitanje koje mu šestogodišnji sin postavlja: "Jelde, tata, da je situacija u Bosni - zajebana?"

Taj Mirzin lirizam, odnos prema prijateljima, ima neku antičku dimenziju; on jasno vidi i vrlo lucidno komentira ono što se ovdje događa. Kada o Bosni - o njenom spasu i o njenoj budućnosti - govori, on nema na umu politiku, već ljubav, ne govori on o državnim institucijama, već o, za njega veoma preciznom MI: "Ovu će zemlju spasiti ljudi čistog srca, a ima nas dovoljno", kaže. Mirza je čovjek čistog srca i valjda se zbog toga ne uspijeva osjećati strano ni na jednom mjestu na Zemlji. Pitao sam ga da li se osjećao strancem u Španiji. Da, dok nije naučio jezik. Sad je, dakle, u Sarajevu. To je veoma mnogo za ovaj grad. To je veoma mnogo za ovu državu. To mnogo znači i za Tuzlu, grad koji tone i koji je pojeo svoja stepeništa, a, eto, zna da se bori.

Važno je da ovdje, sada, postoje ljudi pouzdani, oni koji u krajnjem slučaju dobijaju opklade kao Mirza Delibašić, Kinđe, koji se na Svjetskom košarkaškom prvenstvu u Moskvi, u zadnjim sekundama utakmice sa Brazilom - bacajući slobodna bacanja koja treba da odluče pobjednika - opkladio s Mokom Slavnićem u stotinu dolara da će od tri bacanja pogoditi prva dva. Tako je i bilo.

Sarajevo, Decembar 1992: Delibašić
Dani, specijalni broj, Sjećaš li se Sarajeva, 03.04.08. 

Dani, specijalni broj,
Sjećaš li se Sarajeva, 03.04.08.

Hronologija opsade Sarajeva 1992 - 1996

Hronologija opsade Sarajeva 1992 - 1996
Muharem Bazdulj
1992.

MART 1992.
Evropska zajednica donijela odluku da se održi referendum, kao uslov za priznanje nezavisnosti BiH. SDS pozvao na bojkot referenduma.
Po zatvaranju glasačkih mjesta u Sarajevu, na referendumu za nezavisnost, iza ponoći, postavljene barikade na ključnim saobraćajnicama.
SDS pokušava oružanim putem poništiti rezultate referenduma.
Mirovna povorka građana krenula ka barikadama. Oko 22.00 kolona srušila barikade.
Ispred zgrade Parlamenta održan veličanstven miting, kao Oda miru.
Na Sarajevski aerodrom sletio prvi američki Herkules, sa humanitarnom pomoći.
UN trupe se stacioniraju u sarajevski Dom penzionera.
Glavni štab UN-a u Sarajevu počeo s radom.

APRIL 1992.
Na sjednici Predsjedništva BiH od 4. aprila donesena odluka o mobilizaciji za one "koji to žele".
Rektor Sarajevskog univerziteta Jusuf Mulić odobrio korištenje bazena na Fakultetu za fizičku kulturu, za rekreaciju plavaca - UN vojnika.
U mirovnoj koloni građana ubijena studentica Suada Dilberović, snajperom sa obližnjih brda, od strane oružanih formacija bosanskih Srba. Ona je prva žrtva od snajpera u Sarajevu.
Građani provalili barikadu na Mostu Vrbanja, uz povike "Izlazite, bagro! Lopovi!" Povorka građana razvalila vrata i prodrla u Skupštinu.
EZ priznala BiH.
SAD priznale BiH.
U Sarajevu uveden policijski sat.
U Sarajevu vlada haos. Svuda pljačke prodavnica.
Olimpijski muzej zapaljen.
U Sarajevu organizovan štab TO.

MAJ 1992.
U Sarajevu je 17.000 izbjeglica koji sele iz jednog dijela grada u drugi.
Sarajevo je pod opsadom. Zatvoren krug oko grada u prečniku od oko 60 kilometara. Postavljeni su tenkovi, minobacači, snajperi, topovi.
Prilikom povlačenja JNA iz zgrade Komande, na Mostu Skenderija došlo do sukoba.
Nakon povratka iz Lisabona, JNA zarobljava predsjednika Predsjedništva Aliju Izetbegovića, njegovu kćerku koja je u pratnji i Zlatka Lagumdžiju. Oslobođeni su poslije dugih pregovora o razmjeni.
Juka Prazina, paravojni lider gradskih jedinica, postaje glavnokomandujući Specijalnih jedinica MUP-a BiH.
Vode se borbe oko kasarni JNA.
Vode se ulične borbe u različitim gradskim zonama.
BiH postala članica UN-a.
Zapaljena "Zetra".
Sefer Halilović imenovan za komandanta TO.
Teški artiljerijski napad na porodilište.
Masakr nad civilima u redu za hljeb.

JUNI 1992.
Iseljena najveća kasarna JNA Maršal Tito, u centru grada.
Izgorjela zgrada dnevnog lista Oslobođenje pod teškim artiljerijskim napadima.
Na barikadi snaga bosanskih Srba, pri izlasku iz grada, zaustavljeni bh. olimpijci na putu za Olimpijske igre u Barceloni.
Po gradu lutaju napušteni kućni ljubimci jer su vlasnici napustili grad.
Francuski predsjednik Francois Mitterrand potpuno nenajavljeno sletio na zatvoreni Sarajevski aerodrom. Otišao u obilazak grada pod opsadom.
Odlukom Predsjedništva BiH uvedena radna obaveza.

JULI 1992.
Novi član Predsjedništva iz redova srpskog naroda Nenad Kecmanović pobjegao iz Sarajeva.
Učenik Josip Čapelj dao 200.000 dinara ušteđevine Oružanim snagama BiH. "Ja želim da me oni oslobode."
Violončelista Vedran Smajlović svirao na ulici, u centru grada.
Inkasanti pokušavaju da naplate TV pretplatu.
Konvoj majki i djece u organizaciji Dječije ambasade otišao za Italiju.
U gradu nema vode. Snage bosanskih Srba drže sve rezervoare pod kontrolom.
Slikari izlažu svoje slike u haustorima.

AVGUST 1992.
U konvoju koji se uputio u Njemačku s djecom bez roditelja snajperom pogođene bebe.
Romi iz naselja Butmir odlaze da prezime u Italiju.
Aerodrom zatvoren zbog granatiranja.
Dino Merlin komponovao bosansku himnu.
Otišao konvoj Jevreja iz Sarajeva.
Granatama zapaljen hotel Evropa.
Nacionalna biblioteka izgorjela u teškom artiljerijskom napadu.
U sarajevskim bolnicama ljekari i medicinsko osoblje gladuju.

SEPTEMBAR 1992.
Gradom vlada epidemija enterokolitisa i dizenterije.
Srušen talijanski humanitarni avion.
Ministarstvo obrazovanja izdalo saopštenje da upis u škole zavisi od bezbjedonosnih uslova.
Premijera prve ratne predstave Sklonište u izvedbi Sarajevskog ratnog teatra (SARTR).
Dječiji hor Palčići piše princezi Diani o onome što im se događa.
U gradu haraju glad, bolest, beznađe i smrt.
Muslimani i Hrvati bježe s Grbavice, plaćajući Srbima otkup za život.
Odigrana utakmica Sarajevo - UNPROFOR. Rezultat 12:3.

OKTOBAR 1992.
Gradonačelnik Sarajeva izdao proglas: "Građani, ne sijecite drveće! Samo treba sačekati otvaranje koridora, a valjda će i to uskoro biti. Topole se mogu sjeći, ali to je za potrebe Oružanih snaga." Agregati za struju rade u kafićima, a ne u bolnicama.
Plate članova Predsjedništva BiH - 20 DEM po crnom kursu.
Sarajlije potresa zvuk motorke u zoru, kada se sijeku najbolja stabla.
Velepekara teško granatirana. Izgorio mlin.
Sarajlije pronalaze vodu pomoću rašlji i viska.
Pojavili se bosanski pasoši u ograničenom broju.

NOVEMBAR 1992.
Konvoj sarajevskih Slovenaca napustio Sarajevo. Slovenci otišli u Sloveniju.
Ranjenici čekaju na izlazak iz grada.
Savjet UNHCR-a građanima: Jedite svakih 6-7 dana lanč- paket iz humanitarne pomoći.
Pošta priključila 30.000 telefona prioritetima, isključivo za lokalnu komunikaciju jer veze sa svijetom ne funkcionišu.
U gradu se osnivaju banke.

DECEMBAR 1992.
Snage bosanskih Srba izvele težak napad na Otes.
Svaki Sarajlija ima pravo na 0,333 kg hljeba ili 0,174 kg brašna (brašno dobijaju oni dijelovi grada u koje hljeb ne može stići).
Aerodrom zatvoren, Sarajevo čeka novi krug humanitarne pomoći.
Na sjednici Predsjedništva BiH donesena odluka da Alija Izetbegović ostaje predsjednik dok traje rat.
Proslavljen Božić u bazi UNPROFOR-a. Vojnici Francuskog bataljona pjevali: "Molimo se za mir u Sarajevu."

1993.

JANUAR 1993.
U 1992. godini prosječni Sarajlija je živio na hljebu. Poređenja radi, prosječni Evropljanin u jednoj godini pojede 55 kg hljeba, a prosjek Sarajlije u '92. godini je 180 kg hljeba.
U sarajevskoj porođajnoj klinici porođaji se obavljaju uz svjetlost svijeća. Niko im ne dolazi, niko im ne pomaže.
U toku je promjena imena gradskih ulica.
Održana promocija idejnih rješenja prvih poštanskih bh. maraka.
Proslavljen pravoslavni Božić.
Potpredsjednik Vlade BiH Hakija Turajlić ubijen na putu za Sarajevski aerodrom u UN vozilu.
Bosanski Srbi bacili granatu na red za vodu kod Sarajevske pivare.
Cijene na sarajevskim pijacama:
Jedna penzija = 2 jaja
Borac Armije BiH ima platu 20.000 din = 4 kafe u kafiću ili kutija cigareta
1 kg junećeg mesa = 50 DEM
Havarije u Toplani i Vodovodu.

FEBRUAR 1993.
Bosanski Srbi granatiraju pogrebne povorke, sahrane i bolnice u Sarajevu.
U gradu vlada ratna hiperinflacija.
Obustavljeni UNHCR letovi.
Počeo rad srednjih škola u mjesnim zajednicama, poslovnim prostorima, stanovima.
Proglašeni najbolji sportisti u BiH '92. godine: šahisti Vesna Bašagić i Ivan Sokolov.
Otvoreno prvo ratno kino Obala. Projekcije se održavaju u sarajevskim podrumima.
Oslobođenje posjetila Bianca Jagger.

MART 1993.
Japan poslao konzerve tunjevine za humanitarnu pomoć u vrijednosti od 5.000.000 $ - to je nutricionistički najvrednija hrana za ovaj vid ishrane.
Obnovljen rad srpskog humanitarnog društva Dobrotvor.
U Sarajevu održan rock koncert Help Bosnia Now!
U Sarajevu suđenje Borislavu Heraku za zločine protiv čovječnosti. Sudija: Fahrudin Teftedarija.
Teški artiljerijski napad na grad.
U Kamernom teatru 55 održana Molitva za mir.

APRIL 1993.
Otvoreno Koševsko groblje, 27 godina nakon zatvaranja, zbog nedostatka prostora za ukop žrtava ubijenih snajperima i granatama.
U Sarajevo stigla Susan Sontag i susrela se sa umjetnicima i intelektualcima.
U Sarajevo stigla Joan Baez.
Održana uskršnja misa u sarajevskoj katedrali.

MAJ 1993.
Apel Skupštine grada svijetu za pomoć u hrani.
Droga stiže u grad iz Posušja, Zenice, Splita.
Počeo festival Hare-Krišna, ratni festival mira, uz tradicionalnu muziku, vedski teatar i predavanja.
Na aerodromskoj pisti cvjeta šverc: jedan prelazak piste s 10 kg hrane donosi zaradu od 1.000 DEM.
Svega 105 pasa u gradu vakcinisano protiv bjesnila.
Procvat pozorišta u gradu.
Počela deratizacija grada.

JUNI 1993.
Masakr na igralištu na Dobrinji. Poginulo 13 ljudi.
Vojska bosanskih Srba gađala ljude u molitvi prilikom dženaze. Poginulo osam ljudi na groblju Budakovići. Mešihat: "Moguće je obavljati dženaze i noću."
Dr. Bakir Nakaš, ljekar Državne bolnice u Sarajevu: "Ove godine mi je lakše, iako mi je užasno teško. Jer, ako ništa, sada znam šta imam, a šta mogu očekivati, čime raspolažem i znam da će ovo dugo trajati."

JULI 1993.
GLAD u Sarajevu. Bašte i balkoni jedini izvori hrane.
Cijene na pijacama: Ulje - 30 DEM; 1 kg brašna - 10 DEM ili dvije kutije cigareta.
Objavljen Dnevnik sarajevske djevojčice Zlate Filipović.
Promovisan slogan opsade "S cigaretom nikad nisi sam."

AVGUST 1993.
Biblioteka Grada Sarajeva: "Imamo čitalaca više nego ikada, iako je uništeno 130.000 knjiga, dio arhiva i tehnička oprema."
Vojska bosanskih Srba uvodi avio-bombe u napad na grad.
Premijera pozorišne predstave Alkestis.
Djevojčica Irma Hadžimuratović pogođena snajperom. Pod velikim pritiskom svjetske javnosti izmještena je u Englesku radi liječenja.

SEPTEMBAR 1993.
Otvorene narodne kuhinje za preživljavanje penzionera.
U Sarajevo ulaze veće količine struje. Elektroprivreda pravi plan redukcija.
U Sarajevu je cigareta bolje sredstvo plaćanja od zraka. Stariji golf vrijedi tri šteke cigareta.
Proslavljena jevrejska Nova godina.
Bh. Pen centar primljen u svjetski Pen centar.
Pojava "pauka" na ulicama Sarajeva koji odnosi "nepropisno parkirane automobile" izaziva oduševljenje Sarajlija. Oni gledaju spektakl.
Velepekara nema nafte ni za transport, a kamoli za rad agregata.

OKTOBAR 1993.
Izvršni odbor Grada dobio odluku o povećanju stanarina od prvog oktobra.
Papa poslao mirovnu poruku: "Bosanci, niste sami!"
Sarajevski zračni most je najduža akcija te vrste u istoriji. Traje 467 dana - ovaj zračni most je duži od berlinskog.
U gradu česte eksplozije plina zbog nestručnog instaliranja.
Otvoren filmski festival u Sarajevu. Brojni gosti ostali u Anconi, nisu se mogli prevesti UN avionima. Slogan festivala: "Ništa vam ne možemo obećati."
Jevrejska apoteka u Sarajevu izdala građanima 10.000.000 lijekova.

NOVEMBAR 1993.
Grad nedjeljama nema struju, vodu, plin, humanitarnu pomoć.
George Soros u posjeti Sarajevu.
Masakr nad učenicima u Sarajevu. Obustavljena nastava dok se ne donesu mjere zaštite.
Ponovo masakr nad građanima Sarajeva.
Uvedena pravila za održavanje nastave. Školski sat traje 15 minuta. Od 24. decembra do 1. marta, djeca će imati raspust. Ionako nema grijanja.
Izložba sarajevskih slikara Svjedoci postojanja u Umjetničkoj galeriji BiH.

DECEMBAR 1993.
Opresa otvorila trafike u gradu pod sloganom "Život čine male stvari".
U gradu krađa struje na razne načine: postavljaju se divlji priključci, podzemni kablovi, priključenja na prioritete i trafo-stanice.
Fabrika duhana Sarajevo pakuje cigarete u listove knjiga. Sada su na redu Prilozi za istoriju bh. književnosti.
U sarajevskoj katedrali održan svečani božićni koncert.
U gradu nema struje, vode, soli za hljeb.
Festival Sarajevska zima priređuje projekcije crtanih filmova za djecu.
Otvorena kuhinja za javne i kulturne radnike. UNPROFOR im dao hranu.

1994.

JANUAR 1994.
Barbara Hendrix, operna diva, odražala novogodišnji koncert u Sarajevu, u znak solidarnosti s napaćenim gradom.
Masakri civila u raznim dijelovima grada.
U toku opsade grada Kamerni teatar 55 izveo 652 multimedijalna projekta, u prosjeku dva dnevno.
Penzioneri će dobiti brašno umjesto penzija.
Masakr djece na sanjkanju u C fazi, na Alipašinom Polju.

FEBRUAR 1994.
Masakr civila na Dobrinji, na fudbalskom igralištu.
Masakr na pijaci Markale u centru Sarajeva. 66 mrtvih, 197 ranjenih.
Gradonačelnik Sarajeva Muhamed Kreševljaković obilazi pijacu - mjesto masakra.
Po naredbi MUP-a sve pijace u gradu su zatvorene.
NATO uputio ultimatum bosanskim Srbima: artiljerija se mora povući 20 km od Sarajeva.
21. februar je dan D za povlačenje teškog naoružanja bosanskih Srba.
Ponovo uspostavljen "zračni most".
Vraća se život u grad. Ljudi šetaju ulicama, djeca se igraju.

MART 1994.
Otvaraju se četiri putna pravca u i iz Sarajeva.
Najavljeno otvaranje grada, reagovala pijaca. Cijene na pijacama su pale.
Kilogram kafe 7. marta bio 120 DEM, 21. marta 40 DEM. I dalje se na pijacama može kupovati za cigarete i vršiti robna razmjena.
Povodom razvoja događaja u Sarajevu, Yasushi Akashi izjavljuje: "Vidim svjetlo na kraju tunela."
Madelaine Albright u Sarajevu: "Budućnost Amerike i vaša budućnost su nerazdvojive. Ova ceremonija to mora svima pokazati."

APRIL 1994.
Povodom 110 godina Elektrodistribucije BiH, uključena ulična rasvjeta u Titovoj ulici, Ferhadiji i na Trgu oslobođenja.
Sarajevo zasuto projektilima.
Saopštenje Osnovnog suda II: razvodi idu kao na traci. U većini slučajeva tužene strane su žene. Ako su supružnici razdvojeni dvije godine i ako je adresa drugog supružnika nepoznata, tužitelj automatski dobija razvod.
U mro Branko Mikulić.
Pogođeni putnici u sarajevskom tramvaju.
Gradska vlada donijela odluku o zabrani alkohola, poker-aparata, igara na sreću, video-igara, žive muzike - svega što stvara buku i remeti mir građana.
Održan performans na Miljacki: u rijeku porinut splav sa zastavom. Bačene i boce s porukama: "Ovo nije zid! Zdravo, Evropo, mi smo svijet!"

MAJ 1994.
Cijene za vožnju taksijem u Sarajevu. Od centra do bolnice Koševo - konzerva ribe; od centra do naselja Otoka - 1 litar ulja i 1 kg šećera.
Sarajlije love ribu u Miljacki da bi preživjeli.
Ogromni redovi ispred Hrvatske ambasade za vize.
Iz Visokog stigao autobus sa 87 putnika.
Salman Rushdie (The Guardian): "Postoji Sarajevo kao ideja, zamišljeno Sarajevo, čije razaranje čini izgnanicima sve nas."
Novi gradonačelnik Sarajeva Tarik Kupusović ide u Veneciju na bratimljenje gradova. Vodi sa sobom sedmero djece različitih nacionalnosti.
Ulični štandovi sa knjigama koje više nisu roba - to je bio svijet mašte u vremenu strave. Jedna enciklopedija koštala 1 jaje, a danas enciklopedija košta 5 jaja.
U Sarajevu redukcije vode. Upućen apel građanima: "Ne perite ćilime, ne zalijevajte bašte!"
Otvorena prva benzinska pumpa.

JUNI 1994.
Bob Dole, lider američkih republikanaca, stigao u Sarajevo,
Sarajlije vodu dobijaju noću zbog smanjene potrošnje struje.
U zgradi zapaljene Nacionalne biblioteke odsviran Mozartov Requiem. Dirigovao Zubin Mehta, pjevao Carreras, odajući poštu poginulim Sarajlijama i poginulim širom BiH.
Sarajlije idu na kurseve stranih jezika. Interlingua Service radi tokom cijele opsade.

JULI 1994.
Otvorena Američka ambasada u Sarajevu.
Građani Sarajeva dobijaju na težini.
Na sarajevskim krovovima niču bašte za preživljavanje.
Ministar spoljnih poslova Velike Britanije Douglas Hurd i ministar spoljnih poslova Francuske Alain Juppe stigli u Sarajevo povodom otvaranja Francuske ambasade.
Bosanski Srbi zatvorili "plave puteve" oko Sarajeva.

AVGUST 1994.
Uobičajena slika na sarajevskim ulicama: tramvaj stoji, putnici čitaju novine, a snajperista s brda bije po Marijin-Dvoru. Svi čekaju da pucnjava stane. Putnici pri ulasku u tramvaj biraju "najbolje" mjesto u tramvaju, ono "gdje je najmanja mogućnost za pogodak" - to je sarajevski rulet.
Od zatvaranja "plavih puteva" cijene na pijaci skočile 100%.
Odigrana hiljadita predstava "Pokretnog pozorišta".
Održana modna revija s modelima od gline i germe. Kreatorica Snježana Hufnagl.

SEPTEMBAR 1994.
Potvrđen Papin dolazak. Na ulicama Sarajeva postavljeni plakati s Papinim likom i porukom "Niste sami, s vama smo!"
Papa nije došao. UNPROFOR nije mogao garantovati sigurnost.
Rastu cijene na pijaci. Banane koštaju 6 DEM.
Na sarajevskim ulicama ponovo postavljeni kontejneri za zaštitu od snajpera.
U gradu potraga za drvima: vreća grabovine 20 DEM.

OKTOBAR 1994.
Prikazan film Bosna francuskog filozofa Bernard-Henrija Lévyja.
U Narodnom pozorištu izvedena premijera predstave Romeo i Julija u dječijoj izvedbi. Rediteljica: Olja Kostić.
Nema nafte u gradu. Stigle minimalne količine u grad, za potrebe UN-a.
Igmanski put nije zaštićen, gađaju ga bosanski Srbi.
Odlukom Pape, Vinko Puljić postaje kardinal.

NOVEMBAR 1994.
Prosječna plata u gradu 2 DEM, a mjesečno jednoj porodici treba 350 DEM.
Pogođen tramvaj: jedan putnik ubijen, šest ranjenih.
U ratnom kinu Apolo održani Dani švicarskog filma.
Sarajevo zasuto granatama.
Otvorena Francuska biblioteka u Sarajevu.

DECEMBAR 1994.
Srbi postavili protivavionske raketne sisteme u okolini Sarajeva.
Sarajevo: bosanski Srbi zatvorili ventile na plinovodu.
Raketni napad na Predsjedništvo BiH.
Dijete ubijeno metkom iz snajpera.
Papa primio sarajevski zbor "Trebević".
Novi krug humanitarne pomoći u gradu: 1 kg riže, 200 grama graha, 150 grama ulja, jedan mesni narezak od 340 grama, 2 kg brašna.
Potpisan sporazum o prekidu vatre na četiri mjeseca i sedam dana.
U humanitarnoj pomoći građani dobivaju biskvit star 50 godina.

1995.

JANUAR 1995.
Soros fondacija platila cijepljenje pasa protiv bjesnila.
Veoma uspješna akcija Elektrodistribucije o pravednoj raspodjeli 100 KW po domaćinstvu.
U pripremi pokretanje Gradskog voza od Alipašinog Polja do Željezničke stanice.
Na balu Roma izabrana Miss - Lindita Tatri.
Apel Kruga 99: Zaustavite zločine nad Čečenima.
Obilježeno 1.000 dana opsade Sarajeva.

FEBRUAR 1995.
Udari granata i snajpera po gradu.
Snajperi gađaju tramvaj.
Transportno preduzeće GRAS nema sredstava da isplati dug za struju Elektrodistribuciji. Smatraju da nije momenat za naplaćivanje karata za vožnju te zato nemaju ni prihoda.
Ambasador SAD Victor Jakovich na Krugu 99: "U BiH se brane principi zapadne civilizacije."

MART 1995.
Od Skenderije do Elektroprivrede tramvaje će pratiti transporter UN-a radi zaštite.
Pojavilo se Alpsko mlijeko u mljekarama.
Od zatvaranja puta preko aerodroma cijene na pijacama rastu. Na pijaci ono što je jeftinije kupuje onaj ko je brži i ko ima sitan novac.
Ukinuti letovi za Split.

APRIL 1995.
U Londonu umrla Irma Hadžimuratović, djevojčica pogođena snajperom, a izmještena u London da bi se spasila.
Vijest o još jednoj žrtvi snajpera otišla u svijet. Ubijena djevojka Maja Đokić.
Prvi korpus oslobodio najviši vrh Treskavice.
Uspostavljena satelitska veza Sarajevo - Barcelona - Svijet kao donacija grada Barcelone Sarajevu.

MAJ 1995.
Donatori ne dopremaju naftu. Autobusi ne rade. Tramvaji idu na kratkoj relaciji od Čengić Vile do Alipašinog Polja.
Masakr na Butmiru.
Kod zgrade UNIS-a ubijen francuski vojnik.
Humanitarna pomoć smanjena za 50%.
Opšti napad na Sarajevo.
Sarajevo: nema prevoza, slab pritisak plina, nedovoljno vode.

JUNI 1995.
Brašno stoji na Sarajevskom aerodromu. UN nisu u mogućnosti da ga dopreme u grad. Dio Igmanskog puta Srbi drže pod stalnom paljbom. 300 metara puta je kritično.
Izdata zabrana okupljanja. Uvedeno oglašavanje opšte opasnosti bar dva puta dnevno.
Kriza s vodom u gradu. Prekinut dotok vode s Bačeva.
Plan isporuke struje: svaki treći dan za domaćinstva.
Gradska vlada naručila od Vranice izradu betonskih ploča koje će se po potrebi postavljati na opasnim mjestima u gradu.
Snage bosanskih Srba bacile avio-bombu na RTV dom.

JULI 1995.
Deratizacija grada parafinskim kockama. U Sarajevu pod opsadom preovlađuju Ratus ratus (crni pacov) i Ratus norveginus (sivi pacov). Otrov je efikasan i u uništavanju malih kućnih miševa. Jedan par može izroditi 800 pacova.
Divljačko ubijanje civila. Ubijeno 12, ranjeno 67.
Posljednji krug humanitarne pomoći podijeljen 9. jula: 400 grama graha, 300 grama graška, 200 grama riže, 2 decilitra ulja, 1 kg brašna.
Hrana ušla u grad "alternativnim putem" - kroz tunel.

AVGUST 1995.
Bicikl ponovo u modi u Sarajevu.
Od udara granate poginuo mladi sarajevski intelektualac i novinar Karim Zaimović.
Masakr na pijaci Markale: 35 ubijenih, 90 ranjenih. UN nisu pozvale NATO. Istraga u toku.
Rezultat istrage UN-a: granatu su ispalili bosanski Srbi.
NATO krenuo sa serijom napada na srpske položaje.
U toku NATO akcija Noćni let.
Vojnici Armije BiH na Mojmilu cijelu noć pratili NATO spektakl.

SEPTEMBAR 1995.
Zahtjev UN-a bosanskim Srbima: uklanjanje artiljerije oko Sarajeva na daljinu od 20 km u prečniku, prestanak granatiranja civilnih objekata i obustava svih borbenih aktivnosti.
Srbi granatirali Sarajevo.
Srbi počeli s povlačenjem nekoliko sati prije isteka ultimatuma.
Domaćinstva u Sarajevu dobijaju struju svaki četvrti dan.
Granate u Sarajevu: osam ranjenih.
Otvorena prodavnica Beneton u Sarajevu.

OKTOBAR 1995.
Rusija će pustiti plin i priznati Bosnu i Hercegovinu.
Dogovoren prekid vatre od utorka 10. oktobra.
Papa izgara od želje da posjeti Sarajevo.
Ponovo otvorena pijaca Markale.

NOVEMBAR 1995.
U Daytonu počeli mirovni pregovori.
Potpisan mirovni sporazum u Daytonu: BiH kao cjelovita država s dva entiteta i zajedničkim institucijama. Sarajevo ostaje nepodijeljeno. Dogovoreno izručenje ratnih zločinaca.
Dio UNPROFOR-a će se povući, a drugi dio snaga UN-a prefarbati opremu i ući u sastav NATO snag pod imenom IFOR.
Chirac traži garancije bezbjednosti za srpsko stanovništvo u Sarajevu.

DECEMBAR 1995.
Sarajevo: pucnji u tramvaj.
Bosanski Srbi demontiraju fabrike prilikom povlačenja.
Bosanski Srbi pale kuće na Grbavici.
Bosanski Srbi traže od Michaela Steinera 1.000 mrtvačkih sanduka i 10.000 kutija za pakovanje stvari da bi napustili dijelove teritorije (na kojima su groblja) koji će pripasti Federaciji.
Srbi otkopavaju mrtve da ih nose sa sobom pri povlačenju.
Održana ponoćna Božićna misa u katedrali.

1996.

JANUAR 1996.
Bono Vox, vođa grupe U2, dočekao Novu godinu u Sarajevu.
Budućnost Bosne ne zavisi samo od IFOR-a i visoke politike već i od toga hoće li preživjeti Djed Mraz.
Granatiran tramvaj u Sarajevu: jedna osoba ubijena, devetnaest putnika ranjeno.
Zatvoren "zračni most" nakon tri i po godine, najduži u istoriji. Sarajevski "zračni most" obavio 13.000 letova i dopremio 167.677 tona humanitarne pomoći. Učestvovalo 20 zemalja. Avioni su prevezli hiljade novinara.
U gradskim parkovima i na zelenim površinama Sarajeva ove godine se neće moći sijati bašte.
IFOR kontorliše vodu, struju i plin.
"Seoba mrtvih duša" s reintegrisanih područja Sarajeva. Poduzetnici iz Srbije za ekshumaciju tijela traže 800 DEM.
Prvi privatni civilni avion sletio na Sarajevski aerodrom.
Umro veliki ruski pjesnik Josif Brodski. Tokom rata napisao pjesmu o Bosni.

FEBRUAR 1996.
Opasnost od neksplodiranih mina.
Most "Bratstvo i jedinstvo" biće otvoren svaki drugi dan od 08.30 do 16.00 sati. Građani mogu s ličnom kartom ići na Grbavicu.
Filip Andronik ušao u knjigu Guinnessovih rekorda za 1996. godinu: na Dobrinji II bio je najuporniji skupljač od humanitarnih lanč-paketa, naljepnica na konzervama, sitnica iz humanitarne pomoći. Skupio je 2.900 komada nečega. "Prestaću skupljati uspomene kad UNHCR prekine humanitarnu pomoć."
Engleski princ Charles u posjeti Sarajevu.
Počela "mirna reintegracija Sarajeva". U Vogošći Srbi zakrčili put prema Palama. Što nisu ponijeli, zapalili su.
Prema mišljenju sarajevskih srednjoškolaca, na pitanje kakve ih profesije čekaju, najzastupljenije su prodaja droge ili ubijanje po ugovoru.
Federalna policija preuzela vlast u Rajlovcu, Reljevu, Dobroševićima, Ahatovićima, Nedžarićima, Aerodromskom Naselju.

MART 1996.
Glavni grad BiH Sarajevo zvanično su deblokirali pripadnici Federalne policije u pratnji IFOR-a i međunarodnih kolega. Policija je prva stigla putem koji vodi iz Sarajeva u Visoko i time otvorila glavni grad BiH.
Avdo Hebib, ministar MUP-a Federacije, vožnjom slobodnim putevima na simboličan način otvorio putne komunikacije koje od Sarajeva vode ka Zenici i Tuzli. Tom prilikom Avdo Hebib je izjavio: "Poručujemo svim građanima da je Sarajevo deblokirano. Ovo je trenutak koji ulazi u istoriju."
U Ilijašu istaknuta državna obilježja BiH.
Horor na Grbavici: kruže pljačkaši, ljudi zabarakadirani u svoje stanove. Zapaljena škola na Grbavici.
Oslobođeni Hadžići mirnom reintegracijom.
Oslobođena Ilidža, 12. marta, mirnom reintegracijom.
Mirnom reintegracijom oslobođena Grbavica. Potom, oslobođeni Vraca, Faletići, Špicasta stijena, Gornje Biosko.
Centrotrans tranzit sklanja kontejnere sa ulica Sarajeva. Bilo je 380 objekata "za zaštitu" - automobila, trolejbusa, autobusa, betonskih ploča.

Priredio Muharem Bazdulj, prema opširnijoj hronologiji iz Edukacijskog paketa "Opsada Sarajeva"
Dani, specijalni broj, Sjećaš li se Sarajeva, 03.04.08.

Mape i Vodič

Mape i Vodič
Muharem Bazdulj
Edukacijski paket Opsada Sarajeva 1992-1993-1994-1995,
Fama International

Suada Kapić je osoba koja stoji iza dosad najsustavnijeg projekta trajnog obilježavanja i memoriranja opsade Sarajeva. Edukacijski paket čiji je ona (glavni) tvorac u izdanju Fame International, a pod naslovom Opsada Sarajeva je važan doprinos "Kolektivnom Globalnom Pamćenju". Riječ je o itekako značajnom projektu koji, nažalost, dosad nije imao recepciju i odjek kakve zaslužuje.

Loši učenici skloni su knjige iz lektire procijenjivati prema broju stranica. Sa sviješću da to ne govori ništa pretjerano važno o vrijednosti Edukacijskog paketa Opsada Sarajeva, reći ću najprije da je paket težak oko četiri kilograma. Kad otvori kompaktnu i čvrstu kartonsku kutiju, korisnik Edukacijskog paketa pronaći će šest "artikala": dva CD-a, dvije mape, jedan DVD i jednu knjigu. Na prvom CD-u nalazi se Uputstvo za upotrebu - kratki film od dvadesetak minuta koji istovremeno funkcionira i, kako naslov sugerira, "uputstvo za upotrebu" i kao kratki preview cijelog paketa i kao neka vrsta post festum komentara i valorizacije projekta, i to kroz riječi vrhunske beogradske istoričarke - Branke Prpa.

Mape

Na prvoj mapi, koja na prvi pogled izgleda kao geografska karta Jugoslavije poznata svima koji su prošli kroz školski sistem SFRJ, nalazi se pregled raspada Jugoslavije (THE FALL of YUGOSLAVIA 1991-1999). Na licu ovog zemljovida posebno su mjesto dobili svi ključni toponimi krvave posljednje decenije dvadesetog stoljeća na prostoru bivše Jugoslavije (Dubrovnik, Vukovar, Sarajevo, Prijedor, Mostar, Srebrenica, Kosovo).

No to nije sve. Na ovoj su mapi obilježena i sva manja ratna poprišta, uz "legendu" koja nanovo podsjeća na školske dane, a koja simbolički označava sve vojne formacije koje su učestvovale u ex-yu ratnim konfliktima. Nije "legenda" svedena isključivo na prisustvo vojnih formacija; ona nam na mapi otkriva i lokacije koncentracijskih logora, mete NATO bombardiranja, mjesta masovnih egzekucija, lokacije izbjegličkih kampova, itd. Na poleđini ove mape nalazi se detaljna hronologija raspada Jugoslavije: od Titove smrti u maju 1980. godine do NATO udara na Srbiju u martu mjesecu 1999. Između se smjestilo nekoliko stotina događaja sistematično zabilježenih sitnim slovima na poleđine ove karte dimenzija (circa) 125 cm - 85 cm.

Prva mapa u suštini funkcionira kao kontekst druge mape, one koja je zapravo ključna za Edukacijski paket Opsada Sarajeva. Ova mapa je dimenzijama nešto manja (circa 95 cm - 65 cm), no razmjer joj je mnogostruko manji; za razliku od prve koja fokusira cijelu (ex) Jugoslaviju i cijelu deceniju, ovoj su u žiži samo četiri godine (1992, 1993, 1994, 1995) i samo jedan grad - Sarajevo. Ovo je mapa opsade Sarajeva i mapa opstanka (Survival Map). Za razliku od prve, ona ne može podsjetiti na školske geografske karte. Sarajevo na njoj djeluje najprije nekako razgledničko-stripovski. Iz ptičije (ili božanske) perspektive na mapi je prikazana sarajevska kotlina, od zgrade Oslobođenja do Vijećnice.

Svako ko imalo poznaje Sarajevo na ovoj će karti lako prepoznati gradske četvrti i ključne urbane lokalitete (mostove, kulturne spomenike, bolnice, bogomolje, sportske dvorane, stadione, muzeje itd.). Za one kojima je Sarajevo nepoznato, na poleđini mape su precizno definirani i opisani svi istaknuti objekti. Iz iste (nebeske) perspektive na ovoj mapi vidimo i artiljerijski prsten koji je opasao Sarajevo. Okruživši kotlinu, onako kako ram okružuje sliku, stoje poredani topovi, minobacači, tenkovi.
 

Vodič za preživljavanje

Kao u dobrom filmskom kadru, ove nam dvije mape približavaju mjesto radnje dokumentarca Vodič za preživljavanje: Mehanizam terora, mehanizam opstanka, a to je opsjednuto Sarajevo. Ovaj dokumentarni film (na DVD-u, koji je sastavni dio Edukacijskog paketa) traje nepunih sat i pol. U poetičkom smislu on itekako korespondira sa knjigom Sarajevo Blues Semezdina Mehmedinovića. Mehmedinović je svoju knjigu podnaslovio kao pojmovnik opsjednutog grada, a ista bi se "žanrovska odrednica" savršeno dala primijeniti i na film Vodič za preživljavanje. Kroz pedesetak pojmova, priča se priča o opsadi Sarajeva. Svojim sadržajem film zapravo opravdava naslov: on zaista funcionira i kao "vodič za preživljavanje" - od opisa kako se za vrijeme opsade dolazi do hrane, vode i ogrijeva preko priče o kulturnom životu pod opsadom te funkcioniranju gradskog prevoza i škola u ratnom vremenu do "metafizičkih" tema života i smrti.

Nekoliko desetina sugovornika, od anonimnih, da tako kažemo, do takozvanih javnih ličnosti, gledatelju približavaju svoje osobne doživljaje opsade. Dokumentarni snimci iz vremena rata miješaju se sa poratnim intervjuima. Neki momenti u filmu naročito su pamtljivi: od snimke Mitterrandove posjete Sarajevu na kojoj se, negdje u pozadini, među prolaznicima prepoznaje Danis Tanović, do slika sa čuvenog izbora za naljepšu djevojku opkoljenog Sarajeva (Miss Sarajevo), izbora koji je ovjekovječen i u glasovitoj pjesmi grupe U2. Sa DVD-om odlično korespondira drugi CD u Edukacijskom paketu, CD na kojem se nalazi tekstualna arhiva (u HTML formatu) u trideset epizoda, CD koji predstavlja govornu istoriju opsade Sarajeva.

U svakoj epizodi je nekoliko intervjua sa Saralijama koji baštine iskustvo opsade. Tu su, među ostalim, Enver Imamović, Avdo Hebib, Dragan Vikić, Konstantin Jovanović, Muhamed Kreševljaković, Bakir Alispahić, Miro Lazović, Jovan Divjak, Željko Varunek, Nikodije Stojanović, Gordana Magaš, Una Bejtović itd.

1.325 stranica Najveći dio Edukacijskog paketa, makar u zapreminskom smislu, zauzima knjiga (enciklopedija) od 1.325 stranica pod naslovom Opsada Sarajeva - (mart 1992 - mart 1996). Knjigu otvara Fama Statement koji vrijedi citirati: "U periodu 1991-1999, u vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji, stajali smo i stojimo, lično i kroz FAMA projekte: iza pravde, edukacije, znanja, poštovanja ljudskih vrijednosti, čovječnosti, poštovanja ljudskog dostojanstva, poštovanja ljudskih prava, poštovanja slobode pojedinca, poštovanja demokratskih principa, a protiv neznanja, terorizma, nasilja, ratnih zločina, totalitarizma, fašizma, diktatorstva, nacionalizma i rasizma."

Vrijedi navesti i stavke iz sadržaja: Uvodnik,Hronologija opsade 1992-1996, Mapa opsade 1992-1996, Govorna istorija 1992, Vodič za preživljavanje, Govorna istorija 1993, Sarajevo Life magazin, Govorna istorija 1994, Ankete "Opstanak",Govorna istorija 1995, Dejtonski mirovni sporazum - mapa pregovora,Govorna istorija 1996, Hronologija raspada 1980-1999. Sadržaj ovdje, između ostalog, pokazuje i da su gotovo svi "multimedijalni" artikli iz paketa reproducirani i u knjizi. U kontekstu iskustva opsade Sarajeva, to je i logično: CD-ovi i DVD neupotrebljivi su bez struje, a upravo iskustvo opsade dokazuje da je knjiga najizdržljiviji i najlakše dostupan "nosač" informacija. Knjiga ne ovisi od struje ni od tehničkih pomagala.

Biblioteka u plamenu jedan je od vizuelnih simbola opsade Sarajeva te i zato ima smisla da se sjećanje na opsadu sačuva u formi knjige. U uvodniku ove knjige se kaže: "Ova knjiga je knjiga ljudskog naslijeđa. Knjiga o jednom vremenu. Knjiga o fenomenu opsade duge četiri godine. Knjiga o pobjedi ljudske prirode nad terorom. (...) Sarajevo je dokazalo da jedna urbana sredina može opstati usprkos totalnoj destrukciji i svim zatvorenim tačkama ulaska i izlaska iz grada. Da opstane i ostane civilizovano i humano i čak stvori dostignuća u filozofiji življenja, mentalnoj terapiji i umjetničkim kreacijama."

Life

Svaki odjeljak ove knjige zaslužuje zapravo opširan prikaz, no ja ću se ovdje zadržati naSarajevo Life magazinu, odjeljku koji spaja strip, fotografije i anketu. Autor stripa Hamsunov bedeker, načinjenog po istoimenom eseju Bore Ćosića, je Dragan Rokvić. Crno-bijele fotografije stvaraju neku vrstu "arhivske" patine, a anketa podjeća na postapokaliptički hibrid školskih spomenara ("leksikona") i novinskih rubrika tipa "klub poznatih". Ono što je u mirnodopskom ("normalnom") vremenu paradigma banalnosti, ovdje se pretvara u dirljive ispovijesti koje se tiču života i smrti. Umjesto pitanja kakva su "šta prvo primijetiti kod osoba suprotnog spola" ili "šta morate imati u frižideru", u anketi Sarajevo Life magazina brojne Sarajlije odgovaraju na posve drukčije upite: Koje su vaše izgubljene iluzije?, Kako ste preživjeli?, Čega se plašite?, Vaša poruka s kraja svijeta, iz zemlje posljednjih stvari? itd.

Evo nekih od poruka "s kraja svijeta, iz zemlje posljednjih stvari". Osman Arslanagić: Jebite se, ali bez reprodukcije; Semezdin Mehmedinović: Šutim; Milan Cvijanović: Ovo nije moja poruka, ali ću reći: "Ćao, i hvala za ribu."; Mirko Srdić (Elvis J. Kurtović): Ako ne plaćate porez i ako varate ženu, završićete i vi ovako; Edo Numankadić: Više ljubavi. Anketirani su uglavnom poznati umjetnici (pisci, režiseri, slikari, muzičari, glumci). Za razliku od ankete koja je sastavni dioSarajevo Life magazina, u odjeljku pod naslovom Ankete "Opstanak" anketirane osobe nisu navedene pod punim imenom i prezimenom, a i pitanja na koja se odgovara nisu ista.

Anketiranim osobama navedeni su godište, zanimanje, spol i kvart, a neka od pitanja iz ankete su sljedeća: Ko je, po vama, heroj odbrane grada?, Opišite vaše sklonište/podrum?, Da li ste ikada prošli kroz tunel? Evo, čisto zarad ilustracije, kako je studentica (1974. godište) odgovorila na potonje pitanje: "Da, jednom i bilo je dovoljno, pošto je to bila '94. godina i to kraj, tunel je bio pun vode, koja se slijevala sa svih strana, bilo je zagušljivo, smrdilo je, ma užas živi." Zanimljivo je i poglavlje Dejtonski mirovni sporazum - mapa pregovora bazirano na knjizi Richarda Holbrookea Završiti rat.

Na blizu dvije stotine stranica, uz brojne ilustracije i fotografije, izložena je iznimno detaljna povijest pregovora koji su doveli do završetka rata. Priča počinje tragičnim putovanjem "igmanskim putem" u augustu 1995. godine, kad su trojica američkih diplomata poginuli, i nastavlja se kroz cijeli niz Holbrookeovih shuttle diplomacy sastanaka do tri sedmice pregovora u Daytonu, u saveznoj državi Ohio, koji su završeni potpisivanjem mirovnog sporazuma.

Zlato katarze

Svijetu je potrebno iskustvo Sarajeva! - kaže se također u uvodniku knjige. Priča o opsadi Sarajeva globalna je priča i ona se ne tiče samo onih koju su opsadu sami iskusili. Tragično je, međutim, ako oni koji su opsadu preživjeli zaborave to iskustvo. U tekstu objavljenom u septembru mjesecu 1992. godine Ivan Lovrenović je ovako pisao o opsadi Sarajeva: "U Sarajevu dnevno gine već mjesecima po petnaest do dvadeset ljudi od četničke paljbe s brda. Oko Sarajeva stegnut je takav dželatski obruč, omča oko vrata, te se uskoro, doista, neće više moći ni disati. Taj intenzitet patnje, ta bezdušnost kojom se ona sprovodi nad nama - to je nešto što će, valjda, po slutnjama moderne fizike biti utisnuto u kozmičku memoriju, i to je ono po čemu Sarajevo danas s užasnim razlogom svraća na se sućut svakog normalnog srca na planeti."

Na kraju istog teksta, međutim, Lovrenović postavlja mučnu dijagnozu: " Sarajevo je duboko nesretan grad. Ima ogromnu patnju, a nema onu kolektivnu energiju potrebnu da se užarena magma patnje zgusne u čisto zlato katarze." Iako se kroz ovaj projekat, na neki način, užarena magma patnje zgusnula u čisto zlato katarze, ovaj Edukacijski paket ipak, naoko paradoksalno, bolno potvrđuje Lovrenovićevu slutnju. Nastao bez kolektivne energije, nastao entuzijazmom tek malog broja pojedinaca predvođenih Suadom Kapić, cijeli projekat je zapravo lišen i one kolektivne energije koja bi ga na pravi način percipirala i podržala. Potrebna je kolektivna energija da bi se uspostavio mehanizam memorije, potrebna je neka vrsta institucionalne logistike da bi ovaj Edukacijski paket bio dostupan svima: onima koji baštine iskustvo opsade - zbog sjećanja, onima koji tu iskustvo ne baštine - zbog upozorenja i edukacije.

U vrijeme opsade Sarajeva, u dvije je knjige često prepoznavano srodno iskustvo. Jedna je Austerov roman U zemlji posljednjih stvari, na koji se neskriveno aludira i u anketi uSarajevo Life magazinu; druga je Camusova Kuga koja završava partiturom koje se danas, dvanaest godina nakon završetka opsade, itekako vrijedi prisjetiti. Edukacijski paket Opsada Sarajeva pomoći će svakom da spozna ono što zna Camusov doktor Rieux, "ono što vesela rulja nije znala, a što se u knjigama može naći: da bacil kuge nikad ne umire i nikad ne nestaje, da može desetinama godina da spava u namještaju i rublju, da strpljivo čeka u sobama, podrumima, sanducima, maramicama i starim hartijama i da će, može biti, doći dan kada će, na nesreću ljudi i njima za pouku, kuga probuditi svoje pacove i poslati ih da uginu u kakvom srećnom gradu."

Saradnici i prijatelji projekta
44 imena i tuce institucija

Uz autoricu i glavnu urednicu projekta Suadu Kapić, te direktora Milana Norderlanda, na projektu su radili i brojni saradnici: Maja Razović, Željko Puljić, Dika Kapić, Amina Begović, Ognjenka Finci, Mirza Halilović, Jelena Vranić, Amra Zulfikarpašić, Emir Kasumagić, Nedžad Begović, Miroslav Prstojević, Aleksandra Wagner, Tiskara Meić, Shinobu Ito, Aida Zubčević, Ljuba Gamulin, Nenad Dogan, Milomir Kovačević, Aleksandra Majhrovski, Nihad Kreševljaković, Nedžad Imamović, Ozren Pavlović, Drago Resner, Vildana Selimbegović, Dalida Jugo, Strajo Krsmanović, Enes Sivac, Vlastimir Mijović, Dženana Karup, Miljenko Uherka, Šemsudin Čengić, Dragan Rokvić, Suzana Cerić, Ajna Arnautalić, Rijad Ljutović, Jelena Lovrić, Natalie Hijazi, Muhamed Kapić, Veda Kapić, Emir Kapić, Branimir Marković, Neven Popović.

Projekat su, između ostalih, pomogli: Balkan Trust for Democracy, German Marshall Fund of the US, Inicijativa mladih za ljudska prava, Fond za humanitarno pravo, Svjetska banka, UNESCO, Američki muzej holokausta, Columbia univerzitet, vlada grada Tokija, Human Rights Watch, Institut Otvoreno društvo i druge organizacije koje su prepoznale trajnu i globalnu vrijednost Edukacijskog paketa Opsada Sarajeva.

 

Dani, specijalni broj,
Sjećaš li se Sarajeva, 03.04.08.

Sarajevo, metalni grad

Sarajevo, metalni grad
Aleksandar Hemon

Ponekad mi se čini da sam Sarajevo i svoj život izmislio, da se sve ono što mi se dešavalo u Sarajevu, u stvari dešavalo u mojoj glavi, a da je stvarno istinito Sarajevo bilo ono što je sada - kotlina smrti. Ponekad mislim da me se niko u Sarajevu ne sjeća zato što sam živ i zato što ću vjerovatno biti živ još izvjesno vrijeme. Pretpostavljam da se u Sarajevu sjećaju samo mrtvih ili sebe samih. A ja se pokušavam sjetiti svih onih kojih se ne mogu sjetiti, pa ih izmišljam. Ponekad ne mogu misliti o Sarajevu - misli o Sarajevu ne tvore nikakvu cjelinu, ne stapaju se ni u kakav smisao. Samo parčići osjećaja, samo parče sjećanja, bljeskovi lica iz grada koji sam zaboravio. Sve to baulja po mojoj glavi i ja znam da to može natrapati na smisao samo u Sarajevu. A u Sarajevu možda bilo šta osim smrti nema smisla i ja sam sve te komadićke, ili barem nekoliko njih, složio u nešto i onda će se barem jedna ruševina, ruševina moje nostalgije pretvoriti u nešto što će barem kratkotrajno imati smisla, a možda i neće. Jedino što bih ja u stvari volio, to je da ljudi prežive. Ipak ću pokušati, i svi vi koji umirete ili pokušavate da preživite oprostite mi na mojoj brbljivosti, oprostite mome sebičnom sjećanju.

Prije deset godina iz prilično misterioznih razloga proveo sam mjesec i pol dana u Zairu. A zairsku je reprezentaciju reprezentacija ondašnje Jugoslavije iz 1974. pobijedila sa 9:0. Na povratku iz Zaira moja porodica i ja proveli smo nekoliko dana po naopakim evropskim aerodromima, zbunjujućim free-shopovima i klozetima u kojima se voda sama povlači. Od beogradskog aerodroma do željezničke stanice vozio nas je taksista koji je psovao državu bez jasnog razloga i koji je, kao i svi oni, služio vojsku u Sarajevu. Na željezničkoj stanici gužva je bila pretjerana, centralni glas je bezizgledno objavještavao da neki vozovi idu nekuda a neki ne idu nikuda, preko Stalaća, ali će možda ići u sljedećem obavještenju. U staničnom klozetu su tekli potoci prljave vode i mokraće, neočišćene danima i mjesecima, bujale su žućkaste gljivice, možda mokraćna mahovina, sve se razlijevalo u ogromnu lokvu, a smrad je, kao volja Božija, bio sveprisutan. Shvatio sam tada da Balkan počinje na dovratku željezničke stanice, a ne završava se nikada, osim možda na Sudnji dan.

Voz za Sarajevo bio je pun i svi su zaspali u vožnji širokim ravnicama, a ja sam se probudio usred maglovite zore smrdljivog kupea sa dva vojnika. Magla je bila iznad Bosne i voz je bio uglavnom napušten na prijašnjim stanicama. Voz je prolazio kroz maglu kao kroz tunel i ja sam pomislio: "Koji nas đavo goni da se vraćamo u ovu zemlju." Bosna je bila okružena štitom od magle, štit je bio slab. Nije mogao zaštititi, mogao je samo zakloniti, sakriti. Zakloniti, sakriti Bosnu, dok Bosanci Boga mole da ih svi zaborave, da ih se niko nikad ne sjeti. Kao začarani kraljevi na Himalajima, iz cmo-bijelih američkih filmova, Bosna je mogla biti pronađena samo slučajno ili iznutra. Otkrivena izvana, dočekivala je na oštricu noža i ja se nisam mogao sjetiti nijednog razloga za povratak u tu prokletu zemlju. Mislio sam, ko god da se vraća u Sarajevo i u Bosnu od svoje volje mora imati neki mutan i uklet razlog, ko god napušta svijet da se vrati u Sarajevo mora biti posebno ili potpuno lud, i bio sam neobjašnjivo ponosan što se vraćam. Kad sam izašao iz voza i osjetio smrad svega i svačega poznatog, kad sam vidio bolesnu fontanu u kojoj bakarne žabe štrcaju vodu i ljudi piju iz žabljih usta osjetio sam isto ono mračno zadovoljstvo koje osjete djeca kad urade nešto posve nerazumno, pljunu učiteljicu recimo. I osjetio sam strah koji ide uz to.

Prije pet godina bio sam u Kairu, Egipat, kao turista. U Kairu je svijet pametan, a turisti su zbunjeni, pa je turistička sezona zasnovana na varanju stranaca i turista koji nikad, najblaže rečeno, ne kontaju. Grad je prštao životom, ali stranci od tog života malo vide, jer je on od njih bogato sakriven, a otvara im se samo uz posebne uslove i uz prebogate napojnice. Ja sam se neprestano osjećao i ponašao kao potpuna budala, jer Kairo ima izvjesne zakone življenja o kojima ja ništa nisam znao, rizikovao sam život i pravio idiota od sebe kršeći te zakone. I zavidio sam onima koji su živjeli u Kairu, ali sam znao da je Sarajevo imalo istu vrstu zakona i bilo mi je drago što ih poznajem, jer to je značilo da sam imao mjesto u svijetu koje sam mogao zvati mojim. Kad sam se vratio u Sarajevo, bilo je proljetno jutro, vozio sam se iz misterioznih razloga trolejbusom punim mrzovoljnih sivih ljudi i domaćica na ivici suza. Trolejbus je prolazio pored ondašnje zgrade Centralnog komiteta, ispred kojeg je bila odvratna, opasna, ogromna, metalna statua. Ja tad nisam znao, a nisam ni sad siguran je li to bila statua Vase Miskina-Crnog ili Đure Pucara Starog, ali nije bilo ni važno, niti je sada važno. Tad sam prvi put Sarajevo doživio kao crno, staro, metalno i bio sam na ivici suza. Prvi put sam pomislio da postoje neki stari, crni zakoni o kojima ja ništa ili malo znam i uplašio sam se tada, jer šta god da se dešava, mislio sam, neće na dobro izaći i još jednom sam se začudio svom povratku u Sarajevo.

Došlo je ljeto '91, bio sam u Ukrajini, tamo je bila propast. Ali bila je to zemlja u kojoj se moj djed rodio i ja sam se osjetio čudno povezanim s tom pustopoljinom. Ali, onda opet, ja se osjećam čudno povezanim sa svakom pustopoljinom. Prije nego što sam otišao u Ukrajinu, izgubili su rat u Sloveniji i i započeli rat u Hrvatskoj i svi su bili uplašeni jer niko tačno nije znao na šta će to izaći, ali su svi pretpostavljali. Sve su se nadali da se to neće pretvoriti u pakao, ali su ih geni žderali urlajući istoriju. Kad sam se vratio iz Ukrajine, rat je bio sveprisutan kao smrad na beogradskoj željezničkoj stanici. Svi su znali da rat ne prestaje - rat se dobije ili izgubi, uglavnom izgubi. Izašao sam te večeri u Olimpijski muzej i sjedio na stepenicama i gledao sam sve te mlade ljude i njihove stare oči. Većinu sam poznavao - pola ih je bilo drogirano i pijano, pola ih je htjelo da bude drogirano i pijano. Svi su znali, svi su osjećali smrad, ali su se pravili da ne osjećaju i da ne znaju odakle dolazi. Svi su htjeli da vjeruju da je Sarajevo grad koji je nekad bio, ali nikad sada nije bilo kao što je nekad bilo i ja sam pomislio da je Olimpijski muzej primjereno mjesto za tu vrstu nostalgičnog strahovanja, primjenjeno groblje naših dragih sjećanja. I još jednom sam se upitao: zašto se, kojeg kurca, stalno vraćam u ovaj grad? I opet nisam znao.

Sada sam u Chicagu, Chicago je lijep grad, pomalo me podsjeća na Sarajevo. Kad se ulične bande počnu pretjerano ubijati, onda gradonačelnik Chicaga kaže: "Nećemo dozvoliti da Chicago bude Sarajevo." Tako da Chicago nikad neće biti Sarajevo. Ne znam hoću li se ikad vratiti u Sarajevo. Prvo ne znam hoću li moći pogledati sve te ruševine, grobove i mrtve prijatelje, ne znam hoće li me mrziti oni koji nisu živi zato što sam živ. Sarajevo koje sam ja znao i u koje sam se nerazumno vraćao je uništeno, možda iščezlo. A možda i nije, ja ne znam, suviše sam daleko. Ali, ako se ikada vratim u Sarajevo, sasvim sam siguran da opet neću znati zašto sam se vratio.

Aleksandar Hemon
Decembar 1992.

Dani, specijalni broj,
Sjećaš li se Sarajeva, 03.04.08.

14.385 poginulih

14.385 poginulih
Mirsad Tokača

Uvijek je opasno zadržati se samo na spisku imena, a ne ponuditi dodatne informacije i objašnjenja o tome ko se nalazi na ovom spisku i kakve sve zaključke možemo izvući analizirajući sadržaj istraživanja koje je ovog časa fokusirano samo na Sarajevo. Stoga vam nudimo skraćeni prikaz-analizu podataka kako bismo unijeli više svjetla i ponudili dodatna objašnjenja vezana za događaje u periodu 1991-1995. u kojem su građani Sarajeva bili izloženi strašnim stradanjima i patnjama.

Dužni smo, također, pojasniti da je istraživanje bilo fokusirano samo na stradanja koja su posljedica direktnih vojnih dejstava. Istovremeno, dio naših sugrađana smrtno je stradao usljed niza različitih uzroka koji su posljedica rata i svega što on sa sobom nosi kao društvena pojava i ta činjenica nikako neće biti ignorirana, nego će u nastavku našeg rada biti detaljno istraživana, kako bismo dali kompletnu sliku ukupnih demografskih promjena koje je proizveo rat.

I Dani i Istraživačko dokumentacioni centar žele ovim doprinijeti utvrđivanju što približnije istine. Ovim spiskom ni u kom slučaju ne želimo usporiti ili zaustaviti bilo koju vrstu rasprave ili novih istraživanja vezanih za stradanje grada Sarajeva. Ni sada niti ubuduće za nas neće postojati neupitne istine, ideološke svete krave koje svoja dostignuća proglašavaju vječnim i nedodirljivim mitovima, a posebno ćemo se usprotiviti poigravanjima brojevima žrtava koja nisu utemeljena na detaljnim istraživanjima i identitetu žrtava. U prilog ovom ide i činjenica da su Dani i IDC u proteklih nekoliko godina, mada svako na svoj način, intenzivno radili i javnosti nudili saznanja do kojih smo dolazili. Ova knjiga je samo nastavak tog opredjeljenja. Istina o prošlosti, zasnovana na faktima i neoborivim dokazima, a što je posebno važno na javnom uvidu u saznanja do kojih smo došli, nužna je zbog zadovoljenja potreba direktnih žrtava zločina, zbog osude nasilja nad ljudskim dostojanstvom, a sve s konačnim ciljem obezbjeđenja njihovog obeštećenja, vraćanja dostojanstva žrtvama i njihovim porodicama. Iznad svega, istina nam je potrebna zbog izgradnje povjerenja u vladavinu pravde i zakona, a kroz kažnjavanje zločina, bez obzira bio on potican i direktno počinjen od najviših političkih i vojnih vođa ili običnih vojnika i civila.

U bosanskim, pa i širim regionalnim granicama, činjenice, nažalost, bivaju prikrivane, iskrivljene i falsificirane, često ignorirane ili selektivno korištene, a sve s nakanom da se zadovolje ili ispune ideološko-politički zahtjevi ili odbrane tzv. "nacionalni interesi". Iza svega toga najčešće se, nažalost, kriju lični dnevno-politički ciljevi i interesi. I upravo ovdje se otvara ključno pitanje - pitanje profesionalne i istraživačke etike i morala onih koji bi po prirodi svoga posla trebali služiti samo istini i pravdi, a nikako dnevnim ideologijama i politikama, kvazinacionalnim interesima ili vjerskim dogmama i mitovima. Osnovni principi kojim smo mi vođeni tokom istraživanja su da istraživanjem moraju biti obuhvaćeni svi ubijeni ili nestali građani Bosne i Hercegovine, a potom, da žrtve ne smiju biti diskriminirane zbog svoje etničke, vjerske, rasne, ideološke ili druge socijalne pripadnosti.

Mada smo sakupili ogromnu dokumentaciju koja u sebi sadrži dragocjene detalje o ljudskim patnjama i stradanjima, ograni čenost prostora ne dopušta da se u ovom času objavi i niz drugih podataka i detalja vezanih za svako lice pojedinačno jer bi u tom slučaju bili prisiljeni štampati nekoliko tomova knjiga. Stoga smo, zbog ograničenosti prostora, podatke reducirali na ime i prezime, ime oca i datum stradanja.

Lista koju danas objavljujemo nudi imena 14.385 lica koja su tokom 3,5-godišnje opsade poginula ili nestala na teritoriji deset općina Grada Sarajeva. Taj broj, dakle, uključuje stanovnike Sarajeva, ali i one koji nisu živjeli u Gradu, ali su u njemu poginuli. U odnosu na cijelu državu, na područje deset općina Sarajeva otpada 12,93% od ukupno nešto više od 97.000 do sada utvrđenih imena smrtno stradalih državljana Bosne i Hercegovine.

Analizom prikupljenih podataka došli smo do nekoliko ključnih saznanja, a prije svega o sljedećem:

1. Najveći broj lica s ovoga spiska stradao je 1992. godine, 7.936 ili 56,30%, potom 1993. godine, 3.478 ili 24,68%, 1995. godine 1.421 ili 10,08% i 1994. godine 1.259 ili 8,93%. Za samo 287 lica nismo uspjeli utvrditi tačan datum stradanja, a tri lica su podlegla od posljedica teškog ranjavanja u 1996. godini.

2. Dakle, od ukupnog broja ubijenih ili nestalih lica na teritoriji Sarajeva na civile otpada 5.445 lica, a na vojnike 8.940.

3. Od ukupnog broja lica 13.709 su ubijena, odnosno smrtno stradala lica, dok se na evidenciji nestalih vodi 676 lica. Neophodno je na ovom mjestu napomenuti da će se broj nestalih svakodnevno smanjivati kako bude napredovao proces pronalaženja i identifikacije, te će u tom smislu i IDC status ovih lica stalno mijenjati. Nažalost, za najveći broj lica iz ove kategorije zna se način stradanja, ali se još uvijek ne zna gdje su posmrtni ostaci.

4. U ukupnom broju žrtava na muškarce otpada 12.243 ili 85,11% a na žene 2.142 ili 14,89%, pri čemu je važno naglasiti da od ukupnog broja muškaraca njih 3.416 su ubijeni kao civili, a 8.827 kao vojnici, dok je od ukupnog broja stradalih žena njih 2.029 ubijeno kao civili, a 113 poginulo u sastavu vojnih formacija. U odnosu na ukupan broj civilnih žrtava na žene Sarajeva otpada 37,26%, što upućuje na zaključak o veoma visokom procentu smrtnosti žena u ukupnim civilnim žrtvama, jer je to učešće na nivou Bosne i Hercegovine 10%.

5. Od ukupno 8.940 vojnika poginulih tokom perioda opsade, na branioce Sarajeva otpada 6.278 . U istom periodu poginulo je 2.662 vojnika JNA-VRS koji su držali Sarajevo pod opsadom.

6. Nacionalna pripadnost građana Sarajeva ubijenih ili nestalih na teritoriji deset općina je sljedeća. Od ukupnog broja žrtava 9.526 ili 66,22% su Bošnjaci, 3.974 ili 27,63% Srbi, 723 ili 5,03% Hrvati i građani ostalih nacionalnosti 162 ili 1,13%.

Od ukupnog broja ubijenih ili nestalih 5.445 civila Bošnjaci čine 3.813 ili 70,03%, Srbi 1.074 ili 19,72%, Hrvati 427 ili 7,84% i građani ostalih nacionalnosti 131 ili 2,41%. Od ukupno 8.940 poginulih vojnika Bošnjaci čine 5.713 ili 63,90%, Srbi 2.900 ili 32,44%, Hrvati 296 ili 3,31% i građani ostalih nacionalnosti 31 ili 0,35%.

7. Starosna struktura koja je predstavljena u grafikonu kazuje da je najveća koncentracija smrtno stradalih u rasponu od 18 do 45 godina odnosno 57,47%. Istovremeno je od 0-18 godina ubijeno 642 djece ili 4,46%.

8. Kao što sam na početku naglasio, istraživanje je upozorilo na distinkciju između mjesta stanovanja i mjesta stradanja jer se ove dvije kategorije nužno ne podudaraju. Dakle, od ukupnog broja ubijenih i nestalih njih 13.760 su bili s adresom prebivališta na teritoriji deset gradskih općina, što jasno pokazuje da je svega 625 lica s adresom prebivališta izvan Sarajeva. Interesantno je napomenuti da je 939 Sarajlija stradalo u drugim krajevima Bosne i Hercegovine.

Na kraju ovih sažetih objašnjenja neophodno je istaći da nam bogatstvo dokumentacije i baza podataka kreirana za potrebe projekta Ljudski gubiciu BiH '91-'95 pruža ogromne mogućnosti niza drugih detaljnih i daleko produbljenijih analiza od ove koju smo pripremili za najširu publiku. Stručna i naučna javnost ima priliku da u svakodnevnim kontaktima s Istaraživačko dokumentacionim centrom u svoje svrhe konsultira i direktno koristi sve raspoložive podatke.

Zahvaljujući redakciji Dana, ponudili smo listu koju ne smatramo konačnom i koja je podložna provjerama i dopunama. Međutim, uvjereni smo da ona neće doživjeti nikakve radikalne promjene, kao što smo uvjereni da će reducirati mogućnost da se u budućnosti brojevima koje danas objavljujemo nastavi grubo poigravati, neargumentirano uveličavati ili politički manipulirati. Lista koju imate pred sobom već sama po sebi je zastrašujuća i opominjuća. Dani i Istraživačko dokumentacioni centar će biti zahvalni svima koji daju prilog dopunjavanju ili mijenjanju ove liste. Dakle, mi smo potpuno otvoreni za vaše provjere i dopune eventualno netačnih ili nedostajućih podataka.                        

Sve one koji žele pomoći u tom poslu pozivamo da nam se jave na telefon 033/725-350 i 258-771, ili na e-mail adresu: Ova adresa je zaštićena od robota. Potreban vam je Java-skripta da bi ste je videli. Građani koji i lično žele provjeriti ili saznati više detalja o sudbini lica s ovog spiska mogu doći u prostorije Istraživačko dokumentacionog centra u ulici Kupreška 17 ili Dubrovačka 2.

Mirsad Tokača, predsjednik Istraživačko dokumentacionog centra Sarajevo, IDC, povodom objavljivanja kompletnog spiska poginulih osoba
Dani, specijalni broj, Sjećaš li se Sarajeva, 03.04.08.

Fotografije