Sapienti sat iliti dovoljno razumnome

Ne znam da li se kupao u Izaru
Ne znam da li je brao grožđe
Pored Rajne.
Ne znam da li je Elbom plovio.
Ne znam da li je ribar na Dunavu bio?
Ne znam da li je Direra volio?
Ne znam da li je Hajnea tajno čitao?
Ne znam da li se u Libeku zaljubio.
Ne znam da li je za Hajdelbergom žudio.
Ne znam da li je Bacha čuo.
Ne znam da li je u crkvu ulazio.
Ne znam da li je do grada Triera dolazio?
Znam da je iz Njemačke.
Znam da je Joseph Schulz.
Znam da je moj brat.
… Opet je bio rat.
A sa mnom moj brat.
Znam, Joseph Schulz.

(Stihovi Vladimira Krstulovića iz Beograda posvećeni Josephu Schulzu)

U smrt, ali i u povijest

“Upućujem Vam pjesmu koju sam posvetio Josephu Schulzu. Ovdje kod nas u Srbiji, 1941. godine, on nije htio da postane ubica. Joseph Schulz je ona druga Njemačka. On nikada neće biti poražen…”, tako mi je napisao, ima tomu već par godina, u poruci čovjek koji se zove Vladimir Krstulović iz Beograda, nešto mu se bilo dopalo iz mojih nostalgičnih napisa u Danasu.

„Bio sam jedan od osnivača Saveza reformskih snaga Jugoslavije 1990. godine, pisao u Borbi protiv rata“ - predstavio se u pismu Vladimir K. -  kojeg sam, doduše,  mogao sresti nekoć u “saveznim organima” u Beogradu, ali, eto, nisam - „tražio sam isključenje Miloševića iz partije i ne samo njega.“

„Ishod znamo “, nastavlja Vladimir K, „moj sin Goran, 1991. godine otišao u Prag, kao gimnazijalac. Nije htio da bude ubica. Bio konobar i kuvar, završio fakultet, radi, sa suprugom i sinom živi u Budimpešti… Kćerka Nataša završava studij violine, svira mnoge instrumente, sprema se za postdiplomske studije, radi u Vilingenu i u Schweningenu, a svira i u Jungoperi u Stuttgartu... O njoj je pisala njemačka štampa, uskoro svira Bacha i na televiziji, kao roditelj volio bih da je upoznate…”

Potom u pismu slijedi: „Nedavno su Politika i Nedjeljni Vjesnik imali priloge o ratnom originalu Goranove Jame,  autora Ede Murtića i Zlatka Price, to sam poklonio Istorijskom arhivu Beograda, gdje je i formiran legat Vicka Krstulovića, mog pokojnog oca. Njegov orden narodnog heroja i ratnu ličnu opremu poklonio sam 1990. godine Muzeju Prvog zasjedanja AVNOJ-a u Bihaću. Slutio sam. Moja majka Lucija je uvijek govorila  - Bosna ponosna. Kao partizani, moja porodica, Vicko, Lucija, Maksim, Nataša i Viborg svuda su bili, a uvijek su govorili da bez Bosne ne bi opstali. Sapienti sat! (što prevedeno s latinskog i ne znači drugo do «dovoljno razumnome» iliti «za posvećene nema potrebe daljnjih pojašnjenja»). Vladimir Vickov se potom pita – koliko danas Njemačka zna o Josephu Schulzu, da li išta zna, hoće li da zna? Bi li barem Guido Knopp, veli Vladimir, čuveni njemački tv-povjesničar imao interesa da se pozabavi sudbinom ovog plemenitog njemačkog vojnika? Ne bi, moj Vladimire, Joseph Schulz se jedino pamti na brdovitom Balkanu, u njemačkim se školama o  njemu ne uči i nije se, na žalost, nikada ni učilo. Njegova imena nema niti u Brockhausovoj enciklopediji, možda  jedino u prašnjavim arhivama Wehrmachta, ali nisam tamo tražio.

Na herojski, ljudski čin zaboravljenog vojnika Wehrmachta podsjetio je nedavno i Gojko Berić u svojoj redovitoj kolumni u sarajevskom «Oslobođenju» («Vojnik Šulc i pukovnik Karemans”, Oslobođenje, 07.12. 06.). Naučih od Gojka da je mladi Jozef Šulc, kako mu ime piše Gojko, bio pripadnikom 714. njemačke divizije, te da je odbio pucati na 16 srpskih zarobljenika krajem jula 1941. godine. Radije je stao u stroj za pogubljenje, kako bi otišao “u smrt, ali i u povijest”, nadahnuto veli Berić.

Naravno da sam za tu herojsku gestu nekoć čuo, ali bio sam “siguran” da je Joseph Schulz odbio sudjelovati u onom masovnom i suludom streljanju kragujevačkih đaka, u jesen 1941. godine. No, nije u tom par excellence zločinu, nego u nekom drugom, u Mačvi, što je za ovu priču svejedno.

Uzgred, onaj mi je drugi, holandski pukovnik K., nezanimljiv. Takvih je “mirotvoraca” proteklih godina bila puna Bosna, a nešto je preteklo i za Hercegovinu, i za region.

Jer, opet je bio rat na brdovitom Balkanu. I ovaj se put uglavnom streljalo uzduž i poprijeko po Bosni i Hercegovini, u Srebrenici, i drugdje, Bosna je bila prepuna domaćih strvodera, kao i pukovnika Karemansa. Mislim nešto, mrtvi Srebreničani, i svi uzaludno umrli u proteklim suvišnim i obijesnim balkanskim ratovima, koji su trebali samo skorojevićima, se više ne mogu vratiti, ali bi im se moglo odužiti, kada bi se ustanovila neka nagrada za ljudskost i građansku hrabrost s imenom Josepha Schulza, koja bi se dodjeljivala onima koji ne dozvoljavaju da se zločini zaborave. Tako se to radi barem ovdje, a zašto ne i kod nas?

Zašto ne ustanoviti, primjerice, njemačko-srpsko-be-ha nagradu, koja bi se dodjeljivala u Sarajevu i Beogradu, naizmjenice, uz pomoć veleposlanstva i Goethe kulturnih centara ove zemlje u oba ova grada, koja su danas udaljenija jedan od drugoga nego ikada u povijesti, i to  onima koji vjeruju u “moralni zakon u sebi” (Kant) i koji se bore protivu slatkasto-opojnog zaborava, koji su u stanju u drugome vidjeti sebe i svoje obogaćenje, kojima je Joseph Schulz duhovni brat. Skoro sam siguran da bi se s ustanovljenjem takve nagrade, pa i s tim imenom, složili i mrtvi i živi Krstulovići, mrtvi i živi Srebreničani, te brojni ljudi u cijelom regionu kojima je doista do pomirenja.

Prvi bi lauerat  mogao biti i Gojko Berić, ali i duhovna mu braća i naročito sestre sa srbijanske strane Drine, znate im imena i prezimena. U obzir bi mogli doći, naravno, samo one osobe i institucije koje «zavode ljude istinom», kako je to lucidno  formulirao dr Nikola Samardžić,  opisujući ono što rade i «dve Svetlane», drage  Peščanikove «domaćice».

Jama i Krik

Hrvatski književnik Ivan Goran Kovačić se rodio 21. ožujka/marta 1913. godine u Lukovdolu, u Gorskom kotaru. Vrhunac Goranova stvaranja je poema Jama, nastala u partizanima, pred samu Pjesnikovu smrt.  Ovdje sam izdvojio samo njen početak, te bitnu strofu u sredini i njen kraj (vidjeti je, pak, u cijelini, u prilogu ovog ogleda, u pdf-formatu).

Krv je moje svjetlo i moja tama.
Blaženu noć su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz očinjih jama;
Od kaplja dana bijesni oganj pali
Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
Moje su oči zgasle na mome dlanu.
...
Posljednje svjetlo prije strašne noći
Bio je bljesak munjevita noža,
I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,
I bijela, bijela krvnikova koža;
Jer do pojasa svi su bili goli
I tako nagi oči su nam boli.
...
Tko ste? Odakle? Ne znam, al se grijem
Na vašem svjetlu. Pjevajte. Jer ćutim,
Da sad tek živim, makar možda mrijem.
Svetu Slobodu i Osvetu slutim...
Vaša mi pjesma vraća svjetlo oka,
Ko narod silna, ko sunce visoka.

Ocijenjena je i kod nas i u svijetu nesvakidašnjim umjetničkim prosvjedom protivu „sablasne stvarnosti zločina“ i „himnom slobodi i humanosti“. Inspirirala je brojne umjetnike diljem svijeta, između ostalih i Pabla Picassa, kojemu je upućena još za vrijeme rata, na njegove „krike“ protivu Zla.

Dan Pjesnikova rođenja 21. mart/ožujak je uzet za „svjetski dan poezije“, a tog su se dana i u protekla šugava vremena u Lukovdolu Goranu u čast održavale umjesne manifestacije (Goranovo proljeće).

Potresnu poemu Jama prate razne legende. Po jednoj od njih treba da ju je Ivan Goran prvo pročitao Titu, što je malo vjerojatno, ne što se «bravar» nije razumio u poeziju, a vjerojatno i nije, iako je «bravar» govorio i pisao četiri strana jezika, nego što je Ivan Goran imao u blizini Vladimira Nazora, njegov «alter ego», zbog kojega se, vrlo vjerojatno, i zaputio u partizane. Znade se, pak, sa sigurnošću da je Jamu - po njenom nastanku - pred borcima Prve proleterske čitao glumac Vjekoslav Afrić.

A znade se, također, da je tek poslije Goranove smrti po prvi put objavljena, u Topuskom, krajem 1944. godine, pa potom upućena ne samo Picassu nego i Winstonu Churchillu i Josifu Visarionoviču, zvanom Staljin, i drugima. Tiraž joj je bio svega 250 primjeraka.

I iz napisa u zagrebačkom Vjesniku od 30.01.05, na kojeg je na početku ove priče i skrenuo pažnju Vladimir Krstulović, a bez kojeg i ne bi bilo ove priče, može se saznati da se upravo ovo ratno izdanje Jame, oslikano rukom na padobranskoj svili od Ede Murtića i Zlatke Price, sada nalazi u Krstulovića legatu, u Istorijskom arhivu Beograda, zavedeno pod broj 33, kako je novinaru Vjesnika pojasnila direktorica ovog muzeja dr Branka Prpa.

„Poetsko-grafička mapa Jama sadrži 13 listova formata 54 puta 42 centimetra, a čijim su presavijanjem na pola dobivene 52 stranice formata 21 puta 27 centimetara, objavljena je u Topuskom, gdje je 1944. održan kongres kulturnih radnika Hrvatske na oslobođenom teritoriju. Na tom manjem formatu otisnute su litografije, kao ilustracija teksta Kovačićeve poeme, čiji su stihovi pisani rukom“, piše u Vjesniku već navedenog datuma.

Ovih sam dana bivao potrešen ne samo čudesnom snagom i pjesničkom savršenošću originala, kao i značenjem Jame za temu „višestrukih identiteta“ («krv je moje svijetlo i moja tama»), nego i njenim njemačkim i engleskim prepjevima. U njemačkom se Jama posve nepoetično, ma koliko bilo točno, zove Masovna grobnica (Das Massengrab), dok  je njen engleski prepjev The Pit, barem verzija koja mi je bila u ruci, ilustriran Munchovim Krikom. Prosto je bilo šokirajuće ustanoviti koliko dobro jedno uz drugo pristaju Jama i Krik.

Velikog pjesnika su, inače, zaklali četnici u selu Bunovu (ili Vrbici), na desnoj obali Drine, u blizini Foče, 13. srpnja/jula 1943. I tomu je uskoro 65 godina, nitko mu neće moći otići pokloniti se na grob, jer je do danas ostao nepoznat. I to je Pjesnik naslutio. U pjesmi Moj grob pjevat će Goran o svojem grobu u planini, zavejanom i zametenom, te poručiti da mu u posjet i ne treba doći nitko do prijatelj drag.

U jednu riječ, kod nas skoro zaboravljena, a u svijetu cijenjena, poema Jama je i dalje duhovni doživljaj prvoga reda, istodobno zastrašujuća i lijepa, molim uvjerite se i sami. Gustoća njena jezika opija, smislenost govora o bez-smislu je prosto nedostižna. Tako bi nekako trebalo  umjeti makar približno govoriti o zločinima, i onim u prošlosti i onim od jučer.

Stigma i Srbčeki

U eseju Stigma, objavljenog u Ljetopisu Srpskog kulturnog drustva Prosvjeta, Zagreb, svezak 6, 2001, uvažene sociologinje iz Amsterdama dr Mire Bogdanović, koju sam već pominjao na P-portalu u Apelu za hiljadu karaktera, se kaže: «...Imala sam nos na licu, ali je to bilo kao da nisam: ja sam u Hrvatskoj u jeku rata govorila srpski! Srećom, kako je sa svojim osjećajem za humor potcrtavao moj zet Ivica, ne zovem se još i Dušanka. To je bar bilo nešto za početak.“

Moja draga prijateljica Mira je od hrvatskih Bogdanovića, s Plitvica, ali je «etnička Srpkinja» («Srbčeki, kaže se danas u Zagrebu i okolici za ovu sve rijeđu vrstu homo sapiensa u «Lijepoj našoj»). Mira danas piše hrvatskim jezikom i definira se «političkom Hrvaticom», onim boljim «antifašističkim dijelom», što joj opet ne donosi posvuda simpatije niti u Hrvatskoj, a izaziva odium u Beogradu, čak i među prijateljima. O nerazumijevanju fenomena mnoštva ili višestrukih identiteta u jednoj osobi je riječ, dakako, tako važnog fenomena za nepregledno mnoštvo ljudi iz bivše Jugoslavije, u pravilu poniženo i uvrijeđeno mimo neke svoje objektivizirane krivice.

U Mirinom slučaju, a mirne bi duše mogao kazati i u mojem, radi se, pak, o potpuno svjesnom nepristajanju na tribalističko svođenje na jedan jedini identitet, onaj krvni ili vjerski, tako dominantnu pojavu kod nas i u Srbiji i u BiH i u Hrvatskoj.

Mirini identiti su, u najkraćem, i srpstvo i hrvatstvo i nizozemstvo, bolje rečeno «amsterdamstvo», poslije skoro četiri decenije života u gradu na kanalima, i posve prirodno evropejstvo. Bogovi sami znadu koliko identiteta ima Mira Bogdanović.

Jedno je sigurno - Mira se ne želi dati ugurati samo u jedan identitet, zadan rođenjem, ne što je on slučajno srpski, nego što bi joj u svakom jednom, a pogotovu tribalnom identitetu bilo tijesno.

Znadem ponešto o ovoj temi, i sam živim od studentskih dana u drugim kulturama, pa im u političkom i kulturološkom smislu i pripadam (i sarajevskoj i beogradskoj i njemačkoj), ne bježim niti od hrvatske, zadane mi rođenjem i jezikom, ali samo ona bi mi - poslije svega i unatoč svemu - bila isuviše malo. A još mi se kao u Mirinoj priči, i supruga zove Dušanka. «Kao da je naša», rekle bi stare žene u mjestu u kojem sam se rodio, kada bi D. pristigla u neka davna vremena među njih, očaravajuće tolerantna, spremna i na «gutanje žaba», pa su je prosto morale zavoljeti, unatoč njenom «stranom» imenu. Počev od moje pokojne majke, pa nadalje, nitko u tom okruženju ionako nije čuo za stigmu. Te, stare Hercegovke nisu, dakako, mogle biti svjesne da i komplimentirajući samo malo okolišnije stigmatiziraju «drugost».

Uostalom, milijuni su ljudi u tzv. miješanim brakovima, kakva grozna sintagma, doživljavali nesto slično, stigmatično, i ranije, da se ne lažemo, ali to je bilo mila majka u usporedbi s onim što će proživjeti u posljednjim ratovima, pa i u ovom post-ratnom periodu ni rata ni mira. Upravo se protivu tih «mješanaca» poveo pravi stigmatični rat, kad je počelo ponedostajati «očigledne drugosti», one jednoetničke, i na još  podmukliji način, jer ih se htjelo, a nerijetko i uspijelo, dovesti u pitanje baš po onomu po čemu su oni bogati, obogaćeni mnoštvom kultura već rođenjem.

U krajnjem, protivu «drugosti» kao takve, ma kakva bila i kako nastajala, udružili su se svi  stigmatičari u zemljama-nasljednicama pokojne Juge, a da to i ne znaju, u svojevrsnu «internacionalu mržnje». Oni danas, pak, samo dovršavaju posao u okviru novonastalih država, da ne kažem svojih nacionalističkih brloga, koji je započet ubijanjem «drugosti» još  za života Jugoslavije.

Neću da budem Švabo u dotiranom filmu.

Moderna društvena znanost  stigmu smatra svojstvom koje nije objektivno dato u prirodi stvari i tako besprizivno fiksirano, nego stigma nastaje u procesima definiranja koji se odvijaju tijekom socijalnih interakcija, piše dr Mira Bogdanović u već pomenutom  inspirativnom eseju Stigma, kojeg ćemo ovdje - uz dozvolu autorice - iscrpnije navoditi. (Međunaslov iznad ovog dijela ove priče o stigmi posudio sam, inače, od nekadašnjih sjajnih sarajevskih momaka koji su se do na mrtvo ime zezali s «new primitivs».). Stigma, dakle, ne nastaje automatski, čim netko stekne crtu ili svojstvo koje mu mogu narušiti ugled ili nagraditi identitet, nego je stigmatizacija proces kojim se kategorijama ponašanja ili skupinama ljudi naknadno pripisuje određeno značenje. Pripadati određenom etničkom korpusu može biti posve neutralno, to svojstvo postoji i prije stigmatiziranja, ali nije stigma. Ono postaje stigma u određenim uvjetima.

U balkanskim ratovima protekle decenije nastao je prirodni laboratorij za proučavanje plemenske stigme. Ne samo da su se najstarije i stare stigme (Židovi, Romi, Albanci) zadržale ili im je udahnut novi život,  nego su im se pridružile i nove – stigmatizirani su manjinski narodi ili njihovi ostaci u većinskom okruženju, podjednako u svima državama-sljednicama nekadašnje Jugoslavije.

Tako bi se moglo govoriti o primarnoj, povijesnoj stigmi (Romi, Židovi), o sekundarnoj stigmi (na primjer, Srbi u Hrvatskoj, Albanci u Srbiji, Srbi na Kosovu, Muslimani tamo gdje im «nije mjesto»), te tercijarnoj stigmi (kosovski Hrvati – Janjevci i bosanski i hercegovački Hrvati u Hrvatskoj, hrvatski Srbi u Srbiji). I, naravno, Srbi i Hrvati u Evropi; za Srbe već znademo, a Branko Matan izvlači zaključak što se tiče ugleda vlastite nacije u Evropi: «Biti danas Hrvat znači biti okužen» (Vidjeti u knjizi B.M. «Domovina je teško pitanje – Fragmenti dnevnika 1991-1993», Zagreb: Press Data, 1998.).

Tijekom ratnih godina su me mnogi stranci u Evropi, nastavlja Mira B, senzitizirani i zgađeni svakodnevnim balkanskim klanicama, pitali koje sam ja nacionalne pripadnosti. Nisam znala što je bilo gore spomenuti: ili srpsko porijeklo, ili hrvatsku domovinu.

Temeljna značajka stigme je izoliranje jedne crte žrtve - ovdje etničkog identiteta - i izvođenje svih drugih njezinih osobina iz toga obilježja. A sve te druge osobine se onda opet izvode iz obilatih naslaga stereotipa koji važe za grupu u cjelini.

Tamo negdje, iza Lipovca, koji je limes uljudbe, žive pogani, ružni i zli: «Od primitivnih, nereflektiranih iskaza kao što su: oni su barbari, vlasi, četnici, primitivci, prevaranti, prevrtljivci, bizantinci, gedže, bradate nemani, spodobe bez savjesti i morala, programirani silovatelji, srbo-komunistički zlotvori, genetski zločinci (sve iz hrvatskih medija), do pretencioznih filozofskih traktata i knjiga o zlu i vječnoj opasnosti za Hrvatsku, narasta voluminozna zbirka o zlu jednog naroda. Onoga Drugoga dakako!», citira ovdje Mira B. knjigu uglednog sociologa Jovana Mirića iz Zagreba. Demokracija i ekskomunikacija (Zagreb, Prosvjeta, 1999.).

I drugi Mirini izvori su za svaku hvalu, to su ponajčešće Feral Tribune, odnosno Viktor Ivančič (Točka na U, Split, Feral Tribune, 2000.) ili pak druga dvojica sjajnih Feralovaca - Dežulović&Lucić. U toj svojevrsnoj tiskovini za mentalno zdravlje sve vrvi od bisera, koje su pomenuti i drugi feralovci prikupljali iz javnog života u Hrvatskoj (i regiji). Između ostalog, navodi Mira B: i ono što koncizno veli Joško Čelan, još jedna zahvalna meta Feralove subverzivne stigmatizacije - «Da su Srbi narod brojnih luđaka, ubojica, pljačkaša, silovatelja i lažova, to je za nas zamorno obično iskustvo»!

Mira B. se, inače, na ovu temu s razlogom poziva u njenom eseju i na Marinka Čulića, odnosno njegovu knjigu «Tuđman – Anatomija neprosvijećenog apsolutizma» (Split, Feral Tribune, 1999.). A to je svuda isto, veli potom Mira Bogdanović. U jednom dnevničkom zapisu iz 1992. godine već pominjani Matan piše: «Srpska televizija cijelu večer prikazuje 'dokumentarni film' o Hrvatima. Krajnje simplificirana rasistička propaganda: Hrvati kao demonska pojava niže vrste, neljudi, neka načelno neshvatljiva patološka skupina kojoj je konstitutivno – i uopće jedino što je obilježuje – genocidno antisrpstvo.»

Samo za političku stigmu smo osobno odgovorni

«Stigma srpstva nastala je u rastakanju druge Jugoslavije, a presudan poticaj je došao iz Miloševićeve Srbije», zaključuje dr Mira Bogdanović. Marionetska srpska državica na teritoriju Hrvatske, realno prisutni neprijatelj unutar vlastitih granica, učinila je svakog hrvatskog Srbina i na neokupiranom teritoriju simboličkom prijetnjom, sumnjivim i nečistim, po zakonima kolektivističke logike suučesnikom i agentom Zla, kandidatom za podozrenje i odmazdu predstavnika ugroženog kolektiva nad predstavnicima kolektiva koji je izvor stvarne, simbolične ili umišljene prijetnje.

Obnovljena nezavisna hrvatska država i njezini najgorljiviji predstavnici sa svoje strane su crpili inspiraciju iz iskustava njezine nesretne fašističke povijesne prethodnice. Oslanjajući se na ta iskustva trebalo je jasno razlučiti čiste od nečistih. Linije razgraničenja su još bile nedovoljno odsječne, a time je u «rasplinutosti» osebujnost «matične» skupine bila pod pitanjem. Istraživanja pokazuju da se u okolnostima vanjske prijetnje, opstanku grupe pojačava budnost prema ponašanju «krivovjeraca»: oni se svjesno traže i javno kažnjavaju.

Stigma ujedinjuje zajednice, potvrđuje kolektivni identitet i, eliminirajući konfliktnost unutar ugroženog kolektiva, povećava njegovu solidarnost. U graničnim situacijama, kakva je u našim prilikama bio rat, na djelu su bili socijalni procesi kojih je cilj bio pronaći «devijantne» elemente, obilježiti ih i pomaknuti  na rub skupine kako bi se razjasnilo gdje su njezine granice, a skupina utaborila. A neprijatelj je bio i vani i unutra: i «strani, petokolonaški» element i «domaći izdajnik» koji mu služi i podriva nacionalnu jednodušnost.

«Nisam se predavala, niti se predajem: pripadam sama sebi», završni su dijelovi eseja dr Mire Bogdanović o stigmi našoj nasušnoj, «svoj osobni osjećaj ne kanim, niti mogu mijenjati, a ako me netko drži Srpkinjom, onda je to njegov problem. Samo neka me ostavi na miru. To je, međutim, samo jedan dio stigme sa kojom ja živim. Bila sam (i još sam), pored tribalne stigme obilježena i svojim devijantnim pogledom na međunacionalne i političke odnose nakon raspada bivše Jugoslavije. I dok je moja stigma koja se prenosi rodoslovom nešto za što ja nisam sama zaslužna, već oni koji mi je iz njima znanih i prihvatljivih motiva lijepe, moja 'politička stigma' je nešto za što sam ja isključivo osobno odgovorna. Ona je potvrda moje slobode».

Jesmo li (ne)opravdano stigmatizirani

Da pogledamo sada ovu istu stvar iz izvanjskog rakursa. Da je o Srbiji i Srbima u posljednjih dvadeset godina u zapadnim medijima  ispisano užasno mnogo ružnih stvari nije više nikakva konstatacija vrijedna močenja pera. No, vrijedno je ponavljati, sebe radi, pa ma koliko to grubo zvučalo, da se u ovdašnjim medijima samo s manjim ili većim osjećajem za pravdu i mjeru stvari ispisivala neslavna uloga Srbije/SFRJ/SR Jugoslavije u posljednjim balkanskim ratovima. Bilo je, dakako,  i pretjerivanja, pa i revanšištičkih tonova prema Srbima i Srbiji, ali drugačije i ne može da bude kada se izvještava o velikom zlu koje se primarno vezalo za onaj narod i zemlju koja je u prošlim ratovima na Balkanu raspologala s najviše sile, a nije se, bogumi, ustezala da je koristi, dapače.

Iz današnje perspektive gledano prosto je teško pojmiti da je Sarajevo držano u opsadi, iznurivano i ubijano više od 1.000 dana, topovima i mecima iz Srbije, naredbama iz Beograda i oficira bivše JNA, koji su bili svo vrijeme na platnom spisku generalštaba, u onoj nesretnoj zgradurini, u ulici Kneza Miloša, prekoputa bivšeg SSIP-a, iz kojeg je četiri godine stizalo samo zlo, pa je na kraju i bombardirana od strane NATO-a. Te ubojice olimpijskog grada su i promicane tijekom rata upravo u Beogradu u više činove, zar ima itko ozbiljan da ne može da poveže ove činjenice ili da u to još uvijek sumnja? Be-ha tragika je, pak, što su posebno agilni  na okidaču bili ljudi podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, kako u sarajevskoj, tako i mostarskoj, i inoj, tužnoj priči.

Ali ostavimo se toga, da se nije radilo o (ne)opravdanoj stigmatizaciji samo Srba i Srbije, nego i drugih, koji su se više-manje za takvo što sami pobrinuli, ponajbolje svjedoči kako su, primjerice, Hrvati prošli u opisima tih krvavih i sramnih klanica u ovdašnjim medijima. U najkraćem, oni su vrlo brzo potrošili početne simpatije, provocirane nepojmljivim barbarskim nasrtajima na Vukovar i Dubrovnik, pa im je – obzirom da su se u mnogo čemu kasnije izjednačili sa Srbima, posebice u Oluji i u ratu u BiH – pripala «medijska slava» kao i Srbima. Potom je trebalo deceniju skoro da se o inače prelijepoj zemlji počne pisati neutralno ili sa simpatijama. Preciznije govoreći, čim je postalo jasno da se Tuđmanov režim upustio u otvorene igre sa Miloševićom oko podijele Bosne i Hercegovine, uslijedila je „ruska zima“ i za Hrvate i Hrvatsku i u evropskim, pa i u njemačkim medijima. Trebat će potom dugo vremena da se slika „druge Hrvatske“ etablira u svijest običnog zapadnog čitatelja ili gledatelja. U tom otkrovenju važnu međustanicu su činili hrvatski socijaldemokrati, ali se mora priznati da se upravo Sanaderov HDZ ovdje uspio nametnuti normalnom partijom centra, što Tuđmanovom HDZ-u nije nikada uspijelo, ma koliko se pro-cro-propagandisti Reisssmueller i Stroehm trudili.

Bošnjaci, bosanski muslimani, i Bosna su, pak, dugo vremena imali u medijima samo poziciju žrtve u pokerskoj partiji između Srbije i Hrvatske, jer se i ovdje pojmilo da je riječ o dvostrukom udaru na zemlju, koja je tako i razorena, podijeljena i raseljena. Barbarska opsada Sarajeva ili barbarsko razaranje Mostara, a posebice tragika Srebrenice, su proizvele određenu medijsku samilost, ali od nje se ne živi za sva vremena. Što je prvotna be-ha medijska uobrazilja o istini u BiH izblijedila nije kriv, pak, samo protok vremena, nego i sve tri etno-elite na vlasti u BiH, uključivo i bošnjacki establishment, koji je mnogo toga znanog i neznanog učinio poslije rata, ako već nije htio ili mogao tijekom rata, kako bi ličio na svoje partnere u vlasti u BiH ili na oba nesretna već pominjana režima u Hrvatskoj i Srbiji, koje su oličavali Tuđman i Milošević.

Možda bi se medijska percepcija BiH  na Zapadu mogla u ovom momentu  ponajbolje opisati sintagmom „zaboravljena zemlja“. Bosna je malo po malo tonula i na kraju potonula u (medijski) zaborav.

Identitet nije pitanje singulara nego plurala

Možda i ponajbolji novinar i politički publicista kojeg BiH imade, već pominjani Gojko Berić, u sjajnoj knjizi Stanica Haag, koju mogu samo iskreno preporučiti onima kojima je do pravde i istine, u svezi identiteta kaže: "Jezik, porijeklo, etnička, vjerska i rasna pripadnost predstavljaju nasljeđe porodičnog identiteta", piše Berić "ali, identitet nije dat jednom zauvijek, on se izgrađuje i preobražava tokom cijelog života". Potom slijedi na 334. stranici Gojkov lucidan zaključak: "Svaka pročitana knjiga, svaki novi prijatelj, svaka kultura i civilizacija koju smo upoznali, svako proživljeno iskustvo i još mnogo toga – naš je životni prtljag i naš identitet. Drugi nas čine onim što jesmo" ("G.B. Stanica Haag, samizdat, Sarajevo 2005).

Moj slavni «zemljak», Predrag Matvejević, Mostarac i Hercegovac, kazat će ovih dana na Danasovim Plavim stranama u biti isto, ustvrdivši  jednostavno kako pitanje identiteta nije pitanje singulara nego plurala.

Kad me već pitate šta sam, odgovorio je ne tako davno i beogradski odvjetnik Dragoljub Todorović novinaru Feral Tribunea Igoru Lasiću, onda sam to za što se zalažem, dakle za obranu sam ljudskih prava, prava nacionalnih manjina, prava svih ugroženih, homosseksulaca i lezbijki, itd. Todorović je bio uključen u pravosudne procese u Beogradu, koji se tiču zločina u Hrvatskoj i BiH, na strani nastradalih. 

Slično poput Todorovića je i meni prije par godina  odgovorio na pitanje o njegovim „identitetima“ poslanik Evropskog parlamenta Cem Özdemir: „Moji su došli kao 'Gastarbeiteri' u Njemačku iz Turske, preko očeve strane u mojim venama teče i čerkeska krv, a preko majčine i grčka, u njenu lozu se umiješala i jedna baba-Grkinja. Ljudska prava i zaštita manjina su moji identiteti i moja istinska religija, u njih se vjeruje ili ne vjeruje, nema sredine".

Hoću svim ovim navođenjima reći da je u moru identiteta moguće biti i “odvjetnikom” i “čovjekom”, kao u slučaju Todorovića, ili prosvijećenim čovjekom, Nijemcem i Turčinom odnosno Kurdom, kao u slučaju Cema Özdemira, ili sjajnim intelektualcem srpskoga roda, kao u slučaju Gojka Berića, a ne samo biti Srbin i pravoslavac, samo katolik i Hrvat, samo musliman i Bošnjak, i da ne nabrajam do u beskraj. Ne potirući, naravno, niti jedan od elemenata u paleti identiteta, moguće je biti i čovjekom i Srbinom, čovjekom i Hrvatom, čovjekom i Evropljaninom, ergo prosvijećenim čovjekom. Identitet bi trebao biti pitanje plurala, ustvrdio je Matvejević. 

Ivan Goran Kovačić - JAMA
Vjesnik o Krstulovića legatu u Istorijskom arhivu Beograda

Peščanik.net, 27.04.08. 

Povezani članci:

• Godišnji izveštaj o napretku Srbije u evropskim integracijama

  Sve u svemu, bilo je malo rezultata u pogledu legislative u toku celih godinu dana s obzirom da je rad vlade i parlamenta bio veoma pogođen podelama koje su postojale među političkim strankama u vezi sa glavnim pitanjima strategije.

• Linčovanje Srbije

  Svi mediji su pred kraj predizborne kampanje javili da su mere bezbednosti za predsednika Srbije Borisa Tadića podignute na najviši stepen. Mobilisani su, kažu, policija, BIA, VOA, Kobre, pošto je procenjeno (valjda se zna i Gde) da pretnje Tadiću nakon potpisivanja SSP u Luksemburgu valja ozbiljno shvatiti, da se ne bi ponovio 12.mart 2003.

• Manijaci u mantijama

  Povod za ovu filozofsku raspravu o manijacima u mantijama jeste odluka Vrhovnog suda Srbije da se - zbog nepoštovanja procedure - ukine presuda Opštinskog suda u Novom Sadu kojom je Jovan Mišić, poznatiji pod semenim imenom Ilarion, osuđen na čitavih godinu dana zbog pedofilskih aktivnosti; do pre mesec dana, zanimljivo, čak je postojala poternica za Mišićem, ali sad kad je presuda ukinuta i zaključeno da je „slučaj zastareo", mahniti sveštenik slobodan je da po crkvenim baštama i dalje dečacima pokazuje spolovilo i da bogatom novčanom nagradom od 100 dinara celiva svako hrabro dete radoznalo da pipne mlohavu religioznu alatku.

• Slijedi val priznanja Kosova i u zemljama Evropske unije

  Već u «danu poslije», u ponedjeljak uvečer, neposredno poslije završenog sastanka u Bruxellesu, na kojem su MIP-ovi Evropske unije razgovarali o novonastaloj situaciji na Kosovu poslije jučerašnje odluke o nezavisnosti u Prištini, postalo je posve izvjesno da će i čitav niz zemalja EU narednih dana priznati nezavisnost Kosova.

• Starbucks na Terazijama

  Gosti: Vidan Hadžividanović iz Beogradskog centra za ljudska prava, dramski pisci Biljana Srbljanović i Nenad Prokić, antropolškinja Svetlana Slapšak, novinar Dragan Babić, desetogodišnjica protesta 1996/97.
  Domaćice: Svetlana Lukić, Svetlana Vuković