Jedna je moja fakultetska kolegica onomad pisala seminarski rad o narodnim poslovicama u našoj i engleskoj tradiciji. Nisam pročitao rad, no tema mi se dopala i često je se sjetim. Indikativno je, recimo, da jedna od najfrekventnijih engleskih poslovica, ona koju zna svako dijete kojem je engleski maternji jezik, kod nas nema svog ekvivalenta. To je ona famozna - Sticks and stones may break my bones, but words can never harm me. Volim citirati ovu poslovicu, no često sam imao problem kad bih o tome govorio ljudima koji ne znaju engleski. Prevedem je bukvalno, ali se izgubi sugestivna rima koja onako zaumno dodatno potvrđuje očevidnu istinitost poslovice. Nedavno sam ipak došao do prevodne varijante kojom sam koliko-toliko zadovoljan: Kamen mi može razbit glavu, motka mi slomit nogu, al’ riječi mi ništa ne mogu. Dobro zvuči, barem mi se čini, no na većinu ljudi uopće ne djeluje. Našem je mentalitetu ipak puno bliži onaj Miljkovićev stih koji se odomaćio gotovo kao poslovica: Ubi me prejaka reč.  

Kad smo kod poslovica i mentaliteta, ne mogu se sjetiti nijedne engleske poslovice koja bi značenjem odgovarala onoj naškoj poznatoj – Da komšiji crkne krava. A da je karakteristična za naše podneblje, više je nego očito. Dobar je primjer lako primjetna zluradost sarajevske javnosti glede rezultata prvog kruga predsjedničkih izbora u Srbiji. Masa ljudi se zapravo raduje zbog velikog procenta glasova koje je osvojio Tomislav Nikolić, kandidat Srpske radikalne stranke. U televizijskoj emisiji Piramida na državnoj bh. televiziji, istaknuta skupštinska poslanica Silajdžićeve Stranke za BiH otvoreno priziva Nikolićevu pobjedu. U telefonskoj anketi privatne sarajevske televizije Hayat, a na temu razvoja situacije u regionu, u kontekstu srbijanskih predsjedničkih izbora i vjerovatnog skorašnjeg proglašenja nezavisnosti Kosova, učesnici se također nadaju Nikolićevoj pobjedi, a u kosovskoj nezavisnosti vide tek početak problema koji iščekaju Srbiju. Jedan telefonski anonimus veli: poslije Kosova odlazi najprije Vojvodina, a zatim i Sandžak, ostaće im samo beogradski pašaluk; drugi njegov sabrat glumi stihoklepca i veli: Srbija je kao Nokia: Nokia sve tanja, Srbija sve manja. I komentatori dnevnih i sedmičnih novina, sve odreda na lokalnom nivou razvikani književnici i publicisti, ubiše se dokazujući da između Borisa Tadića i Tomislava Nikolića nema ama baš nikakve razlike.

Priča o demokratskim izborima kod nas je zapravo jako mlada; nije još uvijek pošteno ni punoljetna. A u Americi, recimo, ima i dvjestotinjak godina otkako je Thoreau pisao: “Svako glasanje je neka vrsta igre, kao igra ’dame’ ili ’trik-traka’, s primesom morala; igranje istinom i neistinom, moralnim problemima i, naravno, uz to ide i klađenje. Karakter glasača nije ulog. Dajem svoj glas, možebiti, za ono što mislim da je pravo, ali nisam životno zainteresovan da to što smatram za pravo i pobedi. (...) Čak i glasanje za ono što je pravo znači ne raditi ništa za to. Samo mlako izražavanje želje da pravedna stvar prevlada.“

Citirane Thoreauove rečenice potiču iz njegovog pamfleta O dužnosti građanina da bude neposlušan (u prevodu Zore Minderović). Dajem svoj glas, možebiti, za ono što mislim da je pravo, ali nisam životno zainteresovan da to što smatram za pravo i pobedi.“ – kaže, dakle, Thoreau i to u “starim demokratijama“ stoji. Ono malo državljana Francuske koje lično poznajem listom su glasali za Segolene Royal, ali nisu u očaju čupali kose kad je pobijedio Sarkozy. Svi Amerikanci koje znam dva puta su već glasali protiv Busha, za čiju vladavinu kažu da je teška katastrofa, no nije im ta vladavina, kakva god bila, previše promijenila svakodnevni život. U “mladim demokratijama“ Thoreauova rečenica često, međutim, ne važi. Neki moji poznanici iz Poljske su, recimo, ozbiljno razmišljali o odlasku iz domovine u slučaju da oni karikaturalni blizanci započnu novi ciklus na vlasti. Od Slovačke je pak u devedesetim godinama prošlog stoljeća onaj nesretni Mečiar bio napravio srednjoevropskog izopćenika i da nije skinut na izborima, Slovačka bi red za Evropu čekala do Bugarske i Rumunije, ako ne i dulje. I u Gruziji i u Ukrajini također izbori generalno mnogo više utječu na svakodnevne živote njihovih stanovnika nego što je slučaj sa “sređenim“ zapadnim zemljama. No najbolji je primjer ipak ovaj naš – (eks)jugoslovenski. Kad je u ljeto 1991. godine započeo ratni raspad SFRJ, sve republike su imale demokratski izabrane lidere. Ako i nije moglo bez raspada i bez rata, s drugim je ljudima, ako ništa, moglo biti manje krvavo. Si duo faciunt idem, non est idem - Kada dvoje čine isto, to više nije isto.

I zato ne mislim, kao pojedini komentatori, da je bolje da Nikolić pobijedi, jer nakon što se dotakne dno, tek tada može početi uspon. U politici (i životu) takve analogije obično ne piju vode. Isto tako, mislim da je pogrešna računica nekih sarajevskih analitičara kako će eventualno zapadno izoliranje Srbije koju bi predvodio Nikolić oslabiti Srbiju na način koji bi Bosni i Hercegovini odgovarao. Još u junu prošle godine, u jednom kratkom komentaru, napisao sam šta mislim o takvim projekcijama te ću to ovdje samo citirati: “U jednom od svojih poznatih sofizama Alija Izetbegović je tvrdio da će Bosna izići na zelenu granu kad na njezinim granicama budu 'demokratska Hrvatska i slaba Srbija'. Ako i zanemarimo činjenicu da su za Bosnu ipak najvažniji njezina vlastita demokratičnost i snaga (ili slabost), u ovoj ćemo tezi primijetiti neku vrstu defetizma spram mogućnosti (prave) demokracije u Srbiji, defetizma koji je u bošnjačkoj javnosti u dobroj mjeri prisutan do danas. Istočnom susjedu u ovoj se projekciji ne priželjkuje demokracija, nego slabost, valjda iz uvjerenja da će svaka Srbija koja nije slaba imati teritorijalne pretenzije spram BiH. U pučkoj formulaciji ova teza ima fatalistički prizvuk i obično se izgovara kao mantra: svi su oni isti. Političari poput Tadića pokazuju, međutim, da je i istočnom susjedu iz bosanske perspektive mnogo oportunije poželjeti demokratizaciju nego slabost. Upravo je slabost ono što zapravo generira nestabilnost i teritorijalne pretenzije; pokazuje to i slučaj Njemačke nakon prvog svjetskog rata.“ 

I zato nije svejedno ko će pobijediti za sedam dana. Ako ništa drugo, ako stvari krenu loše, Tadićevo oružje su riječi, words. A Nikolićevo, istorija nas uči, sticks and stones.

Sarajevski nokturno, 27.01.08.

Povezani članci:

• Evropa po Vuku

  Srbija je, dozvolite da se do imbecilizma divim, zemlja živućih heroja: samo narodi koji su istesani od najčvršćeg genetskog materijala mogu s neizmernom lakoćom postojanja da izdrže petomesečnu non-stop izbornu kampanju: prvo ste birali i nekako izabrali Predsednika države da biste, bez pauze, krenuli u parlamentarne, pokrajinske i lokalne izbore. U međuvremenu, ostali ste bez Vlade koja se raspala na sastavne delove, Kosovo je proglasilo nezavisnost, čak ste stigli da potpišite Sporazum o pridruživanju sa EU – ali to nije omelo kampanju, naprotiv.

• Ne pljuj po podu, ili - nekoliko reči o pravdi

  Gosti: sociolozi Milan Nikolić i Mladen Lazić, predsednik Demokratskog centra Dragoljub Mićunović, direktorka CZKD Borka Pavićević, direktor Bitef teatra Nenad Prokić, vladika Atanasije Jeftić
  Domaćice: Svetlana Lukić, Svetlana Vuković

• Nije teško sprečiti delovanje sajtova sa nacionalističkom sadržinom

  ”Voda je čudo.”  Rečenica kojom vodoinstalateri pravdaju zašto vam krov prokišnjava posle njihove popravke, i tako godinama, sve dok ne promenite vodoinstalatera.

• Noć crkotine

  ...možete se i sami zaraziti smrću, što je ionako sudbina koja je Srbiji sasvim nedavno i bila namenjena, i koju bi joj svi oni nadžidžani krvavi pajaci sa bine na Trgu Republike ponovo namenili, samo da mogu. 

• Od Šešelja do Brisela

  Svečanom sednicom srpskog Parlamenta na kojoj se petnaest sati, do četiri ujutru, birao predsednik Skupštine, država Srbija praktično je proslavila svoja dva najveća praznika: Dan Europe i posebice Dan antifašističke borbe. U čast evropskih tekovina kojima je Srbija odana (hrvatski: skrhana) do bola, naročito u herojskoj borbi protiv ultranacionalizma i megašovinizma, impresivnom skupštinskom većinom za predsednika Parlamenta izabran je Tomislav Nikolić, šef Srpske Radikalne Stranke, uzgred četnički vojvoda.