Peščanik - Bez pive nema lokala, bez vjere nema morala

Bez pive nema lokala, bez vjere nema morala

Muharem Bazdulj

13.01.2008.

Jedna od posljedica “demokratskih promjena“ s početka devedesetih godina prošlog vijeka, a u onim dijelovima Bosne i Hercegovine gdje su Bošnjaci dominantno stanovništvo, bio je i povećan utjecaj Islamske zajednice u javnom životu. U ratu je taj utjecaj i dodatno narastao. Išao sam onomad u gimnaziju. Usprkos ratu, naša je adolescencija ima neke standardne rituale u koje su spadala i prva pijanstva. Ugostiteljski objekti tih su se godina dijelili u dvije skupine: postojali su kafići (kafane, pubovi, barovi, klubovi itd.) i postojali su tzv. “mliječni restorani“. Fraza je zapravo eufemizam za ugostiteljski objekat u kojem se ne toče alkoholna pića. Neki od tih “mliječnih restorana“ imali su lijep enterijer, izlazio je tamo i neki mlađi svijet, no moje se društvo na takvim mjestima nije okupljalo. Moj drug Zlaja jednom je prilikom pregnantno sumirao razlog zbog kojeg je sam koncept “mliječnog restorana“ contradictio in adjecto. Rekao je, naime: Bez pive nema lokala!

Sjetio sam se Zlajine dosjetke prije petnaestak dana, nakon što je reis-ul-ulema Mustafa efendija Cerić, lider Islamske zajednice BiH, izjavio kako “bez vjere nema morala“. Čuo sam, naravno, mali milion puta slične anahrone i provincijske banalizacije ivankaramazovskih partitura, no ova mi je izjava zazvučala poznato više ritmički i intonacijom, nego po smislu. U trenu mi je sinulo: to je to! Bez vjere nema morala, a bez pive nema lokala.

Reisova izjava nije prošla bez odjeka. Dnevni list Oslobođenje je najprije objavio kratki redakcijski komentar u kojem se ističe da takvi stavovi mogu biti uvredljivi za ateiste, a nekoliko dana kasnije, također u Oslobođenju, Asim Mujkić, profesor na Fakultetu političkih nauka i prevodilac Richarda Rortyja, publicirao je neku vrstu polemičke reakcije na reisovu tezu koja se, in ultima linea, svodi na zaključak da su svi ateisti nužno nemoralni. Mujkićev tekst, sam po sebi prilično snishodljiv, dao je Ceriću priliku da svoju izjavu šire obrazloži. Učinio je to u autorskom tekstu, štampanom ponovo u Oslobođenju, a tekst je zapravo bizarna kompilacija citata iz filozofije (Kant, Descartes itd.) koji bi, kao, trebali dokazati tvrdnju da su bez religije ljudi po definiciji nemoralni (a možda i nenormalni?). Ova je dodatna “demonstracija sile“ prošla prilično gluho, možda i zbog prazničnih mamurluka preostalih nemoralnih (i razuzdanih) ateista.

Photo:adpal 3180 Kad god se u zemljama bivše Jugoslavije vjerski poglavari ostrve na ateiste (a takvo što se u vrijeme vjerskih praznika redovno desi, dokazuje to i nedavna božićna propovijed zagrebačkog kardinala Bozanića) sjetim se teksta koji je u ljeto 2001. godine u Feralu objavio Nikola Visković. Pišući o položaju nevjernika u Hrvatskoj, Visković je ustvari ispisao tekst koji “pokriva“ geografski mnogo šire područje. Primijetio je Visković zanimljiv paradoks kad je riječ o međuosobnom odnosu vjernika i ateista. On kaže, parafraziram, da su ateisti po pravilu radoznali i blagonakloni kad im vjernici govore o svojim iskustvima, a da se vjernici, nasuprot tome, prema ateistima odnose prezirno i pokroviteljski. Kada su se muslimanski vjernici širom svijeta, pa i u Bosni i Hercegovini, našli uvrijeđenima zbog karikatura Poslanika Muhameda u danskim novinama, ateisti su se uglavnom trudili razumjeti takvu uvrijeđenost, makar je i ne odobravali. Vjernici, međutim, mahom ne misle (ili to barem u javnosti ne govore) da je uvredljivo sve ateiste smatrati nemoralnim ljudima niti imaju potrebu izraziti razumijevanje za uvrijeđenost ateista, mnogo mirniju i artikuliraniju, uostalom, od vjerničkog bijesa nakon tuceta danskih karikatura.

Vjerske zajednice u tranzicijskim društvima provode neku vrstu “pasivne agresije“. Cilj im je, naravno, da one koji ne bleje u njihovim stadima dovedu u kafkijansku situaciju pretjeranog opreza, odnosno navesti ih na autocenzuru. U novom broju časopisa Sarajevske sveske, objavljen je izbor iz prepiske Danila Kiša koji je priredila Mirjana Miočinović. Jedno je pismo, u ovom kontekstu, iznimno interesantno. Laurent Metzger, Francuz koji je dugo živio u Maleziji, preveo je Kišove Savete mladom piscu na malezijski jezik i objavio ih mjesečniku Dewan Sastera iz Kuala Lumpura u februarskom broju 1985. godine. Četvrtog marta iste godine Metzger je Kišu poslao fotokopiju objavljenog teksta uz propratno pismo. U pismu se osvrće na “dve ili tri manje izmene u tekstu“. Metzger doslovce kaže: “Izmenio sam rečenicu 'Ne veruj prorocima, jer ti si prorok...' jer Malezija, gde je islam zvanična religija, teško bi dopustila ovaj savet; (...) Na jednom mestu vi citirate Bibliju, što takođe treba izbeći u jednoj muslimanskoj zemlji kako se ne bi shvatilo kao znak prozelitizma sa vaše strane. Stoga sam isključio tu religijsku referencu.“ Mirjana Miočinović u ovom postupku savršeno precizno prepoznaje “upečatljiv dokaz o cenzorskom duhu religije (islama u konkretnom slučaju), o njenom izoštrenom sluhu za sva ogrešenje o njene svetinje“. Postoji tu, međutim, još nešto. Metzger, po svoj prilici, nije (bio) obraćenik, nije musliman, a ipak je doveden u situaciju da dobrovoljno cenzurira Kišov esej, da autocenzurira vlastiti prevod. Sredinom osamdesetih on je u Maleziji živio već petnaest godina i očito je “izoštrio sluh“ i preventivno detektirao sve što bi iz religijske perspektive moglo biti uvredljivo. To je ono što mi hic et nunc sebi nipošto ne smijemo dopustiti. U suprotnom će rezultat biti jednak onoj projekciji budućnosti koju predviđa kratki komentar Dawkinsove knjige The God Delusion objavljen kao blurb na originalnom izdanju, a u slučaju da Dawkinsova knjiga – kako tamo stoji – ne promijeni svijet: we're all screwed. U prevodu: najebali smo!

Povezani članci:

Tekstovi Muharema Bazdulja

Autori