Zaboravili ste lozinku?
Država i crkva – smetnje na vezama Štampaj E-pošta
15.11.2006.

Onome ko ima elementarna znanja iz istorije hrišćanske crkve – pa i SPC – sve bi trebalo da bude jasno. No, dovoljno je baciti pogled na dnevna zbivanja, da bi se videlo kako sve ide dramatično – politika je postala sudbina građana, pa i vernika i članova Sinoda. Nisu crkva i država odvojene od vremena revolucije 1789. godine. Odvojio ih je još Isus sam, i niko ne zna zbog čega se ljudi i crkve boje tih Isusovih reči, a one se vide i u Ustavu za Evropu. Kod nas, posebno, niko za to ne mari. Isus je jasno opominjao – Marko 12.13-17 – što je Božje a šta je  carevo. U dramatičnom momentu, na saslušanju pred Pilatom, guvernerom koji zvanično zastupa rimsko pravo, Isus je još precizniji – Jovan 18.36 i 19.i – i kaže da neće političku vlast, kako su ga prijavili doušnici bezbednosnih službi, jer, kaže on, «moje carstvo nije od ovoga sveta».

I istoriju znamo – država i crkva su bile srasle u jedno, pa je i «greh struktura» zajednički. Kod nas je u Srbiji situacija posebno složena, a u novije vreme se čak i pogoršala. Milošević je manipulisao sa crkvom, ali i ono što čini Koštunica ne obećava ništa dobro ni državi ni crkvi. Primera ima toliko, i svakodnevni su, da bi se trebalo svakim posebno baviti. Pomenućemo samo one koji potvrđuju «smetnje na vezama» između države i SPC. Nedavno je šef tajne policije Koštuničinog režima, R. Bulatović, javno priznao nešto što šefovi tajnih policja - po pravilu – retko čine – «Večernje novosti» 22. 06 2006. – «Konkretno sada tragamo za tri dosijea crkvenih velikodostojnika, koji su nestali u periodu posle 2000. godine. Imamo i pretpostavku zbog čega su uzeti i gde su završili». Zaista bizarno.

Država i SPC su srasle i zaboravlja se da je misija crkve evangelizacija, a ne klerikalizacija. Kod nas se odavno ne zna šta je šta, i u državi i u crkvi. Sabornost češće pominju političari nego crkva, a jasno je da to – umesto jedinstva u veri – predstavlja pokriće za totalitarnu praksu vlasti i vladanja. Umesto vere i crkve drugima se nudi – recimo Makedoncima i Crnoj Gori – više od autonomije, a manje od autokefalnosti. Država i režim manipulišu crkvom, ali i SPC prihvata igru. I sve je bizarno u toj igri – veruje I. Dačić da će mu «sreću na izborima doneti osveštani jerusalimski krst», od koga se, kaže, ne odvaja. No gradska vlada ipak ne pristaje da se prah N. Tesle sahrani na Bračaru, u hramu sv. Save.  Nekada, stoga, veze «pucaju», nekada pak sve se dogovori. To se zove «simfonija», i nju dogovaraju režim i SPC, pri čemu, malo ko vidi da će crkva na duži rok biti gubitnik – kao crkva.

Republika, novembar 2006.  


Povezani članci:

  • "Sveti otac" kao jeretik

    Sve donedavno, Srpska crkva je uglavnom ćutke prelazila preko postojanja zilotskog pokreta na svojoj kanonskoj teritoriji. Ovo ćutanje je prekinuto nakon što je, novembra 2003. sestrinstvo manastira Stjenika izašlo iz jurisdikcije Srpske crkve, i pokušalo da manastir prevede pod omofor grčkog zilotskog episkopa Hrizostoma. Nema potrebe da sada pišemo o ovom događaju koji je uzburkao strasti i o kome se tada mnogo pisalo, čak i u inostranstvu.

  • 88 godina od osnivanja SPC

    У Сремским Карловцима је 31.12.1918. одржана прва конференција свих српских православних епископа на којој је разматрано питање уједињења православних црквених организација у Краљевини СХС и успостављање Српске патријаршије.

  • Štrajk glađu kao egzibicionizam

    Danas Srbija prisustvuje jednom štrajku glađu koji se može označiti kao visoko bizaran. Vladika Filaret štrajkuje na otvorenom, na granici Srbije i Crne Gore u znak protesta zbog toga što ga vlasti Crne Gore ne puštaju na teritoriju te države, jer je označen kao pomagač Ratka Mladića, optuženog pred Međunarodnim tribunalom u Hagu za ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini. Valja ponoviti i naglasiti da se radi o svešteniku koji zauzima visoko mesto u crkvenoj hijerarhiji. Ovaj štrajk glađu, pored opštih pravnih pitanja, involvira i izvesna pitanja (ne)poštovanja crkvenih pravila.

  • Beogradska žrtva paljenica

    Četrdeset je dana od kako je mladić Z. Vujović izgoreo u plamenu američke ambasade. Ljudi smo i dugujemo mu sveću, taj simbol žrtve koji živi prinose mrtvima. I neka u ovom zapisu izostane neka učena rasprava o žrtvi u krugu religijskih sistema - osim nekoliko napomena: postojale su u istoriji razn vrste žrtava. Najpoznatije su žrtve paljenice - na žrtveniku je životinja, žrtve zahvalnice i pokajnice.

  • Bogobojažljivi i radikalima skloni

    Nedavno istraživanje javnoga mnenja pokazalo je da većina gradjanki i gradjana Srbije sebe smatra religioznim, a nedavni izbori pokazali su takodje da većina gradjanki i gradjana Srbije misli da je za vodjenje države najpodobnija stranka čiji se vodja nalazi u zatvoru, optužen za najteže ratne zločine (genocid), čije su ideje manje-više iste kao i one koje su odvele u rat odnosno napad na Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, i čija se politička (skupštinska) efikasnost dosada pokazivala uglavnom u svadjanju, beskonačnom zauzimanju vremena za disksusiju, prostaklucima, vredjanjima, nesavladivoj količini gluposti, i jezičkoj nesposobnosti. U nedavnoj prošlosti, dotična stranka je sudelovala u nekoliko navrata u vladama SPS-a, i to u najgorim vremenima za većinu gradjanki i gradjana. Možda je potrebno setiti se i detalja da je vodja stranke otišao u Hag »dobrovoljno« u sumnjivo kratkome vremenu pre ubistva premijera Zorana Djindjića...

 
< Prethodno   Sledeće >
VELIČINA SLOVA: A | A | A

Tekstovi slušalaca