|
Ministar finansija je upravo proklamovao da je borba sa inflacijom
završena i da se Vlada sada posvećuje novim ciljevima – državnim
ulaganjima i otvaranju novih radnih mesta. Iz Vlade nema disonantnih
tonova, iz čega bi se moglo zaključiti da je ovo stvarno najava njene
buduće politike. Razmotrimo ovu inicijativu.
Da
je stvarno reč o takvom zaokretu, red bi bio da nam to saopšti premijer
ili čitava Vlada u nekom važnom saopštenju. Prepuštanje nekom ministru
da to učini može da znači da je to njegov eksperiment, a ne nešto iza
čega bi stajala Vlada. Ona uvek može da se ogradi od takve inicijative
i da ministra ostavi da se pravda.
Obazloženje zaokreta je
tako loše da upravo navodi na pomisao da je reč o individualnoj
ministarskoj avanturi, a ne politici Vlade. Obrazloženje je zasnovano
na netačnoj tvrdnji, kojoj je pridodata ekonomska besmislica. Netačna
je tvrdnja da je ovde posao sa obuzdavanjem inflacije završen.
Inflacija raste na godišnjem nivou poslednje dve godine, porasla je sa
11% u 2003. na 13,7% u 2004. i na 17,7% u 2005. To je bila daleko
najviša stopa inflacije u Evropi, daleko iznad evro-zone sa 2,1% i Crne
Gore sa 1,8%. Kretanje inflacije u 2006. je nešto povoljnije nego
početkom 2005, ali teško da će ona ove godine biti jednocifrena. Ne
samo dvocifrena, nego ni visoka jednocifrena inflacija nije znak da je
taj problem rešen.
Najava da će država investirati milijardu
evra, a možda i više, može da znači samo da će i visoka stopa inflacije
biti još viša. O tome kasnije.
Sada o ekonomskoj besmislici
novog zaokreta. Jedna od ključnih poluga tranzicije je privatizacija,
tj. transfer državnog i društvenog u privatno vlasništvo. Umesto da
ubrza privatizaciju, jer ovde državno vlasništvo još uvek stvara 2/3
nacionalnog dohotka, ministar najavljuje da će država ulagati. To je
proces koji je potpuno suprotan privatizaciji, to je suprotno onom što
je potrebno. Poseban je apsurd da država sa jedne strane prikuplja
sredstva od privatizacije, a sa druge ih ulaže. To je klasičan primer
presipanja iz šupljeg u prazno. Zašto se uopšte vrši privatizacija, ako
se ta sredstva ulažu u novi ili postojeći državni sektor? Povrh svega
je pogrešna bilo kakva državna investiciona delatnost. Država je loš,
neefikasan investitor. Država ne ulaže prema ekonomskim, nego prema
političkim prioritetima. Političari na taj način kupuju podršku nekih
interesnih grupa, prema kojima usmeravaju ulaganja. Verovatno i ovaj
program ulaganja nema nikakav ekonomski, ali ima politički smisao.
Vlada čija je politička podrška više nego tanka, čija samo jedna
stranka može jedva da prođe cenzus, očajnički se hvata za slamku. Teško
da će joj to pomoći.
Ako dođe do realizacije investicionog
plana, rezultati neće biti dobri. Profitiraće neke interesne grupe,
koje su suviše male da bi Vladi znatnije povećale politički rejting.
Štete će platiti svi ostali i one će biti znatne. Prva vidljiva šteta
je jačanje državnog sektora, umesto da on slabi. To je suprotno od
onoga što bi trebalo da se dešava tokom tranzicije. Drugo, sredstva od
privatizacije će biti proćerdana, umesto da se iskoriste u korisnije
svrhe. Jedna od takvih bi bio početak privatizacije obaveznog
penzijskog osiguranja. To bi bila prva od desetak milijardi evra
potrebnih za taj proces, koji je sem lošeg ekonomskog poretka najveći
dugoročni problem Srbije. Ili za dokvalifikaciju i smanjivanje
administracije na svim nivoima. Treće, nemoguće je uložiti tolika
sredstva, a da inflacija ne dobije na zamahu tokom dve-tri godine.
Investicije su oblik potrošnje, investiciona potrošnja, njome se
povećavaju i dohoci, jer neki dobijaju dohodak koji sada uopšte nemaju,
a drugi dobijaju viši dohodak nego sada. Kako količina roba i usluga
ostaje ista, to ovaj uvećani dohodak mora dovesti do rasta cena.
Četvrto, Vlada vrši pritisak na NBS da ograniči novčanu i kreditnu
masu, a sa druge strane sama Vlada najavljuje rasipničko ponašanje, što
je potpuno nekonzistentno.
Iz prethodnog se vidi da je ideja o
državnim ulaganjima od milijardu evra besmislica. Besmislica je i ako
je u pitanju stvaranje novih radnih mesta. Ona će nastati, ali će
trajati privremeno. Taman dovoljno da prodju izbori. Kada se
predviđenih milijardu evra potroši, nestaće i radna mesta koja su njima
pokrenuta. Ako država hoće nešto smisleno da učini za nastanak više
radnih mesta ili boljih radnih mesta, onda ona treba da čini ono što je
u njenoj nadležnosti, a ne ono što je besmislica. A to što je u njenoj
nadležnosti je poboljšanje pravila igre, tj. poboljšanje poslovnog
okruženja. Samo to može dugoročno da poveća ulaganja, broj radnih mesta
i dohodak. Država treba da poboljšava pravila igre, a da privatnim
investitorima prepusti da odlučuju gde i koliko će ulagati.
Ako
država kaže da će sama ulagati, onda to znači da je abdicirala u
pogledu svog pravog zadatka – poboljšanja poslovnog okruženja. Pošto ne
može da uradi svoj pravi posao, ona se bavi pseudo poslom. I povrh
svega u to ulazi sa obrazloženjem da je borba sa inflacijom završena,
iako to nije tačno. Neko ko to pokreće očito je u očajničkoj poziciji.
Zato i verujem da će priča o ulaganju milijarde evra brzo biti
zaboravljena kao verbalna avantura jednog ministra i da nikada neće
postati politika Vlade.
Danas, 9. septembar 2006.
Povezani članci:
- Šteta je već napravljena
Strani investitori uglavnom čekaju rezultate izbora. Neki su
već počeli da se povlače iz Srbije.
Po proračunima stručnjaka Srbija je od početka godine do
danas već izgubila 750 miliona evra stranih investicija.
- Bazna inflacija
U ovom članku ću pokušati da objasnim zašto je za pojedince i firme ključan potrošački nivo cena, a ne recimo bazna inflaciju.
- Dafinizam nije umro
Smrt Dafine Milanović oficijelno je doživljena u Srbiji kao guranje ružne prošlosti pod tepih, ali ne i kao konačno građansko odrastanje siročadi.
- Država stvara inflaciju
Kada je nedavno rebalansom srpski budžet u 2005. uvećan za oko 100
milijardi dinara u odnosu na 2004, režimski mediji poput RTS, B92 ili
Novosti su ćutali, a ni ostali se nisu interesovali. A bio je to razlog
za prvorazrednu uzbunu, jer je time budžet uvećan za 30%, i tako postao
daleko najvažniji faktor inflacije.
Četiri su osnovna faktora inflacije u Srbiji. 1. Ogromna državna
potrošnja, što se vidi iz navedenog. 2. Javna i javna komunalna
preduzeća koja svoju neefikasnost prebacuju na cene, tj. potrošače...
- Ekonomija bez demokratije
Devet meseci pošto su završeni izbori, političari su uspeli da se dogovore i Belgija je dobila vladu. Devet meseci pošto je vlada izabrana, političari su se dogovorili da je obore i tako je Srbija ostala bez vlade. Vremenski period (devet meseci) nije jedina sličnost između Belgije i Srbije. Tu je i politička nestabilnost izazvana nacionalnim nesuglasicama (Flamanci-Valonci, Srbi-Albanci), čiji je epilog različit u Belgiji i Srbiji.
|