Jedva da sam ga poznavao, pa, ipak, kao da su mi ubili najrođenijeg. Pošteno govoreći, dok je bio živ i ja i moji prijatelji smo ga samo uvažavali, a kad je ubijen počeli smo ga i voljeti. Nismo više zakerali za svaku sitnicu. Uostalom, o tomu je sjajno progovorio Nenad  Prokić na Peščanikovim stranicama. Zoran je morao da Srbiji ponudi na dlanu i svoje raskomadano srce, kazao je Nenad, kako bi ga shvatila i zavoljela. Govorimo o «drugoj Srbiji», dakako, da se ne lažemo, ona prva umije još uvijek samo da mrzi sve oko sebe, kao i u Miloševićevo vrijeme...

Jedne davne prilike, s početka zadnje decenije prošloga stoljeća, bili su pokojni Zoran i stari Mićun gosti u Bonnu, ali nisu htjeli svratiti u Ambasadu SFRJ, jer je u njoj sve vrvjelo od Miloševićevih ljudi, što su oni dobro znali. No, znali su da ima i nekih drugih ljudi u njoj, pa su se rado sastali s nama nekolicinom, prvo u jednom hotelu u Bonnu, pa potom i u jednoj privatnoj kući u Bad Godesbergu, gdje su ostali s « bonnskim anti-miloševićevcima» do duboko u noć.  U neko smo doba noći  zapitali Zorana i ono što nas je tištilo (da li je to bio Drago T., Dule B. , Milenko B., ili, pak, ja, potpuno je svjedeno) zašto je – takav kakvog ga je Stvoritelj dao – uopće  išao na Pale?  Oni su mu se paljanski satrapi, nije bilo (više) nikakve sumnje, morali jednako gaditi kao i Milošević i njegova ekipa. Odgovorio je  lakonski da bi mogao da se okane politike da to nije učinio. I to je bio Zoran, ma koliko je ova vrsta pragmatičnosti znala škoditi njegovom ljudskom i demokratskom liku ...

O tomu, pak,  na kakvoj se stranputici našla Srbija pet godina poslije Zoranovog ubojstva znade se bolje u Beogradu nego u Berlinu. Pa, ipak, kažimo i ovdje  kada se u Srbiji razbistre sadašnje mutne  vode i ljudi dodju na trenutak sebi od aktualne gazpromovske i kosovske omame morat će se potražiti evropski orijentiri i ponovno zaveslati u kontra pravcu, toliko bi i kukaveljni Boris T. morao znati. Dakle, vratiti se Zoranovom putu u Evropu, u kojoj i za Srbiju i Srbe ima mjesta, kao što je i vjerovao Zoran,  koji je Srbiju želio ugledati što prije, po mogućnosti odmah,  u ravnopravnoj evropskoj zajednici naroda. Njemu bi se, nema nikakve sumnje,  morala  beskrajno gaditi količina podaničkog odnosa u aktualnoj potemkinovskoj pra-političkoj  Srbiji, vještački iskonstruirana od strane aktualne političke elite, koja Srbiju vodi čvrstim domanovićevskim korakom  u  status  ovisne «ruske gubernije»,  a što i nije ništa puno drugačije od  onih Miloševićevih saveza s Lukašenkom i Bjelorusijom...  

Ovdje ću u nastavku - iz tužnog povoda -  ponoviti, pak,  ono što sam napisao neposredno poslije zločina izvršenim nad  Zoranom, a time, de facto, i evropskom orijentacijom Srbije, tog kobnoga martovskog dana prije pet godina. No, prije toga kazat ću kada se, ako se,  netko od aktualnih srpskih političkih leedera probudi iz vještački stvorenog transa, koji i nije drugo do bijeg od realnosti, Zoranovo «srce na dlanu» pokazat će mu put. A u Evropi, Evroopskoj uniji, primit će ga i razgovarati s njim čim se pozove na mrtvoga Zorana, koji je, nesumnjivo, i mrtav   državotovorniji od većine srpskih političkih leedera, znate već kojih i kakvih...

„Kennedy Srbije je mrtav“, „Prijatelj Njemačke i demokracije“, „Tvorac nove Srbije“, samo su neki od naslova u njemačkim novinama, koje u detalje izvještavaju o ubojstvu, Djindjićevom životnom i političkom putu, njegovim vrlinama i manama.

U prvi plan se ističe Zoranovo izuzetno obrazovanje, njegova radna energija, njegovo suprotsavljanje Miloševićevom režimu, kao i isporučivanje Miloševića Den Haagu, te prvi uspjesi na putu demokratizacije Srbije i njenog ponovnog uključivanja u medjunarodnu zajednicu. 

„Umrla je srpska nada u budućnost“, bilježe njemački mediji riječi jedne obične žene s beogradskih ulica.

Djindjic je htio „u Srbiji ostvariti ideale moderne evropske države“, te je tako „pripremiti za ulazak u Evropsku uniju“ , kaže se u jednom tipičnom ovdašnjom novinskom komentaru.

Sahrana Zorana Djindjića je uživo prenošena na „ntv-u“, jednoj od njemačkih specijaliziranih tv-stanica za vijesti. A prije i poslije sahrane se o mučkom ubojstvu srbijanskog premijera detaljno izvještavalo i u svim drugim elektronskim medijima. U jednu riječ, nema medija, nema novine, uključivo one u najmanjem mjestu, koja tragičnoj Djindjićevoj smrti nije posvetila ne samo izvještaj, nego i komentar...

U Njemačkoj se na pokojnog Zorana Djindjića gledalo „kao na svoga“. Na nekoga koga se u proteklih desetak godina naviklo, kada se izvještavalo o „Miloševićevoj Srbiji“, na nekoga koji je besprijekorno poznavao njemački jezik i kulturu. U krajnjem, kome je prije dvije godine i uručena značajna medijska nagrada – „Bambi“.

Kao na „poznanika i prijatelja“, kako je to formulirao njemački kancelar Gerhard Schröder.

Kao na nekoga tko je značio mnogo „za demokraciju i stabilnost u regionu“, kako je to formulirao njemački MIP Josef Fischer.

„Kao na heroja“, kako je to kazao Bodo Hombach, nekadašnji koordinator Pakta stabilnosti EU za Balkan, koji nije propustio da istakne Djindjićevu reformsku orijentaciju, ali i pragmatičnost.

„Djindjic je kao nitko drugi bio simbolom za obnovu, za povratak Srbije u medjunarodnu zajednicu“, kazala je ugledna ovdašnja analitičarka Marie-Janine Calic, iz berlinske Zadužbine za znanost i politiku, koja savjetuje njemačku vladu, „a ovaj razvoj je sada pretrpio jedan jasan udar“.

No, ona ne misli da sada slijedi ponovno rasplamsavanje balkanskog konflikta, o čemu se, inače, uveliko spekulira nakon Djindjićevog ubojstva. Uzgred rečeno, u visokotiražnom Springerovom „Bildu“ se spekulira i o opasnostima za Djindjićevu obitelj, posebno suprugu Ružicu i djecu – Jovanu i Luku.

Sve analize upućuju, kažu njemački analitičari, da se ubojice Zorana Djindjica moraju tražiti u strukturama “starog režima”, u Miloševićevim ljudima, koji su “mrzili Djindjića kao kugu”. Pri čemu ne treba zaboraviti da su ga mrzili i mnogi drugi, upravo zbog njegovog „proevropskog kursa“ ili što je bio „njemački prijatelj“ i što je „želio demokraciju i za Balkan“.

Mozda je upravo njegovo „pro-zapadno držanje“ i njegovo „njemačko obrazovanje“ ono što mu je odredilo sudbinu !?

Povezani članci:

• 10. emisija

  Gosti: Zoran Đinđić, predsednik DS, Ognjen Pribićević, savetnik predsednika SPO-a, slušaoci Radija B92
  Domaćice: Svetlana Lukić, Svetlana Vuković

• 21. emisija

  Gosti: Mića Lenkić iz sela Lipe, otporaši iz Smedereva, Vesna Pešić iz Centra za antiratnu akciju, Zoran Đinđić iz DS, glumac Sergej Trifunović i glumica Mirjana Karanović
  Domaćice: Svetlana Lukić, Svetlana Vuković

• 24. emisija

  Gosti: Zoran Đinđić iz DS, publicista Desimir Tošić, Vladeta Janković iz DSS, profesorka Mirjana Miočinović, Vesna Pešić iz Centra za antiratnu akciju
  Domaćice: Svetlana Lukić, Svetlana Vuković

• Živeti sa Zoranom Đinđićem

  Pet godina nije bilo dovoljno da institucije dođu do nalogodavaca ubistva premijera Srbije dr Zorana Đinđića. Na isti način institucionalizovani su prikrivanje Ratka Mladića, opstrukcija suđenju počiniocima zločina na Ibarskoj magistrali i ubistva bivšeg predsednika Srbije Ivana Stambolića. Isti je institucionalni okvir nedavnog divljanja rulje koja je u gubitničkom transu zapalila nekoliko ambasada zemalja s kojima Srbija ima potrebe da dalje razvija odnose saradnje i prijateljstva.

• Žrtve zaustavljene tranzicije

  Ključno pitanje koje se danas postavlja je kako neko može biti gubitnik tranzicije u zemlji u kojoj od dolaska Vojislava Koštunice na vlast nema tranzicije i modernizacije. Jer, od 2004. godine svi ključni tranzicioni procesi su za zaustavljeni i sav Koštuničin napor bio je usmeren da zaleči tranzicione rane narodu „postradalom“ u prvim godinama ekonomskih reformi za vreme Vlade Zorana Đinđića.