Zapadni Balkan u civilizacijskom
vakuumu i/ili na prekretnici

Unatoč Izjavi o nezavisnosti Kosova i potonjim anti-zapadnim protestima u bosansko-srpskom entitetu Republici Srpskoj, želja da se postane dijelom Evropske unije je - kao i prije - vrlo omiljena kod svih Bosanaca, tvrdi «EU's special representative» u BiH Miroslav Lajčak u interview za «EUobserver», od 5. marta ove godine. Ovo je, pak, vrlo važno za BiH, pa i region, obzirom da su čitatelji ovog expertskog medija u prvom redu same «eurokrate» u Bruxellesu, ali i izvještači iz cijelog svijeta iz sjedišta EU.

Miroslav Lajčak je, u stvari, precizirao da je «evropska perspektiva« upravo ona ideja koja ima ekstremno veliku podršku stanovništva u BiH i da ta podrška ide preko etničkih i entitetskih graničnih linija». U svezi s aktualnim protestima «bosanskih Srba» Lajčak je kazao da se radi «o izoliranim događajima» (isolated events). «Raspoloženje među građanima Republike Srpske je nešto što mi ne ignoriramo, prirodno, i nešto što možemo razumijeti», kazao je Lajčak, «ali u isto vrijeme ne vidim negativno posljedično djelovanje po image EU i po perspektivu EU kod građana BiH, uključivo Republike Srpske». 

Doduše, ovo proevropsko raspoloženje u Bosni mora biti njegovano, upozorio je Lajčak, pozdravivši kao uzoritu izjavu Komisije EU da se kontakti između građana EU i građana zemalja ZB moraju dalje unapređivati.  Pri tomu je Lajčak pomenuo i niz poticajnih mjera iz ovog važnog dokumenta Komisije EU od 05. marta o.g., kao što su odobravanje većeg broja stipendija, liberalizacija viznog režima i tsl. On, dakako, pozdravlja takav pristup, a i njegov team je ponešto uradio na senzibiliziranju EU za BiH, kao i u BIH, kako bi što više ljudi znalo što znači evropska perspektiva ove zemlje.

Visoki predstavnik Lajčak je, međutim, morao priznati da u Republici Srpskoj ima i dalje poziva za otcijepljenje. Iz nekih segmenata RS dolazili su takvi pozivi, kazao je Lajčak, pri čemu je «EUobserver» pomenuo i upozorenje u formi prijetnje parlamenta RS da bi mogao biti raspisan i referendum o otcijepljenju ukoliko veliki broj članica EU prizna nezavisnost Kosova. Ali, i s tim u svezi je Lajčak precizirao da će pozivi za secesiju u BiH biti uskoro obustavljeni ( 'will be stopped very soon').  On, u krajnjem, ne očekuje, nikakve «signifikatne posljedice» povodom nezavisnosti Kosova po situaciju u BiH.

U svezi s tzv. bonnskim ovlastima Lajčak je kazao da ona za njega ostaju samo «posljednje sredstvo». Ured visokog predstavnika neće, pak, ostati «vječno» u BiH, precizirao je Lajčak, «dolazi vrijeme da BiH preuzme odgovornost za vlastitu budućnost» («Time is coming for BiH to take over responsibility for its own future»).

U interview «EUobserveru» Lajčak je najavio, također, za juni ove godine i sastanak u Sarajevu zemalja koje nadziru odnosno garantiraju mir u BiH, počev od Daytonskog sporazuma iz 1995. godine, na kojem bi se razgovaralo o naprecima u pravcu samouprave u BiH i «potvrdio ili eventualno redizajnirao» ("reconfirm or eventually redesign") sadašnji angažman medjunarodne zajednice u BiH.

Ali, poručio je Lajčak u  «EUobserveru», «mi ne govorimo o mjesecima i godinama» u svezi zatvaranja Ureda visokog predstavnika (OHR) u BiH...

Ohrabrujuće stimulacije iz Bruxellesa za region ZB

O dokumentu Komisije Evropske unije na 24 stranice, u kojem su iznesene ocijene situacije u svim zemljama Zapadnog Balkana, te financijskoj potpori od četiri milijarde za period od 2007. do 2010. godine govorili su u srijedu, o5. marta o.g., u Bruxellesu i Jacques Barrot, potpredsjednik Komisije EU i opunomoćenik za promet, kao i Olli Rehn, opunomoćenik za proširenje EU, koji je samo dan kasnije započeo i balkansku turneju u Zagrebu, za vrijeme koje posjetit će samo još Podgoricu i Skopje.

Kažimo odmah, možda je i najvažnije, važnije i od financijskih stimulacija, što su  u usvojenom dokumentu Komisije EU osnaženi raniji zaključci EU o regionu ZB, oni iz 2003. godine, iz kojih proizilazi da je perspektiva svih zemalja regiona ZB u EU. O svemu tomu bit će, pak, explicite govora i na predstojećem summitu zemalja EU, 28. i 29. ovog mjeseca, pod slovenskim predsjedavanjem, čime su Slovenci uistinu izvršili obvezu prema svojoj južnoj braći i polubraći - kada su kazali uoči preuzimanja predsjedavanje EU - da će biti pro-motor interesa bivših yu-republika u EU, počev od Srbije, pa do drugih. To im se mora jednostavno i objektivno priznati, voljelo ih se ili ne voljelo...

Na ovoj, pak, konferenciji za novinare u Bruxelllsu Olli Rehn je rekao: «Fokusirali smo se na zemlje koje još nisu potpisale SSP i fokusirali smo se na konkretne mjere za stvaranje transportne zajednice koju je predstavio Jacques Barrot sa ciljem da se regija približi Europi».

Inače, financijska bespovratna pomoć regiji u svrhu osposobljavanja za pristup EU iznosi, po Rehnovim riječima, 800 milijuna eura godišnje, uz 150 do 200 milijuna eura godišnje za održavanja mira i stabilnosti, prije svega u BiH i na Kosovu, što sve zajedno iznosi četiri milijarde eura za razdoblje od 2007. do 2010. godine.

I u dokumentu Komisije EU, a i iz Rehnovih poruka BiH, prozilazi da je za Bosnu i Hercegovinu najvažniji preduvjet za daljnje približavanje EU najavljeno potpisivanje Sporazuma o asocijaciji i stabilizaciji reforma policijskih struktura u zemlji.

Hrvatska se poziva, pak, da ispuni preostale obveze, za ovu zemlju bi 2008. i bukvalno mogla biti godina odluke što se tiče EU, a Makedoniji se stavlja u izgled datum početka pregovora o pridruživanju.
 

Gradjani i «lideri» - pamet u glavu !

Najkompliciranija je situacija u odnosima EU i Srbije, obzirom na uslovljavanja Srbije otpočinjanja pregovora s EU poništavanjem priznanja Kosova, što je van pameti, ne samo zbog toga što je misija EU «EULEX Kosovo» već na Kosovu...

U dokumentu Komisije EU se, inače, ne krije da se sve ovo čini jer se u Bruxelllsu zabrinuto rastućom nestabilnosti u regionu ZB, te da Komisija EU želi ponuđenim stimulacijama i olakšicama dalje evropeizirati region ZB, odnosno njegove građane pridobiti za proevropsku opciju. Dokument Komisije EU sadrži čitav niz takvih inicijativa i obraća se direktno građanima ZB. U dokumentu se izrijekom kaže da se želi «građanima zemalja Zapadnog Balkana učiniti perspektiva članstva u EU vidljivijom i konkretnijom».

Pa ako se ova pomoć ničim ne uslovljava, u dokumentu se ponavlja da članstvo u EU podrazumijeva napretke u međusobnoj suradnji i ispunjavanje određenih kriterija, a što se tiče Srbije i Bosne i Hercegovine i izvršavanje preuzetih obveza prema Tribunalu u Den Haagu.

Komisija EU najavljuje, pak,  sa svoje strane jaku političku volju za omogućavanjem liberalizacije viznog režima, te značajno povišenje broja stipendija za učenike i studente u regionu, to jest novih «više stotina stipendija», kao i povećanje za duplo sadašnjeg godišnjeg iznosa za ove svrhe od 10 milijuna eura.

Vrlo je važno, pak, što Komisija EU predviđa do kraja ove godine i izjednačavanje pristupa kulturnim i znanstveno-istraživačkim programima EU svih zemalja ZB, dakle potencijalnih članica EU, kakve su Srbija i BiH i CG s Hrvatskom i Makedonijom, koje imaju već status kandidata.

Najavljeno je, također, da će u sklopu jačanja suradnje EU i zemalja regiona u borbi protivu terorizma i trgovine drogama, kao i korupcije, biti do početka 2009. godine otvorena kvalitetna «regionalna škola za javnu upravu».

Komisija EU želi poticati i razvoj srednjih poduzeća, sigurnost u snabdijevanju energijom, te razvoj infrastrukture i zaštitu u slučaju prirodnih katastrofa u regionu.

Kako je rečeno, za ove programe se predviđa ukupno četiri milijarde eura, a što znači 30 eura godišnje po glavi svakog stanovnika ovog regiona. Komu se ovo učinilo malo treba da znade da je riječ «s odstojanjem o najvećoj sumi koja je odobrena od strane EU jednom regionu u svijetu», kaže se u središtu Komisije EU. A nije za zaboraviti niti da je riječ i o dragovoljnoj potpori EU političkoj stabilizaciji i reformama regiona ZB. Dakle, gradjani, a i «lideri»,  ako išta držite do sebe, pamet u glavu.                                                   

«Nema nikakve sumnje da će 2008. biti odlučujuća godina za zemlje ZB», precizirao je   Olli Rehn u Bruxellesu, ponovivši i svoju raniju ocijenu da bi «BiH trebala biti u stanju potpisati SSP u aprilu i time proći vrata za eventualni kandidatski status»...

Upitan, inače,  o stanju u BiH, odnosno šta je mrkva, a šta batina u rukama EU u BiH, Olli Rehn je odgovorio: «Donji dio mrkve je uvijek i neka vrst batine, ali i suprotno, ovisno o definiciji. No šalu na stranu, imali smo vrlo dobar seminar sa liderima BiH prošloga tjedna u Bruxellesu i to nakon sastanka PIC-a, Vijeća za implementaciju mira. Uvjeren sam da će lideri zemlje zaključiti reformu policije, prihvaćajući zakone oko te reforme i to ne samo u Vijeću ministara već i u parlamentu BiH... Kada se to dogodi u idućih nekoliko tjedana, a vjerujem da će se to dogoditi, tada možemo potpisati Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju u aprilu, poručio je Rehn, a time bi se BiH uvrstila na njenom putu evropskih integracija i perspektiva...»

Dao bog , i bogovi, da je tako, ali nije... U Bosni i Hercegovini se vode i dalje  ostrašćene rasprave o svemu i svačemu, koje i ne svjedoče o drugome do da je BiH duboko "podijeljeno društvo", na prvi pogled isključivo  po vjerskim i nacionalnim šavovima, ali u suštini po civilizacijskim, jer u BiH isuviše mnogo ljudi živi i dalje u prapolitičkoj historiji i ne razumiju fenomen civilizacijskog izazova.

Inače, misao da je kultura mnogo, a da je civilizacija jedna potječe od Kemala Atataruka, pa bi se smjelo kazati da i BiH potrebuje nekog takvog.

U BIH dominira  i dalje pristup a la Kecmanović, Nenad i doktor, unuk \ede Kecmanovića, vijećnika ZAVNOBiH-a, i sin be-ha akademika Ilije K., a Nenad je bio i sam sarajevski rektor i kratkotrajni član Predsjedništva BiH u ratu. E, s tim i takvim pedigreom dr N.K. i ne tvrdi drugo u posljednjih 15, a i više godina, do da je Bosna i Hercegovina «nemoguća zemlja». S dr Nenadom Kecmanovićem i sličnima – iz barem dva etnička korpusa u Bih -  se ne može olako niti aposteriori složiti, jer bi to  značilo moralno posrnuće i lijenost duha, dva velika, smrtna grijeha svakog intelektualca i čovjeka. Ona je, pak, uistinu već skoro 20 godina «ničija zemlja», kako je genijalno naslovio Danis Tanović svoj Oskarom okrunjeni film. Danis, pak, ovih dana osniva vlastitu političku stranku u Bi H, neka mu je sa srećom...

Nenad dr Kecmanović je, pak, ovdje samo paradigma, puno je sličnih mu iz sva tri be-ha etno-korpusa, pa kada i misle da su mu sušta suprotnost. Nije li i ono što priča «prvi u Bošnjaka» odnosno be-ha muslimana, dakle reis Mustafa dr Cerić, čista sumnja u BiH, ma koliko se u nju zaklinjao?

Šta bi trebalo da znači stalno Cerićevo ispoljavanje «srpskog sindroma» u bivšoj Jugoslaviji, primjerice ono s «jednim čovjekom i jednim glasom», tako neprimjerenim postulatom za današnju, a i svaku BiH, ako treba da je multietnička? Treba li Cerićeve eskapade razumijeti kao prijetnju ili  ih treba shvatiti  «da se svašta kaže kad se priča», što bi rekao travnički drveni filozof Ćiro Blažević, a na što nas podsjeti nedavno mladi ali sjajni Muharem Bazdulj, uostalom suradnik i Peščanika...

Dakle, ako sve i  govori u ovom momentu tezama N. K.  u prilog, bilo bi katastrofalno uputiti se njegovim putem. Jer, time bi se – kakav apsurd – postalo naknadno jednako pametno poput  onih koji su BiH odlučili zadaviti prije 15 (ili više) godina. A BiH je nemoguća samo  uz postojeći, aktualni,  ratni i poslijeratni vladajući koncept, u kojem su i nacije i građani, a da i ne znaju, žrtvovani u korist interesa etno-klika na vlasti. O njihovoj odgovornosti što u neznanju čine, drugom prilikom.

U svakom slučaju,  «događanje naroda» u RS u režiji Dodika and Co., te slični marifetluci u režiji Dodikovih inačica u onom što se kliče Federacija, i nisu drugo do skretanje pažnje s političkih i drugih  lopovluka. Da se Vlasi ne dosjete! Ponižena i uvrijeđena BiH je, pak,  moguća i ništa manje od zemalja u okruženju. Ali, ne s ovim političkim etno-konceptom, datim političkim partijama i njihovim prvacima, te ovakvom podrškom međunarodne zajednice. Ona se, naime, htijući ili ne, našla u poziciji sponzora vladajućeg «modela bahatih budala», što bi rekao Zdenko Jelčić, ugledni hrvatski glumac u egzilu, podrijetlom iz ^apljine.

Međunarodna zajednica je već prije 12 godina  propustila primjeniti na BiH koncept njemačkog ozdravljenja, koji se sastojao u čuvena «tri d», a koji i ne znače drugo do denacifikaciju, demilitarizaciju i demokratizaciju. Ili još konretnije, propušteno je denacificirati makar vođe i najistaknutije članove iz tri najodgovornije nacionalne partije, u krajnjem im zabraniti da i dalje vode svoje zaluđene sljedbenike, tada se to još moglo. U međuvremenu se iz tog istog ili sličnog tro-mraka umnožilo najmanje po dvoje u svakom nacionalnom korpusu, pa se stvorio privid demokratizacije. Dobili smo, pak, demokraturu epskih razmjera i pod patronatom međunarodne zajednice. Skrbištvo za maloljetne i neprosvijećene, govoreći Kantovim jezikom.

Jer, time što su legitimirane kao demokratske i SDS i HDZ i SDA, pa i time  što su se kao amebe razmnožile u inačice - SNSD, HDZ 1990 i SBiH  - i nije nastalo drugo do privid pluralizacije tri pretpovijesna i pretpolitička nacionalna kolektiviteta, koji su time, kako sada izgleda,  dohakali i socijaldemokratskoj i svakoj drugoj alternativi u BiH, koja s njima i ne može drugačije opstajati do na ivici incidenta ili u izvanrednom stanju. A da  sve bude još gore, u BiH se ispreplela jalovost koncepta međunarodne zajednice s bahatošću etno partija, te  sa nikakvošču alternativne scene...

Za ilustraciju ove teze poslužit će mi ne tako davna inicijacija rasprave o fenomenu konsocijacije, koja je završila neproduktivno kao i sve druge rasprave u BiH, recimo o «trećoj Republici». Jer, odmah nakon što su ne baš bilo koji  be-ha intelektualci (Lovrenović, Mujkić, Ćuruk, Vlaisavljević, Kazaz, Vukoja...) otvorili  stručnu polemiku o fenomenu dogovornog tipa demokracije, koja se prakticira baš u "podijeljenim društvima", koja su dospijela na «nultu točku» i u kojima tržišno-liberalni model (još) nije moguć, digla se kuka i motika ne samo među etno-ideolozima, nego i među  be-ha alternativom, pri čemu se nisu birale riječi na račun ljudi koji su  pokušali misliti izlaz iz be-ha ćorsokaka, ne bivajući uopće opsjednuti ovim modelom, pogotovo njegovom krajnjom posjedicom tj. teritorijalizacijom. U njihovom suštinskom zahtijevu oni su otvarali pitanje međusobne tolerancije kao pretpostavke za civilizacijsko rješenje, koje se treba tek pronaći. Pri tomu je indikativno i što se prvaci vodećih nacionalnih partija nisu počešali niti iza uha. Našim «makijavelijima» je bilo odmah jasno da mogu i narednih 15 godina kako hoće s ovakvom be-ha alternativom ! 

Dozvolit ću sebi i ocijenu da nitko nije od onih koji su pokušali kazati koju suvislu o konsocijaciji, oduševljen ovim surogatom za istinsku demokraciju. No, imali su hrabrosti progovoriti o podvali koju političke elite čine prema BiH sa prakticiranjem simulacije konsocijacije. Bez ikakve odgovornosti, naime, prema kolektivitetima koje zastupaju. U Belgiji, koja podsjeća na BiH svojom tro-strukturom (Valonci, Flamanci, Nijemci, s tm što je belgijska treća komponenta još minijaturnija nego u BiH), političari se osjećaju, pak, odgovornim i prema dijelu i cijelini kada se o nečemu dogovore. Istina je, pak, da se i oni teško dogovaraju, pa njihov primjer može poslužiti i zagovornicima i protivnicima konsocijacije, kako se komu ćefne. Pa, ipak, situacija u Belgiji nije kao u BiH, koliko god se takvom činila, ako se i budu rastajali nikomu se neće razbijati glava. U prahistorijskom civilizacijskom  vakuumu zvanom post-daytonska BiH se radi samo o javašluku...

Podsjetimo ovdje da se  u politološkoj znanosti za utemeljitelja konsocijacijske demokracije smatra nizozemski polilotog Lijphart, koji je opisao nizozemska iskustva, iako je njemački politolog Lehmbruch godinu dana prije njega, 1974. godine, objavio studiju o "proporcionalnoj demokraciji", opisavši iskustva Austrije i Švicarske. Konsocijacijski model demokracije prakticira se, u najkraćem, u "podijeljenim društvima", u kojima su elite suglasne da medju njima nema suglasnosti, ali postoji "minimalan konsenzus" o opstojnosti države, pa politiku shvataju kao ozbiljan, pragmatičan posao. Temeljna odlika ovog modela je kompromis, u pravilu postignut u ime etnija ili religijskih grupa daleko od očiju javnosti. Izraz takve "dogovorne demokracije" su, pak, i vlada i parlament koji su simulacija prave vlade i pravog parlamenta.  Dakle, ne radi se niti o kakvom idealnom tipu demokracije, ali politička kultura ovih društava obvezuje ovdašnje etno prvake da poštuju dogovore, što je za svjetlosnu milju  bolje od vladajužeg modela simulacije konsocijacije u BiH ...

U BiH bi se, dakle, alternativa, morala hitno složiti makar o tomu da je u  BiH na djelu «idealna konsocijacijska situacija»? Potom bi se mogla složiti i s time da je – i to  baš sukladno Lijphartovom "teorijskom modelu" konsocijacije - BiH danas suočena s tri mogućnosti: 1) podijelom postojeće države na homogene, etnički skoro čiste države; 2) preobrazbom podijeljenog društva u nepodijeljeno putem asimilacije i 3) prihvatanjem pluralnog društva i konsocijacijske demokracije. O četvrtoj, tržišno-pluralnoj demokraciji, nema ni govora, na žalost, do daljnjega. 

Prve dvije "alternative", pak, i nisu nikakve alternative, nego bi značile kraj BiH. Jer, ni secezionizam niti asimilacija ne mogu biti rješenje za bh. društvo i državu. Problem je, kako je već natuknuto, i u tomu što se u BiH na nakaradni način već oprobala i treća aletrnativa, tj. konsocijacijski model. Nisu se, na žalost, u bliskoj prošlosti   kopirala koliko-toliko funkcionirajuća rješenja drugih "podjeljenih društava", jer je našim elitama ponajbolje u  vakuumu od simulacije politike i života. U BiH  nije, naime,  na djelu niti demokracija niti konsocijacija, nego "nešto između", što bi se moglo opisati i simuliranom konsocijacijom ili demokraturskom demokracijom.

"Do konsocijacije preko demitologizacije", bila je suština zahtijeva pomenutih i nekih drugih umnih be-ha intelektualaca, pri čemu se mislilo na neophodnost dekonstrukcije vladajućeg političkog diskursa u BiH, tj. otimanja iz "posjeda" isključivih priča sve tri nacionalno-političke elite, koje se ne razlikuju tako mnogo medju sobom kako se prikazuju.

Potpisnik  ovih redova ne želi biti naknadnim odvjetnikom  pomenutih  be-ha intelektualaca, ali mu se učinilo da su oni  poželjeli makar prisiliti političke elite da konačno počnu da se ozbiljno bave poslom za koji su plaćeni. No, njih se neće moći prisiliti na bilo šta, ukoliko se prije toga ne prisili OHR na drugačiji odnos prema BiH.

U najkraćem, blok civilnog društva u nastajanju, ma koliko nejak, morao bi se ujediniti na činjenici da je  u ovom momentu liberalno tržišni model demokracije samo puka  iluzija, pa potom postići "minimalni konzensus" o  tomu što bi trebalo raditi na opstojnosti BiH, te se za tu alternativu tražiti podrška OHR-a i drugih međunarodnih subjekata.

Ali, prije toga, bi se unutar «alternative» morala spoznati ključna pretpostavka, a to je uvažavanje  i  priznavanje be-ha raznobojnosti, kao datosti, iz koje i niče i imperativ tolerancije kao suštine demokracije. Pretpostavka za bilo kakvu alternativu bi bila, dakle, suglasnost o tomu  da je BiH itekako moguća kao zemlja i država, ali nije i ne može biti klasična nacija-država. Ovdje bi se tko hoće mogao prisjetiti i ZAVNOBiH-a, i njegove čuvene trijade (i...i...i...)da je BoH i srpska i muslimanska i hrvatska, naime, ne bi škodilo.

Sve se svodi, zapravo, na prastaru mudrost – isisanu iz cjelokupnog razvoja civilizacije - kako je u složenim društvima  primarno neophodno uvažiti raznolikosti, jer su i raznolikosti u BiH njeno bogatstvo, a ne prokletstvo. Profesor ontologije i epistemilogije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Ugo Vlaisavljević je, nažalost, s tim u svezi lucidno ustvrdio da je u BiH ne samo nacionalistima nego i anti-nacionalistima "istinski pluralizam nepodnošljiv", jer i oni rezoniraju - "treba ukloniti prevelike razlike iz vlastite narodne i državotvorne zajednice".

Dok se, pak,  ovo ne shvati i ne promijeni i neće biti izlaza  iz be-ha ćorsokaka. Jednako kao i u cijelom regionu.  A ako izlaza nema, onda BiH i ne  preostaje drugo do ćumuranje kao i u proteklih 15 godina, odnosno opstojnost uz volju međunarodnih  faktora, te civilizacijski vakuum kao sudbina.  To sve pod uvjetom da OHR ne ode, kako je najavio vjerojatno posljednji «visoki predstavnik», na početku ovog priloga citirani Miroslav Lajčak u «Euobserveru»...

Civilizacija je, pak, jedna i jedina, spoznao Ataturk, iako general po zanimanju ...
 

Peščanik.net, Berlin, 06.03.2008.

Povezani članci:

• 1. emisija

  Gosti: ljudi iz Orahovca i Velike Hoče, izbeglice sa Kosova u Kragujevcu, Beograđani, Moma Trajković iz Srpskog pokreta otpora i monah Sava Janjić
  Domaćice: Svetlana Lukić, Svetlana Vuković

• 17. emisija

  Gosti: dramski pisac Duško Kovačević, Jasmina sa Senjaka, Stojan iz parka, izbeglice sa Kosova u Kraljevu
  Domaćice: Svetlana Lukić, Svetlana Vuković

• 44. američki predsednik

  Ako ima nekoga ko još uvek sumnja da je u Americi sve moguće, ko se još uvek pita da li i dalje živi san naših osnivača, ko još uvek sumnja u snagu naše demokratije, ovo veče mu je pružilo odgovor.

• 65. emisija

  Gosti: Jelena Simeunović, sestra sudije Simeunovića koji je pronađen mrtav pod nerazjašnjenim okolnostima, Prekobrojni iz Topole, Đorđe Vukadinović, urednik časopisa Nova srpska politička misao, Vesna Rakić-Vodinelić, direktorka Instituta za uporedno pravo, Nenad Prokić, direktor BITEF teatra
  Domaćice: Svetlana Lukić, Svetlana Vuković

• Ambicija i sposobnost

  Definitivno smo saznali da Obama nije liberal. On veruje u 2. amandman (pravo na nošenje oružja), nije protivnik smrtne kazne, protiv je gej brakova.