| Za ekumenu a protiv celibata, Vatikanu uprkos |
|
|
| 02.03.2008. | |
|
Već sam u više navrata pisao o tomu kako bi slične ljude poput čestitog i obrazovanog (doktorirao na Heideggerovom učenju), a k tomu i liberalnog Karla kardinala Lehmanna želio što prije ugledati na čelu vjerskih zajednica i kod nas. Njima su, na žalost, skoro u pravilu uzori neki drugi ljudi, katolicima bavarski konzervativni nadbiskupi, neke ćemo od njih kasnijj i imenom pomenuti, a pravoslavcima ruski pravoslavni primusi, koji su sve drugo samo nisu liberalni. Razlog ovoj «pohvali Lehmannu» je, čak u tomu što su i ljudi u ovoj zemlji, koji se ne osjećaju katolicima (njih je tek oko 26 milijuna) i/ili koji s vjerom nismo baš «na ti», mogli svih 20 godina Lehmannove «vladavine» ugodno s njim živjeti. Najljepše u priči koja slijedi je što je dr Lehmanna na čelu Biskupske konferencije Njemačke (Deutsche Bischofskonferenz) zamijenio čovjek i svećenik vrlo sličnih svjetonazora, nadbiskup iz Freiburga i Breisgaua, 69.godišnji dr Robert Zollitsch, kojeg bismo – uz malo mašte – mogli nazvati i «naše gore listom». Liberalni njemački nadbiskup iz ravne Bačke
Titovi «šumnjaci» su upravo došli na vlast, pa je u uredne njemačke kuće trebalo smjestili one koji su «petim ofenzivama» pristigli s bosanskih i crnogorskih vrleti u pitomu vojvođansku, bačku ravnicu. Svikli na ofnjišta i nenavikli na komfor prvo su položili parkete u kućama dobijenim na poklon, o čemu je pisao i pokojni Selenić («Očevi i oci»), s kojim ne dijelim, pak, apriornu kritiku Tita i partizana, jer je bilo u onom ratu puno gorih vojski. Ali, ovo s Nijemcima je bila i ostala sramota... U jesen 1944. godine je, naime, u pitomo Pilipovo pristigla partizanska vojska, govore historijska fakta, kako bi 212 pripadnika njemačke narodnosne skupine pobila ili otjerala u logor Gakovo, u blizini Sombora. Među ubijenima je bio i 16. godišnji stariji Robertov brat, dok su tada šestogodišnji Robert i njegova baka i tri rodice završile u Gakovu. Odatle su, pak, 1946. godine «uspjeli pobjeći», a u stvari su bili istjerani kao «nepodobni element» u njemačko mjesto Oberschüpf, u zemaljski okrug Tauberbischofsheim, gdje su ostali do 1953. godine kada se obitelj Zollitsch preselila u Mannheim-Rheinau. Preskočimo Robertovo djetinjstvo u porušenoj i poniženoj Njemačkoj, zabilježimo tek da je Robert Zollitsch studirao između 1960. i 1964. godine katoličku teologiju na Albert-Ludwig-Universitätu u Freiburgu i na Ludwig-Maximilian-Universitätu u Münchenu. Zaredio se za svećenika 1965., da bi 1974. godine baš u Freiburgu promovirao u «doktora teologije». Uslijedila je vrtoglava karijera da bi 2003. godine bio izabran i za nadbiskupa dioceze Freiburg i Breisgau, a 12. veljače 2008. i za predsjedavajućeg Deutsche Bischofskonferenz. Točno 18. veljače uveden je u novu službu...
U brojnim interviewima od tada Robert Zollitsch se odlučio da ne skriva što misli. U najizvikanijem od njih, datom magazinu «Der Spiegel» (16.02.o.g.), izjasnio se protivu «zabrane mišljenja» unutar KC. Najspornije je bilo što je iznio i mišljenje da celibat (Zölibat) «nije teološki neophodan» ( „nicht theologisch notwendig“). Zollitschevo otvoreno zalaganje za novo promišljanje kanona zabrane ženidbe za katoličke svećenike nije, dakako, iznenadilo one koji znaju da KC u Njemačkoj muku muči s manjkom svećenika. Od 1990. godine pa do danas u ovdašnjoj KC je, naime, manje 4.200 svećenika ili 28%, dok ih je 1990. godine još bilo 15.000 sada ih je svega 10.800. Zalaganje Roberta Zollitscha je, dakle, iznuđeno, ali je ono i svježi povjetarac u ustajaloj instituciji kakva su KC i Vatikan... Moguće je, ne isključuje Zollitsch , da je «povezanost svećenstva sa
neženstvom pozitivno za svećeničku djelatnost, ali teološki
gledano neženstvo nije nužno». Uostalom, «obveza celibata» nije
spomenuta u Novom testamentu, dakle Bibliji, a većina
Isusovih sljedbenika (misli na apostole) su bili oženjeni.
Pravno-obvezujućim «celibat» postaje tek u srednjem vijeku, i to samo u
Rimskoj crkvi. Pravoslavna, sestrinska kršćanska crkva ne poznaje
instituciju «celibata» za obično svećenstvo, nego samo za biskupe i
monahe. Kada bi se Zollitsch pitao bila bi «obveza celibata» životno
pravilo za svećenike koji to hoće, ali ne obvezni crkveno-pravni
propis. Zollitsch znade o čemu govori, jer se u svojim ranijim
dužnostma susretao s «osjenčanom stranom» ove institucije unutar KC. Za
mnoge je mlade kandidate za svećenike ovo jednostavno isuviše, dok
drugi imaju kasnije «tajne veze». I za druga otvaranja KC prema svijetu
Inače, u ovih desetak dana dr Zollitsch je zatražio i otvaranje KC «prema novim društvenim grupiranjima», što i nije drugo do uvažavanje homosexulaca i drugih manjinaca, ne samo sexualne naravi. Država može i treba donositi pravila kao što su «unijeta bračna partnerstva», pozdravio je Zollitsch izrijekom ovu pravnu novinu («Homo-Ehe»), ali ovu bračnu zajednicu ne treba, ipak, izjednačavati u svemu s bračnom zajednicom muža i žene, pojasnio je dodatno Zollitsch više zbog svojih konzervatiivnih protivnika. Kritički se Zollitsch umiješao i u diskusiju o «dječjim jaslicama» (nema takvog čega samo u Sarajevu, zar ne, doduše u Sarajevu se vode «pretprosvjetiteljske diskusije» i o ovomu kao i o mnogo čemu drugome), dok se u BRD-u radi o sukobu konzervativnog i liberalnog poimanja uloge žene u obitelji i odgoju djece. Već prema očekivanju, nadbiskup Zollitsch je izložio posve suprotno mišljenje od kardinala Meisnera iz Koelna i nadbiskupa Marx & Mixa and Co. u Bayernu, koji propagiraju da je ženi mjesto u kući, jer je ona, u biti, «mašina za radjanje»(Mixa), zadužena za šporet i za odgoj djece. Pojmovi kao što su «mašine za radjanje» ('Gebärmaschinen') ili «premija za šporet» ('Herdprämie', izabrana u međuvremenu i za «najgoru riječ») ne pripadaju mojem riječnom fondu, jer upropaštavaju svaku diskusiju, odbrusio im je dr Robert Zolitsch, mi trebamo dječje jaslice, jer ih roditelji jednostavno trebaju. U jednom drugom interview je zauzeo i veliku distancu i naspram Kršćansko-demokratske unije (CDU), jer se «jako približila neoliberalnim tezama, pa postoji opasnost da izgubi iz vida i dovede u opasnost socijalnu tržišnu privredu i sve što je socijalno». Suprotstavio se i nipodaštavajućem odnosu Vatikana prema EKD- Njemačkoj evangeličkoj crkvi. «EKD je jednostavno druga crkva», koja se ima uvažavati, poručio je Zollitsch drčno, iako znade da Benedikt XVI ignorirara i sam govor o EKD-u. Upravo zbog svega toga je Zolitschev izbor toplije pozdravljen u EKD-u, nego u samoj KC, posebice u njenim konzervativnim dijelovima. O tomu kako je i zašto Zollitsch izabran ne prestaje da se spekulira u konzervativnom tisku i u dijelovima KC, o čemu uredno izveštava i Springerov «Die Welt». Navodno se 12. veljače u Würzburgu radilo o «liberalnoj zavjeri» u režiji kardinala Lehmanna, koji je tako odstupio da zaskoči «konzervativno krilo» okupljeno oko nadbiskupa iz Münchena Reinharda Marxa i nadbiskupa iz Augsburga Waltera Mixe, u krajnjem da spriječi izbor narečenog Marxa, pa ako i nije Karl. Da u ovom dimu ima i vatre potvrdio je baš Mixin glasnogovornik Dirk Hermann Voß u izjavi za «Katoličke nedjeljne novine»: «Povlačenje Lehmannovo nije bilo bez taktičke kalkulacije». Istovremeno se Voß ružno obračunao i s «Lehmannovom erom», pri čemu je upadljivo da je sve ono što je za njega negativno, za neke druge ljude, uključivo liberalne katolike u ovoj zemlji, izrazito pozitivno. «Lehmannova era je nerijetko bila obojena blizinom državi, oslanjanju na duh vremena i stalno uočljivom distancom naspram rimskog centra Crkve», precizirao je Voß. Ova se, pak, pozicija mnogim u posljednje vrijeme imenovanim biskupima čini sve više neadekvatnom. Pogadjate, riječ je o onim «novim biskupima» koje je u ovih par zadnjih godina imenovao papa Benedikt XVI. Utoliko je Zollitschev izbor još signifikantiji ... Rekli smo već da se Zollitsch zalaže svim srcem i dušom i za ekumenu, ne samo s evangelistima. Ne libi se kazati da podržava izrijekom i pravo muslimana da i ovdje grade svoje bogomolje kakve žele, s munarama, dakako. Ali, Zollitsch se ne libi niti uputiti kritike Turskoj, koja je vrlo agilna u svezi zahtijeva za vjerskim islamskim slobodama u Zapadnoj Evropi, a vrlo rigidna prema pravima kršćana u samoj Turskoj. «Bez religioznih sloboda ne smije Turska u EU», poručio je nadbiskup Zollitsch, založivši se explicite i za «gradnju crkvi i više religijske slobode u Turskoj»! I na samom kraju, izbor nadbiskupa Roberta Zollitscha za ovdašnjeg «prvog katolika» nije samo važan za 26 milijuna njemačkih katolika, nego i za daljnji razvitak odnosa unutar «globalnog playera» kakva je Rimska crkva još uvijek. Unutar zidina Vatikana se – logično - obilato nezadovoljno Zollitschevim izborom, ali Benedikt XVI je realista i na kraju će uvažiti makar dijelom i ono što zagovara Zollitsch. Tako je bilo i u odnosima između kardinala Lehmanna i kardinala Ratzingera i pape Ivana Pavla Drugog, pa će tako biti – sve su prilike – i između predsjednika Njemačke biskupske konferencije Roberta Zollitscha i pape Benedikta XVI. Neće se voljeti, ali morat će se medjusobno uvažavati... Berlin, 02.03.2008. Povezani članci:
|
| < Prethodno | Sledeće > |
|---|