Već sam u više navrata pisao o tomu kako bi slične ljude poput čestitog i obrazovanog (doktorirao na Heideggerovom učenju), a k tomu i liberalnog Karla kardinala Lehmanna želio što prije ugledati na čelu vjerskih zajednica i kod nas. Njima su, na žalost, skoro u pravilu uzori neki drugi ljudi, katolicima bavarski konzervativni nadbiskupi, neke ćemo od njih kasnijj i imenom pomenuti, a pravoslavcima ruski pravoslavni primusi, koji su sve drugo samo nisu liberalni. Razlog ovoj «pohvali Lehmannu» je, čak u tomu što su i ljudi u ovoj zemlji, koji se ne osjećaju katolicima (njih je tek oko 26 milijuna) i/ili koji s vjerom nismo baš «na ti», mogli svih 20 godina Lehmannove «vladavine» ugodno s njim živjeti.  Najljepše u priči koja slijedi je što je dr Lehmanna na čelu Biskupske konferencije Njemačke (Deutsche Bischofskonferenz) zamijenio čovjek i svećenik vrlo sličnih svjetonazora, nadbiskup iz Freiburga i Breisgaua, 69.godišnji dr Robert Zollitsch, kojeg bismo – uz malo mašte – mogli nazvati i «naše gore listom».

Robert Zollitsch (prezime mu se izgovara «Colič») je rođen 9. kolovoza 1938. godine u Filipovu, koje se danas zove Bački Gračac, u bivšoj Jugoslaviji, današnjoj Srbiji. Odatle su Robert i njegova obitelj (stalno nastanjeni Nijemci u vojvođanskim marija-terezijanskim vremenima) bili prisilno iseljeni 1946. godine u poslijeratnom valu progona svega što je bilo «njemačko», bilo što krivo ili ne bilo.

Titovi «šumnjaci» su upravo došli na vlast, pa je u uredne njemačke kuće trebalo smjestili one koji su «petim ofenzivama» pristigli s bosanskih i crnogorskih vrleti u pitomu vojvođansku, bačku ravnicu. Svikli na ofnjišta i nenavikli na komfor prvo su položili parkete u kućama dobijenim na poklon, o čemu je pisao i pokojni Selenić («Očevi i oci»), s kojim ne dijelim, pak, apriornu kritiku Tita i partizana, jer je bilo u onom ratu puno gorih vojski. Ali, ovo s Nijemcima je bila i ostala sramota...

U jesen 1944. godine je, naime, u pitomo Pilipovo pristigla partizanska vojska, govore historijska fakta, kako bi 212 pripadnika njemačke narodnosne skupine pobila ili otjerala u logor Gakovo, u blizini Sombora.   Među ubijenima je bio i 16. godišnji stariji Robertov brat, dok su tada šestogodišnji Robert i njegova baka i tri rodice završile u Gakovu. Odatle su, pak, 1946. godine «uspjeli pobjeći», a u stvari su bili istjerani kao «nepodobni element» u njemačko mjesto Oberschüpf, u zemaljski okrug Tauberbischofsheim, gdje su ostali do 1953. godine kada se obitelj Zollitsch preselila u Mannheim-Rheinau. Preskočimo Robertovo djetinjstvo u porušenoj i poniženoj Njemačkoj, zabilježimo tek da je Robert Zollitsch studirao između 1960. i 1964. godine katoličku teologiju na Albert-Ludwig-Universitätu u Freiburgu i na Ludwig-Maximilian-Universitätu u Münchenu. Zaredio se za svećenika 1965., da bi 1974. godine baš u Freiburgu promovirao u «doktora teologije». Uslijedila je vrtoglava karijera da bi 2003. godine bio izabran i za nadbiskupa dioceze Freiburg i Breisgau, a 12. veljače 2008. i za predsjedavajućeg Deutsche Bischofskonferenz. Točno 18. veljače uveden je u novu službu...

Protivu zabrane mišljenja unutar KC, a za dijalog...

U brojnim interviewima od tada Robert Zollitsch se odlučio da ne skriva što misli. U najizvikanijem od njih, datom magazinu «Der Spiegel» (16.02.o.g.), izjasnio se protivu «zabrane mišljenja» unutar KC. Najspornije je bilo što je iznio i mišljenje da celibat (Zölibat) «nije teološki neophodan» ( „nicht theologisch notwendig“). Zollitschevo otvoreno zalaganje za novo promišljanje kanona zabrane ženidbe za katoličke svećenike nije, dakako, iznenadilo one koji znaju da KC u Njemačkoj muku muči s manjkom svećenika. Od 1990. godine pa do danas u ovdašnjoj KC je, naime, manje 4.200 svećenika ili 28%, dok ih je 1990. godine još bilo 15.000 sada ih je svega 10.800. Zalaganje Roberta Zollitscha je, dakle, iznuđeno, ali je ono i svježi povjetarac u ustajaloj instituciji kakva su KC i Vatikan...

Moguće je, ne isključuje Zollitsch , da je «povezanost svećenstva sa neženstvom pozitivno za svećeničku djelatnost, ali teološki gledano neženstvo nije nužno». Uostalom, «obveza celibata» nije spomenuta u Novom testamentu, dakle Bibliji, a većina Isusovih sljedbenika (misli na apostole) su bili oženjeni. Pravno-obvezujućim «celibat» postaje tek u srednjem vijeku, i to samo u Rimskoj crkvi. Pravoslavna, sestrinska kršćanska crkva ne poznaje instituciju «celibata» za obično svećenstvo, nego samo za biskupe i monahe. Kada bi se Zollitsch pitao bila bi «obveza celibata» životno pravilo za svećenike koji to hoće, ali ne obvezni crkveno-pravni propis. Zollitsch znade o čemu govori, jer se u svojim ranijim dužnostma susretao s «osjenčanom stranom» ove institucije unutar KC. Za mnoge je mlade kandidate za svećenike ovo jednostavno isuviše, dok drugi imaju kasnije «tajne veze».
Ustvrdimo, Zollitscheva inicijativa u suštini podrazumijeva lagana i tzv. lokalna labavljenja, koja bi značila da se crkvenim, pa i svećeničkim poslovima mogu baviti i u profesiji i u braku oprobani ljudi, tzv. viriprobati. O ovim i drugim tzv. moralnim pitanjima može odlučiti, pak, samo Koncil, jer bi rastanak od celibata predstavljao revoluciju unutar KC, kaže Zollitsch, koju ne bi moglo slijediti konzervativno svećenstvo koje dolazi iz Afrike i Latinske Amerike, ali i iz Poljske i Španjolske. Uslijedile su lavine kritike, javno su se «ponovnom otvaranju stare rasprave» suprotstavili nadbiskupi Ludwig Müller iz Regensburga i Walter Mixa iz Augsburga, pa su Zollitsch osbno i njegovo tajništvo ovih dana bili prezaposleni pišući poslanice na sve strane, kako bi smirili pobunu koju organiziraaju njegovi konzervativni protivnici.

Inače, u ovih desetak dana dr Zollitsch je zatražio i otvaranje KC «prema novim društvenim grupiranjima», što i nije drugo do uvažavanje homosexulaca i drugih manjinaca, ne samo sexualne naravi. Država može i treba donositi pravila kao što su «unijeta bračna partnerstva», pozdravio je Zollitsch izrijekom ovu pravnu novinu («Homo-Ehe»), ali ovu bračnu zajednicu ne treba, ipak, izjednačavati u svemu s bračnom zajednicom muža i žene, pojasnio je dodatno Zollitsch više zbog svojih konzervatiivnih protivnika. Kritički se Zollitsch umiješao i u diskusiju o «dječjim jaslicama» (nema takvog čega samo u Sarajevu, zar ne, doduše u Sarajevu se vode «pretprosvjetiteljske diskusije» i o ovomu kao i o mnogo čemu drugome), dok se u BRD-u radi o sukobu konzervativnog i liberalnog poimanja uloge žene u obitelji i odgoju djece. Već prema očekivanju, nadbiskup Zollitsch je izložio posve suprotno mišljenje od kardinala Meisnera iz Koelna i nadbiskupa Marx & Mixa and Co. u Bayernu, koji propagiraju da je ženi mjesto u kući, jer je ona, u biti, «mašina za radjanje»(Mixa), zadužena za šporet i za odgoj djece. Pojmovi kao što su «mašine za radjanje» ('Gebärmaschinen') ili «premija za šporet» ('Herdprämie', izabrana u međuvremenu i za «najgoru riječ») ne pripadaju mojem riječnom fondu, jer upropaštavaju svaku diskusiju, odbrusio im je dr Robert Zolitsch, mi trebamo dječje jaslice, jer ih roditelji jednostavno trebaju. U jednom drugom interview je zauzeo i veliku distancu i naspram Kršćansko-demokratske unije (CDU), jer se «jako približila neoliberalnim tezama, pa postoji opasnost da izgubi iz vida i dovede u opasnost socijalnu tržišnu privredu i sve što je socijalno». Suprotstavio se i nipodaštavajućem odnosu Vatikana prema EKD- Njemačkoj evangeličkoj crkvi. «EKD je jednostavno druga crkva», koja se ima uvažavati, poručio je Zollitsch drčno, iako znade da Benedikt XVI ignorirara i sam govor o EKD-u. Upravo zbog svega toga je Zolitschev izbor toplije pozdravljen u EKD-u, nego u samoj KC, posebice u njenim konzervativnim dijelovima.

O tomu kako je i zašto Zollitsch izabran ne prestaje da se spekulira u konzervativnom tisku i u dijelovima KC, o čemu uredno izveštava i Springerov «Die Welt». Navodno se 12. veljače u Würzburgu radilo o «liberalnoj zavjeri» u režiji kardinala Lehmanna, koji je tako odstupio da zaskoči «konzervativno krilo» okupljeno oko nadbiskupa iz Münchena Reinharda Marxa i nadbiskupa iz Augsburga Waltera Mixe, u krajnjem da spriječi izbor narečenog Marxa, pa ako i nije Karl. Da u ovom dimu ima i vatre potvrdio je baš Mixin glasnogovornik Dirk Hermann Voß u izjavi za «Katoličke nedjeljne novine»: «Povlačenje Lehmannovo nije bilo bez taktičke kalkulacije». Istovremeno se Voß ružno obračunao i s «Lehmannovom erom», pri čemu je upadljivo da je sve ono što je za njega negativno, za neke druge ljude, uključivo liberalne katolike u ovoj zemlji, izrazito pozitivno. «Lehmannova era je nerijetko bila obojena blizinom državi, oslanjanju na duh vremena i stalno uočljivom distancom naspram rimskog centra Crkve», precizirao je Voß.   Ova se, pak, pozicija mnogim u posljednje vrijeme imenovanim biskupima čini sve više neadekvatnom. Pogadjate, riječ je o onim «novim biskupima» koje je u ovih par zadnjih godina imenovao papa Benedikt XVI. Utoliko je Zollitschev izbor još signifikantiji ...

Rekli smo već da se Zollitsch zalaže svim srcem i dušom i za ekumenu, ne samo s evangelistima. Ne libi se kazati da podržava izrijekom i pravo muslimana da i ovdje grade svoje bogomolje kakve žele, s munarama, dakako. Ali, Zollitsch se ne libi niti uputiti kritike Turskoj, koja je vrlo agilna u svezi zahtijeva za vjerskim islamskim slobodama u Zapadnoj Evropi, a vrlo rigidna prema pravima kršćana u samoj Turskoj. «Bez religioznih sloboda ne smije Turska u EU», poručio je nadbiskup Zollitsch, založivši se explicite i za «gradnju crkvi i više religijske slobode u Turskoj»!

I na samom kraju, izbor nadbiskupa Roberta Zollitscha  za ovdašnjeg «prvog katolika» nije samo važan za 26 milijuna njemačkih katolika, nego i za daljnji razvitak odnosa unutar «globalnog playera» kakva je Rimska crkva još uvijek.

Unutar zidina Vatikana se – logično -  obilato nezadovoljno Zollitschevim izborom, ali Benedikt XVI je realista i na kraju će uvažiti makar dijelom i ono što zagovara Zollitsch. Tako je bilo i u odnosima između kardinala Lehmanna i kardinala Ratzingera i pape Ivana Pavla Drugog, pa će tako biti – sve su prilike – i između predsjednika Njemačke biskupske konferencije Roberta Zollitscha i pape Benedikta XVI. Neće se voljeti, ali morat će se medjusobno   uvažavati...

Povezani članci:

• "Sveti otac" kao jeretik

  Sve donedavno, Srpska crkva je uglavnom ćutke prelazila preko postojanja zilotskog pokreta na svojoj kanonskoj teritoriji. Ovo ćutanje je prekinuto nakon što je, novembra 2003. sestrinstvo manastira Stjenika izašlo iz jurisdikcije Srpske crkve, i pokušalo da manastir prevede pod omofor grčkog zilotskog episkopa Hrizostoma. Nema potrebe da sada pišemo o ovom događaju koji je uzburkao strasti i o kome se tada mnogo pisalo, čak i u inostranstvu.

• Štrajk glađu kao egzibicionizam

  Danas Srbija prisustvuje jednom štrajku glađu koji se može označiti kao visoko bizaran. Vladika Filaret štrajkuje na otvorenom, na granici Srbije i Crne Gore u znak protesta zbog toga što ga vlasti Crne Gore ne puštaju na teritoriju te države, jer je označen kao pomagač Ratka Mladića, optuženog pred Međunarodnim tribunalom u Hagu za ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini. Valja ponoviti i naglasiti da se radi o svešteniku koji zauzima visoko mesto u crkvenoj hijerarhiji. Ovaj štrajk glađu, pored opštih pravnih pitanja, involvira i izvesna pitanja (ne)poštovanja crkvenih pravila.

• Bogobojažljivi i radikalima skloni

  Nedavno istraživanje javnoga mnenja pokazalo je da većina gradjanki i gradjana Srbije sebe smatra religioznim, a nedavni izbori pokazali su takodje da većina gradjanki i gradjana Srbije misli da je za vodjenje države najpodobnija stranka čiji se vodja nalazi u zatvoru, optužen za najteže ratne zločine (genocid), čije su ideje manje-više iste kao i one koje su odvele u rat odnosno napad na Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, i čija se politička (skupštinska) efikasnost dosada pokazivala uglavnom u svadjanju, beskonačnom zauzimanju vremena za disksusiju, prostaklucima, vredjanjima, nesavladivoj količini gluposti, i jezičkoj nesposobnosti. U nedavnoj prošlosti, dotična stranka je sudelovala u nekoliko navrata u vladama SPS-a, i to u najgorim vremenima za većinu gradjanki i gradjana. Možda je potrebno setiti se i detalja da je vodja stranke otišao u Hag »dobrovoljno« u sumnjivo kratkome vremenu pre ubistva premijera Zorana Djindjića...

• Borba za kanonske teritorije

  Onaj ko bude hteo da shvati spor između SPC i kanonski nepriznate MPC - koji se odlukama majskog saziva Sabora SPC zavezao u još komplikovaniji čvor - to sigurno neće moći bez uvida u istoriju tog spora koja traje već četrdeset godina. Breme nedovršene istorije jednako pritiska sve, ali posledice nisu naravno uvek iste - nekima je istorija nezavisno od njih počela dosta "kasno". Reč je o Makedoncima koji su tek nedavno - pre šezdesetak godina - doživeli okončanje istorijskog procesa formiranja države i nacije.  

• Buktinja mržnje posle požara

  Meseci su prošli od one noći kada je uništen veći deo manastira Hilandara. Mala ekipa grčkih stručnjaka već dugo radi na raščiščavanju ruševina, a golim okom se rezultati njihovog rada slabo primećuju. Tužno je gledati gole naherene zidine, ponegde izpovezivane čeličnim šipkama, kako nagrđuju svetlo ranojesenje nebo.