“Pogledi na svijet” se roje kroz vijekove kao majske krijesnice, piše možda i najveći srednjoevropski pisac svih vremena, Miroslav Krleža mu je ime, u kultnom romanu iz 1938. “Na rubu pameti”, koji je na njemački jezik objavljen tek 1962. godine, ali pod sjajnim naslovom «Bez mene. Usamljena revolucija» (Ohne mich. Eine einsame Revolution). Ti “pogledi na svijet” frcaju kao iskre iz glavnje, a onda se odmah nekoliko trenutaka kasnije i gase, a tmina ljudske svijesti, vidite, ostaje uvijek jedna te ista: jednako gusta, jednako zagonetna i jednako mračna, piše Krleža u romanu iz 1938. godine, koji kao da je nastao poslije posljednje naše nesreće. Sve vrvi od lopova i razbojnika, onih na vlasti, koje pokorno opslužuje korumpirana inteligencija, “cilindraši”, kako kaže Krleža, a tko se usudi kazati istinu završava na sudu, u izolaciji, «na rubu pameti». Kao da je Krleža pisao o ovima danas, koji se hvale ubojstvima za nacionalnu stvar, koji ukradu fabriku, sve pokretno i nepokretno, pa narod opet za njih glasa. Ugledni muževi, industrijalci, lihvari, pravnici, djeca im studiraju na elitnim školama, u medjuvremenu. Nova elita je, povrh svega, ustoličena i blagoslovena od strane vrhova religijskih zajednica, stvarnih centara političke moći u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije...

Ubio me Dido ili Djido – svejedno je

Uzgred rečeno, i Krležu je njegov “pogled na svijet” koštao da ga se danas ignorira u njegovoj Hrvatskoj, onoj koja se još uvijek koprca u raljama povijesnog i političkog bespuća, u koju ju je uveo njen “prvi predsjednik” iliti “otac domovine”, kako su ga sve kitili njegove sluge i trabanti. Krleža je, pak, bio blizak lijevim idejama i lijevom pokretu, ali i svjestan da su svi “pogledi na svijet” u osnovi isključivi, a da društvo potrebuje ravnotežu i toleranciju. Nije otišao u partizane, iako su mu logikom njegova uma i srca morali biti simpatičniji od drugih. Ubio me Dido ili Djido, kazao je jedne prilike, svejedno je. Eugen Dido Kvaternik je, naime, bio stupom zloglasnog ustaškog rezzima, a Milovan Djido Djilas pojam boljševičkog, dogmatskog komuniste, onaj komu se Krležine relativizacije “pogleda na svijet” nisu mogle dopasti.

Uostalom, podsjećamo ovdje na čuvenu i važnu knjigu “Sukob na književnoj ljevici” mojeg prezimenjaka Stanka Lasića, s kojim nisam u srodstvu, on je iz Karlovca, ma koliko bi volio da jesam. Jedino sam jedne prilike u Amsterdamu prenoćio u krevetu u kojem je i on znao odsjesti kod uvažene beogradsko-amsterdamske sociologinje Mire Bogdanović, okružen i njegovim sanducima i stvarima, te brojnim Mirinim knjigama. A kad sam već spomenuo Miru, ona ima posve originalan pristup Djilasovoj izvikanoj «Novoj klasi», čija je suština da su na njoj podobro radili i «znalci» iz CIA, prije nego što je zadobila konačan oblik i ugledala svijetlo dana. Toliko o tomu ovdje. Da apsurd bude savršen, poslije će Djilas postati pojmom “liberalnog intelektualca” i disidenta, a Krleža će biti proglašen Titovim “dvorskim piscem”.   I ovih dana sam u zagrebačkom «Globusu» pročitao slične bedastoće, u pompezno najavljenom interview Jovo Kapičić optužuje izriekom Krležu da je autor ideje o Golom otoku. Valjda kako bi umanjio svoju odgovornost kao jedan od izvršitelja u toj bedastoći. No, ostavimo se toga, uz pomoć reaktualiziranog Golog otoka je i rušena na kraju SFRJ.

Ostaje, pak, činjenica da je Krležu nekritičnost, pa i bliskost s Titom, ali još više neprijeporno biranje lijevog “pogleda na svijet” koštalo već za života što su mu brojna vrata u zapadnom svijetu, pa i ona, možda, do Nobelove nagrade za literaturu, bila zatvorena. A i danas plaća te svoje grijehe, iako već dvije decenije i pol počiva sa svojom Belom Krležom, rodjenom Kangrgom, na Mirogoju. Po mojem, pak, mišljenju, Krleža  je bio i ostao  “krivac” i za nešto drugo,  za to što su se desetljećima mladi ljudi iz cijele bivše Jugoslavije opredjeljivali i za “lijevu ideju”,  i za «jugoslovenstvo», ono plemenito, a ne bornirano u interpretacji i izvedbi prostačkih umova ala Milošević ili generali bivše JNA. Sve se zaboravlja, ali dugo je vremena bilo sramota biti mlad a ne biti “lijevo”, a za to je medju obrazovanima bio više zaslužan Krleža nego cijeli partijski aparati u republikama i pokrajinama.  Protuhe su, pak, bile i u tada jedinoj partiji iz posve drugih razloga. Političke protuhe su, naime, spremale u potaji historijske reprize i krvave pirove...

I “pogledi na svijet” ubijaju, zar ne?

Iz Krležinog romana “Na rubu pameti” moram ovdje izdvojiti i misao njegova glavnog junaka, čija je sudbina izopćenje, jer se usudio kazati tadašnjem oličenju poslovnog uspjeha i gradjanskom uzoru da je nitkov i ubojica. “Ja sam progovorio kao moralist, i ja mislim, da ni jedna politika, koja nije osnovana na najosnovnijem ljudskom moralu, nema svoj raison d’etre! To je moje mišljenje! I ni jedan politički program, koji nije sazdan na moralnim premisama, nema nikakvog progresivnog smisla !” 

Ponoć otkucava muklo na obližnjem crkvenom zvoniku dok pišem ovaj tekst, a ja se bavim utvarama, skoro sam siguran da je ona bivša zemlja propala zato što su u neko doba prevladale političke snage i koncepti koji više nisu imali ništa zajedničko s moralom i poštenjem, kada su na čelo zemlje dossli ne-ljudi, kojima je pobiti stotine tisuća/hiljada nevinih u svrhu očuvanja njihove vlasti bilo isto kao popiti času vode, koji o reformama i modernizaciji nisu htjeli ništa znati…

I još ću jednom posegnuti za Krležinim citatom iz ovog čudesnog romana, naime onim mjestom kada njegov junak nakon klanice u Prvom svjetskom ratu donosi u neku redakciju tekst u kojem traži « hiljadu karaktera, jer ako se ta hiljada ne zaputi u mase, ako ta hiljada ne nadje mogućnosti, da se ovdje na našoj vlastitoj zemlji prokopaju temelji za sveopću humanističku novogradnju, sve će ostati kao što je bilo… » 

Okruženi ruljom zbunjene, neobrazovane, sitničave, kratkovidne, ograničene, lukave poluinteligencije, mi trebamo najmanje hiljadu ljudi…, jer ne može nama idealistima biti ideal da postanemo bogati nitkovi…, to ni u kom slučaju ne smije biti jedini rezultat ovog kriminalnog pokolja, jer takav način narodnog oslobodjenja ne bi bio nikakvo oslobodjenje ! », pisao je Krleža 1938. godine, a meni i točno 70 godina upravo to zvuči kao aktualni smisleni apel svim poštenim ljudima i u Krležinoj Hrvatskoj, i u današnjoj Srbiji i drugdje na Balkanu....

Zar nisu  upravo danas ratni profiteri i politički klanovi, uz blagoslov vjerskih vodja, jedina izvjesnost i navodna «normalnost» ?! Nije li nam oduvijek nedostajalo «hiljadu karaktera »?

Bože moj agnostički, znaju li ovi mantijaši barem koliko su krivi što se na našim prostorima širi vjerski fundamentalizam najgore vrste, koji je u ratu i s prosvjetiteljstvom i sekularizacijom i s poviješću i poštenjem?

Pročitajte zbg svega rečenog  «Na rubu pameti», ako već niste, a ako jeste onda ponovno, kako biste se podsjetili i/ili razumjeli suštinu brzog formiranja i besprizornosti hrvatskih, srppskih odnosno  katoličkih, pravoslavnih i inih elita na Balkanu, «tajkuna» ogrezlih u krvavom novcu i nemoralu, kojima se to ne smije, naravno, kazati imenom i prezimenom, inače bi  odmah uključili u igru njihove odvjetnike, suce/sudije, njihove medije, njihove kvazi-intelektualce, njihove akademije i razna druga fantomska udruženja. Pa, ipak, nema druge do tragati za «hiljadu karaktera». I ne samo tragati...