O tomu se ovih dana u Evropi mnogo govori, jer svatko  znade da je ova zemlja zbog njene čuvene «bankarske tajne» i njene napadne neutralnosti i dalje omiljenija među onima koji taje poreze, nego što su to manje «poreske oaze», kakve su Liechtenstein, Andora i Monaco ...

Zapitajmo se, dakle, kakva je ova zemlja  bogatstva i izobilja u političkom pogledu, o tomu se kod nas manje znade nego što bi se trebalo znati. Kazat ćemo odmah i bogohulnu misao, ako je suditi po  njenim posljednjim izborima sličnija nam je nego što bi se smjelo i pomisliti, iako bi se  Švicarci sva tri-četiri etnička korijena i jezika smrtno uvrijedili kada bi im takvo što u lice kazali. Pa, ipak, samo  je u još ovoj evropskoj zemlji - izuzev kod nas - posve legitimno da ekstremni nacionalisti i anti-evropljani sjede u vladi i truju parama državnog proračuna svoju stranačku klijentelu. Razlika je, pak, drastična i baš u tomu što je nekim drugim Švicarcima takvo što dojadilo pa je «švicarski Nikolić» li bijaše to, ipak, «švicarski Koštunica», konačno dobio kakav-takav račun za njegove višegodišnje majmunarije. O Christophu Blocheru je, dakako, riječ...


Sličnosti Švicarske i Srbije

«Blocher je mnogo opasniji od od Haidera», ocijenio je bivši socijaldemokratski poslanik i vodeća glava švicarske «ljevice», 73.godišnji Jean Ziegler u liberalnom berlinskom listu «taz». Jedan od najoštrijih kritičara švicarskog društva osjeća, inače, olakšanje jer je Christoph  Blocher propao u reizboru za ministra pravosuđa, odnosno «što je rasistički diskurs izgubio svoju ofcijelnu legitimaciju». On je, naravno, još uvijek tu, ali nije isto dolazi li ksenofobija u jednom društvu od strane ministra pravosuđa ili od nekog drugog.

Naravno, i kod Zieglera je prisutna svijest da je «Konkordanz», dakle permanentna koalicona vlada bez koalicionog ugovora, u opasnosti, pa da postoji, čak, i opasnost raspada švicarskog društva, ali je istovremeno olakšan što se ovaj švicarski specifikum, proizišao iz građanskog rata od 1848. godine, primako svom kraju.

Važno je za sada da je Blocher udaljen iz vlade, misli Ziegler, jer je on mnogo opasniji od svih populista i desničara sličnih njemu. Blocher je opasniji od «desnoekstremističkog playboya Haidera», jer je multimilijarder i otjelovljuje protestantsku nepopustljivost. Doduše, priznaje i Ziegler, i Blocher se kao i Le Pen i Haider samostilizira u «outsidera», ali on je, ipak,  globalni poduzetnik koji zagovara prevaziđene političke koncepte. Njegova snaga je, pak, u tomu što govori riječima i tonom koji se dopada mnogim Švicarcima, posebno onima  u financijskim vrhovima, financijskoj oligarhiji, dakle, jer moć Švicarske i počiva na tome da je drugačija, što u njoj  važe pravila «financijske oaze». Drugim riječima, Blocher nije uopće anti-establishment političar, kako se nekima može učiniti, neko je upravo onaj političar kojeg treba establishment. (Sličnosti sa Srbijom bivaju najkasnije ovdje, pak, toliko velike da možete mirne duše zamijeniti ova švicarska s odgovarajućim srpskim imenima iz politike i svijeta businessa i ništa nećete pogriješiti.) Nije više pristojno braniti bijeg kapitala u Švicarsku, ali ako Blocher zagovara «bankarsku tajnu» i u švicarskom ustavu, te uz to kaže «đavo sjedi u Bruxellesu», tada je to upravo ono što i želi švicarska financijska oligarhija, objašnjava Jean Ziegler. No, ovoj duploj igri je konačno kraj, a to je dobro za Švicarsku, poručuje Jean Ziegler. Bilo bi dobro, narrvno, kada bi mogao biti učinjen kraj i raznim duplim igrama u Srbiji, ali o tomu nema ni govora, makar do daljnjega...


Najružniji izbori u švicarskoj povijesti

Poslije švicarskih izbora od 21. oktobra prošle godine prvo je izgledalo da u Švicarskoj ostaje i dalje sve po starom, unatoč izvjesnih pomjeranja u glasačkom tijelu. Iza ove alpske zemlje obilja ostala je upravo najogorčenija predizborna kampanja u njenoj povijesti, koja je izazvala pozornost, čak, i u Ujedinjenim narodima, jer su se u njoj kršile norme civiliziranog ponašanja, jer je sve vrvilo od ružnih poruka, pa i neskrivene mržnje na račun stranaca u ovoj zemlji, koji čine petinu švicarske populacije i koji ovoj zemlji čine samo dobro. Plakati Blocherovih «desnih konzervativaca»(SVP)  su bili ružniji nego ikada u povijesti, to i nije bio više populizam, nego neonacizam, stranci su označeni kriminalnim i nepoželjnim elementima, koje treba prvom zgodom istjerati iz zemlje.

  Najoštrija izborna kampanja u švicarskoj povijesti je rezultirala, inače, pobjedom Švicarske narodne partije (SVP) Christopha Blochera, koja je osvojila nešto više od 29%, što je, pak, samo par procenata više nego na prošlim izborima. Izgledalo je posve izvjesno da će i ubuduće Švicarskom upravljati tzv. oprobani švicarski model  konkordatske demokracije, jedne od formi konsocijacije, koja u praksi znači da će   četiri velike partije, čiji se politički dijapazon proteže od umjerene ljevice do ekstremne desnice, sudjelovati u vlasti, kao što to i čine od 1959. godine.

Nacionalni konzervativci dosadašnjeg švicarskog ministra pravosuđa Christopha Blochera osvojili su, inače, dodatnih sedam mjesta u Nacionalnom vijeću, donjem domu švicarskog parlamenta, u kojem sada s 62 poslanika predstavljaju najjaču političku snagu u zemlji. To je, pak, točno duplo više nego što  u Nacionalnom vijeću imati kršćanski demokrati (CVP) i švicarski liberali (FDP), tradicionalne partije tzv. švicarske sredine. Debakl švicarskih socijaldemokrata ogleda se egzaktno, pak, u gubitku devet poslaničkih mjesta i četiri procenta izbornog tijela. Dakle, izgledalo je odmah poslije  izbora da će Švicarskom i dalje vladati sedmočlana vlada (Savezno vijeće) u kojoj će biti dva nacionalna konzervativca, jedan kršćanski demokrata, dva liberala i dvojica socijaldemokrata. Stanje redovito, dakle, ništa nova s ovu stranu Alpa...


«Puč» na švicarski način

No, krajem prošle godine se desilo nešto nepojmljivo, svi su  stari članovi švicarske vlade potvrđeni i na izborima za novu vladu, izuzev dosadašnjeg ministra pravosuđa, populističkog vođe i multimilijardera Christopha Blochera. Tako je na kraju balade  baš on ispao «crna ovca», kako su na predizbornim plakatima označeni stranci u Švicarskoj. Za svojevrsni «puč» pobrinuli su se  Blocherovi tradicionalni protivnici socijaldemokrati i «Zeleni», ali neočekivano i kršćanski demokrati. Oni i liberalnije krilo unutar SVP-a su odlukom o Blocherovom neizboru odnosno prihvatanju dvije ministarske funkcije ni manje ni više nego srušili oprobani švicarski model tzv. konkordatske demokracije.

Pomenute partije su odigrale, u stvari, na kartu sve neskrivenijih sporova unutar Blocherove SVP, predloživši– nakon njegovog ponovljenog neizbora - za ministricu pravosuđa liberalniju članicu SVP-a Eveline Widmer-Schlumpf. Ona, pak, u momentu ovog izbora u Bundesratu nije uopće bila u Bernu, pa prvo zatražila «vrijeme za razmišljanje»...

Eveline Widmer-Schlumpf se kratko premišljala, de facto samo jedan dan, pa je odlučila da prihvati izbor i dužnost ministrice pravosuđa umjesto Blochera, unatoč Blocherovih prijetnji da će je isključiti iz frakcije Švicarske narodne partije, što su Blocherovi nacionalisti potom i učinili. SVP-frakcija je isključila, uzgred rečeno, i  svog drugog izabranog člana u švicarskoj vladi, ministra obrane Samuela Schmida, jer «nije smio prihvatiti izbor».

Christoph Blocher sada govori o «komplotu» protivu njega i SVP. U neku ruku je Blocher u pravu, kao što je dijelom u pravu i šef SVP-ove frakcije u Bundesratu Caspar Baader, koji tvrdi da su ovim činom   socijaldemokrati, Zeleni i Kršćansko-narodna partija definitivno raskinuli «konkordat, kolegijalnost i toleranciju sa SVP-om..., a za ovu odluku morat će odgovarati narodu ove zemlje».

Christoph  Blocher je ogorčen, pa najavljuje kako će se ubuduće još potpunije angažirati u politici. Njega je – ma koliko bio nesimpatičan – i razumijeti, jer je na kraju baš on ispao «crna ovca». Kao da mu se narugao vlastiti predizborni plakat! Blocher je, inače, neposredno poslije izbora njegove nasljednice kazao da njegovo raspoloženje  trenutno lebdi «između olakšanja, razočarenja i ogorčenja». On nije ogorčen, precizirao je Blocher, što je parlament izabrao nekog drugog, nego kako je to učinio. Pri tomu nisu igrali nikakvu ulogu dosadašnji uspijesi, narodna volja i dobro naroda, požalio se Blocher. Ali, on je istovremeno i olakšan, jer će «ubuduće moći slobodno govoriti, bez obaziranja na konkordat i kolegijalnost».

Kako li će sve to izgledati ostaje da se vidi. Za sada se može kazati samo da je Blocher doživio istu sudbinu kao i njegova prethodnica Ruth Metzler-Arnold, koju je baš on potisnuo s pozicije ministrice pravosuđa prije četiri godine. Pa, ipak, ovakve vrste obračuna su u  švicarskom konsensualnom društvu  prava rijetkost, o čemu svjedoči  i podatak da je ovo tek četvrti neuspjeli re-izbor od osnutka Švicarske kao savezne države 1848. godine.

Christopha Blochera nije, naravno, za žaliti, truli bogataš i populista je u mnogome zatrovao atmosferu u Švicarskoj i prema strancima i prema Evropskoj uniji. Njegovi «konkordatski partneri» su ga trpili četiri godine u vladi, pa im dosadilo naduravati se s njim. Nevolja je, pak, što Švicarska sada ne zna kako dalje, kako bez «konkordata», pa bi  se mnogima  baš Blocherova oporbena SVP mogla učiniti alternativom, iako je sve što ona može ponuditi «već viđeno» ovdje i/ili negdje drugdje.   

Nažalost i kod nas. Kod nas se, naime,  sve ovo gleda  in vivo već 15 godina, bez prestanka, upravoo je kod nas  na djelu medjupartijski lažni «Konkordanz». A takvih kao što je Blocher je isuviše mnogo u političkom establishmentu zemlje, rodila godina. Pa, ipak, nema druge nego početi ih se lagano riješavati na prvoj krivini, jednogpo jednog, nema druge. Čita li itko razuman u DS-u peščanik.net ???

Povezani članci:

• 16 godina od početka opsade Sarajeva

  Nakon deset mjeseci rata, u Sarajevu možeš čuti "intelektualce" koji pitaju: zašto nam se ovo desilo, i zašto tako brutalno? Nepametni, oni ne vide da je odgovor: Zato! Upravo zato. I zato jer sva pitanja sada dolaze prekasno.

• A šta si dosad, Zorane, radio?

  Umesto zaverenika, pred sudom, progovorio je, na "javnom servisu evropske Srbije", Dobrica Ćosić. Na četvorogodišnjicu atentata otac nacije je podsetio da su on i Đinđić "stari drugovi" koji su se borili protiv komunizma, potom i protiv Miloševića, i da mu se premijer uz pršut i belo vino poverio kako se u Srbiji demokratija više ne može da dokazuje "izdajom državnih i nacionalnih interesa". Potrebno je odmah otvoriti kosovsko pitanje. Drugim rečima, premijera Đinđića su u zvanični konsenzus o Kosovu, posredstvom oca nacije, uveli upravo oni koji su, najmanje, poslužili kao "politički kišobran" njegovom ubistvu.

• Antifasisticki skup u Novom Sadu

  Nepovjerenje prema svetu intelekta uvek je bio simptom fašizma, od Geringovog otvorenog stava - Kada čujem reč kultura, mašim se za pištolj, do česte upotrebe izraza kao što su degenerisani intelektualci, jajoglavci, jalovi snobovi, univerziteti su gnijezda crvenih. Službeni fašistički intelektualci uglavnom su bili angažovani u napadanju moderne kulture i liberalne inteligencije zbog izdaje tradicionalnih vrijednosti.

• April je najokrutniji mjesec

  Rat je, usput budi rečeno, najbolje vrijeme za učenje geografije. Sve ekskurzije na temu “upoznaj domovinu da bi je više volio“ s ratom se u tom smislu ne mogu mjeriti. Kad s radija čujete nazive različitih kota, čuka i drugih topografskih objekata na kojima su “poznata agresorska uporišta“, ti vam se nazivi urežu u pamćenje za sva vremena.

• Šta je sad to pa bilo dobro u Trećem rajhu?

  Frankfurter Rundschau: Prema nedavno sprovedenoj anketi, svaki četvrti Nemac smatra da u Trećem rajhu nije baš sve bilo loše – a nije moguće da ima toliko neonacista. Je li tada nije bilo nečeg dobrog?
  Šic: To je podmuklo pitanje. Ironičan primer koji ja dajem jeste zabrana pušenja na javnim mestima: danas polako sprovodimo ono što je još Hitler hteo.