|
«Crna ovca» i kraj
švicarskog «konkordatskog modela»
U srijedu, 27.02.2008. godine, je i švicarska vlada donijela
odluku da prizna Republiku Kosovo, čime je implicite slijedila logiku
i volju SAD i većine zemalja Evropske unije, iako na to nije bila
formalno prisiljavana. Ova je zemlja, naime, svijet za sebe, tek
odnedavna je članica Ujedinjenih naroda, nije članica EU, par puta je
takvo što odbila na referendumima, za što je glasalo preko 50% i
običnih ljudi, koji nisu ni shvatili da time slijede volju ne samo
njihovih ultra nacionalista, nego i bankarskog establishmenta, koji
znade da bi se članstvom u EU ugrozila i švicarska pozicija «poreske
oaze»...
O tomu se ovih dana u Evropi mnogo govori, jer svatko znade
da je ova zemlja zbog njene čuvene «bankarske tajne» i njene napadne
neutralnosti i dalje omiljenija među onima koji taje poreze, nego što
su to manje «poreske oaze», kakve su Liechtenstein, Andora i Monaco ...
Zapitajmo se, dakle, kakva je ova zemlja bogatstva i izobilja u
političkom pogledu, o tomu se kod nas manje znade nego što bi se
trebalo znati. Kazat ćemo odmah i bogohulnu misao, ako je suditi po
njenim posljednjim izborima sličnija nam je nego što bi se smjelo i
pomisliti, iako bi se Švicarci sva tri-četiri etnička korijena i
jezika smrtno uvrijedili kada bi im takvo što u lice kazali. Pa, ipak,
samo je u još ovoj evropskoj zemlji - izuzev kod nas - posve legitimno
da ekstremni nacionalisti i anti-evropljani sjede u vladi i truju
parama državnog proračuna svoju stranačku klijentelu. Razlika je, pak,
drastična i baš u tomu što je nekim drugim Švicarcima takvo
što dojadilo pa je «švicarski Nikolić» li bijaše to, ipak, «švicarski
Koštunica», konačno dobio kakav-takav račun za njegove višegodišnje
majmunarije. O Christophu Blocheru je, dakako, riječ...
Sličnosti Švicarske i Srbije
«Blocher
je mnogo opasniji od od Haidera», ocijenio je bivši socijaldemokratski
poslanik i vodeća glava švicarske «ljevice», 73.godišnji Jean Ziegler u
liberalnom berlinskom listu «taz». Jedan od najoštrijih kritičara
švicarskog društva osjeća, inače, olakšanje jer je Christoph Blocher
propao u reizboru za ministra pravosuđa, odnosno «što je rasistički
diskurs izgubio svoju ofcijelnu legitimaciju». On je, naravno, još
uvijek tu, ali nije isto dolazi li ksenofobija u jednom društvu od
strane ministra pravosuđa ili od nekog drugog.
Naravno, i kod
Zieglera je prisutna svijest da je «Konkordanz», dakle permanentna
koalicona vlada bez koalicionog ugovora, u opasnosti, pa da postoji,
čak, i opasnost raspada švicarskog društva, ali je istovremeno olakšan
što se ovaj švicarski specifikum, proizišao iz građanskog rata od 1848.
godine, primako svom kraju.
Važno je za sada da je Blocher
udaljen iz vlade, misli Ziegler, jer je on mnogo opasniji od svih
populista i desničara sličnih njemu. Blocher je opasniji od
«desnoekstremističkog playboya Haidera», jer je multimilijarder i
otjelovljuje protestantsku nepopustljivost. Doduše, priznaje i Ziegler,
i Blocher se kao i Le Pen i Haider samostilizira u «outsidera», ali on
je, ipak, globalni poduzetnik koji zagovara prevaziđene političke
koncepte. Njegova snaga je, pak, u tomu što govori riječima i tonom
koji se dopada mnogim Švicarcima, posebno onima u financijskim
vrhovima, financijskoj oligarhiji, dakle, jer moć Švicarske i počiva na
tome da je drugačija, što u njoj važe pravila «financijske oaze».
Drugim riječima, Blocher nije uopće anti-establishment političar, kako
se nekima može učiniti, neko je upravo onaj političar kojeg treba
establishment. (Sličnosti sa Srbijom bivaju najkasnije ovdje, pak,
toliko velike da možete mirne duše zamijeniti ova švicarska s
odgovarajućim srpskim imenima iz politike i svijeta businessa
i ništa nećete pogriješiti.) Nije više pristojno braniti bijeg kapitala
u Švicarsku, ali ako Blocher zagovara «bankarsku tajnu» i u švicarskom
ustavu, te uz to kaže «đavo sjedi u Bruxellesu», tada je to upravo ono
što i želi švicarska financijska oligarhija, objašnjava Jean Ziegler.
No, ovoj duploj igri je konačno kraj, a to je dobro za Švicarsku,
poručuje Jean Ziegler. Bilo bi dobro, narrvno, kada bi mogao biti
učinjen kraj i raznim duplim igrama u Srbiji, ali o tomu nema ni
govora, makar do daljnjega...
Najružniji izbori u švicarskoj povijesti
Poslije švicarskih
izbora od 21. oktobra prošle godine prvo je izgledalo da u Švicarskoj
ostaje i dalje sve po starom, unatoč izvjesnih pomjeranja u glasačkom
tijelu. Iza ove alpske zemlje obilja ostala je upravo najogorčenija
predizborna kampanja u njenoj povijesti, koja je izazvala pozornost,
čak, i u Ujedinjenim narodima, jer su se u njoj kršile norme
civiliziranog ponašanja, jer je sve vrvilo od ružnih poruka, pa i
neskrivene mržnje na račun stranaca u ovoj zemlji, koji čine petinu
švicarske populacije i koji ovoj zemlji čine samo dobro. Plakati
Blocherovih «desnih konzervativaca»(SVP) su bili ružniji nego ikada u
povijesti, to i nije bio više populizam, nego neonacizam, stranci su
označeni kriminalnim i nepoželjnim elementima, koje treba prvom zgodom
istjerati iz zemlje.
Najoštrija izborna kampanja u švicarskoj povijesti je rezultirala,
inače, pobjedom Švicarske narodne partije (SVP) Christopha Blochera,
koja je osvojila nešto više od 29%, što je, pak, samo par procenata
više nego na prošlim izborima. Izgledalo je posve izvjesno da će i
ubuduće Švicarskom upravljati tzv. oprobani švicarski model
konkordatske demokracije, jedne od formi konsocijacije, koja u praksi
znači da će četiri velike partije, čiji se politički
dijapazon proteže od umjerene ljevice do ekstremne desnice, sudjelovati
u vlasti, kao što to i čine od 1959. godine.
Nacionalni
konzervativci dosadašnjeg švicarskog ministra pravosuđa Christopha
Blochera osvojili su, inače, dodatnih sedam mjesta u Nacionalnom
vijeću, donjem domu švicarskog parlamenta, u kojem sada s 62 poslanika
predstavljaju najjaču političku snagu u zemlji. To je, pak, točno duplo
više nego što u Nacionalnom vijeću imati kršćanski demokrati (CVP) i
švicarski liberali (FDP), tradicionalne partije tzv. švicarske sredine.
Debakl švicarskih socijaldemokrata ogleda se egzaktno, pak, u gubitku
devet poslaničkih mjesta i četiri procenta izbornog tijela. Dakle,
izgledalo je odmah poslije izbora da će Švicarskom i dalje vladati
sedmočlana vlada (Savezno vijeće) u kojoj će biti dva nacionalna
konzervativca, jedan kršćanski demokrata, dva liberala i dvojica
socijaldemokrata. Stanje redovito, dakle, ništa nova s ovu stranu
Alpa...
«Puč» na švicarski način
No, krajem prošle godine se desilo nešto nepojmljivo, svi su
stari članovi švicarske vlade potvrđeni i na izborima za novu vladu,
izuzev dosadašnjeg ministra pravosuđa, populističkog vođe i
multimilijardera Christopha Blochera. Tako je na kraju balade baš on
ispao «crna ovca», kako su na predizbornim plakatima označeni stranci u
Švicarskoj. Za svojevrsni «puč» pobrinuli su se Blocherovi
tradicionalni protivnici socijaldemokrati i «Zeleni», ali neočekivano i
kršćanski demokrati. Oni i liberalnije krilo unutar SVP-a su odlukom o
Blocherovom neizboru odnosno prihvatanju dvije ministarske funkcije ni
manje ni više nego srušili oprobani švicarski model tzv. konkordatske
demokracije.
Pomenute partije su odigrale, u stvari, na kartu
sve neskrivenijih sporova unutar Blocherove SVP, predloživši– nakon
njegovog ponovljenog neizbora - za ministricu pravosuđa liberalniju
članicu SVP-a Eveline Widmer-Schlumpf. Ona, pak, u momentu ovog izbora
u Bundesratu nije uopće bila u Bernu, pa prvo zatražila «vrijeme za
razmišljanje»...
Eveline Widmer-Schlumpf se kratko
premišljala, de facto samo jedan dan, pa je odlučila da prihvati izbor
i dužnost ministrice pravosuđa umjesto Blochera, unatoč Blocherovih
prijetnji da će je isključiti iz frakcije Švicarske narodne partije,
što su Blocherovi nacionalisti potom i učinili. SVP-frakcija
je isključila, uzgred rečeno, i svog drugog izabranog člana u
švicarskoj vladi, ministra obrane Samuela Schmida, jer «nije smio
prihvatiti izbor».
Christoph Blocher sada govori
o «komplotu» protivu njega i SVP. U neku ruku je Blocher u pravu, kao
što je dijelom u pravu i šef SVP-ove frakcije u Bundesratu Caspar
Baader, koji tvrdi da su ovim činom socijaldemokrati, Zeleni i
Kršćansko-narodna partija definitivno raskinuli «konkordat,
kolegijalnost i toleranciju sa SVP-om..., a za ovu odluku morat će
odgovarati narodu ove zemlje».
Christoph Blocher
je ogorčen, pa najavljuje kako će se ubuduće još potpunije angažirati u
politici. Njega je – ma koliko bio nesimpatičan – i razumijeti, jer je
na kraju baš on ispao «crna ovca». Kao da mu se narugao vlastiti
predizborni plakat! Blocher je, inače, neposredno poslije izbora
njegove nasljednice kazao da njegovo raspoloženje trenutno lebdi
«između olakšanja, razočarenja i ogorčenja». On nije ogorčen,
precizirao je Blocher, što je parlament izabrao nekog drugog, nego kako
je to učinio. Pri tomu nisu igrali nikakvu ulogu dosadašnji uspijesi,
narodna volja i dobro naroda, požalio se Blocher. Ali, on je
istovremeno i olakšan, jer će «ubuduće moći slobodno govoriti, bez
obaziranja na konkordat i kolegijalnost».
Kako li će sve to izgledati ostaje da se vidi. Za sada se može kazati
samo da je Blocher doživio istu sudbinu kao i njegova prethodnica Ruth
Metzler-Arnold, koju je baš on potisnuo s pozicije ministrice pravosuđa
prije četiri godine. Pa, ipak, ovakve vrste obračuna su u švicarskom
konsensualnom društvu prava rijetkost, o čemu svjedoči i podatak da
je ovo tek četvrti neuspjeli re-izbor od osnutka Švicarske kao savezne
države 1848. godine.
Christopha Blochera nije, naravno, za
žaliti, truli bogataš i populista je u mnogome zatrovao atmosferu u
Švicarskoj i prema strancima i prema Evropskoj uniji. Njegovi
«konkordatski partneri» su ga trpili četiri godine u vladi, pa im
dosadilo naduravati se s njim. Nevolja je, pak, što Švicarska sada ne
zna kako dalje, kako bez «konkordata», pa bi se mnogima baš
Blocherova oporbena SVP mogla učiniti alternativom, iako je sve što ona
može ponuditi «već viđeno» ovdje i/ili negdje drugdje.
*******
Nažalost i kod nas. Kod nas se, naime, sve ovo gleda in vivo
već 15 godina, bez prestanka, upravoo je kod nas na djelu
medjupartijski lažni «Konkordanz». A takvih kao što je Blocher je
isuviše mnogo u političkom establishmentu zemlje, rodila godina. Pa,
ipak, nema druge nego početi ih se lagano riješavati na prvoj krivini,
jednogpo jednog, nema druge. Čita li itko razuman u DS-u peščanik.net
???
Berlin, 27.02.2008.
Povezani članci:
- 16 godina od početka opsade Sarajeva
Nakon deset mjeseci rata, u Sarajevu možeš čuti "intelektualce" koji pitaju: zašto nam se ovo desilo, i zašto tako brutalno? Nepametni, oni ne vide da je odgovor: Zato! Upravo zato. I zato jer sva pitanja sada dolaze prekasno.
- A šta si dosad, Zorane, radio?
Umesto zaverenika, pred sudom, progovorio je, na "javnom servisu
evropske Srbije", Dobrica Ćosić. Na četvorogodišnjicu atentata otac
nacije je podsetio da su on i Đinđić "stari drugovi" koji su se borili
protiv komunizma, potom i protiv Miloševića, i da mu se premijer uz
pršut i belo vino poverio kako se u Srbiji demokratija više ne može da
dokazuje "izdajom državnih i nacionalnih interesa". Potrebno je odmah
otvoriti kosovsko pitanje. Drugim rečima, premijera Đinđića su u
zvanični konsenzus o Kosovu, posredstvom oca nacije, uveli upravo oni
koji su, najmanje, poslužili kao "politički kišobran" njegovom ubistvu.
- Antifasisticki skup u Novom Sadu
Nepovjerenje prema svetu intelekta uvek je bio simptom fašizma, od
Geringovog otvorenog stava - Kada čujem reč kultura, mašim se za
pištolj, do česte upotrebe izraza kao što su degenerisani
intelektualci, jajoglavci, jalovi snobovi, univerziteti su gnijezda
crvenih. Službeni fašistički intelektualci uglavnom su bili angažovani
u napadanju moderne kulture i liberalne inteligencije zbog izdaje
tradicionalnih vrijednosti.
- April je najokrutniji mjesec
Rat je, usput budi rečeno, najbolje vrijeme za učenje geografije. Sve ekskurzije na temu “upoznaj domovinu da bi je više volio“ s ratom se u tom smislu ne mogu mjeriti. Kad s radija čujete nazive različitih kota, čuka i drugih topografskih objekata na kojima su “poznata agresorska uporišta“, ti vam se nazivi urežu u pamćenje za sva vremena.
- Šta je sad to pa bilo dobro u Trećem rajhu?
Frankfurter Rundschau: Prema nedavno sprovedenoj anketi, svaki četvrti Nemac smatra da u Trećem rajhu nije baš sve bilo loše – a nije moguće da ima toliko neonacista. Je li tada nije bilo nečeg dobrog?
Šic: To je podmuklo pitanje. Ironičan primer koji ja dajem jeste zabrana pušenja na javnim mestima: danas polako sprovodimo ono što je još Hitler hteo.
|