Je li antiautoritarno pamcenje postalo dominantna osobina Nijemaca?

Stalno izvještavamo – po prirodi izvjestiteljskog posla – o ružnim stvarima iz prelijepe i moćne zemlje Njemačke, tek tu i tamo bude mjesta i za lijepe vijesti. Neupućeni bi pomislio da Njemačkom hode samo neonacističke horde, njih i  ima, nažalost, ali nije njihov način mišljenja (i delanja) ono što određuje vladajuće tokove u ovoj zemlji. I srećom da je tako.

No, što je danas, uz uzvikanu točnost i marljivost glavna karakterna crta Nijemaca? Šta je to što je «tipično njemačko» (tipisch deutsch)?

Jedna od prelijepih vijesti iz ove zemlje u prošloj godini je bila, svakako, i ona kako je samo tri godine nakon strašnog požara iz 2004. godine, i baš na 268. rođendan vojvotkinje Anne Amalie, uskrsla je iz mrtvih "Herzogin Anna Amalia Bibliothek" u Weimaru. A na velikoj državnoj svečanosti tim povodom krajem prošle godine govorio je, između ostalih, i njemački predsjednik Horst Köhler. Po njegovim riječima, u Weimaru kuca kulturno srce Njemačke, a za mnoge ljude otjelovljuje upravo Anna Amalia-Bibliothek, s njenim jedinstvenim svescima starih knjiga i rukopisa, nota i zemaljskih karti «duhovnu domovinu», pa je  «ponovno otvaranje ove biblioteke – unatoč nenadoknadivim gubicima – radostan dan za kulturnu naciju Njemačku»!

Njemački državni ministar za kulturu Bernd Neumann je, pak,  kazao da Weimar ima za njemačku državu i dalje prioritet, jer je Weimar «odlučujući izvor za jednu čitavu epohu njemačke literature i kulture...» A to što obuhvata Zadužbina weimarske klasike pripada «samoj jezgri kulturnog identiteta naše zemlje», reče ministar kulturni Neumann.

Kada znamo što je jezgra «kulturne nacije Njemačke» red bi bio da znamo i što je danas «tipično njemačko» u ovoj velikoj zemlji, svojevrsnoj laboratoriji za cijeli svijet. U traganju za tim odgovorom   pomognut ćemo se dvjema izložbama.

Prvo, onom stalnom u Njemačkom historijskom muzeju (Das Deutsche Historische Museum) u Berlinu, pod nazivom "Njemačka povijest u slikama i svjedočanstvima", koja ima ambiciju predstaviti njemačku povijest od prvog stoljeća prije Krista do današnjih dana. Prošle je godine, naime, konačno privedena kraju ideja bivšeg njemačkog kancelara Helmuta Kohla, čija je vlada i odlučila 1987. godine da se osnuje Muzej njemačke povijesti (DHM).

Drugo, podsjetit ćemo se i pomoći i jednom nešto starijom nestalnom izložbom u Germanskom nacionalnom muzeju u Nürnbergu pod nazivom "Što je njemačko?" (Was ist deutsch?), koja je nastala u sklopu kulturnih programa Svjetskog nogometnog prvenstva. Obje izložbe daju, naime, odgovore na pitanja o Njemačkoj kroz povijest, te potiču razmišljanja o identitetu suvremene Njemačke. S tim da je izložba u Nürnbergu "Was ist deutsch?" obuhvatila samo period njemačke povijesti od posljednjih 200 godina.

Pođimo prvo od nje i ustanovimo da nije bila protkana samo ozbiljnim temama nego i dozom humora i ironičnog samopropitivanja. Putem izoženih 700 eksponata iz "kulture svakodnevnice" i "elitne kulture" željelo se potaći, u stvari, traganje za odgovorom što je "tipično njemačko". O koncepciji izložbe jedan od njenih kustosa dr Matthias Hamann je kazao: «Izložba se bavi pitanjem 'što je njemačko', ali ne daje odgovor na to pitanje. Mi pružamo puno mogućih odgovora i to u okviru pet tematskih područja pod vrlo zvučnim nazivima - Duh, Domovina, Vjera, Čežnja, Karakter. U tom području kombiniramo predmete koji su ljudima bliski, s neobičnim predmetima, tako da u tim prostorima nastaju ironični obrati.To su suptilne stvari koje djeluju pomalo provokativno, zato da potaknu posjetitelje na razmišljanje o tom pitanju - što je njemačko...»

Dr Hamman je vidio smisao cijelog ovog poduhvata u sljedećem: «U Njemačkoj se tek od nedavno vode rasprave o tome što se podrazumijeva pod njemačkim identitetom.... Mi sami trebamo pogledati koje su to naše njemačke osobine još relevantne... Ako posjetitelji nakon izložbe kažu: pa da, to je baš zgodna izložba, onda nismo ništa postigli. Ako pak kažu - ne, s time se uopće ne slažem, ili pak: to je baš dobro, ili - to me zaista ljuti - onda je to super. Jedno istraživanje u cijeloj Evropi o imageu Njemačke pokazalo je kako Nijemci o sebi uglavnom prilično negativno misle, te da prevladava neko mračno raspoloženje. Ljudi izvan Njemačke to uopće ne mogu pojmiti».

 E sad nazad ka «stalnoj postavci» u DHM-u, koja se, također, na svoj način bavi pitanjem "was ist deutsch?", ali kroz cjelokupnu njemačku povijest, od Hermanna Pobjednika pa do Angele Merkel. Nju krasi, naravno, ozbiljnost, ali i nedocirajuća, antiautoritarna dimenzija kao i izložbu u Nuernbergu. DHM-ova trajna postavka je, naime, tako koncipirana da nudi uvide i u tzv. vrhunce povijesti, ali i u njemačke duboke padove.

"Jasno je", kazala je, primjerice   Angela Merkel, da se ovdje radi o «slici povijesti koja obvezuje», odnosno da «i apsolutno najniža točka naše povijesti - vrijeme nacional-socijalizma i holocaust - moraju bit temom ovakve jedne izložbe".

Stalna postavka u "DHM-u" prikazuje, inače, točno 8.000 objekata, slika i skulptura i drugih svedočanstava, kojima se željelo obuhvatiti sve epohe njemačke povijesti. Iz "foajea" putovi vode u epohu "Rane kulture i srednji vijek", pa potom u periodu od 1500. do 1648. godine, dakle do zaključenja Vestfalskog mira, pa potom od 1648. do 1789. godine, dakle do izbijanja "francuske buržoaske revolucije" (bitne odrednice i evropske i svjetske povijesti), sljedeći odjeljak je posvećen dogadjajima i ljudima od 1789. do 1871. godine (dakle, perioda "ujedinjenja Njemačke"), pa je potom obuhvaćena "wilheministička epoha" odnosno perioda od 1871. do 1918./1919. godine, pa potom slijedi odjeljak burne njemačke povijesti izmedju 1918./1919. do 1945. godine, pa potom kratak, ali značajan vremenski isječak od 1945. do 1949. godine, u kojem je i utemeljena moderna Njemačka, i najzad perioda od 1949. godine do danas.

Iza koncepcije "stalne postavke" stoji "stručna komisija", sastavljena od 14   historičara i povjesničara umjetnosti, koji su već 1987. godine zapisali kako DHM mora   "omogućiti i razumjevanje i ponuditi mogućnost identifikacije". U stvari, autori izložbe u DHM-u pokušavaju slikama i svjedočanstvima o svim pomenutim "njemačkim epohama" ponuditi inicijalne odgovore na sljedeća pitanja: gdje je bila Njemačka u odredjenoj periodi, šta je Nijemce tada održalo zajedno, tko je vladao, tko slušao a tko pružao otpor, u što su vjerovali ti ljudi i kako su objašnjavali svoj svijet, od čega su živjeli, tko je bio s kim a protivu koga, dakle o konfliktima i kooperaciji kroz povijest, što dovodi do ratova, a kako se postiže mir, te kako Nijemci razumiju sami sebe? 

Pri samom kraju kažimo, ponovimo još jednom, pak, kako niti Germanski muzej u Nürnbergu niti "DHM" u Berlinu, ne nude "apsolutne istine" o njemačkoj povijesti, nego podstiču posjetitelje da sami tragaju za istinom ili istinama. Kao da je na obje izložbe demonstrirano antiautoritarano "pamćenje nacije" u traganju za odgovorom "šta je tipično njemačko?". To je, pak, tim više vrijedno divljenja, jer je kroz povijest nerijetko upravo autoritarnost bila "tipisch deutsch". A, eto, poslije svih padova antiautoritarnost postaje jednom od glavih, možda i dominnatnih  crta prosvijećenog dijela Njemačke. O neprosvijećenom se, pak, dijelu i ovdje ne smiju imati nikakve iluzije i dalje ...

I još nešto, upravo ti  prosvijećeni Nijemci sebe ne žele ili neće  da razumiju - iz poznatih razloga - kao «grande nation», poput njihovih zapadnih susjeda Francuza, nego tek i u najboljem slučaju "velikom zemljom", što je, pak, dobro i za njene ljude i za Evropu i svijet.

Pa, ipak, sve nam se nešto čini da   samoironični ili samokritički duh, koji dominira i Weimarom i ovim dvjema izložbama govori – bolje nego bilo što drugo - o novoj njemačkoj samosvijesti, antiautoriratnoj, ovaj put, srećom...

Povezani članci:

• Švapska kuća

  Švapska kuća za mene je naprosto bila dedina kuća; nisam pamtio preistorijsko vreme kada je bilo drugačije. A opet, znao sam da je to švapska kuća, da su u njoj nekada davno živeli neki drugi ljudi, oni koji su je i sagradili za sebe i za svoje, dok je sveta i veka. I znao sam da su ti ljudi otišli. Kako? Zašto? Znao sam da to ima neke veze sa Hitlerom, onim zlikovcem kojeg su Mirko i Slavko isprašili iz naše zemlje, i znao sam da je Hitler bio Nemac, baš kao i ti ljudi što su tu živeli nekad, mada su njih svi zvali samo Švabe. I onda su Mirko, Slavko & Drug Tito na njihovo mesto vozovima doveli moje dedu i babu – ljutu pirotsku sirotinju – i još mnoge, njima slične.

• Benedikt XVI za ekumenu s evangelistima i pravoslavcima

  "Ovo nije državni posjet u uobičajenom smislu", kazao je predsjednik Njemačke biskupske konferencije, kardinal Karlo Leman. "Papa želi vidjeti mjesta njegovog djetinjstva i mladosti, kao i ona njegova kasnijeg djelovanja kao profesora i biskupa".

• Migranti u Nemačkoj imaće bolji tretman

  Njemačka kancelarka Angela Merkel izrazila je zadovoljstvo prvim "integracionim susretom na vrhu" održanim u Kanzleramtu. Zadovoljni su, u pravilu, i drugi sudionici jednodnevnog druženja njemačke političke elite sa tridesetak predstavnika migrantskih udruženja, jer bi politika prema strancima u Njemačkoj terbala dobiti "novi posticaj" i zaploviti u neke nove vode.

• Na putu za «Nirgendwo» / «Nikuda»

  Nije, dakako, slučajno što se za SR Njemačku kaže da je šampion u «kulturi sjećanja». Ova je zemlja, naime, nakon poslijeratnih taktiziranja s preživjelim neonacistima (sedam je milijuna članova brojala Hitlerova zločinačka NSDAP na kraju Drugog svjetskog rata), koja su potrajala više-manje sve do čuvenih «frankfurtskih procesa» zlikovcima iz Auschwitza, pa, možda, i sve do čuvenog klecanja Willy Brandta u Varšavi, krenula u istinsku denacifikaciju.

• Nemačka čelična dama

  O Angeli Merkel se ovih dana govori i u Evropi i u svijetu. U SAD i drugdje je već zovu "čelična lejdi", dok se u Njemačkoj još uvijek potcjenjuje, posebice u krugovima njenih partijskih prijatelja. I humoristi se već raduju, jer je njeno lice zahvalno za parodiju, a žena u politici, posebice kao njemački(a) kancelar(ica) nije baš svakodnevna pojava.