Nije, dakako, slučajno što se za SR Njemačku kaže da je šampion u «kulturi sjećanja». Ova je zemlja, naime, nakon poslijeratnih taktiziranja s preživjelim neonacistima (sedam je milijuna članova brojala Hitlerova zločinačka NSDAP na kraju Drugog svjetskog rata), koja su potrajala više-manje sve do čuvenih «frankfurtskih procesa» zlikovcima iz Auschwitza, pa, možda, i sve do čuvenog klecanja Willy Brandta u Varšavi, krenula u istinsku denacifikaciju.

Za razliku od te poslijeratne, krzmave i naređene denacifikacije, već se četiri decenije, dakle, ovdje sustavno podsjeća na vlastitu sramotu, na nacističko vrijeme, na koje se počinje hvatati patina zaborava, jer izumiru i neposredni počinitelji i njihove žrtve.

Hoćemo reći da se ovdje 40 i više godina u svim mogućim političkim i medijskim formama podsjeća na smeđu sramotu, ali ne zato što su Nijemci mazohisti, nego to Nijemci rade iz uvjerenja i budućnosti svoje zemlje i svoje djece radi.

Pa, ipak, i usprkos svemu, tragovi smeđih vremena su živahni u svijesti besprizornih. Kako bi tek bilo da se ništa ili manje čini može se pretposttviti. Uostalom, pogledajmo oko sebe i sve je odmah jasno.

Zbog takvog ovovremenog njemačkog odnosa je jedan ovdašnji židovski intelektualac, Ralf Seligman mu je ime, autor je i knjige «Nijemci i njihov vođa», nedavno i predložio SR Njemačku za Nobelovu nagradu za mir...

Zbog takvog odnosa prema prošlosti (i budućnosti) je i činjenično SR Njemačka u posljednjoj deceniji postala zemlja s najbržom rastućom židovskom populacijom u svijetu. Procijenjuje se, naime, da trenutno u «zemlji holocausta» živi više od 200.000 Židova, obnovljene su sinagoge i u Muenchenu i u Berlinu, i posvuda, na sve strane se osnivaju židovske škole i društva, u «zemlji počinitelja» ponovno pulsira i židovski život.

Pitamo se, pak, već ovdje, jer sve ovo i pišemo zbog nas, kuda idu zemlje u kojima se i u školama i u udžbenicima i u medijima, čast izuzecima, i u skupštinskim dvoranama neprestano govore neistine o onoj malo daljoj, a pogotovo onoj malo bližoj prošlosti, u zemlji i zemljama u kojima su još uvijek fašisti samo oni drugi, o lopovluku da i ne govorimo? 

I posve otvoreno, zemlje koje rade sve suprotno nego što radi Njemačka, barem što se tiče prevladavanja prošlosti, putuju za «Nirgendwo», to jest za «Nikuda», to jest nemaju budućnost ... 


Esther u potrazi za istinom 

Na ove redove nas je, naravno, opet inspirirao jedan ovdašnji fenomen, jer se u 15 izabranih berlinskih škola upravo ovih dana (od 11.02.) započelo s testiranjem stripa o holocaustu u redovitoj nastavi «Geschichte» (povijesti/historije/istorije) za učenike od sedmog do desetog razreda, od onih problematičnih škola, s visokim udijelom stranaca, sve do elitnih gimnazija. Namjera je inicijatora da se istina o progonu i uništenju Židova u koncentracijskim logorima, o ratu i smrti, ponudi učenicima u formi i formatu koji im je blizak. 

U pozadini ove inicijative je, u stvari, pokušaj pariranja prokletstvu zaborava, i nezainteresiranosti, jer je mladima ovdje dosta više i Hitlera i Goebbelsa, i subraće im, ali i prariranja neonacističkim nasrtajima baš na mlade uzraste putem muzičkih i video formata. 

«Užas hoocausta u comic-formatu», komentira se sa simpatijama ovaj pokušaj u prosvijećenim krugovima u cijeloj zemlji. «Comic» je ovdje, dakako, naziv za strip, a ne za komično.

Testira se, zapravo, strip «Traganje» («Die Suche»), nizozemskog autora Erica Huevela, čiji su izdavači «Kuća Anne Frank» iz Amsterdama i berlinski «Centar Anne-Frank». Uzgred rečeno, ukoliko ovaj pokušaj uspije, odnosno bude zanimljiv berlinskoj djeci, bit će proširen i na druge dijelove zemlje, o čemu odlučuju, ipak, zasebne školske vlasti u 16 njemačkih pokrajina ...

Dakako da Huevelov strip nije prvi strip na temu holocausta. Čuveni židovski karikaturista Art Spiegelman je sa stripom «Miš« , u kojem su Židovi bili «miševi», a nacisti «mačke», opremljen satiričnom fabulom, već dobio Pulitzerovu nagradu 1992. godine. Ovdje u Njemačkoj je, pak,   1989. godine izdavačka kuća «Carlsen-Verlag» - i to uz podršku savezne vlade - objavila Hitlerovu biografiju u stripu, autora Friedemann Bedürftiga i Dietera Kalenbacha, ali bez velikog odjeka. 

Dodajmo ovdje da se s Huevelovovim stripom, objavljenim pod nazivomm «Otkriće», eksperimenta već par godina (od 2005.) i u nekim nizozemskim školama, te da ga je u slobodnoj prodaji i na više jezika moguće kupiti u brojnim evropskim zemalja...

Strip ima, inače, tek 80 stranica i priča o židovskoj djevojčici Esther, koja je izmišljeni lik, ali satkan od sličnih sudbina i smješten u krutu nacističku stvarnost od prije tri četvrt stoljeća, u period nacističke strahovlade, kada su njemački nacisti i njihovi sateliti u svijetu pobili više od šest milijuna evropskih Židova, i ne samo njih. Esther, židovska djevojčica iz Nizozemske, traga s djedom i bakom za svojom familijom, pa biva jasno da se ovdje ne radi o Anni Frank, iako se radi i o njoj. Anna Frank je, kao što se znade, u dobi od 15 godina ubijena u koncentracijskom logoru Bergen-Belsen...

U stripu se dotiču  i ključni momenti stvaranja i realizacije morbidne ideje holocausta, počev od po zlu čuvene «kristalne noći» iz 1938. godine, koja se tako zove, kako bi ironično kazao Gunther Grass u «Mojem stoljeću», jer je te noći polupano mnogo židovskog stakla u Trećem carstvu, dok su u stvarnosti Židovima u toj noći s 09. na 10. novembra/studenog spaljene bogomolje, oduzete im firme, a ljudi su počeli putovati za Auschwitz i drugdje, za «Nirgendwo»/«Nigdjevo»/ «Nikuda», u smrt.

Neizbježno se u stripu dotiče, naravno, i čuvena «Wannsee-Konferenz», nacistička konferencija na berlinskom jezeru tog imena, na kojoj je skovan plan o istrebljenju Židova, to jest «konačnom riješenju židovskog pitanja», kako su taj zločin zvali nacisti.

No, moramo se ostaviti daljnjeg nabrajanja, u najkraćem, slikom i riječju se u Huevelovom stripu, pa ako i uprošćeno kako to u stripu mora biti, pripovijeda o teško pojmljivoj količini patnje kroz koju su prošli Židovi tijekom 12.godišnje Hitlerove strahovlade i holocausta...

«Problem u posredovanju holocausta i nacional-socijalizma u školama», kaže Thomas Heppener, direktor Centra Anne Frank u Berlinu, «je, s jedne strane, što ima sve manje ljudi koji iz prve ruke mogu ispričati učenicima šta su doživjeli, a s druge, što profesori povijesti ne dotiču svoje učenike kada se radi o nacističkom vremenu». On se pri tomu pozvao i na rezultate istraživanja provedenog nedavno u Bavarskoj, iz kojeg je proizišlo da su učenici prezasićeni temama nacističkog vremena i holocausta, pa se isključe čim čuju riječ «Auschwitz», slično kao što su nekoć kod nas učenici bili zatrpani pričama o NOB-u i partizanima.

Nastava, posebito predavanja u njemačkim školama su isuviše preopterećena moraliziranjem, kaže Heppener, « a zaboravlja se na razlike i paralele s današnjicom». Po njegovom mišljenju, uspiela nastava bi se trebala pozabaviti «ne samo historijskim događajima, nego i pojedinim životnim pričama».

Jer se i na osnovu provedenog istraživanja može zaključiti da je «emocionalna pogođenost učenika, kao i identifikacija sa žrtvama i dalje velika, iako se to javno ne pokazuje», tako Heppeener. Zbog svega toga i jesu u ovom stripu glavni junaci mladi ljudi iz ovoga vremena...

Ma koliko sve izgledalo prosto i pojednostavljeno iza ovog projekta nije stajao samo već pominjani nizozemski karikaturista Eric Huevel, nego i cijeli team  experata za holocaust, koji je satima razgovarao o svakoj pojedinačnoj slici u stripu. Oni su odredili u krajnjem i i detalje, kakvi su boje i vrste odjeće logoraša, veličinu i oblik koncentracijskog logora, te druge detalje, recimo u svezi plinskih komora. Neke od scena u stripu su i doslovice rekonstruirane upečatljive fotografije iz nacističkog vremena.

Julia Franz iz berlinskog Centra Anne Frank, koja se ponajviše trudila oko ovog projekta, kaže, pak, da se ovdje i ne radi o stripu, nego o «grafičkom romanu», što pokazuje samo koliko joj je stalo do ovog projekta, jer je strip uvijek upravo to, ako je dobar...

Inače, u narednim mjesecima aktivisti i uposlenici «Centra Ane Frank» u Berlinu posjetit će svih 15 srednjih škola, te razgovarati s učenicima o tomu što im je ostalo u sjećanju iz «Traganja». Cilj im je i ovim putom pobuditi interes među učenicima da se i dalje bave ovom temom.

Thomas Heppener i Julia Franz najavljuju, također, da će se ova Huevelova sveska o holocaustu uskoro početi testirati i u Poljskoj i u Mađarskoj. Zemlje južno od Drave i Save nisu pominjali, ma koliko ih se sve ovo ticalo. Kod nas ove teme nisu, nažalost,  još na dnevnom redu.

Kumrovec hrče, rekao bi zaboravljeni Krleža, a bogme i Šumadiji nije mane ...

Povezani članci:

• Šta je sad to pa bilo dobro u Trećem rajhu?

  Frankfurter Rundschau: Prema nedavno sprovedenoj anketi, svaki četvrti Nemac smatra da u Trećem rajhu nije baš sve bilo loše – a nije moguće da ima toliko neonacista. Je li tada nije bilo nečeg dobrog?
  Šic: To je podmuklo pitanje. Ironičan primer koji ja dajem jeste zabrana pušenja na javnim mestima: danas polako sprovodimo ono što je još Hitler hteo.

• Švapska kuća

  Švapska kuća za mene je naprosto bila dedina kuća; nisam pamtio preistorijsko vreme kada je bilo drugačije. A opet, znao sam da je to švapska kuća, da su u njoj nekada davno živeli neki drugi ljudi, oni koji su je i sagradili za sebe i za svoje, dok je sveta i veka. I znao sam da su ti ljudi otišli. Kako? Zašto? Znao sam da to ima neke veze sa Hitlerom, onim zlikovcem kojeg su Mirko i Slavko isprašili iz naše zemlje, i znao sam da je Hitler bio Nemac, baš kao i ti ljudi što su tu živeli nekad, mada su njih svi zvali samo Švabe. I onda su Mirko, Slavko & Drug Tito na njihovo mesto vozovima doveli moje dedu i babu – ljutu pirotsku sirotinju – i još mnoge, njima slične.

• Grof Klaus Šenk fon Štaufenberg – čovek sa savešću

  Grof fon Štaufenberg bio je nacistički oficir koji je kasno shvatio da je deo zločinačkog sistema. Ali je nakon toga ipak postupio hrabro. Bio je jedan od glavnih aktera vojnog otpora protiv Hitlera i pokušao je da na njega izvrši atentat. Iz rata je izašao kao slomljen čovek: telesno i duševno teško ranjen, bez iluzija o onome što je nekad bila i njegova ideologija.

   

• Holocaust goes musical

  I dok su se filozofi i decenijama poslije užasa zvanog nacistički genocid nad evropskim Židovima ili holocaust (holokaust) pitali hoće li se poslije Auschwitza smjeti još pisati pjesme, dok budete čitali ove redove bit će u Madridu u formi mjuzikla obzirno ispričana priča o jednom mladom životu koji skončava u genocidu. Ova bi priča mogla, nadam se, biti poticajna i za umjetničke artikulacije posljednjih tragedija na ex-yu prostoru, ukoliko su posljednje!

• Hulje na platnu

  Vest jeste istinita: negde kod Niša, blizu sela Kamenica, na mestu zvanom Srećkovo vrelo, u pastoralnom ambijentu lokalnih livada i brežuljaka, policija je 20. aprila, baš na rođendan Adolfa Hitlera, privela 24 osobe koje su kod sebe imali nacističke zastave i ostala prigodna fašistička obeležja.