Kažite pošteno – možete li bez napora kazati tko su u Ruandi bili «good boys», a tko «bad boys».  Pitam se nije li  kontinuitet i krvavi spiralni krug zločina i u Ruandi i na Balkanu jedna od rijetkih izvijesnosti?

Lažovi su, pak, među nama, moćni i sveprezentni. U Srbiji se lako prisjetiti imena onih koji lažu o posljednjim ratovima, kao i onih koji su dobacivali i još dobacuju sa žrtvama u Jasenovcu, i do 2,5 milijuna. A u Hrvatskoj su dojučerašnji «časni» ustavni sudac Vice Vukojević i nekakva njegova «komisija» odgovorili zločinačkim cinizmom – u Jasenovcu je bilo par tisuća ubijenih, ergo, NDH-a je bila, malte ne, pravna država, samo su tu idilu narušavali «remetilački faktori», što bi rekao «Krivousti». Naravno da je riječ o krajnostima, uostalom kao i u svezi Bleiburga, ili poslijeratnog stradanja Nijemaca u Jugoslaviji, o čemu se sve do jučer nije ni zucnulo. Danas se ta «mustra» ponavlja i u svezi sa Srebrenicom i u svezi s hladnjačama sa Kosova, neki ljudi prosto neće da vjeruju činjenicama.

Međutim, i tuđa i sopstvena iskustva uče da se iza manipulativnog baratanja žrtvama ponajčešće skrivaju drugi ciljevi. A u suštini je riječ o tomu da je i jedna jedina žrtva suvišna žrtva, te da žrtve ne zaslužuju da se preko njih vodi politika, u pravilu zla i naopaka. Kažimo zato izrijekom, “napuhavanje broja žrtava”, kao i “umanjivanje” broja ubijenih su ružne rabote. Ono što hitno potrebuju sve zemlje ex-Jugoslavije je posve nova “kultura sjećanja”, koja se u Njemačkoj ponekad i od ponekog s razlogom zove i kulturom “posramljujućih sjećanja”. 

Pri tomu je izvjesno, oguglali smo na velike riječi, od međusobnog optuživanja smo oslijepili, možda nas otrijezne još tu i tamo pojedinačne sudbine. Mene osobno potresa stid i bijes već godinama – i sinoć sam poslije Ruande baš o tomu  mislio – što su mome nekadašnjem drugu iz Palate federacije, dobrom čovjeku Branku Katiću, «moje» neoustaše zaklale, takorekuć jučer, 1995. godine, nedužnu majku u okolici Sinja i Kijeva, u Vrljici nesretnoj. Svaki put kad prođem tim putom stid me što sam živ, stidim se za one koji još uvijek slave ubojice kao heroje, a njih nije malo niti među Hrvatima, niti drugdje, nažalost...

Inače, u tom nekadašnjem «crvenom Sinju» na galopskim konjiskim turnirima redovito pobjeđuje kobila Ljubiše Buhe iz Zemuna, zaboravio sam joj ime, što izaziva salve zavisti lokalnih  sinjskih «noraca» i «gotovina», heroja ala «mladići» među Srbima. Bratstvo i jedinstvo među kriminalcima, oni znaju zašto su se borili, i konjima, dakako, kada ono drugo nije (bilo) moguće. Nije li, stvarno?

I dok su se filozofi i decenijama poslije užasa zvanog nacistički genocid nad evropskim Židovima ili holocaust (holokaust) pitali hoće li se poslije Auschwitza smjeti još pisati pjesme, dok budete čitali ove redove bit će  u Madridu  u formi mjuzikla obzirno ispričana priča o jednom mladom životu koji skončava u genocidu. Ova bi priča mogla, nadam se, biti poticajna i za umjetničke artikulacije posljednjih tragedija na ex-yu prostoru, ukoliko su posljednje!

«Dnevnik Anne Frank» je pretočen već 1959. godine u filmsku story, a istoimeni film je dobio tri Oscara. Unatoč tomu su u decenijama koje slijede brojni režiseri dobijali odbijenicu od strane Zadužbine Anne Frank, a među njima je bio i čuveni Steven Spielberg, ukoliko su htijeli napraviti «remake». Otto Frank, Annin otac i jedini u obitelji koji je preživio holocaust, sve je do njegove smrti (1980.) odbijao svaku pomisao na daljnju umjetničku adaptaciju potresnih dnevnika njegove kćerke.

Tako je bilo i s prvim pokušajem režisera Rafael Alvera, kojeg je Zadužbina Anne Frank odbila glatko prije devet godina. Strogo uzevši, Alvero nije ni trebao suglasnost Zadužbine, obzirom da se u mjuziklu ne preuzimaju doslovni citati iz «Dnevnika Anne Frank», ali je Alvero od početka polagao mnogo na kooperaciju, a ne na konfrontaciju ne samo s pomenutom zakladom.

U međuvremenu je, dakako, Alvero uvjerio Zadužbinu da je i mjuzikl pogodna forma za tragediju zvanu genocid, da takvo što samo na prvi pogled izgleda bizarno i bez pieteta. Rafael Alvero govori ovih dana po prvi put za javnost i o tomu kako već 10 godina radi na ovom «komadu», te da je prvi put prije ravno devet godina govorio o svojoj namjeri pred odgovornima iz Zadužbine Anne-Frank. U krajnjem, veli režiser Alvero, on tretira «Dnevnik Anne Frank», knjigom koja je prevedena na 60 jezika, kao što bi se ophodio s bilo kojim podloškom za tragičnu operu, samo s još mnogo više respekta.

Dnevnici Anne Frank ne čine se, ipak, niti na prvi niti na drugi pogled prikladnim materijalom za mjuzikl. Pa, ipak, krajem veljače/februara 2008. godine  konačno je u madridskom kazalištu Calderón («Teatro Häagen-Dazs Calderón») po prvi put izveden muzičko scenski komad prema dnevnicima tragične židovske djevojčice, koja se u periodu između 1942. i 1944. godine sa svojom obitelji skrivala u potkrovlju jedne kuće u Amsterdamu, dok je nacisti nisu otrkrili i deportirali u koncentracijski logor Bergen-Belsen, gdje su je pred sam kraj rata i umorili.

"Izvući ćemo humor, optimizam i životnu radost koju je Anne Frank sačuvala unatoč okolnostima u kojima je živjela", kažu autori i izvođači ovog kurioznog mjuzikla, koji su nedavno posjetili i onu kuću, sada muzej, u Amsterdamu u kojoj se nekoć skrivala Anna Frank. I ne samo posjetili, nego su u njoj izveli i pretpremijeru i od nje dobili konačan blagoslov za uspijeh ove muzičko-scenske predstave.

«U početku smo bili skeptični, ali nas je madridska kazališna grupa uspjela uvjeriti u ozbiljnost svog projekta", kazuje Jan Erik Dubbelman iz Zadužbine Anne Frank. 

Doduše, ima i dalje glasova protivu, primjerice Fond Anne Frank iz Basela, koji posjeduje autorska prava na «Dnevnike Anne Frank», je protivu ...

Oni koji su već vidjeli dijelove mjuzikla, kao primjerice ljudi iz Zadužbine Anne Frank, su sada uvjereni u poštene namjere ovog projekta. Kompletan «ensemble», svih dvadeset i dvoje glumaca Alverovog teatra posjetilo je, kako je rečeno, «Anne-Frank-Haus» u Amsterdamu, kako bi vidjeli originalno mjesto dešavanja drame. Gosti iz Madrida su izveli malu pretpremijeru, te bili nagrađeni aplauzom «muzejskog osoblja» u Amsterdamu.  Jan Erik Dubbelman, međunarodni voditelj «Anne-Frank-Stiftung», je jedan od njih i ono što je vidio ocijenio  je «vrlo potresnim», pa je Alvero time dobio i definitivni blagoslov za svoj mjuzikl.

Ulogu mlade Židovke Anne Frank u mjuziklu je, inače, preuzela13. godišnja djevojčica Isabella Castillo, podrijetlom s Kube. Obzirom da se radi o izbjeglici s Kube u evropskim medijima se sada do neukusa povlače paralele između bijega obitelji Frank iz nacističke Njemačke 1933. godine, i potonjeg skrivanja u Amsterdamu, s bijegom majke i kćerke Castillo s Kube i potonjeg skrivanja u Belizeu, prije nego što su se dočepali Miamija, pa i [panjolske. Sve sličnosti, pak, završavaju time što su Anna i Isabella u momentu bijega bila djeca. 

Kubanska djevojčica se izborila među 800 konkurentkinja za ovu ulogu i pošteno kaže: «Za mene je velika privilegija igrati jednu tako hrabru, veselu i talentiranu djevojčicu kao što je bila Anne Frank».

Jezik u mjuziklu je španjolski, s čime se složila i Zadužbina, koja se nada da će i ovim putom život i stradanje Anne Frank postati još poznatiji u zemljama Latinske Amerike. Zadužbina je, međutim, izrijekom zabranila komercijalizaciju, pa neće biti niti postera niti majica, niti šolja za kavu s Anninim likom na madridskim ulicama...

«Teatro Häagen-Dazs Calderón», kazalište u centru Madrida, organizira , pak, i to uz pomoć Zadužbine, popratnu izložbu o sudbini Anne Frank i njene obitelji.

Već pominjani Dubbelman kaže: «Mi nudimo popratni program za školarce, nitko ne treba da nepripremljeno ide na ovaj mjuzikl»! Režiser Alvero je, pak, uvjeren da će njegov mjuzikl «više dirnuti djecu i omladinu nego što to mogu učiniti knjiga ili izložba»!

«Ako se sjećanja na neljudskost ne povežu sa sadašnjošću, sve je besmisleno”, kazala je čuvena čelistkinja i preživjela logorašica iz Auschwitza Anita Lasker-Wallfisch u povodu 60.obljetnice obilježavanja oslobađanja Auschwitza.

 „Punker, Schwulen, Komunisten/ stehen auf unseren scwarzen Listen./ Am Tage X zur Stunde Null/ da retten Euch auch keine Bullen.“ Tako glasi refren popularne pjesme „Arijski borci“ vodećeg nacističkog benda „Landser“, a u prijevodu na naš(e) jezik(e) to izgleda ovako: „Pankeri, pederi i komunisti stoje na našoj crnoj listi. A kada dođe vrijeme nacija (nacista) neće vas spasiti niti policija“.

Problem u SR Njemačkoj u borbi s ostacima nacizma nije, dakle, u novcu, niti u količini političkog antifašističkog govora! Odgovori na pitanje zašto takvog čega ima još uopće se moraju tražiti u onoj višeznačnoj metafori Helmuta Plessnera, autora knjige „Zakašnjela nacija“, kako su Nijemci „čarobnjaci ekstremnosti“, odnosno da oduvijek imaju problema „s pronalaženjem mjere u stvarima javnog života“.

Ili odgovore treba principijelno tražiti u ljudskoj prokletosti, u opčinjenosti zlom, mitovima i zlim sudbinama predaka, atavističkom strahu od drugoga i drugačijega? Jer i ovdje su - kao i posvuda u svijetu - otrovni mirisi zlokobno zapretene prošlosti neuporedivo privlačniji nekim skupinama ljudi od svih civilizacijskih racionalnih vrednota?

Iskazano riječima Ericha Rathfeldera, free-lancera, autora knjige „Rat u Bosni i Hercegovini“ („Sarajevo danach“), objavljene i u zagrebačkom Durieuxu: „Kad mi netko kaže kako su ratni zločini specijalitet slabije razvijenih zemalja, Balkana ili Trećeg svijeta, ja im samo kažem da se sjete Treblinke ili da danas pogledaju oko sebe, pa će vidjeti kako neonacisti u Brandenburgu pale kuće izbjeglica i stranaca... Svugdje možes   naći odredjeni postotak ljudi koji su spremni počiniti ratne zločine“.

Možda je to tako, samo nisu posvuda ljudi imali peh da im se i pri kraju 20. stoljeća ukaže «Hitler u njihovom sokaku», te da potom duže od jedne decenije trpe slične protuhe na vlasti. Zahvaljući  baš njima je u punom zamahu brisanje ili revizija povijesti, koja uključuje i reviziju vrijednosnih sustava...  

Da kultura sjećanja ponekad uspijeva i tamo ili upravo tamo gdje su izvršeni najbrutalniji zločini svjedoči njemačko iskustvo. Ali, pretpostavka za uspjeh je pošten prilaz «svijetlim i tamnim stranama» vlastite prošlosti, demonumentalizacija historije i okrenutost budućnosti, a takvog nečeg nema u zemlji Srbiji na početku 21. stoljeća...

Povezani članci:

• Šta pevaju srpski nacisti?

  Prenosimo neke od pesama koje pevaju organizatori Srpskog marša 2008. zakazanog za 11. oktobar na platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu. Stihovi su preuzeti sa foruma nacističkih sajtova Krv i čast, Nacionalni stroj i Stormfront.

• Desničarski demoni prošlosti

  Neonacisti su daleko najležerniji u carstvu Vladimira Putina. Njima je lov na homoseksualce takoreći deo dnevnih aktivnosti. Ali i drugi moraju da strahuju za život: krajem jula horda pomahnitalih skinhedsa u sibirskom gradu Angarsku, napala je šatorski kamp grupe protivnika atomske energije i dvadesetšestogodišnjeg ekološkog aktivistu metalnim šipkama pretukla na smrt.

• Na putu za «Nirgendwo» / «Nikuda»

  Nije, dakako, slučajno što se za SR Njemačku kaže da je šampion u «kulturi sjećanja». Ova je zemlja, naime, nakon poslijeratnih taktiziranja s preživjelim neonacistima (sedam je milijuna članova brojala Hitlerova zločinačka NSDAP na kraju Drugog svjetskog rata), koja su potrajala više-manje sve do čuvenih «frankfurtskih procesa» zlikovcima iz Auschwitza, pa, možda, i sve do čuvenog klecanja Willy Brandta u Varšavi, krenula u istinsku denacifikaciju.

• Neonacisti marširaju

  Savezni kriminalistički ured u Berlinu je u prvih osam mjeseci ove godine zabilježio skoro 8.000 desnoekstremističkih kaznenih djela, priopćio je berlinski dnevnik Tagesšpigel, u izdanju od utorka. U usporedbi sa istim periodom prošle godine to je porast za cijelih 20 odsto.