| Nema džabe ni u stare babe! |
|
|
| 21.02.2008. | |
|
U EP-u u Strasbourgu podržan «Lisabonski ugovor»
U Evropskom parlamentu u Strasbourgu u srijedu 20. februara živo se diskutiralo o novom temeljnom, tzv. reformskom ugovoru Evropske unije, koji se itekao tiče, pa ako i posredno, regiona Zapadnog Balkana. Od ratifikacije tog važnog ugovora, koji se uobičajeno i češće zove po mjestu usvajanja «Lisabonski ugovor», zavisi daljnje proširenje EU, pa time i prijem zemalja bivše Jugoslavije u EU. E, baš taj novi temeljni, reformski ugovor EU je upravo prošao vruću raspravu, to jest sito i rešeto i u EP-u da bi na kraju za njega glasala ubjedljiva većina EP-a. Za «Lisabonski ugovor» je, naime, glasalo 525 poslanika EP-a, a protivu samo 115 EP-antievropejaca, s krajnje «desnice» i krajnje «ljevice». Šta je bitno i novo u «Lisabonskom ugovoru»?
Kao što je već dobro znano, šefovi država ili vlada, kao i MIP-ovi zemalja Evropske unije su 13.12. prošle godine u Lisabonu potpisali ovaj temeljni ugovor, koji je, naravno, samo jedan u nizu temeljnih ugovora EU, ali za zemlje Zapadnog balkana odlučujući. Tadašnja dvosatna ceremonija potpisivanja održana je u samostanu Sv. Hieronymusa, koji pripada svjetskom kulturnom nasljedju, uz obligatornu Beethovenovu Odu radosti. Na svečanosti su govorili: predsjednik Komisije EU José Manuel Barroso, predsjednik Evropskog parlamenta Hans-Gert Pöttering i portugalski predsjednik vlade i aktualni predsjedavajuci EU José Socrates. Nije se pojavio na ceremoniji, nego se dao zastupati svojim MIP-om Davidom Milibandom, britanski premijer Gordon Brown, što bi moglo biti znakovito. «Evropski reformski ugovor» je dokument koji je pod prisilom zamijenio «Ustavni ugovor za Evropu», čije su donošenje odbacili Francuzi i Nizozemci na referendumima prije dvije godine. Kad bude ratificiran u svim zemljama «Lisabonski ugovor»zamijenit će Ugovor iz Nice, po kojem do daljnjega funkcionira EU. Novi «reformski ugovor» trebao bi omogućiti EU i efikasnije djelovanje i daljnju demokratizaciju, kao i daljnje proširenje EU. Ratifikacija «Lisabonskog ugovora» bi trebala biti okončana do 01. 01. 2009. i kako bi se po njegovim pravilima mogli održati i izbori za EP iste godine. Hoće li tako i biti ostaje da se vidi. Dakako, «euro-skeptici» su se sigurno već prisjećali kako je ne tako davno i uz još veću pompu potpisan od strane šefova država i vlada zemalja EU i «Evropski ustav», koji je potom neslavno propao na njegovom putu ratifikacije. No, vrijednije je znati da je i u ovaj novi «reformski ugovor» preuzeto mnogo suštinskog iz «Evropskog ustava», pri čemu je za izdvojiti posebice novi sustav odlučivanja koji bi trebao omogućiti efikasnije donošenje odluka i djelotvorniju EU. I, uopće, EU se «reformskim ugovorom» pomakla naprijed u odnosu na Ugovor iz Nice, pa ako za zeru manje nego što su se optimisti nadali. Upravo te izmjene i trebaju omogućiti daljnje reforme, pa time i proširenje EU. A najvažnije je zapamtiti da samo tako ima mjesta u EU i za sve zemlje bivše Jugoslavije! Uzgred rečeno, poučene negativnim iznenađenjima na francuskom i nizozemskom referendumu sve su zemlje EU (izuzev Irske) sklone da ratifikaciju «Lisabonskog ugovora» obave bez velike buke i bez referenduma, u svojim parlamentima. Time se, pak, zaobilaze građani EU, u čije se ime, navodno, sve ovo radi, ali rizici su preveliki. Ilustracije radi navedimo kako je već uoči odlaska u Lisabon njemačka kancelarka Angela Merkel o «Lisabonskom ugovoru» govorila kao o «historijskom uspijehu» i odlučujućem instrumentu za djelotvorniju EU, jer «reformski ugovor regulira baš strukture i mehanizme odlučivanja u rastućoj EU za vrijeme poslije 2009. godine», u krajnjem postavlja EU «na novu pravnu osnovu». Merkelova je poručila već tada da će ubrzo uvesti u proces ratifikaicije i u Bundestagu i u Bundesratu «Lisabonski ugovor», a to se prije par dana i obistinilo. Za ratifikaciju ovog i ovakvog ugovora su u njemačkom Bundestagu i Bundesratu, inače, sve političke grupacije izuzev «Ljevice». Njemačka politička klasa bi, doduše, radije ratificirala «Evropski ustav» nego «Lisabonski ugovor», ali i s potonjim može dobro živjeti. Uostalom, među njima su razlike više simboličnog nego suštinskog karaktera. Novi temeljeni ugovor EU ne sadrži, naime, «državna znakovlja» kao što su evropska zastava i himna EU, a koja su bila predviđena u «Evropskom ustavu», jer bi «Lisabonski ugovor» jedino bez ovakvih znakovlja mogao biti prihvaćen u svim zemljama EU. No, važnije je od toga, vjerojatnio i najvažnije u novom ugovoru EU, što omogućuje da se ubuduće odluke u EU donose većinski u 50 novih oblasti, uključivo i u oblastima pravosuđa i policijske suradnje, obrazovanja, pa i privrede. Princip odlučivanja konzensusom ostao je, pak, da važi u oblastima vanjske politike, obrane, dijelom i socijalnih pitanja, poreza i kulture. No, ne treba zaboraviti, ako «Lisabonski ugovor» bude i ratificran sa uspijehom, dakle u svim zemljama EU, inače ne važi, on počinje da se primjenjuje tek od 2014. godine, kada će konačno biti donošene odluke u EU po principu tzv. duple većine, po kojem je jedna odluka važeča ako za nju glasa većina članica EU (55%), te ukoliko ta većina predstavlja i većinu stanovništva EU (65%). U budućnosti bit će, također, biran predsjedavajući Evropskog vijeća s mandatom od dvije i pol godine i mogućnošću obnove mandata. Važno je što će biti, kako je dotaknuto i u raspravi u EP-u, ubuduće biran i «visoki predstavnik za vanjsku i sigurnosnu politiku», koji će istovremeno biti i potpredsjednik Komisije EU. Ovo je riješenje u , stvari, kompromisna zamjena za prvotnu ideju o «vanjskom ministru EU», za što se nije mogla postići suglasnost. Predviđeno je, također, da se u Komisiju EU - nakon prijelaznog perioda - bira samo 17 rotirajućih «komesara» odnosno opunomoćenika s mandatom od pet godina. «Lisabonski ugovor» predviđa, također, djelomično važenje i tzv. socijalne povelje o poboljšanim uvjetima rada i zaštiti na radu, koja, pak, neće važiti za Veliku Britaniju i Poljsku. Ove dvije zemlje su jedine članice EU koje su za sebe isposlovale i neke druge izuzetke, primjerice, suzpenziju važenja Povelje temeljnih prava EU. Poljska se, također, izborila da ima i veću snagu u odlučivanju u EU nego što joj pripada, i to sve tamo do 2017. godine, do kada samo za nju vrijede riješenja iz Ugovora iz Nice. «Lisabonski ugovor»predviđa, također, da broj zastupničkih mjesta u Evropskom parlamentu bude smanjen sa sadašnjih 785 na 750 plus predsjednik EP-a ... EU neće nikada biti centristička super-država
Glavna poruka rasprave i u EP-u je da «Lisabonski ugovor» mora biti što hitnije, a najkasnije do 01.01.2009. godine ratificiran u svim zemljama EU, kako bi mogao činiti pravni i institucionalni okvir za izbore za EP u proljeće 2009. godine. Domirajuća ocijena i u izvještaju britanskog zastupnika u EP-u Richarda Corbetta i njegova španjolskog kolege Inigo Mendeza de Vigo, kao i u potonjoj debati, je da «Lisabonski ugovor» predstavlja «značajno poboljšanje» u odnosu na ranije EU-ugovore, jer, «uspostavlja demokratsku kontrolu i osigurava sposobnost odlučivanja, jača prava građana i poboljšava djelotvorno funkcioniranje organa EU». Evropskom parlamentu se naročito dopada što je u novom ugovoru EU pojačano došla do izražaja i uloga EP-a, koji može, malte ne, ravnopravno s Ministarskim vijećem EU usvajati pravne propise, te što se mnogo toga ubuduće podvrgava kontroli nacionalnih parlamenta zemalja EU i samog EP-a. U EP-u je izrijekom pozdravljeno i što će Povelja o temeljnim pravima postati pravno obvezujuća u svm zemljama EU, izuzev u Velikoj Britaniji i Poljskoj, jer se time jačaju prava građana i osigurava pravna sigurnost u EU. U EP-u je, također, pohvaljeno i jasno razgraničenje ovlasti EU i zemalja-članica, to jest što se i u novom ugovoru pobrinulo za «dovoljno garancija» da od EU neće nastati «centralističko svemoćna super-država», to jest što i dalje u EU važe principi «prenešene nadležnosti» odnosno supsidijarnosti, a nacionalni identiteti članica se garantiraju. Pohvaljeno je, također, što će se odluke u Ministarskom vijeću EU uglavnom donositi putom većinskog odlučivanja, a rijeđe će biti blokirane uporabom veta odnosno jednoglasnosti, principom koji je do sada bio važeći za sve odluke u EU. Pohvaljeno je i izrijekom što će se EU osposobiti za ulogu «globalnog aktera», pri čemu se misli i na već opisano spajanje funkcija «visokog predstavnika EU» i opunomoćenika EU za vanjske odnose, čime se, pak, treba osigurati «više koherentnosti u vanjsko-političkom djelovanju EU». I na kraju kažimo posve otvoreno, podsjećanje na ono šta je
novo i bitno u ovom ugovoru EU baš u nevrijeme – kakvo ovih dana
vlada u zemlji Srbiji – ima funkciju da ukaže da se za Evropu i
Evropsku uniju mora boriti, u najmanju ruku navijati da joj ide dobro,
te da prebrodi ratifikacijske muke s «Lisabonskim ugovorom». A ne
samo «biti protiv» i/ili sjediti skrštenih ruku i očekivati da se od EU
dobije pomoć, po mogućnosti što više i odmah, u cashu, bez
uslovljavanja. Jer, nečeg takvog i za džabe nema ni u stare babe. Povezani članci:
|
| < Prethodno | Sledeće > |
|---|
