Debata u  Evropskom parlamentu u Strasbourgu o nezavisnosti Kosova 

U moru uzbudljivih vijesti u svezi s Kosovom skoro da i nije u zemlji registrirano da su se i u Evropskom parlamentu (EP) u Strasbourgu, u srijedu 20. februara o.g.,  vodile dvije vrlo zanimljive rasprave, koje se tiču posredno i neposredno i regiona Zapadnog Balkana (ZB). Prva se ZB tiče indirektno, jer od toga hoće li biti ratificiran  «Lisabonski ugovor» zavisi i proširenje Evropske unije (EU), pa time i prijem zemalja bivše Jugoslavije u EU.

O tomu izvještavamo odvojeno, a ovdje ćemo  pokušati predstaviti raspravu u EP-u o Izjavi o nezavisnosti Kosova, kako se plenarna debata zvanično zvala. Odmah kažimo većina evropskih parlamentaraca misli da je učinjeno samo ono što je bilo neizbježno, ma koliko bilo opasno i zarazno, jer se time  samo uvažila realnost da Kosovo i nije bilo, najkasnije od 1999. godine, više u Srbiji, niti za takvo što uopće postoje šanse.

Ali, gdje je Kosovo, pa i poslije Izjave o nezavisnosti, te serije priznanja koja su uslijedila, nije lako odgovoriti. Vjerojatno se i radi o «postmodernoj nezavisnosti», kako je ocijenio londonski «The Guardian» (vidjeti prijevod iz «Danasa» i na Peščanikovom portalu), dakle  o nezavisnosti koja to i nije, a neće niti biti sve dok Kosovo bude pod «me|unarodnim nadzorom». Taj me|unarodni nadzor odgovara, pak, moćnima – i SAD i EU, i NATO-u - pa i kosovskoj političkoj eliti, koja se ovih dana kočoperi bezrazložno, Thaci se ufinio za ne povjerovati, kao da kosovski politički prvaci nisu samo pokupili kajmak s popare koju je zamijesio još nesretni Slobodan Milošević suludom politikom, terorom i progonom, kojom je Srbija i isprovocirala rat s NATO-om i konačno izgubila Kosovo. Zašto li tu prostu činjenicu vidi tako mali broj ljudi u Srbiji?

Debata  u EP-u o Izjavi o nezavisnosti Kosova bila je na momente vrlo zanimljiva, čule su se i važne poruke, otuda i ovaj osvrt na nju. Sama Izjava o nezavisnosti Kosova, kao i val priznanja koji je slijedi, ocijenjeni su od strane većine u EP-u «neizbježnim korakom». Oko 75% zastupnika u EP-u je podržalo Izjavu o nezavisnosti, a neki od njih  su bili skloni zaključiti da je EP demonstrirao jedinstvo po ovom pitanju...

Većini učesnika u debati je jako bilo stalo da pozovu sve strane na razboritost, a da EU pozovu da «Kosovo podrži u ovoj vrućoj fazi», te da, istovremeno, «Srbiji pruži ruku i evropsku perspektivu». Uostalom kao i cijelom regionu Zapadnog Balkana, kojem bi EU trebala postati «srednjoročna realnost». E sve sam vam ovo, štovani poštovaoci peska, Peščanikovci, sažeo iz diskusija, ništa nisam izmislio, ali šta je to «srednjoročna realnost» ne znam vam kasti, jedino mi se čini da je bolje išta nego ništa...

Predsjedevajući je Ministarskim vijećem EU, slovenski MIP Dimitrij Rupel – kako je i obećao ranije – prosto vrbovao zastupnike u EP-u i druge «eurookrate» da ne «zalupe nijedna vrata» na Balkanu, jer sva vrata i dalje moraju ostati otvorenima. Podsjetio je da je EU 2003. godine preuzela obvezu prema zemljama Zapadnog Balkana (ZB), jer su tada šefovi država i vlada zemalja EU najavili da će sve zemlje ZB prije ili kasnije biii primljene u EU. A u svezi Srbije Rupel je u EP-u u Strasbourgu i dolovice kazao: «EU treba Sbiju i Srbija treba EU»! 

I po njemu je «slučaj Kosovo» stvarno jedinstven, sui generis slučaj. Potom je Rupel dao svojevrsni doprinos smutnji koja i  inače vlada ovih dana u svijetu u svezi Kosova, izjavivši kako Izjava o nezavisnosti Kosova ne dovodi u pitanje teritorijalni integritet suverene države. I u Prištini i u  Beogradu će ga morati upitati kolege mu koju od ove dvije države nije smatrao suverenom. No, ima toga još, Rupel je kazao u EP-u kako je EU jedinstvena u svezi Kosova, pri čemu nije mislio da će sve zemlje EU priznati Kosovo, jer neće za još dugo vremena, nego da su sve zemlje-članice  EU stale iza me|unarodne misije na Kosovu i ambicije da EU ima u njoj vodeću ulogu, što je istinito. Dimitrij Rupel je, tako|er, objašnjavao  kako  sui generis karakter Kosova ne dovodi u pitanje principe me|unarodne zajednice, a najavio je i da će Komisija EU donijeti i uvezati cijeli paket mjera za region Zapadnog Balkana, čiji je cilj stabiliziranje prilika i približavanje ovog regiona EU. Konfuzni Rupel je kazao, tako|er, da se tema Kosova ne treba povezivati s članstvom Srbije u EU, niti da to Srbi trebaju činiti, čime je odgoorio indirektno kritikama iz BiH na tu temu. Njemu je, inače, nejasno zašto su Srbi, kako je rekao, protivu EU-misije (EULEX), kada je ta misija u značajnoj mjeri baš u interesu srpskog stanovništva?

Izdvojimo ovdje kako je i  opunomoćenik EU za proširenje Olli Rehn naglasio  u EP-u da se u slučaju odvajanja Kosova od Srbije radi o sui generis slučaju, pa je potom «šećerio»  kako se Izjava o nezavisnosti donijela u dostojanstvenoj atmosferi, te kako su zagarantirana prava Srba, a da je nasilje za osudu. Ma da se na srce privije taj UCK- Thaci od kojeg će EU još zaboljeti glava, ma koliko bio pod nadzorom.  No, važnije od Rehnove slakorječivosti je najava otvaranja perspektive za cijeli ZB, te da Komisija EU priprema donatorsku konferenciju za Kosovo, koja bi se trebala održati još ovog ljeta. I demokrata Thaci će se radovati, EU budi hvala ...

Ništa manje nisu bile zanimljive niti druge diskusije, ali mi možemo izdvojiti samo par njih, u ime tzv. frakcija u EP-u, koje su ponekad pravo šarenilo,  skupljeno s konca i konopca, pa se jedva i održavaju na okupu, posebice je to slučaj kod «desničara», Le Pena i drugova mu.

CDU-ovka Doris Pack je tako, u ime konzervativaca u EP-u, ocijenila: «Tko je posmatrao razvoj Kosova od 1989. do 1999. godine taj zna – nezavisnost je bila neizbježna». Ona je podsjetila i na pokojnog Ibrahima Rugovu, koji je u EP-u prije par godina dobio i EP-ovu «Sharovljevu nagradu», poručivši da je i on ovaj cilj imao uvijek pred očima i da bi se danas radovao. Doris Pack osobno gleda na nezavisnost Kosova s «jednim smijućim i drugim plačućim okom». Njena je poruka političarima u Srbiji da reagiraju razborito. I njeno je mišljenje da Kosovo nije «slučaj presedan» (Präzedenzfall), nego da je «jedinstveno u povijesti ( "einmalig in der Geschichte").
 
U ime socijaldemokrata u EP-u je Jan Marinus Wiersma (SPE, NL), ocijenio da se «mora prihvatiti realnost, ali ovo nije razlog za slavlje», obzirom da je nastala «teška i komplicirana situacija». Zbog toga se EU upravo sada mora «koncentrirati na na njenu ulogu i u značajnom se pobrinuti za stabilnost u regionu». Vlasti u Priištini moraju, pak, štititi manjine, to znači Srbe. Ali, šta možemo mi učiniti da se spriječi da se Srbija izolira, upitao se ovaj nizozemski socijaldemokrata. Mi moramo upravo Srbima i upravo sada ponuditi političku perspektivu, kao i vizne olakšice i daljnju liberalizaciju. Mora se i dalje investirati u evropsku perspektivu, koja uključuje, tako|er, i Srbe, poručio je Wiersma.

U ime «Liberala» u EP-u  je govorila belgijska zastupnica Anemie Neyts-Uyttebroeck, koja je izrazila bojazan za budući razvoj Kosova. EU izdvaja u narednim mjesecima svega 200 milijuna eura za Kosovo, kazala je ona, a to nije ni u kojem slučaju dovoljno. Osim toga i za gra|ane Kosova se moraju osigurati vizne olakšice.

Poljak Konrad Szymanski (UEN) je govorio o tomu kako priznanje Kosova predstavlja «veliku odgovornost». Nema scenarija koji bi omogućio povlačenje internacionalnih trupa, konstatirao je on, ali «ne smije biti niti za Srbiju povratka u 19800. godinu», zbog čega, pak, mora biti osigurana «konstruktivna suradnja za ovaj region i s ovim regionom». Po njegovoj ocijeni, Srbija «ne može više politički iznijeti još jedan rat».

U ime frakcije «evropskih Zelenih»  (Grünen/EFA Fraktion ) izjavio je Nizozemac  Joost Lagendijk da se «»Priština nakon ubojstava i progona 1989. i 1990. ne može više podrediti Beogradu». Priznanje putom Vijeća sigurnosti UN bi sigurno bilo bolje rješenje, misli on, ali takvo što je bilo  iluzorno iz poznatih razloga. Kosovo sada mora dokazati da nije nezavisno samo na papiru, nego da može i ekonomski i politički opstati. No, budućnost i Srbije i Kosva je u Evropi, siguran je Lagendijk.

»Pandoriina kutija je otvorena», ponovio je ovih dana čestu frazu i francuski predstavnik «Ljevice» u EP-u Francis Wurtz. Po njegovoj ocijeni,  uvjerljivost me|unarodnog prava je opterećena putom Izjave o nezavisnosti jedne privincije jedne suverene države. Kroz takvo što će samo jačati nacionalzmi. Bez Srbije, pak, nema političkog napretka u regionu, poručio je Wurtz. On misli, u stvari, da se i nije desilo ništa posebno,  samo je jedan protektorat zamijenjen  drugim, nije više UN-ov, nego je to sada EU-protektorat. Najgore je što EULEX misija ne može riješiti postojeće probleme, uvjeren je Wurz. Po njegovom mišljenju, nema ni uvjerljive perspektive, pa njegova frakcija i ne može sudjelovati u ovoj odluci.

Suprotno je mišljenje austrijskog socijaldemokrate Hannesa Swobode, koji je u EP-u posebice pozdravio baš slanje EULEX-misije na Kosovo. No, upozorio je Swoboda, evropska pomoć malo će koristiti ako se Kosovari sami ne založe da grade multietničko društvo. Swoboda je, pak, poručio da se ne smije zaboraviti niti Srbija, kojoj se upravo sada mora pružiti ruka. Aktualno odustajanja od nasilja je pozitivan znak iz Srbije...

Vrlo je interesantan i apel bavarskog zastupnika u EP-u Bernd Posselta  (CSU) upućen Srbiji da sve ovo što se sada dešava vidi «i kao šansu za srpski narod i njegovu evropsku budućnost». Mi moramo Srbiji pomoći na putu u EU, poručio je ovaj Bavarac, ali, tako|er, i Srbija se sama mora truditi u ovom pravcu. Preduvjet za bilo šta  je, naravno,  odustajanje od nasilja.

Berlin, 21.02.2008.  

Post Scriptum povodom hooliganskih divljanja u Beogradu

EU je hitno „stavila na led“ daljnje približavanje Srbije EU

Teško je izmjeriti političku štetu koju su jučerašnja divljanja ulicama Beograda nanijela  krhkom demokratskom imageu Srbije, pogotovu njenom približavanju evropskim i evro-atlantskim integracijama, ako joj je uopće do toga stalo.

Bolje rečeno, ako je njenoj političkoj eliti do toga stalo, onoj, naime, koja je i organizirala miting po uzoru na Miloševićevo vrijeme, a nije osigurala (dovoljnu) zaštitu stranih predstavništva, što se, inače, čini i kada se zemlja nalazi u ratu s dotičnim zemljama.

U tom smislu posebnu odgovornst snosi predsjednik vlade Republike Srbije, koji više i nema što da traži u zapadnom svijetu, nitko ga i neće uzimati za ozbiljno, uostalom on to i zna, on se već opredjelio za drugi pravac, zajedno sa „suflerima“ na bini ispred bivše Savezne skupštine SFRJ.

No, odgovorni  za političko hooliganstvo su i oni koji su po funkciji za sve odgovorni, pa ako i  nisu bili nazočni jučer na mitingu, kao predsjednik Republike Boris Tadić, koji je strugnuo u Rumunjsku, pa se otamo zalagao za mir i Evropu, lijepo nema šta. Ali odgovorne su i sve političke  stranke, koje su stale iza mitinga, dakle skoro sve izuzev  LDP-a, koji je i sam bio objekt iživljavanja političkih i svakih drugih hooligana.

Napad na veleposlanstva zapadnih (i susjednih) država ima, logično, hitne  i velike konzekvence. Unatoč načelnih lijepih riječi u Evropskom parlamentu o Srbiji, kao i signala iz Bruxelllsa iste konotoacije i vrijednosti, dalnje približavanje Srbije Evropskoj uniji je „stavljeno na led“, kako se to lijepo diplomatski kaže, do daljnjega.

Prvi čovjek Evropske unije za vanjsko-poličke poslove [panjolac Javier Solana zahtijevao je upravo „povratak miru“, inače neće moći biti uspostavljeni pregovori EU sa Srbijom o Sporazumo o stabilizaciji i asocijaciji.

Kao što je znano, u EU postoje brojne snage koje bi bile spremne upravo sada ponuditi Srbiji ovaj važni sporazum, koji je stepenica bez koje se ne može stići ii EU. Ima i opiranja, doduše, u čemu prednjače Nizozemci, a slijede ih Belgijanci i neki drugi. Ove dvije zemlje insistiraju naime napunoj suradnji s Den Haagom, a zna se da to podrazumijeva hapšenje Ratka Mladića, makar...

„Srbija ima obavezu štititi ambasade“, poručio je Solana. Ovdje je upravo emitirana i pokajnička izjava srpskog MIP-a Vuka Jeremića, data „ARD-u“ u Beogradu, u kojoj se srpski MIP ispričava i obećava da se jučerašnje hooliganstvo neće više ponoviti.

No, nije dovoljno takvo što izjavljivati, kao što nije dovoljno biti privatno dobro odgojen, kako su Pavle i Jelka, vjerojatno, odgojili i Vuka. Uostalom, i Borisa su tako odgojili Ljuba i Nevenka T.

Ovdje se, međutim, radi o neophodnosti drčnosti i demonstraciji političke kulture, prije nego što se „ugazi u fašizam“, kako reče jedan Enzensbergerov junak, koja se mora heac et nunc demonstrirati. Sad ili nikad, kako ne bi bilo prekasno. 

Povezani članci:

• 65. emisija

  Gosti: Jelena Simeunović, sestra sudije Simeunovića koji je pronađen mrtav pod nerazjašnjenim okolnostima, Prekobrojni iz Topole, Đorđe Vukadinović, urednik časopisa Nova srpska politička misao, Vesna Rakić-Vodinelić, direktorka Instituta za uporedno pravo, Nenad Prokić, direktor BITEF teatra
  Domaćice: Svetlana Lukić, Svetlana Vuković

• Anatomija jedne parole

  Hajde da malo razmotrimo fenomen „usiljenog rodoljublja“. I to one vrste koja pretenduje da bude vrhovni, pa tako i jedini kriterijum patriotizma. Pre par decenija, često smo se sretali sa smrtonosnom verzijom ljubavi prema otadžbini. Ona je uglavnom podrazumevala spremnost da se u ime tog plemenitog osećanja pogine. Naravno, od takvog rizika bili su amnestirani oni koji su tu patetičnu i opaku varijantu žrtvovanja najagresivnije promovisali.

• Šengenska barikada

  Dvotrećinsku većinu zaraženu nacionalizmom i funkcionalno nepismenu, umornu i nespremnu na dodatno školovanje ili prekvalifikaciju, iščekivala su tranziciona iskušenja, tokom kojih su se od nje očekivala nova odricanja, uključujući suočavanje s nedavnom prošlošću ratnih zločina i državnog terorizma. Građansko društvo dodatno je ućutkano mitom o zapadnoj politici dvostrukih standarda i, konkretno, birokratskim maltretiranjem onih koji su nameravali da neporedno zakorače u prostor liberalne demokratije prelazeći šengensku granicu.

• Širom zatvorenih očiju

  Za razliku od Miloševićeve Srbije, čije su fiksacije bile ubilačke, u Koštuničinoj Srbiji diskurs je suicidalan, čime je osnovni politički projekat, prema Nansiju, konačno zatvoren. „Kosovo je Srbija“: dakle, ne bude li Kosova, neće biti ni Srbije.

• Šta je Evropska Unija?

  Ishod referenduma u Irskoj izaziva različite komentare čiji sadržaj u velikoj meri zavisi od toga kako ko vidi Evropsku uniju. Ne nedostaju mišljenja o tome šta je rđavo u Evropskoj uniji i zbog čega ona nije naročito popularna u mnogim zemljama članicama. Nepopularnost se, naravno, uzima kao negativno političko svojstvo. Šta, međutim, ona govori o samoj Evropskoj uniji?