Zaboravili ste lozinku?
Povodom 125. godišnjice smrti i 190.obljetnice rođenja Karla Marxa Štampaj E-pošta
Mile Lasić
14.03.2008.

Bauk neoliberalizma kruži svijetom!

Karl MarksNa današnji dan prije točno 125 godina je umro Karl Marx, osnivač «naučnog socijalizma», kako je govorila nekoć partijska propaganda kod nas, ali i u drugim zemljama tzv. realnog socijalizma, koji je, pak, bio sve drugo samo ne i stvaran. Ako je nešto od tog nasilnog i propalog experimenta igdje i bilo šta u krutoj zbilji tzv. socijalističkih zemalja, u pravilu nerazvijenih, tada kod nas i samo u utopijskim zametcima «samoupravnog socijalizma», shvaćenog kao Marxova «samodjelatnost» i «samooslobođenje», zbog čega su se i voljeli u mojoj generaciji Marxovi «Rani radovi», u kojima je bilo i riječi o alijenaciji i dezalijenaciji, te drugim tzv. vječitim filozofijskim pitanjima.

Posve uzgred rečeno, elementi Marxova socijalizma postoje danas samo u sjeverozapadno-kapitalističkom svijetu, u društvima obilja kakva su skandinavska, uključivo i njemačko, u kojem se socijalni momenti povijaju, međutim, pod jakim naletima neoliberalističkog vjetra od preko devet bofora. 

Hoću reći,  «ranog», ali  i «kasnog»  Marxa može se i danas cijeniti, što se i čini u redovima NGO i antiglobalista i na uglednim univerzitetima, u alternativnim pokretima, u kojima se nerijetko naglašava da su Marxove analize kapital-odnosa de facto bile i projekcije-kritike ovovremene neoliberalne globalizacije ...


«Silovanje mozga» ili tko o čemu a kurva o poštenju

Na cijelom prostoru  bivše SFRJ vode se, pak, jalove diskusije o «tri najveća zla 20. stoljeća», pri čemu  dominiraju nastojanja ideologa vladajućih desničarskih  klika, potpomognutih snažno  borniranim ideolozima, a ne pravim svećenicima u  redovima vjerskih zajednica, koji svjesno griješe kada  u istu korpu s  idejom nacizma i fašizma trpaju i ideju socijalizma i komunizma, u krajnjem izjednačavaju  fašizam i anti-fašizam  i to ne samo u Drugom svjetskom ratu. Za njih ne vrijedi ona kršćanska – oprostite im jer ne znaju šta čine!!!

I dok u civiliziranom svijetu povijesne činjenice i prosvijetiteljska ideja, ergo politička kultura apriori onemogućava ovakve  nasilne i vještačke «ekvidistance», kod nas se nastavlja neumorno s ovom rabotom  kako bi se u konačnici potisnulo povijesno pamćenje i složena istina o onom ne tako davnašnjem vremenu. Ovim se ne želi, naravski, nijekati počinjene masovne staljinističke i maoističke, polpotovske i druge zločine, pod plaštom ili u ime  ideje komunizma, uključivo  ma koliki bili Titovih komunista, i njih je bilo, dakako, ali ne ni blizu koliko ustaških i četničkih, a o  svima njima se mora  moći slobodno govoriti. Ne smije se, pak,  s «prljavom vodom» izbaciti i novorođenče, zadaviti sama ideja socijaloozma - socijalne pravičnosti i mira u svijetu, uključivo bratstva medju ljudima, uostalom, te su ideje u socijalistički humani fond preuzete od plemenitih ranokršćanskih socijalista i potonjih socijalnih utopista.

Ako ćemo pošteno,  kod naših kršćanskih fundamentalista, a zakletih antikomunista, se sve to dobro znade, no oni nas  već skoro dvije decenije prosto siluju «u zdrav mozak»,  da ne kažem sočnije ovo isto, kako bi ubili i naša sjećanja, kako bismo što prije zaboravili da je u kompleksnom brozovskom experimentu s jugoslavenstvom (bratstvom i jedinstvom) i socijalizmom bilo i elemeneta «socijalizma s ljudskim likom», kojim   je svojevremeno bio oduševljen i Jean Paul Sartre, i  ne samo on medju zapadnim filozofima. 

Nažalost, nakon svega što se uradilo u protekle dvije decenije «silovanja u mozak», ideje marxizma i socijalizma su protjerane s Balkana za dugo vremena, a ideja jugoslavenstva - kojom su se nekoć oduševljavali i Gaj i drugi «ilirci», i poznati djakovački nadbiskup, i Krleža, da pomenem samo ove s druge strane srpskog plota, prisjetite se sami sličnih u Srbiji i medju Srbima – vjerojatno i zauvijek,  baš kako su  to «mantijaši» i drugi dobitnici  aktualnih «krvavih tranzicija» i zamislili.

Njima su – nesumnjivo – utrli put i  najviše pomogli oni koji su poput Miloševića i supruge mu u ime kvazi-jugoslavenstva i kvazi-socijalizma  zatirali topovima i zločinima  temelje Jugoslavije iz AVNOJ-a, ali i ideju socijalizma i socijaldemokracije u Srbiji, pa će trebati više decenija da se re-afirmiraju ideje socijalizma u jednu od mogućih opcija kao što je to slučaj drugdje u svijetu.

No, svrha podsjećanja na 125. godišjicu smrti, kao i skorašnju 190. obljetnicu Marxova rođenja, nije inventura zapretene duhovne situacije na Balkanu, nego omogućavanje skromnog uvida  u  neizvjesnu sudbinu  Marxovih ideja i u zemlji njegova rođenja, anno domini 2008. Ne treba niti kazati,  ni ova  priča nije nimalo jednostavna...


U rodnoj kući Karla Marxa u Trieru

Prvi i posljednji put  posjetio sam rodnu kuću Karla Marxa  prije tri godine, u povodu njenog ponovnog puštanja u promet, točno 09. juna 2005. godine. Otprilike tri mjeseca je bila zatvorena za bilo kakve posjete, renovirala se. Inače, za rodnu kuću «oca znanstvenog socijalizma» i ne vlada neki posebit interes, uostalom tako je to s takvim «kućama» i drugdje u svijetu. Ako je što specifično u svezi s njom onda možda da vas neki  ovdašnji zadrigli antikomunista ili prosto mrzovoljni Švaba može i ispsovati dok snimate okolo, kao što se i desilo mom prijatelju s WDR-a Davoru K.  

Od marta pa do juna 2005. godine se, dakle, Marxova rodna kuća ne samo temeljito renovirala, nego se iznova i koncipirala izložba o životu i djelu i učincima Marxova (i Engelsova) učenja u 20. stoljeću. Marxova se rodna kuća nalazi u samom centru grada, na kraju pješačke zone (Brückenstrasse 10), u jednom od najstarijih i najljepših njemačkih gradova uz njemačko-francusku granicu, u nekadašnjoj prijestolnici Svetog njemačkog rimskog carstva, Trieru, dakako.

Rodna kuća („Karl-Marx Haus“) ima, inače, već dugo vremena status muzeja, kojeg posljednje četiri decenije održava u životu SPD-ova fondacija/zadužbina/zaklada Friedrich Ebert („Friedrich Ebert Stiftung“). Rodna kuća („Geburtshaus“) jednog od najčuvenijih njemačkih (i svjetskih) autora i filozofa, slavljenog i omrznutog istovremeno, je izgrađena prije više od 300 godina, točno 1722. godine, u zanimljivom klasicističkom stilu.

Skoro stoljeće kasnije, točno 05. maja 1818. godine, u njoj se rodio Karl Marx, kao treće dijete židovskog odvjetnika Heinricha Marxa (1777-1838) i njegove supruge Henriette Marx, rodjene Presborck (1788-1863), također Židovke. Karlovi roditelji su, u stvari, bili podstanari u ovoj kući, pa su 1819. godine, kada je Karlu bilo godinu dana, preselili u malenu kućicu u Siemeonstrasse, u Trieru, gdje danas stoji samo obična pomen ploča (“Karl-Marx Wohnhaus”), u znak sjećanja na svog najčuvenijeg stanara.

vrt iza Marxove rodne kućeI danas arhitektonski impresivna rodna kuća Karla Marxa ima prilično burnu povijest iza sebe, maltene kao sam Karl Marx. Preskočimo priču o vlasničkim peripetijama, pomenimo samo da ju je najstarija socijaldemokratska stranka na svijetu, osnovana 1863. godine,  dakle Socijaldemokratska partija Njemačke (SPD), legalno stekla u posjed 1928. godine, ali joj je pet godina potom bila  oteta od nacista, koji su je pretvorili u tiskaru nekog svog nacionalističkog smeća. Tek 05. maja 1947. godine je Marxova rodna kuća vraćena legalnom vlasniku, dakle SPD-u, koji ju je pod imenom „Karl-Marx Haus“, s brojnim izložbenim prostorima i exponatima, stavio na raspolaganje zainteresiranoj publici. Godine 1968. postat će „Karl-Marx Haus“, pak, konačno sastavnim dijelom „Friedrich Ebert Stiftung“.

Interesantno je primjetiti da je pretposljednja velika pregradnja i restauracija bila zavšena točno na 100. obljetnicu smrti “svetog oca” Karla Marxa, dakle 14.marta 1983, nudeći uglavnom posjetiteljima iz Kine i rijetkim zapadnonjemačkim djačkim ekskurzijama na tri nivoa brojne exponate o Marxovom životu i djelu. [iroj njemačkoj javnosti u Zapadnoj Njemačkoj Karl Marx je, uzgred rečeno, ostao nepoznat do današnjih dana, za razliku od DDR-a, gdje je bio stiliziran u „heroja“ i „sveca“, kao i kod nas nekoć, uostalom, pa nije čudo da su „istočnjaci“ poslije „ponovnog ujedinjenja zemlje“ pa sve do danas  najbrojniji posjetitelji rodne Marxove kuće.

Pa, ipak, izuzev na filozofijskim katedrama na uglednim sveučilištima u Njemačkoj, u Z. Evropi, kao i uglednim sveučilištima u cijelom zapadnom  svijetu, Marxu se ne pridaje pažnja kakvu zaslužuje, posveti mu se tek tu i tamo par redaka i to  kao poraženom u usporedbi s „učenjima“ Smitha i Ricarda, primjerice, u njemačkim srednjoškolskim udžbenicima...


Ne kruži «bauk komunizma», moj Karlo, nego neoliberalizma

Ni SPD ne zna, u stvari, šta bi s Karlom M., izuzev da ga instrumentalizira uoči izbora, kada treba mobilizirati i  partijsku ljevicu i njene simpatizere, pri čemu to isto ili slično radi i nedavno formirana «Ljevica» (Die Linke), koja u svom programu barata s revolucijom i takvim budalaštinama, o tomu više na kraju u odjeljku «Izbor iz očaja».

No, vratimo se  svečanosti u Trieru, 09. juna 2005. godine, kada su u moju bilježnicu i zapisani utisci koji slijede.

Bilo je bučnije i nonšalantije nego inače. „Bauk prijevremenih saveznih izbora“ je, naime, upravo bio počeo kružiti Njemačkom, pa je tom geslu bila podvrgnuta i svečanost u Trieru.  Izbore će, de facto, SPD potom u jesen 2005. godine i izgubiti, ali je kasnija izborna računica nametnula «brak iz računa» SPD i Unije (CDU/CSU), tj. «veliku koaliciju» koja od tada i vlada u Berlinu. U Trieru se tog dana, pak, pjevalo i plesalo, nosile su se crvene marame, čula se “Internacionala“, podsjećalo se na slavne SPD-ove prvake kakvi su bili Ferdinande Lassale, Karl Kautzky, Rosa Luxembourg, Willy Brandt, kojima ovi aktualni nisu ni do koljena, a i smjenjuju se poslije Willy Brandta posljednjih godina takvom brzinom  da im se ni ime ne može zapamtiti ( Vogel, Scharping, Schroeder, Muentefering, Platzeck, Beck...). Ovom potonjem i aktualnom SPD-ovom prvaku Kurtu Becku se upravo ovih dana tako «drma stolica» da nije izvjesno hoće li dočekati ljeto na čelu SPD-a.

No, ostavimo se   toga, za našu priču je relevantnije što se tada prije tri godine u Trieru govorilo biranim riječima i o Marxu “analitičaru“, koji je „točnim pogledom opisao okolnosti”, ali i  o Marxu “političkom savjetodavcu”, koji „i danas posve sigurno ima što kazati ljudima”. Ima, nesumnjivo, i to upravo za to što ne kruži „bauk komunizma» Evropom i svijetom, kako je mislio Karlo M., nego neoliberalizma!  

O tomu je, zapravo, i promucao par riječi tadašnji predsjednik SPD-a Franz Muentefering, koji je u Marxovoj rodnoj kući i Marxovim jezikom kazao: „Novac upravlja svijetom – a time se socijaldemokrate ne mogu pomiriti“! I još je Muentefering, koji je u međuvremenu nestao s političke scene, kazao, kako je Karl Marx već prije 150 godina govorio o posljedicama „privredne globalizacije“, a da “mi danas imamo slične probleme pod drugim predznacima i na drugim socijalnim nivoima“.

I još je rekao dobri «Minte» kako je Karlov   udio u 150.godišnjoj povijesti radničkog pokreta u Evropi neprijeporan, i to baš u svemu onomu za što se radnički pokret izborio.  I to je točno, radnicima, ali i drugim borcima za slobodu  i nije nikada ništa poklonjeno od strane kapitalista...

Počivaj u miru Karlo, Tvoje vrijeme tek dolazi, zapisao sam tada u moju  novinarsku svesku, iako Tvojoj prvoj rečenici u “Manifestu...”  treba suštinska  redaktorska korekcija! Ne kruži danas „bauk komunizma» Evropom, moj Karlo, nego surova stvarnost neoliberalizma! Uostalom,  i o tomu si Ti kazao što se imalo tada  kazati u brilijantnim analizama tadašnjeg  neoimperijalizma ...


"MARX IS MUSS 2007"  

Podsjetit ćemo ovdje s razlogom i na krajem prošle godine održani marxističko- ljevičarski kongres u Berlinu pod nazivom «MARX IS MUSS 2007», o kojemu sam pisao na stranicama beogradskog «Danasa» i sarajevskog «Oslobodjenja». Tada sam kazao da je ovo bila, u biti, samo još jedna, i to  uspijela, PR-manifestacija časopisa za internacionalni socijalizam «Marx21», trockističke udruge koja se infiltrilala i u redove novosnovane «Ljevice», ili bijaše obratno, svejedno je. Pa, ipak, bilo je i zanimljivih momenata na ovom ljevičarsko-marxističkom happeningu, na kojem se nije samo svodila «bilanca uspiješnosti» novosonovane partije, nego su se slavili  i Marx i Lenjin, Rosa Luxemburg i Antonio Gramsci, promišljala nova revolucionarna strategija i taktika.

«Raspoloženje u zemlji za lijeve ideje nije odavno bilo tako dobro kao danas», čulo se na ovom kongresu, i to nije nikakvo pretjerivanje, iako bi – potpunosti radi -  trebalo dodati da je to raspoloženje nastalo iz očaja. Časopis «Marx21» se razumije, inače, kao marksistički glas unutar «nove ljevice» i organizirao je ovaj kongres da bi s njemačkom «Ljevicom» («Die Linke») prodiskutirao centralne izazove, naglasio je Michael Ferschke, jedan od suorganizatora kongresa „Marx is’ Muss". Peščanikovcima je, dakako, već jasno, ovdje se radi o poigravanju riječima, koje odvojeno i u slobodnijem prijevodu treba da znače «Marx je moranje», odnosno «zakon», što bi rekli mlađi ljudi, a spojene riječi nadaju «marxizam». S tim u svezi kažimo još jednom izrijekom, u Njemačkoj, i uopće na Zapadu, Marx i marxizam su predmet itekako ozbiljnog akademskog izučavanja, ne tretiraje se ideologom i ideologijom, niti su prezreni kao kod nas. Prezrene su, u stvari, s razlogom samo   bornirane verzije realizacije socijalističkih ideja u tzv. real-socijalizmu...

mladi marksisti Oko 300, uglavnom mladih delegata diskutirala su četiri kongresna dana u jednoj zgradi na Kreuzbergu, baš prekoputa «simbola kapitalizma» tj. Springerovog nebodera u Berlinu, o Marxu i njegovim analizama kapitalizma i neoliberalizma, o radničkom pokretu i o socijalizmu, o usponu i padu KP Njemačke u Weimarskoj republici, o šesdesetosmaškom pokretu, te još o koječemu. Povodom šeste obljetnice «11.09.» je jedna tribina bila posvećena i «ratu protivu terora» odnosno izazovima mirovnih pokreta, a druga - povodom 90. obljetnice oktobarske revolucije u Rusiji - «odnosu reforme i revolucije u 21. stoljeću». Podijeljeni u 30 workshopova učesnici su razgovarali ponajviše o Marxovim idejama i djelima, pa je tako jedna od «radionica» i bila naslovljena – «Zašto danas čitati Kapital?». Posljednjeg dana kongresa, razgovaralo se o «perspektivama društva s onustranukapitalizma».«Ljevica» je – po riječima glavnog urednika časopisa «Marx21» Stefana Bornosta – već mnogo toga postigla, bez nje se ne bi niti SPD niti «Zeleni» pokrenuli «ulijevo», samo mora nastaviti ovim putom. «Na ovom kongresu želimo prodiskutirati, pak, kako se pasivno odbijanje može preobratiti u aktivan otpor», poručio je Stefan Bornost, «a za to je potrebna prava analiza odnosa». A ona već postoji, po njegovom mišljenju, jer je Marxova analiza da «kapitalizam počiva na klasnim suprotnostima   – i 124 godine poslije njegove smrti – aktualnija nego ikada»! No, kako se suprotstaviti dominaciji kapitala, tko je subjekt reformi ili revolucije, nije moglo biti odgovoreno niti u Berlinu.

U svakom slučaju, propali modeli «državnog socijalizma» u bivšem DDR-u ili u bivšem SSSR-u nisu «prihvatljiv model za novu ljevicu», čulo se na ovom happeningu. Rješenje bi, pak, moglo biti u «emancipatorskom marksizmu», u idejama Marxa, ali i Lenjina, kojega se «nova ljevica» ne odriče, te Luxemburgove i Gramscija. Neophodno je otkriti iznova «tradicionalnu liniju socijalizma odozdo» i učiniti je plodnom za «ljevicu», poručili su mladi marxisti u Berlinu, ma šta to značilo. Odlučujuće pitanje u 21. stoljeću bi bilo – po njihovom mišljenju - kako može «nova ljevica» razvlastiti kapital i pobijediti reakcionarne i represivne dijelove državnog aparata? Ali to je pitanje starije i od Marxa i marxizma, pa bi najjednostavniji odgovor bio – «nikako», ali ostavimo mlade berlinske «revolucionare» da sanjaju. Biti mlad i «lijevo» je u svijetu i danas priličito normalna stvar, za razliku od nas...


Izbor iz očaja – «Ljevica»

Ništa posebno novo u svezi omladine, pa bila i marxistički orijentirana, ali istinski novo u SR Njemačkoj - nakon decenije vladavine neoliberalističkih ideja – je porasli interes za stare socijalističke ideje i ideale, pa neki već govore i o neo-socijalizmu.

U takvom se okruženju i SPD, najstarija socijaldemokratska partija na svijetu, u nedavno usvojenom, tek petom partijskom programu od osnutka SPD-a prije skoro 150 godina, naslovljenom jednostavno «Socijaldemokracija u 21. stoljeću», definirala «lijevom narodnom partijom» i explicite se izjasnila za «demokratski socijalizam». Taj je izraz, pak, bio cijelo desetljeće implicite prognan iz SPD-ovog vokabulara, te prepušten istočno-njemačkim komunistima (PDS), koji su se  - kako je već pomenuto - nedavno ujedinili s zapadnim socijaldemokratskim otpadnicima (WASG) u novu «Lijevu partiju» («Die Linke»).

Vremena se, dakle, mijenjaju. Od čuvenog Blair-Schroederovog reformskog «trećeg puta» malo je šta ostalo za ovovremenu socijaldemokratsku uporabu, a SPD se vratio korijenima, makar na riječima. Oficijelni povratak SPD ideji «lijeve, narodne partije» je, pak, najvećim dijelom odgovor na izazov «Ljevice», koja je, logički, radikalnija od SPD, ali i potrebe da se SPD razgraniči s partnerima u «velikoj koaliciji» ( CDU/CSU), na koje je počeo sličiti. No, odlučujući moment za ovaj «zaokret ulijevo» je bilo raspoloženje u najširim slojevima društva. 

U jednoj ovdašnjoj uglednoj studiji («Alensbach-Studie») se tvrdi, naime, da je neposredno poslije ujedinjenja Njemačke tek circa 30% Nijemaca smatralo da je «socijalizam dobra ideja, ali je bila loše izvedena», dok tako danas misli već 45%. I dok je 1990. godine ovoj tezi proturiječilo 50% njemačkih građana, danas joj proturječi svega 25%. I što je još važnije, dvije trećine Nijemaca smatraju danas da socijalizam i demokracija odgovaraju jedno drugom, a samo jedna trećina vidi i dalje između njih proturiječnost.

Autor «Alensbach-Studie» Thomas Peterson zaključuje: «Idealna slika socijalizma je iznenađujuće dobro preživjela kraj komunističkih diktatura».

Na svojevrsno skretanje SPD-a, ali i  nacije «ulijevo», kritički su reagirali i ovdašnji liberali (FDP) i kršćanski i socijalni demokrati (CDU i CSU), dok se «Ljevici» i «Zelenima» učinilo da se ovdje radi samo o SPD-ovom marketinškom triku.

Najortodoksnije je reagirala predsjednica CDU i kancelarka Angela Merkel, izjavivši za «ZDF»: «Ja sam o tomu mnogo razmišljala – idu li zajedno socijalizam i demokracija, i vjerujem, misleći logički to dvoje ne idu jedno s drugim»! Njemačka kancelarka se ne bi trebala toliko jediti, pogotovo što više od 80% Nijemaca želi politički biti u sredini ili lijevo, a samo jedna desetina desno, što je fantastičan rezultat njemačkog poslijeratnog demokratskog razvoja...

Trijumfalni pohod «Ljevice» je odista impresivan. Već na posljednjim saveznim izborima u jesen 2005. godine «Ljevica» je osvojila 8,7% glasova na izborima za Bundestag, a u ovom su momentu «ljevičari» su nazočni i u deset od 16 parlamenata njemačkih pokrajina. Pa, ipak, «Ljevica» nije još uvijek posve politička normalnost u zapadnom dijelu zemlje, kao što je to u Francuskoj ili Italiji, i, vjerojatno, neće to nikada ni biti, jer su ljudi u zapadnom dijelu zemlje decenijama plašeni strahom od marxizma i komunizma, strahom od Sovjeta i istočnonjemačkih komunista, još uvijek svjesni postojanja «Berlinskog zida», za kojim neki i žale, iako je sve to odavno isčezlo  u vidu mačkova repa. Doduše, ne i u potpunosti, ostaci svega ovoga su ostali u glavama i dušama armije PDS-ovih odnosno glasača «Ljevice» u bivšem DDR-u. A pored tih «nepotpuno transformiranih komunista» njemačka realnost  su i «novi komunisti» i zapadne «frustrirane socijaldemokrate»...

U svakom slučaju, uspijeh «Ljevice» u Njemačkoj na početku 21. stoljeća ima malo veze s Karlom Marxom i s marxizmom, pogotovu ne s  «znanstvenim socijalizmom», nego više s činjenicom da se «Ljevica» u neoliberalnom ambijentu uspijela predstaviti glasom «donjih slojeva» u njemačkom društvu.

U stvari, za «Ljevicu» rade sve «neoliberalne partije», kako nekadašnji «Brandtov unuk» i predsjednik SPD-a, a sada predsjednik «Ljevice» Oskar Lafonataine zove sve druge parlamentarne stranke u Njemačkoj - SPD, Uniju, to jest CDU/CSU, FDP i Zelene.

«Ljevica» je, i to je ono što se broji, za manje od godinu dana postala svenjemača politička snaga, zastupljena ne samo u svih pet pokrajina bivšeg DDR-a, i Berlinu koji je nekoć bio dijelom  i SR Njemačke i DDR-a, nego i u parlamentima  četiri čisto zapadnonjemačke pokrajine (Bremen, Hessen, Niedersachsen i Hamburg), de facto u svima u kojima su u međuvremenu bili izbori.

Za «Ljevicu», kako je već pomenuto,  radi ponajvećma činjenica  da  oko pet-šest milijuna ovdašnjih gubitnika globalizacije, onih koji i definitivno pripadaju tzv. donjem sloju  u Njemačkoj, sve teže žive, a njima se stalno pridružuju i do jučer dobrostojeći ljudi ako izgube posao, pa moraju da rade za bijednu nadnicu i na više mjesta kako bi se uopće održali na površini, da ne potonu. Sve druge priče «Ljevice» su ne samo pojednostavljivanje i demagogija, dakle bornirane, nego  i već ispričane, već  čuvene i viđene.

Marx nije njihova inspiracija, a ako i jeste, onda samo onaj površno razumljen iz «Komunisiičkog manifesta», svi drugi Marxovi rani i kasni radovi su prekomplicirani za «Ljevicu».

U jednu riječ, partije koja je ostala u 21. stoljeću  na vokabularu «Komunističkog manifesta», odrekao bi se i sam drug Karlo, kad bi mogao, jer se tim putom i ne može drugo do ponuditi površni i demagoški odgovor političkih demagoga  a la Lafontaine na ovovoremene komplicirane neoliberalne izazove.

Ali, suštinski problem nije u «Ljevici», nego  u tomu što niti SPD, partija koja se odrekla nasilne  revolucije prije pola stoljeće, u njenom  trećem po redu, čuvenom programu iz Bad Godesberga, ne zna kako i kuda dalje, o drugima da se i ne govori.

Bezizlaz, moj Karlo, bezizlaz...


Peščanik.net, 14.03.08.

 
 
< Prethodno   Sledeće >
VELIČINA SLOVA: A | A | A

Tekstovi Biljane Stojković