|
Kako se primiče drugi izborni krug sve smo bogatiji.
Neverovatna lična saznanja koja nam se poklanjaju preko medija dobijaju
razmere svojevrsne epidemije otkrića. Da verujemo u postojanje mentalne
oluje (kako su 1996. i 1997. državni mediji rastumačili pojam "brain
storming"), svakako bismo se zatvorili u kuću i isključili sve prozore
u svet. Ovako, samo gledamo i povremeno cokćemo. Coktanje, koje je svoj
teorijski vrhunac doživelo u vreme sofista, danas je u Srbiji postalo
moćno odbrambeno sredstvo zdravog razuma i mentalne higijene.
U
Danasu je 24. januara (strana 7) izašao čudan tekst - i reagovanje, i
odbrana, i napad, i tumačenje naše stvarnosti, ali, takođe i naše
budućnosti. Reč je o tekstu Gordane Božilović-Petrović, koja obaveštava
javnost da je zbog klevete podnela tužbe protiv Nataše Kandić i
novinarke Danasa Jasmine Čolak. Gospođa Gordana Božilović-Petrović, po
profesiji sudija, piše da je njena smena iz Veća za ratne zločine
"debakl demokratskog prava javnosti na istinu, trijumf oktroisanih
umova, nemoć i bes nečasnih". Iz ovog logičkog i jezičkog galamatijasa
prilično je jasno da je stanje u našem pravosuđu, i pravnoj nauci,
prilično složeno. Onaj ko se ovako izražava verovatno veoma teško može
nešto suvislo da izrazi. U zapletenom i nemuštom jeziku kojim u
poslednje vreme komuniciraju neki političari-pravnici i
pravnici-političari kao da sam jezik pokušava da pobegne i da se
sakrije od svake diskurzivne i jezičke analize. U sledećoj rečenici,
ova jezička mučenica objašnjava: "krivičnu tužbu podnela sam zbog
ličnog i profesionalnog dostojanstva i časti, suočena sa strahom
poslušnih od običnih, časnih ljudi koji rade svoj posao najbolje što
mogu, u trenutku kada se nacionalno dostojanstvo meri hrabrošću
pojedinca da se suprotstave poništavanju istine, integriteta i
teritorijalnog suvereniteta države". Pretpostavljam da to znači da se
ona (Gordana Božilović-Petrović) suočila sa strahom poslušnih, pošto je
ona običan časni čovek koji je radio najbolje što je mogao u trenutku
dok se... dalje ne mogu. Nije baš jasno kakve veze ima suprotstavljanje
poništavanja istine, integriteta i teritorijalnog suvereniteta države
sa smenom s mesta sudije. Razumeo bih da je ona bila poslata na rad u
Savet bezbednosti za račun Srbije pa je neko jadnu optužio da tamo nije
dala sve od sebe za odbranu Kosova. Ako je to u pitanju, neka je
Slobodan Samardžić odmah vrati u Njujork.
Pismo
sudijice iz Saveta bezbednosti ima, međutim, i svoju pravnu pouku
izraženu u jednoj izvanredno stilizovanoj rečenici kojoj bi zbog njenog
višeznačja zavideo i jedan Džejms Džojs. "Ne želeći bilo kakav
privilegovan status u pogledu javne kritike mog rada - to je valjda
jasno iz mog dosadašnjeg otpora poništavanju nezavisnosti sudijske
funkcije - moram da istaknem da se nadam da će u najskorije vreme u
našem društvu doći do promena koje će poštenim ljudima dati svaki
prioritet." To, sudijo! Nije bilo dovoljno što je istakla svoju čast i
nezavisnost, o otvorenosti i toleranciji da i ne govorimo, već je
najavila ono što znaju svi obični i časni ljudi: promene su na vidiku.
(Ovakav pretenciozni i logoreični stil srećemo, što je prilično
zanimljivo, i u čuvenom Legijinom pismu objavljenom uoči ubistva Zorana
Đinđića.) Time se sudija pridružila onim nezavisnim medijskim i
političkim analitičarima koji su ne samo najavili skore promene nego i
to da su upravo oni ti koji su ih, na vreme, tražili. Komentar
Slobodana Antonića objavljen istog dana u Politici, pod naslovom
"Zemljotres koji nije priznat", na jezički mnogo razumljiviji način
govori o promeni koja se već odigrala i koja će uskoro svima biti
očigledna. Antonić, kao i sudija Božilović-Petrović, govori o nekoj
vrsti "oktroisanih umova" kad govori o otporu promenama kod medija. Kao
politički analitičar Antonić ima potrebu da izrekne jednu dosta
ekscentričnu tvrdnju - da su sve stranke i političari bili protiv
Tomislava Nikolića i radikala. "Budimo iskreni - ceo sistem je bio
protiv Nikolića." Time on svakako ističe koliki su otpori i
konzervativnost srpskog društva prema izazovima promena koje se sada
nude. Ima u toj tvrdnji i čistog intelektualnog egzibicionizma -
podsetimo se samo koliko su Mrkonjić, Velja Ilić i Čedomir Jovanović
napadali Tomu Nikolića, a hvalili Borisa Tadića. Ja to nisam primetio.
A vi?
Ovaj san o promenama koji se nudi naizgled
spontano, nesumnjivo je deo nove srpske političke misli koja zastupa
tezu da je podela na tzv. demokratske (sistemske) i nedemokratkse
(antisistemske) političke strane nešto krajnje nedemokratsko. U
demokratiji, navodno, ne postoje ekstremističke i nedemokratske strane
i stranke. Činom registracije i učešćem na izborima svaka stranka
postaje demokratska. Pri tome se koriste primeri Francuske i Nemačke,
zemalja u kojima nema nikakve podele između stranaka. Pravno je to
tačno, ali politički nema nikakve veze sa realnim životom. Izolacija i
kritika Le Pena bila je, recimo, kad je reč o francuskim medijima, o
intelektualcima da i ne govorim, mnogo veća i ozbiljnija nego što je to
bio slučaj s Tomislavom Nikolićem u srpskim medijima.
U
istinski demokratskim zemljama promene se, naime, ne mogu očekivati od
strane stranaka koje zastupaju ekstremne političke stavove. U
Francuskoj i Nemačkoj, Le Penova stranka i nemačka ultradesnica svakako
učestvuju u političkom životu, ali nisu ni izdaleka tako masovni i
uticajni kao što je to SRS u Srbiji. Kada je Le Pen ušao u drugi krug
predsedničkih izbora, bio je to signal koji je udružio demokratske
stranke levice, centra i desnice da glasaju protiv njega u odbrani
demokratije u Francuskoj.
Onaj ko smatra da su
svake promene - pa i promene u pravcu nazadovanja, izolacije i straha
same po sebi dobre, taj je ili bolesni cinik ili proračunati trgovac
koji za svaki slučaj priprema teren za sopstvenu promociju i buduće
privilegije. U slučaju smenjenog sudije koji se nada skorim promenama
koje će mu doneti prioritet, i Politikinog komentatora koji upozorava
srpsku javnost da je nesposobna da shvati da su se promene već odigrale
- reč je o najavama koje nikoga ne mogu da ostave hladnim. I čini se,
najzad, da coktanje više nije dovoljno.
Danas, 30.01.08.
Povezani članci:
- Blow Up
Gosti: istoričarke Dubravka Stojanović i Olga
Manojlović-Pintar, politikolog Nenad Dimitrijević, profesor Žarko
Puhovski, Nataša Kandić iz Fonda za humanitarno pravo, novinar
Dimitrije Boarov, narodni poslanik Nenad Prokić.
Domaćice: Svetlana Lukić, Svetlana Vuković
- Eron
Gosti: stručnjak za marketing Nadežda Milenković, profesorka Srbijanka Turajlić, dramski pisac Biljana Srbljanović, pisac Marko Vidojković, Nataša Kandić iz Fonda za humanitarno pravo, Hisni Beriša, predsednik Udruženja porodica ubijenih i nestalih u Suvoj reci
Domaćice: Svetlana Lukić, Svetlana Vuković
- Frenki se vraća kući
Gosti: profesor Ljubiša Rajić, Nataša Kandić iz Fonda za humanitarno pravo, vajar Mrđan Bajić, vladika Atanasije Jeftić
Domaćice: Svetlana Lukić, Svetlana Vuković
- Naše i vaše žrtve
Negativne reakcije nakon Zamirzinovog objavljivanja priopćenja nekoliko srpskih organizacija za zaštitu ljudskih prava u povodu trinaestgodišnjice akcije «Oluja» ponovo su pokrenule stara pitanja stradanja «naših» i «njihovih»
- Nacionalizam nemoguće države
Osnovno pitanje za moju analizu glasi: zašto Miloševićeva nacionalistička matrica nije promenjena posle 5. oktobra 2000; odnosno, zašto su pokušaji da se ona promeni brutalno osujećeni. Teza koju ću pokušati da branim je: srpski nacionalizam - kao okamenjena nacionalistička kultura - može se kombinovati sa izbornom, to jest parlamentarnom demokratijom, tržištem i socijalnom pravednošću, ali je, po mom mišljenju, neusaglasiv sa liberalnim vrednostima moderne ustavno-pravne države.
|