|
U retkim situacijama, postoje i ona prava, lepa hapšenja, od kojih vam prosto naviru suze na oči.
Hapšenje predstavlja oduzimanje slobode fizičkom licu i to uglavnom
protiv njegove volje. Hapšenje može da se sprovede privatno (neko nekom
duguje pare, biva strpan u gepek i odvežen na nepoznatu lokaciju, gde
će mu ili pare biti iznuđene ili probušena rupa u glavi) i službeno
(dođu panduri i uhapse vas). Problem kod službenog hapšenja u
Srbiji je taj što je i ono na neki način privatno. Glavna strategija
naše policije je sledeća: preko lica od poverenja prodaj drugom licu
marihuanu, onda uhapsi to lice i pribavi državi preko potrebnih od 30
do 100 hiljada dinara novčane kazne, za popunjavanje rupica u budžetu.
Ovakva hapšenja su sjajan dodatni izvor prihoda nevaljaloj državi,
pritom legalan, a tu je naravno i onaj slađi momenat, a to je
pribavljanje i puštanje u promet supstanci zbog kojih ćete kasnije
nekog uhapsiti, a parice idu samo vama i vašim pajtosima. Dovoljno je
da pokojnog Duću i Kuma pitate s kim su napravili dil da godinama
slobodno, naširoko i opušteno valjaju heroin beogradskim i drugim
klincima, a zatim pitajte klince u kraju koliko danas košta heroin, a
kad čujete odgovor pitajte sebe zašto je iz godine u godinu sve
jeftiniji.
Osim hapšenja onih kojima prethodno prodaš gudru
postoje i takozvana "lažna" hapšenja, a to je kada se krupne ribe hapse
zbog "švercovanja u troli", uz snimanje kamerama javnog medijskog
evropsko-srpsko-deesesovskog servisa, a zatim puštaju na zadnja vrata
policijske stanice (bez prisustva kamera). Bitno je hapsiti, a osuditi
već i nije toliko bitno, jer je hapšenje zapravo bilo samo medijsko
zamajavanje padanju na glupe fore sklonog naroda. Pred kamerama se
hapse, a na zadnja vrata puštaju i nestašni dečaci bliski vlasti u vidu
recimo neonacista, zaduženih da tu i tamo zamute medijske vode, ako se
tamo negde nešto bitno prodaje (fabrika, put, javno preduzeće). Postoje
i prava hapšenja krupnih riba, koja se najčešće sprovode kad vas
partner u zločinu ispali ili postane previše alav, a vi pošaljete svoje
pandure na njega.
Međutim, u retkim situacijama, kad vas neko
moćan (Evropska Unija, SAD ili Interpol) stegne za testise, postoje i
ona prava, lepa hapšenja, od kojih vam prosto naviru suze na oči. Kao,
na primer, hapšenje Slobodana Miloševića. Ma, da je moglo da ga se
uhapsi i sto puta, svih sto puta bih plakao od sreće, naročito kad se
setim šta su njegovi panduri (i to isti ti, eh, šta ti je život) radili
nama. Od svakog poštenog navijača tako dugo čekano hapšenje Džaje i
Cveleta (uz zumiranje zatezanja čeličnih državnih lisica oko njihovih
nežnih zglobova) ostavilo je neočekivano gorak ukus u ustima, jer će se
svaki pošteni navijač (kog god kluba) zapitati kad ćemo da vidimo
close-up lisica na Zekinim i Bjekinim rukama. A ne bi bilo loše i da
policija malo zašara i po beogradskim blokovima, pa da pohapsi i vođe
navijača, koje su ovde (jao, sad ćete svi da se začudite) u stvari vođe
maloletnih bandi koje "valjaju i obijaju po kraju". Pa onda zaobilaznim
putem opet dođemo do gudre, jer i ptičice na grani znaju da je
"fudbalsko-državna mafija" glavna za valjanje kokaina, pa onda malo da
zaševrdamo sa one strane sporta, pa da zamislimo lisice na ručicama
Miškovića, Mitrovića, Beka, Radulovića, Karića i ostalih tajkuna i
lopuža (kojima se ovom prilikom izvinjavam što ih nisam pomenuo, nema
mesta), pa onda malo da zaševrdamo na biznis koji se zove crkva, pa da
zamislimo lisice na vragolastim ručicama vladike Pahomija, pa da
skoknemo do biznisa koji se zove politika i lisica koje već godinama
sanjamo na rukama Milovana Bojića, Ivana Markovića, Gorana Matića,
pokojnog Mirka Marjanovića, pa onda da proberemo malo i po DOS-u, pa
onda da proberemo malo i po ovoj vladi, pa na kraju stignemo i do
premijera i do zaključka da bi policija na kraju u stvari trebalo da
uhapsi samu sebe, koliko je ovo društvo ogrezlo u ljagu i zlo i dno. Ipak se više isplati hapsiti klince zbog džointa.
(tekst koji Politika nije htela da mi objavi)
Blog B92, 11.02.08.
Povezani članci:
- Anatomija obmane
Bez obzira na ishod sage o Mladiću, premijer je, istekom obećanog roka,
uhvaćen u ozbiljnoj, verovatno smišljenoj prevari. Nipodaštavanjem
međunarodnih institucija i pravde premijer je sebe i zvaničnu Srbiju
vratio u njen nekadašnji status odmetnika koji zaslužuje sva sredstva
pritiska i odmazde. Premijer je podvukao i lični odnos prema najvećem
masovnom ubici u posleratnoj Evropi. Podržavši, time, granatiranje
Sarajeva i genocid u Srebrenici, ponovio je svoju viziju Srbije kao
deponije svake vrste otpada, i kulturnog, i verskog i ljudskog. U
takvom kontekstu, budućnost evropskih integracija najmanje je važna.
- Banalizacija zločina
Čemu smo proteklih dana, povodom »misterioznog hapšenja« lidera bosanskih Srba Radovana Karadžića, prisustvovali: dobro režiranoj predstavi za uveseljavanje naroda ili...
- Dolazi mart
Kada se svojevremeno spremao miting na Ušću, bila sam gimnazijalka, u školi je tim povodom bila proglašena radna subota i učenici organizovano privodjeni da slušaju Miloševićev govor, onaj koji je najavio smrt mnogih od njih. Mene roditelji na Ušće nisu pustili, delom zbog toga što su od početka Miloševića smatrali opasnim čovekom željnim vlasti, ipak više zato što su smatrali da na političkom mitingu deci nije mesto.
- Drugi život Stojana Ž.
Tako se i Župljanin našao u paklu, ali kao Belzebubovo službeno lice, kao onaj koji je tu da pomori što više duša. Bio je to njegov izbor, i ništa ga ne može oprati od njega: ova se vrsta dželata ne postaje slučajno, nepažnjom i iz trenutne zablude. Za nešto takvo moraš ozbiljno i temeljito raskrstiti sa ama baš svime što si do tada bio, mislio, osećao i znao. Tada stupaš na Drugu Stranu, i odande nema povratka – nema ga tvojim žrtvama, ali bogme ni tebi.
- Hag kad mu vreme nije
Za dva dana dve »bombe«. Jedna u Požarevcu, oslobađajućom presudom Marku Miloševiću za prebijanje otporaša, podgrejala je sumnje da čuveni Slobin »neimar« Mrkonjić baš i nije lupao gluposti kada je vladu sa DS-om uslovljavao prekidom progona članova Miloševićeve porodice. Druga u Pančevu, hapšenjem haškog begunca Stojana Župljanina, posle duge, preduge pauze, vratila je hašku priču u sam centar stranačkih pregovora o formiranju »proevropske« vlade.
|