| Predlog za proširenje optužnice, juli 2005. |
|
|
| 11.07.2007. | |
|
OKRUŽNOM JAVNOM TUŽILAŠTVU
SPECIJALNOM TUŽILAŠTVU
B e o g r a d
Predlog zastupnika oštećene RUŽICE DJINJDIĆ, advokata Srđe
Popovića, za proširivanje optužnice KTs. br. 2/03 od 21. avgusta
2003. god. protiv okr. MILORADA ULEMEKA pred Posebnim
odeljenjem Okružnog suda u Beogradu k.p.br.5/03
Na osnovu dokaza izvedenih na glavnom pretresu u gornjem predmetu
(član 342, st. 1 ZKP) stekli su se uslovi za proširenje optužnice u
odnosu na okrivljenog Milorada ULEMEKA optužbom za krivično delo
oružane pobune iz člana 124, stav 2 Osnovnog Krivičnog zakona, kažnjivo
po članu 139, stav 1 Osnovnog krivičnog zakona.
Već u obrazloženju optužnice KTs br 2/03 od 21.avgusta 2003. godine (v.str. 32.)
opisuje se činjenično stanje iz koga bi proizilazilo postojanje
krivičnog dela oružane pobune u odnosu na okr. ULEMEKA, iako mu se to
delo ne stavlja na teret. Naime, na citiranom mestu u obrazloženju
tvrdi se:
1. da se “u toj piramidi (kriminalne organizacije - prim. S.P.) na čelu stajali okr. Luković-Legija i Dušan Spasojević”;
2. da je “cela ta organizacija bila koncipirana tako da...svoju aktivnost usmeri u pravcu osvajanja vlasti”;
3. da je “u realizaciju toga plana... uključena JSO kao oružana
formacija koja je dobro utrenirana i poslušna u odnosu na
Lukovića-Legiju”;
4. da je “prvi test tih ambicija bila pobuna JSOa koja je imala
političku pozadinu kroz svoje zahteve za smenu ministra policije i
drugih lica”; i
5. konačno, da su “dometi pobune...ohrabrili Spasojevića i Legiju
da osnovnu ideju – osvajanje vlasti forsiraju, ali sada na drugi način
i drugim sredstvima.”
Međutim, tek dokazima izvedenim na glavnom pretresu sa svom
potrebnom izvesnošću su dokazane sve one činjenice koje konstituišu
biće krivičnog dela oružane pobune iz člana 124, st.2 OKZ, i kojima se
utvrđuje odgovornost okr. ULEMEKA za to delo.
Tu, pre svega, mislimo na iskaze svedoka Rodoljuba MILOVIĆA,
Zorana JANJUŠEVIĆA, Gorana PETROVIĆA, Vladimira POPOVIĆA, Čedomira
JOVANOVIĆA I Zorana MIJATOVIĆA, koji su prvi put saslušani tek na
glavnom pretresu, ali i na delimično priznanje samog okrivljenog
ULEMEKA, koji je, budući u bekstvu tokom istrage, takođe prvi put
saslušan tek na glavnom pretresu. (Naravno, ovi iskazi moraju se
posmatrati u povezanosti sa drugim iskazima, kao što je iskaz svedoka
saradnika Zorana VUKOJEVIĆA i iskaz okr.Saše PEJAKOVIĆA, koji su
ispitani i u istrazi i na glavnom pretresu.)
Dakle, s obzirom na dosadašnji tok dokaznog postupka stekli su se
uslovi za prošitenje optužnice protiv okrivljenog ULEMEKA optužbom da
je:
početkom novembra 2001. godine kao bivši dugogodišnji komandant
Jedinice za specijalne operacije nad kojom je i nakon prestanka
funkcije zadržao faktičku kontrolu, u dogovoru sa pok. Dušanom
SPASOJEVIĆEM organizovao i bio kolovođa akcije Jedinice za specijalne
operacije upravljene na ugrožavanje ustavnog uređenja i bezbednosti
SRJ, u kojoj je ta Jedinica izrikom otkazala poslušnost svojim
starešinama, samovoljno povukla sve pripadnike jedinice u kasarnu u
Kuli, isključila sve telefonske veze kasarne sa neposrednim starešinama
i spoljnim svetom, povukla svoje pripadnike iz obezbeđenja zaštićenih
ličnosti, povukla svoje pripadnike iz obezbeđenja aerodroma Beograd,
pod punim naoružanjem i uz upotrebu borbenih vozila svojevoljno
zaposela deo autoputa kod centra “Sava” u Beogradu, i uz pretnju
upotrebe sile ispostavila zahtev Narodnoj skupštini da donese Zakon o
saradnji s Haškim tribunalom i zahtev da se smeni član vlade ministar
unutrašnjih poslova, kao i načelnik državne bezbednosti i njegov
zamenik sa ciljem da stave Službu državne bezbednosti pod svoju
kontrolu i time onemoguće ispunjenje zakonom određenih zadataka Službe,
što je sve imalo za posledicu ugrožavanje ustavnog uređenja i
bezbednosti, čime je izvršio krivično delo iz člana 124, stav 2
Osnovnog krivičnog zakona kažnjivo po članu 139, stav 1 Osnovnog
krivičnog zakona.
O b r a z l o ž e n j e:
Činjenični navodi i pravna kvalifikacija dela proizilaze iz sledećih dokaza:
1. Otkazivanje poslušnosti, prekid komunikacije, napuštanje zadataka
“Pobuna počinje u novembru 2001. godine ...Komandant JSO, po
naređenju Lukovića (odnosno okr. Ulemeka - prim. S.P.) koji i dalje
vrši funkciju komandant ove jedinice iz senke, poziva svoje pripadnike
da napuste svoje radne obaveze i povuku se u kasarnu, uključujući čak i
članove jedinice koji su radili na neposrednom obezbeđenju određenih
ličnosti. Blokirali su neke saobraćajnice u Kuli i autoput kod Centra
Sava.”
(Izveštaj Komisije Vlade Republike Srbije DT 72 Broj 00-002/2003/86 od 13.avgusta 2003. godine, str. 24)
“...svi su oni...zvani u Kulu, mobilnim telefonima, na hitan
sastanak, onda su im, to sam kasnije saznao, oduzimani mobilni telefoni
i oružje, oni su tamo stavljani u neke prostorije i iza toga su se
morali saglasiti sa onim što je grupa ljudi koja je to organizovala, da
prihvate, da stanu iza tih zahteva koji su tamo formulisani”
(Transkript iskaza svedoka Zorana MIJATOVIĆA na glavnom pretresu 28. decembra 2004. godine, str.8)
“Nakon toga u moju kancelariju, a kasnije sam saznao i u
kancelariju ministra Mihajlovića koji je tada bio na nekom službenom
putu, je stigao faks u kome otprilike piše, Jedinica za specijalne
operacije je, kao što Vam je već poznato uradila jedan sraman čin,
izdajnički i tako neke gluposti i da zbog toga otkazuje dalju
poslušnost načelniku resora tj. meni i ministru unutrašnjih poslova,
Dušanu Mihajloviću. Nakon toga ja sam pokušao da stupim ponovo u
kontakt sa njima, međutim, već tada oni su, ne znam po čijem naređenju,
pretpostavljam po naređenju onih koji su sve to organizovali, prekinuli
sve veze, kako da kažem, sa spoljnim svetom, znači više se niko nije
javljao na telefone u Kuli, ni specijale, ni obične telefone. Kasnije
smo saznali da su svim tim pripadnicima Jedinice pokupili mobilne
telefone i sve druge telefone zaključali.”
(Transkript iskaza svedoka Gorana PETROVIĆA na glavnom pretresu 18. maja 2005. godine, str. 27)
“Maričić (je) još jednom pokušao da stupi u vezu sa načelnikom
službe ...Načelnik službe ga je odmah odbio i rekao mu sa kojim je on
pravom isključio sve veze u centru u Kuli i naredio mu je da odmah dođe
u centralu službe u Beogradu...na šta je imao tu kraću prepirku sa
načelnikom službe i uglavnom tadašnji komandant (to) nije hteo...”
“Jedno dva sata posle toga pred kapiju centra je stigao tadašnji
zamenik Mijatović i sa njim je u kolima bio tadašnji načelnik Sedme
uprave Milorad Bracanović. Oni su hteli pošto poto da uđu u sedište
jedinice...komandant nije hteo da ih primi, već im je odneo sastavljen
na papiru zahtev od strane Komande...Mijatović je uzeo onaj papir i
bukavlno ga bacio komandantu...i rekao mu je, vi nemate nikakvih prava
za nikakve zahteve, ili odmah smirite ovu situaciju, ili ćemo drugačije
da razgovaramo. Komandant Maričić...je tu ušao u verbalnu prepirku sa
zamenikom i taj se sastanak završio, ako mogu da kažem katastrofalno.”
(Transkript iskaza okr. ULEMEKA na glavnom pretresu 14. juna 2004. godine, str.28) -
“Tu negde oko pola jedan, kad je ta blokada bila napravljena, opet
je došao zamenik Mijatović...Tadašnji komandant Jedinice mu je
rekao...da uopšte ne želi da razmatra i komentariše predloge Mijatovića
koji je opet tu hteo nekako da to izgladi...”
(Transkript iskaza okr. ULEMEKA na glavnom pretresu 14. juna 2004. godine, str.33-34) -
“Zašto sam ja otišao? Jedinica je odbila da primi Gorana Petrovića”
(Transkript iskaza svedoka Zorana MIJATOVIĆA na glavnom pretresu 28.decembra 2004. godine, str. 31)
2. Zahtevi, pretnja upotrebom sile
“Zahtevi koje je Jedinica istakla bili su...da se donese zakon o
saradnji sa Hagom, što je čisto politička stvar, odnosno stvar
zakonodavca, Narodne skupštine, nije, najmanje je stvar policije da se
time bavi i da o tome brine. Drugi zahtev je takođe bio...čisto
politički, jer je bio vezan za smenu ministra odnosno moju ostavku i
smenu načelnika i zamenika načelnika Službe državne bezbednosti...”
(str. 19)
“...zvanična politika Vlade kojoj sam pripadao bila (je) potpuno
drugačija od tih zahteva koje je Jedinica postavila. Znači, ta Vlada se
zalagala za potpunu saradnju sa Haškim tribunalom...a ne da zakon i
nemanje zakona bude izgovor za nesaradnju sa Hagom, jer vraćajući se u
Ujedinjene nacije mi smo prihvatili obaveze koje to članstvo nosi, a te
obaveze, u njih spada i Haški tribunal i ima mnogo osnova da se pravila
Haškog tribunala i direktno primenjuju, odnosno da ih naši pravosudni
organi direktno primenjuju.”
“Bili smo svedoci da je vršen veliki pritisak na druge pripadnike policije...da se pridruže pobuni, da daju podršku pobuni.”
“Međutim, istovremeno smo bili svesni realnosti da u tom trenutku
policija Srbije nije raspolagala nijednom drugom oružanom formacijom
kojom bi mogla da se suprotstavi Crvenim beretkama, odnosno koja bi
mogla da ih razoruža ili da sprovede neku odluku ministra i načelnika
Službe bezbednosti o rasformiranju te jedinice”. (str.20)
“... bilo je potpuno jasno da ako želimo da izbegnemo neku dalju
konfrontaciju i nesreću u zemlji da se neki kompromis mora
napraviti...da izbegnemo eventualno neko krvoproliće koje je visilo u
vazduhu jer je ta agonija sa pobunom Jedinice predugo trajala i
praktično ugrožavala je sve ono što je ta Vlada kojoj sam pripadao
postigla i što je planirala da uradi na planu reformi u ovoj zemlji.”
(str.22)
“Za mene je to bila oružana pobuna. Ona je tako kvalifikovana i od
strane rukovodstva Službe državne bezbednosti. Bila je kvalifikovana od
mene kao ministra, bila kvalifikovana i od Vlade u tim prvim
saopštenjima i ona je imala sve elemente toga, jer ako neko kome je
država dala oružje da bi radio svoj posao po zakonu i pravilu službe,
izađe mimo zakona, mimo pravila službe, sa oružjem, pod punim
naoružanjem i dođe u centar Beograda i istakne političke zahteve, šta
je to ako nije oružana pobuna. Posle je ta formulacija...praktično
preformulisana i prihvaćena u okviru tog kako sam rekao trulog
kompromisa ali jedino mogućeg u tom trenutku...”
(Transkript iskaza svedoka Dušana MIHAJLOVIĆA na glavnom pretresu 15.marta 2005. godine, str. 42)
“Dušan je u toj situaciji, znači u situaciji u kojoj je otvoreno
pomenuta mogućnost oružanog sukoba, odlučio da podnese ostavku...”
(Transkript iskaza svedoka Čedomira JOVANOVIĆA na glavnom pretresu 11. aprila 2005. godine, str.14)
“...u novembru mesecu (u pobuni – prim.S.P.) je definisana i naša
i njihova sudbina. Oni su odlučili da unište nas, mi smo odlučili da
uništimo njih.”
“11. marta 2003. godine jedino pitanje koje se postavlja je gde se
nalaze osobe koje će biti uhapšene i optužene za najteže zločine. Znači
samo to je pitanje. Više ništa drugo nije pitanje...10. marta je svedok
saradnik dao svoju izjavu i tom izjavom ispunjene su se neophodne
pretpostavke da se u skladu sa zakonom o borbi protiv organizovanog
kriminala procesuira i Zemunski klan i Milorad Ulemek”
“I da se naravno...raspusti Jedinica za specijalne operacije jer
je 17. marta bilo planirano konstituisanje saveta ministara Državne
zajednice u kojem je Demokratska stranka preuzimala po planu
Ministarstvo odbrane, što je za nas bilo izuzetno važno, jer je
Ministarstvo odbrane sa svim svojim kapacitetima bila ona vrsta
garancije kojom smo mi mogli da odgovorimo na diktat sile”.
(Transkript iskaza svedoka Čedomira JOVANOVIĆA na glavnom pretresu 11.aprila 2005. god., str 70)
3. Instrumentalizacija Službe državne bezbednosti
“Motivi su bili da smene ovu vlast. Oni su postigli svoj cilj. Znači, jednostavno vlast im ništa nije mogla”
“Postavili su Bracanovića...On je faktički bio glavni čovek tamo.
Dobili su čitavu kontrolu u toj službi (u BIA – prim S.P.)...uglavnom
tu su njih interesovale mere prisluškivanja. Oni su prisluškivali
svakog koga su trebali i šta im je trebalo...Znam, jedne prilike Dušan
je pričao, znači to se radilo, ne znam kako se to zove, to je Savet za
bezbednost, ne znam kako se to zove. To je bilo na Institutu za
bezbednost. I valjda u tom trenutku na tom sastanku Žarko Korać je
predlagao nešto da se oni pohapse. Ali ovi su bili protiv toga. Tako
znam da je to Dušan komentarisao. Znali su sve njihove razgovore, šta
su pričali, šta su planirali”
(Transkript iskaza svedoka saradnika Zorana VUKOJEVIĆA na glavnom pretresu 13.aprila 2004. godine, str.58)
“Taj kompromis se vezivao...za ispunjenje želje Ulemeka... za
imenovanje Andrije Savića i Milorada Bracanovića za...naslednike
Petrovića i Mijatovića...u trenutku u kome smo doneli tu odluku mi
smo... Resor državne bezbednosti definisali kao instituciju u koju ne
možemo imati nikakvo poverenje čak ni ono elementarno osnovno.”
(Transkript iskaza svedoka Čedomira JOVANOVIĆA na glavnom pretresu 11.aprila 2005. godine, str. 12)
“Rekao sam da je posle pobune Crvenih beretki kao poslednjeg čina
tog sinhronizovanog i organizovanog i orkestriranog zajedničkog
rušenja, pokušaja i na kraju uspeha rušenja službe državne
bezbednosti...”
(Transkript iskaza svedoka Vladimira POPOVIĆA na glavnom pretresu 13. aprila 2005. godine, str.60)
“Te dve ostavke (ministra Mihajlovića i načelnika Petrovića –
Prim. S.P.) su tražene...zbog njihove uloge koja se vezivala za
rasvetljavanje zločina iz prošlosti, zločina koje smo mi nasledili iz
režima Slobodana Miloševića i zločina koje je u svom govoru pred
Parlamentom, kada je promovisao politiku Vlade posebno apostrofirao
predsednik Vlade. Tada je naime Zoran Đinđić rekao da Srbija neće biti
normalno društvo bez jasnih odgovora na tragična pitanja
nestanka Ivana Stambolića, tragediju Slavka Ćuruvije i naravno atentate u Budvi, na Ibarskoj magistrali.”
(Transkript iskaza svedoka Čedomira JOVANOVIĆA na glavnom pretresu 11. aprila 2005. godine, str.6)
4. Uloga opt. ULEMEKA kao organizatora i kolovođe pobune
“Kad sam došao u Kulu, tamo ispred centra je bio opšti haos. Tu je
bilo ne znam koliko stotina novinara, kamere, svi su pokušavali da uđu
i mi smo razmatrali da ako ovaj neki potez ne dovede do nekih kako da
kažem rezultata, da onda treba debelo razmisliti da li protest da se
nastavi ili da se protest prekine.”
(Transkript iskaza okr. ULEMEKA na glavnom pretresu 14. juna 2004. godine, str.34)
“Dok sam radio kod Spasojevića u obezbeđenju, Legija je jednom
naredio da treba da idemo u Jedinicu u Kulu...Nakon što smo stigli u
sedište JSO u Kuli, Legija je pozvao sve nas iz obezbeđenja, a bilo nas
je 10-ak. Odmah je otpustio dvojicu-trojicu... koji nisu bili članovi
JSO. Nama ostalim je saopštio da smo od ovog trenutka, ne mogu da se
setim koji je izraz upotrebio da li u pobuni ili u protestu, te da ko
ne želi da učestvuje, može da vrati pištolj i službenu legitimaciju i
da ide. Niko nije smeo da se usprotivi. Ne znam da li je Legija tada
rekao razlog za pobunu.”
“Moje je mišljenje da je Legija komandovao ovom jedinicom sve do sada dokle nije rasformirana”.
(Zapisnik o ispitivanju okrivljenog Saše PEJAKOVIĆA, kod Istražnog sudije, 23. maja 2003.godine)
Predsednik veća: Da li ste izjavili da je tada, u vreme
protesta, okrivljeni Milorad Ulemek Luković rekao članovima i
pripadnicima Jedinice i da ste vi bili tu prisutni, da je Jedinica u
protestu i pobuni, niste se jasno izrazili, i da ko neće da učestvuje u
njoj, da preda značku i službeni pištolj, i da to niko nije smeo da
uradi?
Opt. Saša Pejaković: Jeste, ali to su izjavili mnogi ljudi moćniji od mene da nisu smeli ništa da urade protiv njih.
(Transkript iskaza okr. Saše PEJAKOVIĆA na glavnom pretresu 19. februara 2004. god., str.18)
“Legija je bio u tom vremenu u Kuli i rukovodio je pobunom.”
(Transkript iskaza svedoka saradnika Zorana VUKOJEVIĆA na glavnom pretresu 13.aprila 2004.godine, str.57).
“U toku ove pobune, kao što sam rekao, glavni stvarni komandant je
bio Legija. On je svim tim rukovodio, iako, formalno nije bio komandant
JSO, već Gumar”.
(Zapisnik o ispitivanju okrivljenog Saše PEJAKOVIĆA kod Istražnog sudije 23.maja 2003.godinre, str.8)
“Celu noć sam razgovarao sa Ulemekom u kantini, oficirskoj kaniti
JSO... Nakon višečasovnih razgovora napravljena je neka vrsta dogovora
da se u Kulu pozove Dušan Mihajlović...”
(Transkript iskaza svedoka Čedomira JOVANOVIĆA na glavnom pretresu 11.aprila 2005. godine, str.13)
“Milorad Ulemek je bio od prvog do poslednjeg trenutka komandant
Jedinice za specijalne operacije. Da nije možda to bio Maričić koji se
plašio njegove senke.”
(Transkript iskaza svedoka Čedomira JOVANOVIĆA na glavnom pretresu 11. aprila 2005. godine, str.19)
“Došao sam u Ministarstvo (unutrašnjih poslova – prim S.P.) Odveli
su me direktno u kancelariju kod ministra...Tu su sedeli i Lukić i
profesor Andrija Savić...Mi smo se tu dogovorili da Jedinica bude
izmeštena iz Resora državne bezbednosti, da se stavi pod direktnu
komandu Vlade Republike Srbije, s tim što bi operativne ingerencije,
znači nad Jedinicom imao načelnik Resora general Lukić i ministar
Mihajlović...”
(Transkript iskaza okr. ULEMEKA na glavnom pretresu 14. juna 2004. god., str. 37)
“Novembra 2001. godine, na dan kada su generali Tomić i Pavković
službeno otputovali u Moskvu, a tokom pobune Crvenih beretki, kod
generala Tomića su došli Mikelić i Legija. Legija je imao podatke da će
doći do sukoba između JSO i “Kobri” a pošto je mislio da su “Kobre”
potčinjene Upravi bezbednosti Generalštaba tražio je Tomićevo mišljenje
u vezi sa ovim. Tomić mu je dao garanciju da se vojska neće mešati”.
(Dopis Uprave vojne službe bezbednosti Str. Pov. Br 1-31 od
22.juna 2003. godine Upravi za borbu protiv organizovanog kriminala)
“Prilikom same pobune i tih događanja oko pobune, prateći te
razgovore koje su imali predstavnici Jedinice sa okruženjem, shvatili
smo, bar ja, po prvi put sam shvatio, da veliki uticaj na komandu te
Jedinice imaju...ne samo gospodin Luković, nego i ovi koje spominjemo,
Dušan Spasojević, Ljubiša Buha Čume i otprilike ta ekpipa, jer se oni
direktno pojavljuju u organizaciji i podršci te pobune.”
(Transkript iskaza svedoka Dušana MIHAJLOVIĆA na glavnom pretresu 15.marta 2005. godine, str. 40)
“Ono što je meni danas jasno i što je nama bilo jasno već u toku
same pobune, zapravo jeste činjenica da se vrh Jedinice za specijalne
operacije potpuno podredio neformalnom uticaju bivšeg komandanta
Milorada Ulemeka i da je istovremeno vrh Jedinice za specijalne
operacije u tom trenutku bio u velikoj meri povezan sa šefom Zamunskog
klana Dušanom Spasojevićem, čovekom koji je praktično koordinirao tu
akciju i veoma često bio prisutan i u samoj Kuli u
centru Jedinice za specijalne operacije.”
(Transkript iskaza svedoka Čedomira JOVANOVIĆA na glavnom pretresu 11. aprila 2005. godine, str. 6-7)
“Kod jednog dela kažem kod velikog dela ljudi pripadnika JSO to su
uglavnom priprosti ljudi, to su ljudi koji nemaju školu, najveći broj
njih nema završenu čak ni osnovnu školu..Njima su ovi koji su ih
dovodili bili apsolutni vladari i gospodari...Taj broj ljudi je bilo
vrlo lako, sa njima se vrlo lako instrumentalizovalo.”
(Transkript iskaza svedoka Vladimira POPOVIĆA na glavnom pretresu 16. maja 2005 godine, str.11)
“...svako je mogao da zna da jedinicom ne komanduje Gumar (Maričić
– prim S.P.)...kakav autoritet, nije imao autoritet ni ženi svojoj da
naredi, a ne da naredi nekom u Jedinici, ali se znalo, postavio ga je
Legija. Da je Legija postavio strašilo koje govori, pa i to strašilo bi
naređivalo toj Jedinici. Prema tome, on je bio apsolutni vladar i
gospodar te Jedinice...do dana kada se desio 12. mart.”
(Transkript iskaza svedoka Vladimira POPOVIĆA na glavnom pretresu 16. maja 2005. godine, str.21)
“Pored onoga, ja mislim da sam to prošli put detaljno objasnio.
Mogu da ponovim do reči. Ko su, šta su, kakva je, kakva je uloga tačno
Milorada Lukovića (okr. Ulemeka – prim. S.P.), kakva je uloga ljudi iz
Jedinice, da tu postoji desetak, petnaest, ne više njih koji su tu
uključeni ali da Legija tamo važi za apsolutnog gospodara kod svih i da
znači bez obzira što samo tih deset, petnaest ljudi je uključeno u
kriminal, ili dvadeset, ne znam već koliko, njih dvestotine gleda u
Legiju kao Boga i, drugo, oni se plaše tog vrha.”
(Transkript iskaza svedoka Vladimira POPOVIĆA na glavnom pretresu 16. maja 2005. godine, str.24)
5. Uloga pok. DUŠANA SPASOJEVIĆA u pobuni
“Prvih dana pobune, jedne noći, posle 22 časa, nakon povečerja,
kada smo bili svi u krevetima pozvao me je Šare Nenad da siđem dole.
Pozvao je još jednog kolegu, ne mogu da se sada setim kojeg. Rekao je
da sačekamo u holu zgrade. Poduže smo čekali. Otvorila su se sporedna
vrata kod kotlarnice. Pojavio se Šare Nenad i rekao da idemo na
spavanje. Iza njegovih leđa sam video Dušana Spasojevića, prosto se
pomerio da bi se videli i mahnuo mi. Ja nisam uzvratio zato što je
Škene u to vreme bio za to da taj dolazak bude tajna.”
(Zapisnik o ispitivanu okrivljenog Saše PEJAKOVIĆA kod istražnog sudije 23. maja 2003.godine)
“Stigao sam do Vlade Srbije. Tamo su me u dvorištu sačekali
Ljubiša Buha i Dušan Spasojević i rekli su mi, tu je Dušan
više...rekao, ‘nemoj nikako da popuštaš, ovo mora da ide do kraja’.”
(Transkript iskaza okr. ULEMEKA na glavnom pretresu 14. juna 2004. godine, str. 35)
“Prilikom prvog susreta (tokom pobune novembra 2001 – prim. S.P.)
sa generalom Tomićem Legija je pitao da li može da dođe “jedan njegov
drugar” koji hoće da vidi generala koji je uhapsio Perišića. Pošto je
vrlo brzo došao Dušan Spasojević, verovatno je bio u kolima i čekao da
bude primljen.”
(Dopis Uprave vojne službe bezbednosti Str. Pov. Br. 1-31 od 22.
juna 2003. god. Upravi za borbu protiv organizovanog kriminala)
“Dakle, kada je ta pobuna izbila znači mi smo sva ta prethodna
saznanja imali i pošto je zbog te bogate kriminalne aktivnosti
pojedinih pripadnika te Jedinice jedan broj pripadnika Jedinice bio pod
tretmanom resora, mi smo naravno imali ta operativna saznanja, a ona su
potvrđena i tokom te pobune, pre svega mislim na snimljene telefonske
razgovore, od kojih su neki objavljeni u javnosti, u kojima pripadnici
Jedinice komuniciraju sa Spasojevićem, sa Buhom.” (str.34)
“Što se tiče, znači, Buhe, ili, ne znam, Spasojevića, njima je ta
instrumentalizacija Jedinice bila vrlo važna u nekim njihovim
kriminalnim aktivnostima.”
(str.43)
(Transkript iskaza svedoka Gorana PETROVIĆA na glavnom pretresu 18. maja 2005. godine, str.34)
“To je bio jedan neprijatan razgovor, kratak razgovor u kome
Spasojević nije uopšte skrivao svoje namere niti je ostavio prostor za
bilo kakvu sumnju o sopstvenoj ulozi i značaju koji je on imao unutar
Jedinice za specijalne operacije. Praktično se on tu ponašao kao
zastupnik JSO. Rekao je da će protest ići do kraja, da će Mihajlović i
Petrović biti smenjeni, da imaju podršku svih drugih i tu pri tom nije
pavio, ostavljao prostor ni za kakve nedoumice.”
(Transkript iskaza svedoka Čedomira JOVANOVIĆA na glavnom pretresu 11. aprila 2005. godine, str. 9)
“...mi nismo znali, do pobune Crvenih beretki mi nismo znali da je
pobuna direktno povezana sa hapšenjem Dušana Spasojevića i da je uticaj
Dušana Spasojevića na tu Jedinicu toliko veliki kao da smo uhapsili
šefa.”
(Transkript iskaza Vladimira POPOVICA na glavnom pretresu 16.maja 2005. godine, str.19) -
6. Svest o ugrožavanju ustavnog poretka (umišljaj)
“Znači tu je bilo samo pitanje da li da se izađe i blokira
aerodrom, zbog toga što je to jutro ministar Mihajlović najavio da će
on dobrovoljno da preda Hagu svog prijatelja, člana stranke admirala
Jokića...Međutim, s obzirom da se malo pretresla ta ideja...onda se
dovelo u pitanje, da li u jednoj takvoj odluci, u jednoj akciji,
postoji mogućnost da se umeša vojska, pošto je vojska bila na neki
način zadužena za sve te savezne institucije.”
(Transkript iskaza okr. ULEMEKA na glavnom pretresu 14. juna 2004. godine, str.33)
“Ja sam rekao da smo indirektno bili upoznati sa planovima koji su
se vezivali za zauzimanje nekoliko tačaka u gradu ili njegovoj okolini
i tu sam direktno pomenuo pored same Gazele, lokaciju aerodroma
Beograd, državne televizije, pa čak i same Vlade.”
(Transkript iskaza svedoka Čedomira JOVANOVIĆA na glavnom pretresu 12. aprila 2005. god, str.58)
7. Motiv
“...ja ću samo izneti činjenice, 19. oktobra 2001. godine je Karla
Del Ponte...uputila jedno opširno pismo na tri ili četiri stranice
Dušku Mihajloviću...gde ona traži od Duška Mihajlovića da se dostavi
kompletna dokumentacija o Jedinici za specijalne operacije...gde
doslovce piše između ostalog, da se traže i podaci o Zvezdanu
Jovanoviću i Miloradu Ulemeku. Istina,
Milorad je tu pominjan sa tri-četiri različita imena i prezimena,
psuedonimom i tako dalje, ali se odnosilo na njega. Znači, zaista je
došlo pismo 19. oktobra 2001. godine, znači, nešto manje od mesec dana
od pobune Jedinice..Ko je sve mogao biti upoznat da se traže pripadnici
Jedinice, da se traže njihovi podaci o njihovim delovanjima, tamo piše,
doslovce, u Hrvatskoj, Bosni, pa i na Kosovu...ja to ne znam...”
(Transkript iskaza svedoka Zorana MIJATOVIĆA na glavnom pretresu 28. decembra 2004. god., str.33-34)
“Dakle, pobuna JSO se vezivala za obračun sa ljudima koji su se borili protiv organizovanog kriminala”
“Te dve ostavke (ministra Mihajlovića i načelnika Petrovića –
Prim. S.P.) su tražene...zbog njihove uloge koja se vezivala za
rasvetljavanje zločina iz prošlosti, zločina koje smo mi nasledili iz
režima Slobodana Miloševića i zločina koje je u svom govoru pred
parlamentom, kada je promovisao politiku Vlade posebno apostrofirao
predsednik Vlade. Tada je, naime, Zoran Đinđić rekao da Srbija neće
biti normalno društvo bez jasnih odgovora na tragična pitanja nestanka
Ivana Stambolića, tragediju Slavka Ćuruvije i naravno atentate u Budvi,
na Ibarskoj magistrali.”
(Transkript iskaza svedoka Čedomira JOVANOVIĆA na glavnom pretresu 11. aprila 2005. godine, str.6)
“Što se tiče pobune Jedinice za specijalne operacije, to je
zapravo poslednja faza konflikta koji je započet u trenutku u kojem je
postalo jasno da mi kao nova vlast nismo spremni da onako kako je to
bilo očekivano od nas, izađemo u susret zahtevima koji bi u potpunosti
menjali karakter društva koje smo mi želeli u Srbiji da stvorimo.
Dakle, ta distanca koja je stvarana između Jedinice za specijalne
operacije ili prvog čoveka te Jedinice, Milorada Ulemeka, je duga
nekoliko meseci. Ona je eskalirala u trenutku sukoba koji je Ulemek
izazvao u Stupici, klubu u Beogradu i pre toga u diskoteci u Kuli,
nakon kojih je on udaljen iz ministrastva unutrašnjih poslova.”
(Transkript iskaza svedoka Čedomira JOVANOVIĆA na glavnom pretresu 11. aprila 2005. godine, str.5-6)
8. Posledice, kvalifikatorne okolnosti iz čl. 139. Osnovnog krivičnog zakona
“...mislim da je čak premijer u nekoliko navrata...postavljao
pitanja Lukiću i Mihajloviću pre svega, ako oni sada krenu iz Kule i
dođu ovde u Ministarstvo unutrašnjih poslova ‘šta ćete vi da uradite’?
Oni su slegali ramenima i govorili otprilike ‘pa, ništa, pa, to nije
dobra ideja’. Na kraju je pitao, ‘ako ja odem u Vladu, oni dođu, izbace
me iz Vlade na ulicu, šta ćete vi da uradite?’ Oni su otprilike
ponavljali tu priču kako to nije dobra ideja, kako ne treba
konfrontirati policiju, Žandarmeriju ili bilo koga toj Jedinici. Onda
je premijer ustao i napustio taj sastanak.” (str. 28)
“Ja sam bio zastupnik teze da država mora da se brani svim
sredstvima, jer je jedino tada država. Ako u državi postoji neka druga
sila koja ima veći monopol fizičke prinude...onda država ne postoji,
onda je ta nekakva organizovana grupa, banda...moćnija od države.”
(str, 28)
Adv. Srđa Popović: “Da li je po vašem mišljenju u tom trenutku (pobune – prim S.P.) bila ugrožena bezbednost ili ustavno pravni poredak zemlje, po
vama, po vašem mišljenju?”
Svedok Goran Petrović: “Ako je pokojni premijer pitao
ministra i načelnika Resora javne bezbednosti...“šta ako dođu u Vladu i
izbace me na ulicu, šta ćete
vi uraditi?’ ‘Ništa’, onda je jasno da postoji itekakva realna ili
osnovana pretpostavka da se u svakom trenutku može izvesti državni
udar, puč, da se može počiniti nekažnjeno bilo kakvo krivično delo, a o
preuzimanju vlasti da i ne govorimo. Znači, to je u takvoj situaciji
vrlo realno i vrlo moguće.” (str. 49)
(Transkript iskaza svedoka Gorana PETROVIĆA na glavnom pretresu 18. maja 2005. godine, str.28)
“Nakon pobune Crvenih beretki, Vlada Srbije formira Savet za
državnu bezbednost”. “...veliki deo tih sastanaka (Saveta za državnu
bezbednost – prim. S.P.) se bavio i tim organizovanim grupama
surčinskim, zemunskim i tako dalje i bavio se isto tako Jedinicom za
specijalne operacije.”
(Transkript iskaza svedoka Zorana JANJUŠEVIĆA na glavnom pretresu 14. marta 2005. godine, str. 4 i 7)
“...povremeno sam kontaktirao sa gospodinom Savićem, a sa
gospodinom Bracanovićem sam se češće viđao, pošto je on imao običaj da
nas pozove gore kod sebe...dok nisam shvatio da on mene neke stvari
laže i da on pravi budalu od mene, pošto je on mislio da sam ja baš
toliko nepismen u tome svemu. Kada sam ja shvatio da ustvari on mene
mnoge stvari laže i da to nije istina što on govori, ja sam odlučio da
potpuno prestanem da dolazim gore...mnoge stvari koje je on pokušao na
neki način da meni kaže, da ispriča, nisu se poklapale sa onim što je u
stvarnosti...Javna bezbednost je imala druge podatke i ja sam tada
video da to nešto nije u redu.”
(Transkript iskaza svedoka Zorana JANJUŠEVIĆA na glavnom pretresu 14. marta 2005. godine, str. 7-8)
“...zapisi koji su nam (Javnoj bezbednosti – prim. S.P.) dolazili
(iz BIA – prim S.P.) u nekoj formi kucanog teksta, na papiru su u mnogo
čemu bili netačni. Nisu ukazivali na ono faktičko stanje, što se
dešavalo na terenu. Iz toga razloga smo mi insistirali, ukoliko se
kreće u neku ozbiljniju akciju ka toj grupaciji da imamo deo neke
tehnike da možemo bar da preslušamo naknadno neke segmente razgovora i
donosimo svoje zaključke, a ne da nam neko te zaključke trpa u nekom
kucanom tekstu itd. Bilo je tada velikog neslaganja između operative
Javne bezbednosti i kolega iz Državne bezbednosti. Čak su mnogi ljudi
govorili da su znali šta se dešava na tim merama...nismo imali
poverenja u Državnu bezbednost u to vreme i znali smo da neko
Spasojevič Dušanu dostavlja podatke.”
(Transkript iskaza svedoka RODOLJUBA MILOVIĆA na glavnom pretresu 27. decembra 2004.godine, str.17)
“Međutim, po povratku u Srbiju mi smo se suočili sa pitanjem ne
samo Vašingtona, nego i Brisela ‘kome se dugovi otpisuju’, odnosno,
‘koja je vlast u Srbiji’? Da li smo vlast mi, kada kažem ‘mi’, mislim
na demokratsku vlast, ili su vlast pobunejnici koji se nalaze u tom
trenutku u centru Beograda i demonstriraju silu.”
(Transkript iskaza svedoka Čedomira JOVANOVIĆA na glavnom pretresu 11.aprila 2005. god., str.12)
* * *
S obzirom na stanje u spisu Tužilaštvo bi moralo proširiti
optužnicu na delo oružane pobune (u realnom sticaju sa ostalim delima
koja se opt. ULEMEKU stavljaju na teret sobzirom da se radi o
različitim radnjama i posledicama). Ovo proširenje je neizbežno s
obzirom na načelo legaliteta (čl. 46, st.1 ZKP) prema kome je tužilac
obavezan da pokrene krivično gonjenje ako su ispunjeni uslovi propisani
u zakonu i ako ima dovoljno dokaza.
Zakonodavac je odredio da se tužilac u tom slučaju ne može
rukovoditi celishodnošću gonjenja (načelo oportuniteta), čak ni kada bi
se ona mogla pravdati nekim javnim interesom. Pogotovo je to nemoguće u
konkretnom slučaju u kome se radi o ugrožavanju vrhovnog javnog
interesa – zaštite ustavnog poretka i bezbednosti zemlje.
U Beogradu
11. jula 2005. god.
(Srđa Popović, adv.)
Pridružujemo se predlogu:
(Rajko Danilović, adv.)
(Radivoj Paunović, adv.) Povezani članci:
|
| < Prethodno | Sledeće > |
|---|