|
Samo jedan dan slavila se „pobeda“ Borisa Tadića na
predsedničkim izvorima. Prevari me jednom – ti si kriv, prevari me
drugi put – ti si kriv, prevari me treći put – ja sam kriv.
Birači koji glasaju za DS i Borisa Tadića prevareni su bezbroj puta. Mislim da nemaju prava ni na koga više da se ljute.
Gledam često na televiziji političke klovnove naše nomenklature. Kada
im voditelj postavi razumno i jasno pitanje o bilo kom pitanju
budućnosti, o tome kakvu reakciju očekuju od svojih političkih
protivnika, o tome kako procenjuju šanse za uspeh svoje politike, oni
imaju jedan tipski odgovor: „želeo bih da verujem“.
U pitanju
Kosova, evo, već dugo vremena „želimo da verujemo“ da će ostati u
granicama Srbije. Sada znamo da neće, ali „želimo da verujemo“ da će
Evropska Unija promeniti svoj stav. Ako se to ipak ne dogodi sada, mi
ćemo onda “želeti da verujemo“ da će se to, ipak, nekako dogoditi
kasnije.
Birači Borisa Tadića „želeli su da veruju“ da će
svojim glasovima obavezati Borisa Tadića da se efikasno suprotstavi
antievropskim snagama u Srbiji. Kada sam sredinom 90-tih pitao Miću
Danojlića kako je mogao da piše hvalospeve Slobodanu Miloševiću, zar mu
nije bilo potpuno jasno o kome se radi, odgovorio mi je da je „želeo da
mu veruje“. Svaki demagog ćezne za ljudima koji „žele da veruju“. To je
njegova osnovna sirovina.
Djindjić je dobro rekao: glupost se
plaća, ne može to besplatno. Šešelj se toj gluposti podsmevao: dok ima
budala mi ćemo biti na vlasti.
Depresija i razočarenje onih
koji su glasali za Borisa Tadića na poslednjim izborima ne zaslužuju
nikakvo saosećanje. Pa, bilo je jasno da ne treba glasati za Borisa
Tadića, ni u prvom, ni u drugom krugu. Trebalo je glasati za one koji
su spremni da stoje iza svojih (i biračevih) iskrenih opredeljenja.
Trebalo je glasati za ono što smatramo da je najbolje. Nije trebalo
glasati za „manje zlo“, jer čemo se na sledećim izborima opet naći u
istoj situaciji. I onda će se opet iluzorna nada u DS sastojati upravo
u tome što smo im na prethodnim (ovim) izborima dali 2,3 miliona (makar
i neiskrenih) glasova. Koga mi lažemo? Pa ćemo opet moći da kažemo da
ne treba „rasipati“ glasove na bolje opcije koje „nemaju šanse“. A
„neće imati šanse“ upravo zato što smo mi na ovim izborima, uprkos
svome iskustvu, umesto dobrog opet birali „manje zlo“. U prvom krugu,
pa opet i u drugom krugu (kud ide june nek ide i uže). Bili smo
realistični i lukavi. Dokle treba da se glasa za lošu beskonačnost? Za
„date okolnosti“ u kojima će vaša očekivanja ponovo i ponovo biti
izneverena a „date okolnosti“ cementirane ? Dokle ćemo „želeti da
verujemo“? A kada ćemo početi da biramo ono u šta stvarno verujemo? Bez
obzira na trenutne „šanse“ da budemo u većini. Kada ćemo početi da se
na dugu stazu borimo za ono u šta verujemo? U važnim stvarima nema
jednostavnih, pravolinijskih puteva, lakih pobeda, nema prečica. Kada
ćemo početi da menjamo ono što jedino i možemo da menjamo – sebe? „Date
okolnosti“, to smo mi. Mi – to je svako od nas ponaosob. Jedan po
jedan. Nikakvo apriorno "mi" ne postoji.
Djindjić nije imao
nikakvu šansu „u datim okolnostima“, ali poštovanje za njega proističe
upravo odatle što se borio da promeni te „okolnosti“. Što je ostao
veran svojim uverenjima uprkos „okolnostima“. U trenutku atentata imao
je jadan rejting. Bio je svestan toga i obećavao je zato da ćemo se on
i mi ipak, „sresti tamo negde u budućnosti“. Radio je na dugu stazu.
O tome bi svakako trebalo danas da razmišljaju birači DS-a i oni
simpatizeri LDP-a koji su, uprkos sasvim razumnim sumnjama u ono što
rade, ipak, svojim glasovima za nemoćnog ili neiskrenog Tadića,
stvorili jednu lažnu sliku i lažnu nadu u političkoj stvarnosti. O tome
treba da razmišljaju oni koji su prvo „želeli da veruju“, a sada šire
defetizam.
I tako bi došli do pitanja nade, koje postavlja
Vesna Pešić na sajtu Peščanika. Do tvrdnje da bez nade, optimizma, nema
politike. Neko drugi je jednom objasnio da je moguć i malo složeniji
stav: intelektualni pesimizam uz akcioni optimizam. Čini mi se da je to
bio i Djindjićev stav.
Trebalo se držati svoje glave i svoje savesti, bez obzira na projekcije ishoda.
Jutarnja kafa, 13.02.08.
Povezani članci:
- 44. američki predsednik
Ako ima nekoga ko još uvek sumnja da je u Americi sve moguće, ko se još uvek pita da li i dalje živi san naših osnivača, ko još uvek sumnja u snagu naše demokratije, ovo veče mu je pružilo odgovor.
- Ako je ruski patrijarh Nemac, zašto predsednik Srbije ne bi bio Mađar
Sada već na nivou podrške koju ima Milanka Karić, Koštunica i dalje gospodari Srbijom i nameće cenu svoje podrške. Ovoga puta to je paket aranžman za plovidbu ruskim bespućima. Na to neizvesno putovanje neće morati da krene samo Boris Tadić, DS i NIS, već i cela Srbija.
- Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti
Gosti: Miroslav Prokopijević iz Instituta za evropske
studije, Sonja Biserko iz Helsinškog odbora za ljudska prava, Vladimir
Todorić iz Srpske pravne revije, pisac Marko Vidojković
Domaćice: Svetlana Lukić, Svetlana Vuković
- APEL PREDSEDNIČKOM KANDIDATU BORISU TADIĆU
Članstvo u EU jeste jedini put demokratizacije Srbije i njene demokratske budućnosti. Od nas zavisi koliko će taj proces trajati.
- Đavo na vrhu igle
Lepa je ona biblijska vizija pomirenja, koja nudi sliku lava i košute koji spavaju zajedno. U istoriji i životu, pa i u Srbiji, nije tako. Činodejstvovao je Amfilohije nad odrom Z. Đinđića, a vladika Filaret je duhovne napore činio pod lipom u Požarevcu. Dogma o nacionalnom pomirenju, ako neko hoće da je prihvati, mora počivati na maksimi: pomirenje je moguće na istini i u istini. Ostalo je varljiva igra, prazna sholastika i politička mitologija.
|