|
Pre mnogo godina kad su sfrj-dinosaurusi još uspravno hodali
zemljom, upoznao sam u komšiluku čoveka koji je s okolinom solitera
opštio jednom jedinom pričom koju je ponavljao svakom koga je sreo:
kako ga je žena napustila, ćerke ostavile, gde je tu pravda, pitao nas
je dok nas je presretao po liftovima, na stepeništu, večito vrteći isti
film, povremeno uz plač i ridanje, kao da očekuje da mu vratimo suprugu
i decu, očigledno, nepovratno nestale. Svejedno da li ste ga zvali na
kafu ili na slavu: odmah bi započeo svoju tužnu priču, živopisno
opisivao ženu-skota i decu-skotiće, zaplakao, zasrao svaku kafu i svaku
slavu, svako je gledao da ga što pre izbegne, popeo se na onu polnu
stvar celom soliteru upoznatom sa ustavnom situacijom u njegovom
okruženju, čak sam upamtio da mu se žena zvala Nadežda,
kako i ne bih kad mi je bar pedeset puta ispričao istu priču držeći me
rukom ispred lifta, tražeći moju podršku. Umro je prošle godine: pao
niz stepenice, pijan, verovatno dok je nekom objašnjavao kako ga žena
napustila a deca ostavila.
Nimalo slučajno, bombardovan
svakodnevnim vestima o Predsedniku Vlade Srbije, odjednom sam ustanovio
da se duša mog pokojnog komšije uselila u duhovno-mentalni spektar Vojislava Koštunice koji sve više, daleko bilo, sliči soliterskoj legendi; dok je moj komšija bio opsednut Nadeždom
s kojom je ipak uspeo da manufakturnom proizvodnjom na tržište izbaci
dve mahnite kćerke – Predsednik Vlade Srbije transcendentalno je
poremećen Kosovom s kojim nikakve seksualne odnose nije imao, te o
plodovima u obliku srpskih kćeri može samo da sanja, što ga, vaistinu,
ne sprečava da iz dana u dan, gde god bio, šta god radio, o Kosovu
govori strastvenije nego komšija o Nadeždi.
Kad
je pre desetak dana u Skupštini Srbije izjavio: "Od kada postoji
Srbija, svaki pripadnik našeg naroda rađa se i umire sa svešću da je
Kosovo uvek bilo, i da će zauvek biti, sastavni deo Srbije", moglo se –
hrvatski dobronamerno – pomisliti da je Predsednik Vlade još uvek
mamuran od srpskih truba koje su mu, objektivno, pomerile mozak, dok je
u Guči bahanalio nad pečenjem i svadbarskim kupusom, ispravno
zaboravljajući na Evropu za koju u ovakvoj Guči nema mesta. Imao sam
nežan utisak da mu glava puca od zastrašujućih zvukova alkoholizirane,
ali nacionalne svesne gomile koja je samo želela da ga opusti,
relaksira, ali kako je Predsednik VS (Vlade Srbije) uvek na dss-oprezu,
dovoljno je ostao pri svesti da izgovori rečenicu koju će svako
novorođenče iskoristiti kao oružani alibi kad jednog dana počne da tuče
svoju Nadeždu.
Da je moj komšija bio u pravu kad se životno specijalizovao samo za jednu temu – dokazao je sve bolesniji Vojislav Koštunica koji je za priliku da opet progovori o Kosovu tj. o Nadeždi, krenuo put Hilandara, onog maleroznog srpskog manastira u Grčkoj koji se marta 2004., upalio baš nekako kad je Koštunica formirao
svoj kabinet. Usred omiljenog manastirskog ambijenta – falusoidne
sveće, dobrodržeći sveštenici, hladni robijaški zidovi, pojanje
mlađanih sopran-glasova od kojih uvek zadrhti erektivno klatno vladike
pedofilskog Pahomija, uz muški feeling da je
najsrećniji u društvu svojih pravoslavnih ministara – opet se oglasio
dr Kalašnjikov, insistirajući ovog puta na turističkim detaljima:
"Danas je prava prilika da još jednom osetimo istinu da je Kosovo srce
Srbije i duša našeg naroda. Hilandar je najprirodnije mesto da ponovimo
i potvrdimo da nešto što je naše ne može biti tuđe i da će, zasnovano
na pravu i na zakonima, i ljudskim i božjim, Kosovo ostati deo Srbije.
Učinićemo sve i činimo sve da to potvrdimo."
Zbunjen pred
sopstvenim pitanjem zbog čega je Hilandar "najprirodnije mesto da
potvrdimo da nešto što je naše ne može biti tuđe", znači li to da se
ove reči ne mogu izgovoriti u Soko Banji ili Kraljevu ili u Kikindi
koji, očigledno, nisu "najprirodnija mesta" za ovakvu vrstu statementa,
pokušao sam da Predsednika VS opravdam potrebom da se politički udvara
svakoj teritoriji na kojoj se nalazi.
Po
telu razmazan koštunjavo-tragičnim ali prilično veselim uveravanjima
("Kosovo će ostati deo Srbije"), zanemario sam da se raspitam koji su
to "božji zakoni", valjda je Bog lično, tokom weekenda u Hilandaru,
sreo dr Voju i strpljivo mu objasnio šta treba činiti.
Kad se učinilo da je Kosovo seksualno obradio s toliko strana koliko komšija nije za dvadeset godina braka s Nadeždom – Koštunica je
nepopustljivo tvrdoglav, nastavio da šilji. Usred centra Beograda gde
su nam predstavljeni novi oficiri Vojske Srbije – a čitav grad blokiran
zbog ovog mirnodopskog happeninga – dr Kalašnjikov nije izdržao da se
ne obruši na svoju omiljenu erotsku temu: "Gospodo oficiri, znam da je
Kosovo duboko urezano u vašim srcima i u vašoj svesti jer je Kosovo
srce Srbije i duša našeg naroda. Važno je da predsednik, Skupština,
premijer i narod imaju isti stav, a to je da je Kosovo uvek bilo i da
će zauvek ostati u Srbiji, a tako ćemo neizbrisivim slovima upisati i u
Ustav".
Ništa mi nije bilo neobično u ovim rečima – godinama sam od komšije na sličan način slušao o Nadeždi,
kako će je urezanu u srcu vratiti funkciji supruge, nego me je počelo
kopkati ono da ćemo "neizbrisivim slovima" Kosovo upisati u budući
Ustav, mada je već upisano u sadašnji, što izgleda niko ne pominje.
Elem, kakva su to "neizbrisiva slova"? Jesu li od metala, od
plutonijuma, od drveta, od čega li su? Očigledno da nisu od drvene
olovke i mastila – jer ozbiljna država Kosovo piše "neizbrisivim"
materijalima u obliku ćiriličnih slova, materijalima nepoznatim
čovečanstvu, kako i priliči državi koja večito brine o Kosovu.
Konačno, Koštunica nije izdržao da temu o Nadeždi ne podeli sa svojim najboljim prijateljom: sreo se sa Tomislavom Nikolićem, šefom Srpske radikalne Šešeljeve
Stranke, lepo mu objasnio kako mu je žena pobegla a deca ga ostavila –
da bismo literarno, neizbrisivim slovima, dobili turobno priopćenje
Vlade Srbije u kojem se kaže: "Koštunica i Nikolić
su zaključili da odluka Skupštine obavezuje sve državne institucije i
sve parlamentarne stranke da daju puni doprinos da se odmah usaglasi i
završi tekst novog ustava Srbije. To bi omogućilo pravovremeni odgovor
države Srbije na mogući pokušaj nametanja rešenja za Kosovo i Metohiju".
A šta ako Kosovo, poput Nadežde, ode u pizdu materinu i nikad nam se više ne vrati? Bračni par Koštunica-Nikolić
o ovoj neverovatnoj varijanti nije razgovarao: kad se nešto
"neizbrisivim slovima" upiše u Ustav koji tek treba da se donese – onda
je jasno da Nadežda nikad nigde nije ni otišla. Sve vreme je bila s nama. Samo je nikad nismo videli.
Feral Tribune
Povezani članci:
- 15. emisija
Gost: Vojislav Koštunica iz DSS-a
Domaćice: Svetlana Lukić, Svetlana Vuković
- 22. emisija
Gosti: Vojislav Koštunica iz DSS-a, dramski pisac Biljana
Srbljanović, Borka Pavićević iz CZKD, Mića Lenkić iz sela Lipe, dramski
pisac Dušan Kovačević, novinar Petar Luković, otporaši iz Kragujevca,
Valjeva i Smedereva, Vesna Pešić iz Centra za antiratnu akciju, pesnik
Ljubomir Simović, glumac Branislav Lečić, Jasmina sa Senjaka
Domaćice: Svetlana Lukić, Svetlana Vuković
- Anatomija jedne parole
Hajde da malo razmotrimo fenomen „usiljenog rodoljublja“. I to
one vrste koja pretenduje da bude vrhovni, pa tako i jedini kriterijum
patriotizma. Pre par decenija, često smo se sretali sa smrtonosnom
verzijom ljubavi prema otadžbini. Ona je uglavnom podrazumevala
spremnost da se u ime tog plemenitog osećanja pogine. Naravno, od
takvog rizika bili su amnestirani oni koji su tu patetičnu i opaku
varijantu žrtvovanja najagresivnije promovisali.
- Širom zatvorenih očiju
Za razliku od Miloševićeve Srbije, čije su fiksacije bile ubilačke, u
Koštuničinoj Srbiji diskurs je suicidalan, čime je osnovni politički
projekat, prema Nansiju, konačno zatvoren. „Kosovo je Srbija“: dakle,
ne bude li Kosova, neće biti ni Srbije.
- Šizofrenija
Doktor Koštunica našao je baš subotu popodne, kad radni ljudi i građani imaju pametnija posla, da objavi tragičnu i preranu smrt svoje Vlade. Taj njegov obdukcijski nalaz, post mortem, kako se kaže, nije nam doneo ništa novo: njegova je Vlada, naime, uginula prirodnom smrću još negde početkom februara, kao što se i očekivalo u stručnoj javnosti. Doktor Koštunica je, naravno, spor, temeljit, ponekad čak i dostižan, pa mu je trebalo ovoliko da objavi taj exitus.
|