|
Tobože mrtvi Slobodan Milošević – navodno umro i navodno sahranjen –
opet veselo i raspoloženo, kao što samo on ume, zajebava Srbiju: na
prvom zasedanju nečega što se zove Narodna skupština i što je počelo da
radi nakon kraće tromesečne pauze jer se, očigledno, Srbiji nigde ne
žuri, Slobodanu Miloševiću dvaput je odata pošta s ukupno dva minuta
ćutanja (hrvatski: 2 x 1 minut). Prvi put su to uradili socijalisti,
sami u sali Skupštine, a reprizu su obavili kad se sala napunila: njima
su se u stojećem položaju pridružili Šešeljevi radikali – dok su ostali
poslanici sedeli, spavali ili bili van ove mrtvozorne prostorije.
Ovakva nekrofilska svečanost, upriličena da nas podseti da će Slobodan
vječno živjeti – u biti je farsična predstava u tekućoj borbi za
skupštinsku većinu: da ne bi pokliznula i pala, Vlada premudrog
Vojislava Koštunice mora s pijetetom da stane na stranu Miloševićevih
pristalica koji matematički obezbeđuju svetu i slatku Vlast.
Da
je baš tako, videlo se prošle nedelje kad je Boris Tadić (hrvatski:
Barbie), predsednik Demokratske stranke i, gle, predsednik Srbije – u
svom klasično-poluinteligentnom rastrojstvu ponudio dr Kalašnjikovu
skupštinsku podršku njegove stranke, pod uslovom da Vlada pristane na
prevremene izbore; dr Voja je Tadića odjebao na prizemnu foru tako što
je svoje najogavnije, niže kadrove poslao kao glasnike da Barbiki
poruče kako to ne dolazi u obzir jer Vlada, podsetili su oni, ima
dovoljnu socijalističku većinu te joj veća većina ne treba. Koliko je
Koštuničina reakcija bila očekivana, toliko su Tadićev mentalni ispad i
njegova politička vizija o «okupljanju demokratskih snaga» prvorazredna
budalaština, jer Koštunicu savršeno manastirski boli ona stvar za
«demokratske snage» sve dok je on Premijer, što jeste – nesrećni Tadić
nikako da shvati – jedino bitno, ostalo su sitnice.
Ova, inače
dosadna spika o mogućim koalicijama medijski nas je bolesno, ali
šarmantno-perverzno, gnjavila danima, što koloritno govori o stanju
srpskog duha koji je očigledno klonuo dolaskom proleća, skupljajući
snagu za čuveni 5. april, datum koji je, sa smislom za humor, obznanila
tzv. Evropska Unija – kao još jedan klizni rok za uhićenje đenerala
Mladića. Kako Ratka, a pogotovo Radovana, niko ovih dana ne pominje, a
praktično nema razloga da ih se itko seća, sva je prilika da će se neko
iz vlasti, recimo 4. aprila popodne, setiti ovog ultimatuma i
predložiti uvek spremnoj za kompromise Evropi da za koju deceniju
pomeri ovaj rok, tek smo, bre, sahranili Miloševića, još se nismo
oporavili, stigao The Spring na koji Srbi genetski nisu navikli,
poskupela struja, ne učestvujemo na Evroviziji, pregovori oko Kosova
zamalo nisu okončani a tek započeli... što nam malo Evropa, za promenu,
ne pomogne kreditima, olakšicama, što nas odmah ne prime u NATO i EU,
što malo ne olabave taj Haški Tribunal, koji su qurac zapeli kad smo mi
«spremni» da sarađujemo, samo smo malo alergični na rokove, dajte nam
pedesetak godina da preskočimo «prepreke», kako Mladića voli da zove
naš ministar Vuk Drašković, neuobičajeno drag svakom Hrvatu koji pamti
proteklih petnaestak godina.
Ali, razume se, Srbija ne bi bila
najzabavnija europska zemlja – kad bi radila ono što se od nje očekuje!
Koliko god se, navodno (turski: sanćim) trudila da bude «neutralna»
glede referenduma u (srpskoj) Crnoj Gori, teško je gledati medijski
zulum nad prijateljskim prosrpskim partijama koje u Beogradu imaju
svoje centrale; baš zato – pod budnim ideološkim okom akademika Matije
Bećkovića ili Ljube Tadića, Barbikinog oca ili Nebojše Medojevića,
političkog manekena koji se pohlepi učio na praktičnim primerima
interesne organizacije G17+, ovih dana prisustvujemo punom angažovanju
zvanične Srbije na strani svojih nacionalističkih satelita. Kad je
progutala gorku knedlu izjavom da neće «priznati Referendum ako za
nezavisnost ne glasa 51 odsto upisanih glasača», Srbija se brzo
prebacila na varijantu od 55 odsto izašlih – odašiljući svakodnevnu
poruku da je Crnoj Gori u srpskom krilu najbolje i da je tobožnja
nezavisnost samo uvod u integraciju sa Albanijom i Hrvatskom, jer
prokleti Hrvati vekovima izražavaju polne pretenzije prema Crnoj Gori,
namerni da ih odvoje od srpske sise i srpskog mlijeka sa dojke dr
Koštunice.
Ovih je dana državni TV RTS Dnevnik prekinut zbog
«ekskluzivnog» snimka tobožnje «kupovine glasova» u Crnoj Gori, što je
bilo uverljivo koliko i svi triler-filmovi iz produkcije Vojne
bezbednosti; nameće se, sve nervoznije, teza da je crnogorski
Referendum problem koji se tiče Srbije, kao da Srbija nema prečeg posla
nego da se u ovom času bavi Crnom Gorom koja je, tek da podsetim,
odavno otišla iz srpskih skuta, baš kao i Kosovo; niko ih pod pomenute
srpske skute vratiti neće, koliko god se kurčili Bećković, Tadić ili
Medojević, uz podršku Koštunice koji pisanim priopćenjem poručuje da je
«Državna zajednica najbolji oblik uređenja», u šta bi mogao da poveruje
samo onaj tko nije gledao lokalno takmičenje za «Pesmu Evrovizije»,
nakog kojeg umalo nije došlo do oružanih obračuna i stvaranja SAO
«Srpska Evrovizija»!
Ali, kako je ovo proleće – kad Srbi nisu
naviknuti na visoke temperature od 11 stepeni i dejstvo sunčevih zraka,
valja nas razumeti. Kao najstariji evropski narod, srž civilizacije,
elementarije od grčke ili rimske, uvek pravedni, slobodni i krajnje
dostojanstveni, neopterećeni veličinom teritorije – jer se zna da je
Srbija tamo gde poželimo! – psihološki krhki jer nas pogađa svaka
nesreća, posebno ova u Crnoj Gori, teško se prilagođavamo
materijalističkim instinktima Zapada; nama je minut šutnje u Skupštini
za Slobodana važniji od životnog standarda, nama je Ratko Mladić u
kasarni ili Radovan Karadžić u zemunici značajniji od plaće koju nismo
primili; nama je nejasno zbog čega svi narodi beže od nas – odoše
Slovenci, Hrvati, Bosanci, Makedonci, Albanci i sad Crnogorci – kad smo
baš gostoprimljivi, imamo dušu, volimo muziku, osećamo pravdu svakim
treptajem nacionalnog nerva, ne umemo da se svetimo, ne znamo da
ubijamo po Srebrenici ili Sarajevu ili Vukovaru, nesposobni smo druge
da mrzimo (sem Hrvata, Bosanaca, Albanaca, Crnogoraca, Amerikanaca,
svih muslimana, crnaca, Australijanaca koji su uhitili Kepa....),
volimo da popijemo ali uvijek trezno razmišljamo: zar nismo bolji od
svih?
Zato nas i mrze: naročito s proleća, kad se druge ljubavi rađaju a naša, haška umire!
Feral Tribune
Povezani članci:
- 102. emisija
Gosti: Don Branko Sbutega, Mirko Đorđević, publicista, Kosta
Čavoški, profesor na Pravnom fakultetu, Momo Kapor, književnik,
Srbijanka Turajlić, profesorka na ETF-u, Miljenko Dereta iz Građanskih
inicijativa, Nenad Prokić, dramski pisac, Biljana Srbljanović, dramska
spisateljica, Dušan Kovačević, dramski pisac, Laslo Vegel, književnik,
Drinka Gojković, prevodilac, Petar Luković, novinar i Bogdan Denić,
sociolog
Domaćice: Svetlana Lukić, Svetlana Vuković
- 37. emisija
Gosti: sociolog Slobodan Inić, reditelj Vida
Ognjenović, arhitekta Bogdan Bogdanović, Borka Pavićević iz CZKD, Vesna
Pešić iz Centra za antiratnu akciju, novinar Petar Luković, profesorka
Mirjana Miočinović, otac Sava Janjić, Mimoza Ahmetaj, patrijarh Pavle,
Slobodan Milošević, publicista Desimir Tošić, reditelj Dušan Makavejev,
pisac i slikar Mileta Prodanović, antropolog Jelena Đorđević, dramski
pisac Biljana Srbljanović, reditelj Milutin Petrović, novinar Dragan
Babić, prevodilac Drinka Gojković, Momčilo Trajković iz Srpskog pokreta
otpora
Domaćice: Svetlana Lukić, Svetlana Vuković
- 44. minhenska sigurnosna konferencija od 08. do 10. 02. 2008. godine
Tadić je u Münchenu izrijekom pozvao učesnike 44. mđunarodne sigurnosne
konferencije na nastavak pregovora o Kosovu, upozorivši da bi sve tri
strane mogle platiti visoku cijenu ukoliko ne dođe to tih pregovora.
Presjeći pitanje nezavisnosti Kosova u ovom momentu moglo bi donijeti
samo nesreću i za region i za cijelu Evropu, izjavio je Tadić.
- 7. emisija
Gosti: Srbijanka Turajlić, profesorka ETF, Kosta Čavoški, profesor Pravnog fakulteta, Ljuba Tadić, glumac i deca iz Otpora
Domaćice: Svetlana Lukić, Svetlana Vuković
- 86. emisija
Gosti: Dušan Makavejev, filmski reditelj, Veran Matić, glavni i
odgovorni urednik B92, Nenad Konstantinović, jedan od osnivača Otpora,
Momčilo Đurđić, jedan od osnivača DS u Pirotu, Nikola Barović, advokat,
Srbijanka Turajlić, zamenica ministra prosvete i sociolog Nebojša Popov
Domaćice: Svetlana Lukić, Svetlana Vuković
|