Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Još pamtim krajnje uprošćenu lekciju iz osnovne škole „da je čovek nastao od majmuna“, kada je taj ne baš spretni nadrinaučni sažetak dovodio do komičnih obrta u mladalačkom poimanju evolucije. Na ključno pitanje hoće li šimpanze, gorile orangutani i drugi primati iz prašuma, vrtova i menažerija postati isti mi kad im dođe vreme za preobražaj u homo sapiense nije bilo dovoljno dobrog odgovora. Ljudi su ljudi, a majmuni su nešto što samo liči na nas nesavršene, i to bi bio kraj. Ne kraj evolucije, nego samo onoga što od nje možemo da vidimo.

Politička evolucija Srbije zaustavljena je na nelogičnom razmeđu između neiskrenih demokratskih opita i stvarnog no haotičnog autoritarizma, koji nije sasvim u stanju da pokaže sve svoje hibridne oblike: neizbežno će se urušiti u svom besmislu, ali će pre toga napraviti razornu štetu. Gašenje demokratije je ubedljivo, a otpor tome skoro i da je prestao: srpska opozicija umire u nedostatku boljeg rešenja, njene ideje su lozinka za povratak u vreme koje je politički potrošeno. Agonija ove opozicije ne može se zaustaviti ničim, jer je njeno nestajanje nepovratni i možda lekoviti proces. Osim ako se ne pojave nova, sveža, nepotrošena lica, bez hipoteke najgorih godina u istoriji. Ali takvih još nema, a ako postoje ne žele da se sa svima ovima valjaju po blatu.

Studentski protesti protiv diktature su razvodnjeni, pa su se skoro i ugasili pred izvesnošću promenadnog besmisla: ništa pa ni vlast ne može da padne na korzou, sa kontekstom koji je na granici između benignog aktivizma i otvorenog pokazivanja bezopasne mlakosti. Hoće li se momci i devojke vratiti na svoje ulice i sa kakvom snagom? I ako se vrate, bez organizacije će ponovo utrnuti.

Naravno da navedeni inventar loših stvari ne mora, ali može da bude izvor samrtnog pesimizma. Prilikom jednog od nekoliko svojih političkih padova, Čerčil je rekao: „Polako, nešto će se već dogoditi“. Možda nešto još gore.

No, da se vratimo Čarlsu Darvinu u ovoj zemlji apsurda. Iznenada se razgoreo dogmatsko-akademski sukob između pristalica evolucije i kreacije, pa je neočekivano veliki broj formalno umnih glava bacio svoju ličnu anatemu na Darvina, a ona je tako postala i kolektivna. Uprošćeno, ljudi koji su uvereni da su dati od boga ne pristaju na pretke koji su sišli sa raznih stabala i lijana, počeli da koriste ruke kao logični produžetak uma i postali nešto kao ljudi. Oni veruju da je moguće da je gospod stvorio sve što postoji za samo sedam dana, a čoveka po svom liku; kada ga je uhvatio u grehu na koji ga je naveo, prognao ga je iz raja i ostavio da živi u geocentričnom svetu, na zemlji ploči, oko koje se okreću sunce i sve zvezde.

To je, naravno, niz fantazmagoričnih koraka unatrag, daleko pre Nikole Kopernika i Đordana Bruna, dokaz da samoljublje u stigmatizaciji dogme nema granica. Tako je teorija evolucije kao otvorena hipoteza nastanka svega što jeste, i u kojoj objektivno ima više skepse nego čvrstih dokaza, postala adut za iskazivanje elementarnog bezverja: ruševno je sve što je važilo, važi samo ono što se ničim ne može dokazati. Čista negacija modernog socijalnog ambijenta i kretanja, smrt filozofije.

Gašenje demokratije u Srbiji i masovni vaskrs kreacionista, samo se na prvi pogled ne mogu dovesti u vezu: ovde je na čelu života čovek koji je univerzalni stvaralac, od njega polazi i zavisi sve, ništa osim njega nema uticaja ni na šta. Potpisi odanosti vođi dela „intelektualne elite“ čisti je primer uzajamnog kreacionizma: podanici stvaraju boga pošto je on prethodno napravio njih.

Kultovi, ma bili i plastični (parafraza Lazara Stojanovića) u biti su nadribožanska posla, totemi su njihovi postamenti, pa takvi istorijski fenomeni, stvoreni mitovima i strahovima, nemaju običaj da priznaju ništa pre: sve počinje od njih. Nema evolucije, svet koji nije podesan za ljude stvorili su oni lično, uvereni da ništa savršenije ne može biti kreirano.

I ovaj sudar razuma i iracionalne žudnje za nadljudskom izuzetnošću ovde će biti razrešen na nivou mračne farse: podela na one koji su nastali od boga i druge čiji su askurđeli i sukurdove bili majmuni, biće samo stripovska. Još jedna legenda o dihotomnom rascepu među Srbima, ovaj put na aristokrate i primate, pri čemu nikakav antropolog neće biti u stanju da uoči razliku.

U nejasnim sferama koje su nastale na granici između razvoja sveta i božije ruke, obitava Aleksandar Vulin, jedan od stubova Vučićeve vladavine. Taj dečko se pojavio kao levi buntovnik, estradni sledbenik Če Gevare, ekstremni komunista u doba kraha komunizma. Beše se dugo kiselio ispod suknje Mire Marković, negde je nestao oko 2000. godine. A zatim je vaskrsao, skratio kosu, odbacio Marksa, obukao crnu košulju i stavio se na raspolaganje Aleksandru Vučiću. Vulin je javno govorio sve ono što ni Vučić nije želeo da kaže, bezobzirno zagađivao javni prostor, postao besprizorni verbalni siledžija, skretao desno sve do granica otvorenog šovinizma. I dalje govori samo o onome što ga se ne tiče i što ne zna, i čvrsto je ubeđen da se samo tako brani vlast.

Onomad su ga poslali da vodi srpsku delegaciju na obeležavanje 72 godine od oslobađanja nacističkog logora Mathauzen. Ličio je na skitnicu koja je stigla u logor samo da ga oskrnavi. Onda je to i uradio. Napustio je svečanost, izveo delegaciju i to demonstrativno, navodno zbog zastave Kosova koja se tamo našla. Uvredio je sećanja na žrtve, ali baš ga briga. On je srpski patriota, a oni to tako rade.

Ovde je politička evolucija krenula unatrag, a Vulin je ubedljiv primer dokle sve ambiciozna glupost može da dopre, i koje su dimenzije neljudskog u pokušaju da se brutalnim odsustvom vaspitanja i kulture sećanja obrazlažu skandali: „Ponovo bih to uradio!“

Ne treba sumnjati, uradiće. To ili nešto mnogo gore.

Možda bi bilo zanimljivo znati: je li Vulin prirodno nastao od majmuna, ili je takav kako je ovde ovlašno opisan, stvoren i vođen Vučićevom božijom rukom? Ovo nije samo dilema između evolucije i božanske kreacije; moguće je na primer da je on nastao na neki treći, nauci i crkvi još nepoznat način, pa će kao takav biti razlog za nove peticije u naučno potuljenom akademskom svetu i novostvorenim teističkim sektama. Posebna sorta gde su Vulin i njegovi, za koju nisu zaslužni ni bog ni Darvin, stavila je na probu naše poimanje stvarnosti. Paralelni svet je samo poslednja nada; događa nam se nešto mnogo gore.

Peščanik.net, 10.05.2017.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)