Lunar Parthenon, photo: Ayiomamitis
Lunar Parthenon, photo: Ayiomamitis

Prvo će Grčka gurnuti francuske banke u blato; ali to neće izbeći ni nemačke banke, a onda će svi zajedno dokrajčiti Italiju. Uz malo sreće, Italija će povući Španiju u ambis; Portugalija će biti sledeća… Zatim će sve banke zaključati vrata i bankomati će presušiti. Po ulicama Rima će nicati narodne kuhinje… Kada u aprilu 2012. Grčka bankrotira i bez upozorenja obustavi otplatu svojih dugova, Komisija evropskog spasa će se sastati u Luksemburgu i ukinuti sve sporazume.

Ovako ugledni britanski istoričar Norman Dejvis zamišlja da će budući udžbenici istorije opisivati raspad Evrope koji se odvija pred našim očima.1 Pretpostavljam da Dejvis greši u pojedinostima: nikakva Komisija evropskog spasa neće biti formirana da sahrani Evropsku uniju, niti će bilo šta tako dramatično da se desi. Međutim, pretpostavljam da je u pravu kada kaže da je još jedan „jučerašnji svet“ nestao pred našim očima, pre nego što smo i primetili bilo kakvu ozbiljnu promenu.

Kada politički i kulturno veštački svetovi nestaju, to se događa brzo. I zaista, Evropska unija kakvu smo poznavali do pre godinu-dve dana, više ne postoji. Elita je izgubila pravac, dok su građani izgubili strpljenje. Zvanična mantra EU, da će evropski građani spasiti Uniju, toliko je očajnički plan da je nekolicina povlašćenih, kosmopolitskih Evropljana zaista poverovala kako će njihovi lideri moći da ponove – ovaj put potpuno i uspešno – plan Aleksandra Hamiltona za federalizaciju američkog ratnog duga kao način za izgradnju panevropskog građanstva.2 Ali Aleksandar Hamilton ne može spasiti evrozonu, a u svakom slučaju, evropskih građana ima vrlo malo. Mnogo je verovatnije da će pravi građani pojedinačnih evropskih zemalja zapravo uništiti i ono malo što je ostalo od „Evrope“ ako im se pruži prilika, bilo na biralištima ili, možda, na ulicama. Današnja kriza je očigledno pokazala da se, uprkos silnoj retorici o solidarnosti koju slušamo godinama, spremnost evropskih građana da podnesu deo tereta ne proteže izvan nacionalnih granica.

Budimo pošteni: prava kriza u Evropi nije finansijsko-ekonomske prirode, već je to mnogo dublja društveno-politička kriza, čija je finansijsko-ekonomska dimenzija samo simptom. Ova dublja kriza nije nastala samo zbog demokratskog deficita između centra i ostalih delova Evropske unije, ili zato što su evropski lideri manje posvećeni pravoj federativnoj uniji od svojih prethodnika. Ona je nastala usled kumulativno dramatične transformacije same prirode evropskih liberalno demokratskih režima. Evropsku uniju ne mogu izbaviti njeni građani, jer ne postoji evropski demos, ali ona ne može ni opstati neko duže vreme kao elitni projekat, jer je kriza ubrzala proces propasti elitnih demokratija u samoj Evropi.

Spremno prihvatamo činjenicu da je demokratska vladavina proizvod socijalnih i istorijskih okolnosti karakterističnih za određenu teritoriju ili društvo, i da su teorijski i institucionalni činioci demokratije nejednako raspoređeni po svetu, kao što su to verovali i Monteskje, Lok i većina drugih političkih filozofa njihove generacije. Drugim rečima, prihvatamo da su izgledi za demokratiju, iako nisu trajno nedostižni ni za jedan narod, horizontalno nejednaki. Međutim, zanimljivo je da ne vidimo varijabilnost demokratskih izgleda na vertikalnoj osi. Društveni uslovi za demokratiju neprestano se stvaraju, doduše lagano. Skup faktora neophodnih za stvaranje demokratije može se u određenom trenutku izmeniti, čak i ako formalna struktura demokratije ostane inertna.3 Rezultat je lagano „tektonsko“ pomeranje društvenih realnosti i političkih instrumentalnosti, koje na kraju može da ugrozi samu demokratiju. Stalno raspravljamo o razgradnji društvenih institucija kroz istoriju, ali ubeđeni smo da to nama ne može da se dogodi.

Međutim, upravo to se dešava u Evropi. Ne premalo, već previše elitne socijaldemokratije poremetilo je ključnu ravnotežu i socijalni ritam koji je Evropljanima potreban da održe zrelu političku demokratiju. U srcu evropskog projekta, koji karakterišu strategija bez politike na evropskom nivou i politika bez strategije na nivou nacionalne države, krije se samorazaranje: drugim rečima, to je primer kulturnih kontradikcija, ali ne kapitalizma, već demokratije. (Iako se ovde uglavnom bavim Evropom, nešto od ove analize može se primeniti i na američko društvo, i na druge liberalno-demokratske ispostave u svetu.)

Pet revolucija demokratskog paradoksa

Glavni politički paradoks našeg doba je sledeći: ključni faktori koji su doprineli prvobitnom uspehu evropskog projekta sada blokiraju rešenja za današnju krizu. Kriza poverenja u demokratske institucije Evrope nije rezultat neuspešne demokratizacije ili integracije njenih društava, već prevelikog i neuravnoteženog uspeha oba ova procesa. U svojoj čuvenoj knjizi Kulturne kontradikcije kapitalizma, Danijel Bel je istakao da institucije mogu nenamerno da napadnu sopstvene temelje. Međutim, on nije bio prvi prorok te vrste, pa čak ni najdalekovidiji. Pre trideset godina, Lešek Kolakovski je napisao:

Prelistavajući ponovo, posle mnogo godina, Otvoreno društvo i njegove neprijatelje, primetio sam da Poper, kad napada totalitarne ideologije i pokrete, zanemaruje suprotnu stranu ove pretnje. Pod tim podrazumevam ono što bi se moglo nazvati samorazornošću otvorenog društva – ne samo inherentnu nesposobnost demokratije da se uspešno odbrani od spoljnih neprijatelja isključivo demokratskim sredstvima, već i jedan važniji proces, gde se liberalni principi, svojim proširenjem i upornom primenom, pretvaraju u sopstvenu suprotnost.4

Kolakovski ističe samorazornu prirodu otvorenih društava, i ovo je od ključne važnosti za razumevanje današnjih evropskih nevolja. Ovu samorazornost treba posmatrati kao slučajnu posledicu pet revolucija koje su potresle naš svet od 1968:

  • kulturna revolucija šezdesetih, koja je delegitimisala sve društvene hijerarhije i postavila pojedinca u središte politike;
  • tržišna revolucija osamdesetih, koja je delegitimisala državu kao glavnog ekonomskog aktera;
  • istočno/centralnoevropske revolucije 1989, koje su naizgled pomirile kulturnu revoluciju šezdesetih (mrsku desnici) i tržišnu revoluciju osamdesetih (mrsku levici), i koje su nas ubedile u neistorijsku ideju da je liberalna demokratija večita (kraj istorije, moglo bi se reći);
  • komunikacijska revolucija devedesetih, izazvana naglim širenjem kibernetičkih tehnologija, pre svega interneta;
  • neuronaučna revolucija dvehiljaditih, koja je promenila naše razumevanje ljudskog mozga, omogućivši sistematičnije manipulisanje emocijama, koje su zamenile racionalnost u središtu demokratske politike.

U svojim ranim fazama, svih pet revolucija doprinelo je produbljivanju demokratskog iskustva. Kulturna revolucija dokrajčila je autoritarnu porodicu i dala novo značenje ideji individualne slobode. Tržišna revolucija doprinela je globalnom širenju demokratskih režima i propasti komunizma. Revolucije 1989. proširile su i produbile demokratsko iskustvo Evrope i ukinule egzistencijalnu pretnju evropskoj bezbednosti. Internet revolucija omogućila je građanima novi pristup informacijama i dala im glas, a možda i obogatila naše promišljanje društva, čak i dok je redefinisala samu ideju političke zajednice. Deljenje informacija i slika sada dovodi u pitanje status fizičke pripadnosti jednoj zajednici kao dominantnog oblika društvene solidarnosti. A nova nauka o ljudskom mozgu pomogla nam je da shvatimo značaj uloge emocija u politici i političkom životu.

Paradoksalno je da istih ovih pet revolucija sada produbljuju krizu liberalne demokratije u Evropi (a možda i ne samo u Evropi). Kulturna revolucija doprinela je jenjavanju osećanja zajedničke svrhe, i tako dovela u pitanje sam sistem vladavine u savremenim demokratskim društvima. Politika šezdesetih preobrazila se u skup pojedinačnih zahteva postavljenih društvu i državi. Politika identiteta, izražena u etničkoj, rodnoj ili verskoj identifikaciji, kolonizovala je javni diskurs. Današnja paljba po multikulturalizmu direktni je rezultat nesposobnosti politike šezdesetih da formuliše zajedničku viziju društva. Porast antiemigrantskog nacionalizma u Evropi, o kome ćemo nešto više reći kasnije, svakako predstavlja opasnu tendenciju, ali on proizilazi iz duboke i legitimne želje za zajednicom, za zajedničkim životom prožetim celovitom kulturom; nepošteno je okarakterisati ga kao običan ksenofobični prezir prema strancima. Uspon ljutitog populizma u Evropi govori nam da se oprečni zahtevi koji se postavljaju savremenom društvu ne mogu pomiriti svođenjem demokratske politike na politiku prava.

Tržišna revolucija osamdesetih učinila je društva bogatijim i međusobno povezanijim nego ikad ranije, ali je slomila pozitivnu kariku između širenja demokratije i širenja jednakosti. Od kraja 19. veka pa do sedamdesetih godina prošlog veka, napredna zapadna društva postajala su sve manje nejednaka. Ali pojavom istinski globalnog kapitalizma, ova je tendencija preokrenuta, što je dovelo do opsednutosti bogaćenjem i zapalilo antidržavnu ostrašćenost, koja je jedan od centralnih uzroka današnje krize vlasti na Zapadu. Ako na trenutak zanemarimo ironiju da je pobeda Zapada nad marksističkim materijalizmom donela novi hiper-konzumerizam, pobuna protiv elita proizilazi iz činjenice da većina običnih građana sada smatra da se društvenim promenama „neoliberalnih decenija“ okoristila elita, na štetu svih ostalih. Na vrlom novom svetskom tržištu, elita se oslobodila ideoloških i nacionalnih stega, i izgradila offshore ekonomiju sa ogromnom mrežom za izbegavanje poreza – u pitanju su trilioni dolara – dostupnom samo najbogatijima. Rezultat je činjenica da ljudi danas, iako je većina njih tokom Velike ekonomske krize izgubila poverenje u tržište ali ne i u državu, a sedamdesetih i osamdesetih izgubila poverenje u državu ali povratila poverenje u tržište, više ne veruju ni državi ni tržištu.

Proglašavanjem demokratije za normalno stanje jednog društva i svođenjem demokratizacije na imitaciju institucija i prakse razvijenih država, nova centralnoevropska postkomunistička ideologija počinila je dve nedopustive greške. Trivijalizovala je tenzije između demokratije i kapitalizma, koje su nezaobilazne, pa čak i nužne, u svim tržišnim demokratskim sistemima, i doprinela osećaju trijumfalizma koji je od demokratije kao izabranog sistema napravio jedinu legitimnu opciju za čitavo čovečanstvo. Demokratija je izgubila svoje kritičare, a sa njima i deo svojih kreativnih potencijala, a da nije ostala bez svojih kontradikcija ili svojih neprijatelja.

Internet revolucija fragmentisala je javni prostor i ponovo iscrtala granice političkih zajednica. Ironično je da se slobodan protok informacija pretvorio u poplavu koja preti da zbriše sav kontekst i finese u javnim raspravama. Možda su društveni mediji omogućili ljudima da pruže otpor moćnima (što je sporno), ali nisu uradili ništa na polju jačanja diskurzivnog i predstavničkog procesa demokratije. Drugim rečima, internet revolucija je pokazala da može da sruši neko društvo, kao u Egiptu, ali ne i da može da doprinese izgradnji novog društva.

Nagli razvoj kognitivne nauke pomogao nam je da shvatimo kako ljudi razmišljaju, ali ovo novo saznanje preti da postane moćno oruđe za manipulaciju. To bi označilo radikalni raskid sa prosvetiteljskom tradicijom politike zasnovane na idejama, što bi postavilo Karla Rouva, a ne Karla Popera, za ikonu neo-demokratske politike 21. veka.

U najkraćem, dostigli smo ono što je Aleksandar Geršenkron nazvao „čvornom tačkom“. Za relativno kratko vreme, bili smo svedoci i sudeonici estetskog, ideološkog i institucionalnog redefinisanja značenja i demokratije i evropskog društva. Ovo redefinisanje još uvek traje, ali nesklad između naše politike i naše društvene realnosti dostiže vrhunac. Uzroci naše sadašnje krize nisu u bankama ili novcu. Nisu čak ni u institucionalnim nedostacima Evrope. Oni su mnogo dublji.

Novi populizam

Šezdesetih godina prošlog veka, mnogi liberali strahovali su da su evropske demokratske institucije još uvek taoci autoritarnih kultura u kojima su nastale. Drugi svetski rat, u kojem se većina Evropljana borila za nedemokratske ili antidemokratske režime, uništio je te režime, ali ne i stavove koji su ih podupirali. Danas imamo suprotan problem: poredak ne uništava slobodu; sloboda uništava poredak. U današnjoj Evropskoj uniji, prava građana su zaštićena, ljudi imaju veći pristup informacijama, i slobodniji su da putuju i žive kako hoće nego ikad ranije. Ali ove slobode su u proteklih četrdeset godina sve više paralisale demokratske institucije Evrope. Demokratska društva postaju neodrživa, dok se ideje o zajedničkom životu i javnom interesu gube. Poverenje u političare nikad nije bilo na nižim granama.

Današnja evropska ekonomska kriza proizvodi dva vrlo različita koncepta demokratije. U zemljama poput Nemačke, uticaj javnosti na politiku raste; u zemljama poput Grčke i Italije, uticaj javnosti na donošenje odluka, naročito u ekonomskoj sferi, jenjava. Ono što Berlin i Pariz nude građanima Italije, Grčke ili Španije jeste demokratija u kojoj birači mogu da menjaju vladu, ali ne i osnovne ekonomske smernice te vlade. Logika današnjih predloga za jačanje evra svodi se na uklanjanje svih ekonomskih odluka iz sfere izborne politike, što građanima ostavlja nezavidan izbor između „demokratije bez izbora“ ili „okupiranja“ ulica.5

Rezultat ove inverzije toliko nam je čudan da nam je teško da imenujemo i priznamo ono što nam je pred očima – pa tako često to i ne vidimo. Poput „blankera“ iz romana Viđenje Žozea Saramaga, čini se da su Evropljani sve više apolitični, ali njihovo odbijanje da priznaju svrhu nacionalnog izbornog procesa, duboko je subverzivno. Oni sve češće izlaze na ulice, ali ne i na birališta. Napadaju kapitalizam sa moralnih pozicija, a ne sa političkih. Oni svoj tabor vide kao alternativu, ali ne mogu da odrede šta on predstavlja. Oni nemaju lidere jer odbijaju da budu bilo čiji sledbenici.

Kod današnjih evropskih buntovnika možda je najčudnije to što pokušavaju da očuvaju stari status kvo; tako sada imamo izvrnutu 1968. Tada su studenti na ulicama Evrope zahtevali da žive u svetu drugačijem od sveta njihovih roditelja. Danas se studenti na ulicama bore za pravo da žive u istom svetu kao i njihovi roditelji, ali strahuju od toga da to više nije moguće. Suočeni sa izborom između otvaranja granica kako bi se očuvao prosperitet i zatvaranja granica da bi se očuvao kulturni identitet, oni biraju obe stvari: i prosperitet i „tvrđavu Evropu“.

Danas evropskoj demokratiji ne preti jačanje antidemokratskih alternativa; ona je zarobljena demokratskom željom građana da izaberu „ništa od navedenog“. Kao što je napisao Pjer Rozanvalon:

Funkcija opozicije sve češće zadobija formu optužnice (prema obrascu velikih političkih suđenja u Engleskoj iz 17. i 18. veka), što potiskuje viziju politike kao borbe dvaju različitih političkih programa. Ulogu građanina kao birača danas sve češće zamenjuje slika građanina kao porotnika.6

Ovo je objašnjenje zašto se većina današnjih panevropskih glasanja svodi na referendume o sputavanju ideje o „Evropi“ kao konstrukciji elita, od elite i za elitu. Međutim, donedavno niko od ovih birača – uključujući i francusko i holandsko odbijanje evropskog ustava – nije sprečio evropsku elitu da dalje razvija ovaj projekat. Rezultat je da sada imamo, makar na marginama evropskih društava, duboko nepoverljive, zaverama sklone, žestoke i značajne manjine, koje se boje budućnosti. Strah od politike u toj meri nosi posledice koje dobro poznajemo.

Razmislite o sledećem: jedna anketa iz februara 2011. pokazala je da bi ogroman broj Britanaca sada podržao neku antiemigrantsku nacionalističku partiju, ukoliko se ona ne povezuje sa nasiljem i fašističkom ikonografijom. U Francuskoj je anketa iz marta 2011. pokazala da bi ekstremni desničar Žan-Mari Le Pen bio jedan od dva pobednika prvog izbornog kruga. U maju 2011, anketa instituta Forsa pokazala je da su „ekstremno desničarske ideje primamljive neočekivano velikom delu (nemačke) populacije“. Oko 70 odsto ispitanika reklo je da Nemačka daje previše novca Evropskoj uniji. Skoro polovina želi da Nemačka drastično smanji imigraciju. Trideset posto kaže da želi „nezavisnu Nemačku, bez evra, gde EU nema nikakvu zakonodavnu moć“.

Iznenađujuće je da desničarske ideje očigledno imaju simpatizere i na desnom centru i na krajnjoj levici. U Danskoj, Italiji, Švedskoj, Holandiji, Austriji i Finskoj, antiemigrantske partije su danas dovoljno jake da mogu da utiču na nacionalnu politiku. U srednjoj i istočnoj Evropi, strah od imigranata nije ključno političko pitanje, pre svega zato što tamo ima manje imigranata. Ali i pored toga, nivo ksenofobije i rasizma je iznenađujući. Zapravo, on je mnogo viši nego u zapadnoj Evropi, uprkos nepostojanju velikog broja imigranata. Studija koju je 2011. u osam evropskih zemalja sprovela fondacija Friedrich Ebert, pokazala je da 77 posto Mađara smatra imigrante teretom za socijalnu državu, i da je većina Mađara i Poljaka protiv integrisanja stranaca u njihovu kulturu. Jedno novije istraživanje pokazalo je da su imućni Evropljani jedni od najpesimističnijih ljudi na planeti. Na kraju prošlog veka, Evropljani su sebe doživljavali kao velike pobednike globalizacije. Danas većina Evropljana sebe smatra gubitnicima ovog istog procesa.7

Ove ankete nisu rezultat neke kolektivne nacionalne neuroze. Širom zapadne Evrope, integralne istorijske zajednice gube kontrolu nad sopstvenim životom, dok se sve više odluka donosi u Briselu, Evropskoj centralnoj banci, ili korporativnim centralama širom sveta. Istovremeno, sam izgled i karakter ovih zajednica destabilizuju imigranti, toliko brojni i kulturno različiti da je njihova asimilacija nemoguća. Danas se u čitavoj Evropi ugrožene većine ponašaju kao potlačene manjine. Realni ili umišljeni gubitak kontrole nad svojim životima ovi ljudi pripisuju zaveri kosmopolitski orijentisanih elita i tribalno orijentisanih imigranata, koji odbijaju pravu društvenu integraciju pod uslovima većine. Na različit način i iz različitih razloga, i jedni i drugi zagovaraju „svet bez granica“, u kojem se prosečni ljudi sve više boje i gde sve više mrze.

Tako su evropske demokratske institucije paradoksalno postale transparentnije nego ikad ranije, ali im se i veruje manje nego ikad. Naša društva su otvorenija i demokratskija nego ikad, ali i manje efikasna nego ikad. Evropska unija, koja ne može opstati kao elitni projekat, ali ne može preživeti ni kao demokratski projekat, sada zavisi ili od nastanka evropskog demosa, ili od očuvanja elitno kontrolisanih demokratija. Demokratija bez demosa ima još manje šanse da preživi nego zajednička valuta bez zajedničkog trezora.

Proces evropske integracije uspeo je da delegitimiše evropsku nacionalnu državu, ali nije uspeo da stvori jedinstveni evropski javni prostor i zajednički evropski politički identitet. Tako se populistički otklon od Evropske unije svodi na potvrdu parohijalnijih, ali kulturno dubljih identiteta unutar pojedinačnih evropskih zemalja. Ove tendencije guraju evropsku politiku ka manje inkluzivnoj, a možda i manje liberalnoj, definiciji političke zajednice.

Građani većine evropskih zemalja boje se starenja i depopulacije. Strahuju da imigranti ili etničke manjine preuzimaju njihovu zemlju i ugrožavaju njihov način života. Boje se da se evropski prosperitet više ne može uzimati zdravo za gotovo, i da uticaj Evrope na globalnu politiku kopni. Nasuprot očekivanjima mnogih političkih komentatora, ekonomska kriza nije oslabila, već je ojačala poziciju politike identiteta. U čisto političkom smislu, kriza pogoduje ksenofobičnoj desnici, a ne egalitaritalističkoj levici. Međutim, ovde valja biti oprezan: oštra podela na levicu i desnicu, koja je obeležavala evropsku politiku još od Francuske revolucije, polako nestaje. Sa usponom desničarskog populizma kakav nismo imali od dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka, proleterske snage sada mogu biti zavedene od strane izrazito antiliberalnih lidera. Ugrožene većine – oni koji imaju sve, pa se zato svega i boje – postale su velika sila u evropskoj politici. Novi neliberalni konsenzus nije ograničen na desničarski radikalizam – on obuhvata i transformaciju samog glavnog evropskog toka. Evropu ne ugrožava ono što govore ekstremisti; prava pretnja je ono što glavni lideri više ne govore – na primer, da je različitost dobra za Evropu.

Ugrožene većine sada se zaista boje da polako postaju gubitnici globalizacije. Globalizacija je možda pomogla da se pojave brojne srednje klase izvan razvijenog sveta, ali ona razjeda ekonomske i političke temelje srednje klase u društvima posleratne Evrope. U tom smislu, novi populizam ne predstavlja današnje gubitnike, već potencijalne gubitnike sutrašnjice.

Novi populizam se takođe dramatično razlikuje od tradicionalnih populističkih pokreta 19. i 20. veka, po svom rečniku, političkim ciljevima i ideološkim izvorima. On ne predstavlja težnje potlačenih, već frustracije regularnih. To nije populizam „naroda“ očaranog romantičnim maštanjem nacionalista, kao pre više od sto godina, već populizam pragmatičnih problema većine, koji se skoro svakodnevno manifestuje u rezultatima ispitivanja javnog mnjenja. Za takav populizam istorija nas nije pripremila.

Mediji izveštavaju o bankama, bankrotima i francusko-nemačkim raspravama o fiskalnoj politici. Govore o benevolentnim tehnokratama i besnoj omladini. Neki od njih sada priznaju da je jedinstvena valuta sa preko dvadeset zasebnih budžeta oduvek bila osuđena na propast. Pravi vernici evropskog projekta podsećaju nas da je Evropa godinama ličila na očajnika koji skače s kamena na kamen, pokušavajući da pređe uzburkanu reku. Jeste, treba da brinemo, ali naša zabrinutost je gorivo koje nas vodi do narednog stepenika ka uspehu.

Međutim, nema više kamenja, i ne postoji put do druge obale. Došli smo do osnovnog nedostatka evropskog projekta – činjenice da demos mora da prethodi državnoj strukturi i ekonomskoj integraciji, a ne da ih sledi. Jednostavno rečeno, pojava elitno kontrolisanih liberalnih demokratija u posleratnoj zapadnoj Evropi omogućila je uspešne evropske integracije, a transformacija ovih režima kroz uspon novog populizma objašnjava zašto je Evropa danas u nevolji. Pravi razlog evropske ekonomske krize jeste činjenica da nikad nije bilo ni približno dovoljno društvenih temelja za političku i ekonomsku građevinu koju su evropske elite pokušale da podignu. Uspeh demokratije u Evropi ogleda se u tome što je sada evropskim narodima dopušteno da izraze svoje nezadovoljstvo, ako ne samim projektom, a onda nizom problema koji su iz njega nastali. To je prava evropska kriza, i to je kriza političke kulture. Sve ostalo su sporedne predstave. Jedini način da se spase evropski projekat jeste da se on iznova osmisli.

Ivan Krastev, The American Interest, mart/april 2012.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 08.03.2012.

POPULIZAM

________________

  1. Davies, “Diminished and disdained, the Euroland will yet defy the skeptics”, Financial Times, 28.10.2011.
  2. Vidi: Harold James, “Channeling Alexander Hamilton”, The American Interest (januar/februar 2012).
  3. Videti, na primer, analizu u Allen C. Lynch, “What Russia Can Be: Paradoxes of Liberalism and Democracy”, The American Interest (novembar/decembar 2006).
  4. Kolakowski, Modernity on Endless Trial (University of Chicago Press, 1990), str. 162.
  5. Ivan Krastev, “The Balkans: Democracy Without Choices”, Journal of Democracy (July 2002).
  6. Rosenvallon, Democracy Past and Future (Columbia University Press, 2006), str. 244.
  7. Globalni barometar nade i očajanja za 2011.