Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Amfilohije ponovo jaše na trozupcu, a ne vide mu se baš jasno rožnati izraštaji i kopita. Ali, tako je u hadu: ne mora se videti baš sve. Jer u novoj epizodi srpskog nakaznog rodoljublja, on se namerio na sebi sličnog lucifera. A taj je naumio da se svakako izbavi iz pakla koji je lično stvarao. Ko je ovde izdajnik a ko branitelj srpstva, nikada se ne zna, niti se može saznati običnim ljudskim razumom: u opticaju su vruće emocije, teški napadi epskog nadahnuća i nacionalističkog mamurluka. A to se nikako ne može držati pod kontrolom.

Inače je znameniti pop izrekao istu onu vrstu optužbe koja se za najteže delo ovde najlakše izriče: izdaja zemlje. Podelio je, kako rekoše branitelji Vučićeve politike devetog kruga, zemlju Srbiju na patriote i izdajnike, pa je najvećeg među svima optužio da se uzdigao i unizio, a takav prednjači među prokletima.

Vučić izdajnik? To svetogrđe nije moguće podneti u ambijentu epigonskog slavlja njegovih istorijskih podviga. Izbori su pred nama, a nosilac svih lista je možda prodavac jedine otadžbine koja se prostire u tri države. I to tvrdi visoki član Sinoda SPC, onaj koji sedi uz koleno Patrijarhu. I njih dvojica zajedno brinu o razuzdanom i nesložnom srpskom stadu, ovnovima i crnim ovcama, i drugim bravima po livadama Srbije i pašnjacima u rasejanju.

Vladika Amfilohije je odavno poznat po zamornim nastupima svuda gde ga pozovu da govori. A pozivali su ga kao zlatoustog pastira, koji je uglavnom glagoljio o onome što je mimo njegovog duhovnog zaduženja. Antologijski je njegov govor na sahrani Danila Kiša, gde je održao predavanje o pravcima u književnosti i objasnio suštinu literarnog opusa počivšeg.

Predavanje vladike namenjeno velikom piscu malo je okasnilo, ali on je govorio zbog sebe i potrebe da se pokaže svuda gde mu nije mesto.

Na sahrani Zorana Đinđića, lošom ezopovskom leksikom optužio je pokojnika za vlastitu smrt, uz ciničnu optimističku ekspresiju da za njega ipak ima nade. Malo je nedostajalo da ga izbace nasred nepristojno dugog i nedostojnog govora, no već dan kasnije nazvali su ga „pukovnikom DB“, koji se maskirao bradurinom, a umesto mundira nosi mantiju.

Nikada se nije ustezao da daje političke ocene, anatemiše ili uzdiže, i uvek pred svima i iznad svih bude na dežurnom položaju jedinog pravovernog čuvara srpstva, kao ideje koju nikada nije umeo da objasni. Stvar je inače neobjašnjiva i nejasna: što je više takvih pastira, sve manje znamo koje smo mi to ovce.

U svojim ranim radovima i ekstremnom radikalskom iskustvu, Vučić je svoj naciopatriotizam obrazlagao na isti način; postoje samo dve ljudske vrste u Srbiji: jedni su rodoljubi a drugi izdajnici, a ovi drugi su svi koji nisu radikali.

Vučić iz tog doba žustro bi optužio sebe iz ovog vremena za izdaju, i rado dreždao pod mantijom prečasnog Radovića. Ogledao bi se kao revnosni i bučni čitač dugačkog izdajničkog spiska, na kome su svi oni koji nameravaju da „predaju Kosovo“, ili nisu dovoljno jasni u otporu takvoj ideji.

Izdajnike Srbije Vučić više ne vidi u vezi sa „srcem Srbije“, nego u košmarnoj paranoji oko američkog uticaja, pa ih traži u domicilnom okruženju ambasadora Skota, ili „američkoj“ televiziji N1.

Nezavisno od izdajstva ili čuvanja posrnulog srpstva, Amfilohije i Vučić ukrštaju se u bar dve ključne sekvence svojih životnih dela. I branitelji i izdajnici vide Kosovo na identičan način: teritoriju bez Albanaca kao građana Srbije. Amfilohije se brine o „očuvanju“ po svaku cenu svega što je izgubljeno u bescenje. Vučića zanimaju potencijali SNS na severu Kosova i pregovori, popuštanja i strategija spore defanzive – kao tehnika dugog opstanka na vlasti.

I jedan i drugi su, svako na svoj način, ipak nastali u okviru identičnog „svetonazora“ i sistema vrednosti. Sada obojica dokazuju da se ljubav prema otadžbini, ili prodaja te ljubavi može tumačiti kako se kome prohte, u nadmetanju oko monopola na rodoljublje. Ta je oblast uvek i svuda bila utočište hulja, koji se pri svakom nepočinstvu busaju u patriotska prsa. Đavolska stvar.

Zbog toga je njihov obračun tako neobičan ali i očekivan. Popovi su manje-više uvek bili uz režim, a Vučić je često odlazio na ritualni rukoljub kod patrijarha. I sad Amfilohije tvrdi da nije držao opelo živom Vučiću, nego nešto življem Dačiću. I da ne govori, niti bilo koga proziva, niti proklinje, niti baca anateme u ime SPC.

U ime koga onda govori? Da se nije odmetnuo od crkve i patrijarha i postao privatni sveštenik? Vučić će mu odbrusiti za tri dana, u ime naroda. Već je poručio svom dušmaninu da se okane političkih propovedi i bavi se crkvenim stvarima. Zna se ko upravlja državom.

Naravno da se zna. To je Ana Brnabić sa svojim kabinetom. Ako nečastivi dopusti.

Peščanik.net, 10.01.2018.

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)