Dizajn: Slaviša Savić

Dizajn: Slaviša Savić

Poslednji argument u kampanji Brže-Jače-Bolje

Kada ponestane argumenata, „naš čovek“ se okreće krađi ili mudima kao poslednjoj instanci, poslednjem garantu opstanka. Ka nečemu takvom se usmerila i kampanja predsedničkog kandidata Aleksandra Vučića, koja je pod sloganom „Brže-Jače-Bolje“ ušla u svoju završnu fazu. Pošto nisu pomogli spotovi koji su lažirali Vučićeve izjave koje je davao do pre mesec i po dana, predstavljajući ga kao čoveka od reči i velikog reformatora, menadžeri njegove kampanje su se pozabavili plagiranjem, delatnošću u kojoj je SNS svakako najbolja u Srbiji. Tako je došlo do pojave „apela 650“, koji je brutalno prepisan iz kampanje Saše Jankovića. S jedne strane, Vučiću je to bilo neophodno kako bi napokon pokazao koga on to smatra „pravom“ elitom, pošto otpočetka ratuje sa „lažnom“. Sada, kada među tim silnim doktorima nauka sa raznih univerziteta vidimo i nekoliko imena iz javnosti, a među njima Svetlanu Ražnatović, Ljiljanu Habjanović Đurović i Vladimira Vuletića, možemo biti sigurni da je Srbija na dobrom putu uspostavljanja hijerarhije među klasama i elitama. S druge strane, sam spisak od 650 ljudi bio bi nedovoljan ukoliko bi ta prava elita ostala samo potpisana ispod nekoliko marketinških fraza o „boljoj Srbiji“. Bilo je neophodno da predstavnik te elite sažme razloge zbog kojih su stali iza predsedničkog kandidata vladajuće koalicije. Kao glasnogovornik prave elite, izabran je glumac i odnedavno pisac Lazar Ristovski. On je na velikom mitingu SNS-a u Kombank areni vrlo precizno artikulisao vrednosti Vučićeve elite, kao i samog kandidata.

Najavljen je kao “naš čovek” i “glumčina”. U ovom augmentativu već je začeto ono što će Ristovski objaviti sa govornice u Areni, jer on je tamo došao kao nakon prosvetljenja koje mu se na sličan način dogodilo pre pet godina, kada je imao viziju u vezi sa kandidatom Borisom Tadićem. Ali ovog puta je bio u ulozi čoveka ne suspregnute već ispoljene verbalne agresije, koju je podelio sa masom. I masa je to prihvatila uz buku i tresku. Niko se nije ni pitao da li se takvom čoveku može verovati, jer se podrazumevalo da i u tom poslu, kao i u politici, postoje profesionalci, koji idu od kampanje do kampanje, dajući svoju podršku, koju potkrepljuju autoritetom “preko četiri hiljade odigranih predstava i preko šezdeset snimljenih filmova”.

“Došao sam da javno kažem da ću glasati za gospodina Aleksandra Vučića!” rekao je već na početku Ristovski, pokazujući rukom u pravcu narečenog kandidata. Pred njim je velika obaveza, zato on i ne govori već viče kao u najgorim ulogama koje je odigrao. Smenjuju se bes i smirenost. Ton se povisi kad govori o vođi, a spušta kada pokušava da govori o ljubavi i kulturi. Zapravo, on pokušava da spoji ta tri glavna toposa svog govora – Vučića, ljubav i kulturu – ali mu ne polazi za rukom, zato ga brzo obuzima srdžba, kao da čuje komentare onog nevidljivog dela publike koji ga ne gleda sa odobravanjem. Stoga pokušava da analizira svoju objavu, koja se po definiciji ne može analizirati, samo joj se može verovati ili ne verovati. Glavna intencija govora glumčine Ristovskog bila je da nema pluralnosti, nema više Srbija, nema drugačijih političkih ideja, nema alternativnih opcija, osim jedne Srbije i jednog Vučića, pred kojim je taj težak zadatak da bude predsednik takve “jedne Srbije”.

Zapravo, postoji i to, nešto drugo, priznaje Ristovski u jednom trenutku, ali svi ti drugi su “mrsomudi”. Ovom kvalifikacijom je Ristovski uspostavio glavnu distinkciju između vođe “jedne Srbije” i opozicionih kandidata, koje je sveo pod zajednički imenitelj, koji bi se mogao prevesti kao skupina muškaraca koja ili govori besmislice ili ne radi ništa. Mrsiti muda, međutim, u interpretaciji Ristovskog, a u odnosu na kandidata Vučića, znači i zagovarati pluralnost političkih ideja, odgovornost za rušenje u Savamali, zalagati se za slobodu medija, biti protiv partokratske države. Sve su to nejasne stvari za “našeg čoveka”, zbog čega ih i imenuje žargonom svoje ulične akademije. Nasuprot mrsomudima svakako stoji onaj koji muda ne mrsi, već ih naprosto ima. A “sintagma imati muda”, pisao je Kiš davnih sedamdesetih godina u odbranu svog dela, “jeste svojevrsni opskurantizam, neka vrsta pohvale ludosti bez erazmovskog konteksta, priznanje da… glava jeste nekom vrstom smetnje, misao, erudicija i duh tom se nesrećnom sintagmom odbacuju kao suvišni ili čak opasni, jer sve što nije poteklo iz muda poteklo je, dakle, iz glave ili duha, a to ne valja”.

Za Ristovskog je Vučićev koncept autoritarne politike bez sumnje potekao iz muda, jer “on ima snagu i spremnost da se žrtvuje za bolju Srbiju… On to pokazuje svojim delom, a ja to cenim… Volim, brate, njegovu energiju! On je borac kao ja! A borci dobijaju bitke, a ostali su ovi mrsomudi”. Ovako glasi gnomska misao “apela 650”. Uostalom, varijacije na tu temu slušamo svakodnevno na gotovo svim kanalima koji učestvuju u predizbrnoj trci na strani Aleksandra Vučića. Njegovi analitičari, naročito oni poput Ristovskog koji su do juče bili u Tadićevom čamcu, neprestano govore o vođinom posedovanju muda, jer drugih argumenata nema. Ko sme da “lupi šakom o sto”, da generalima “spočitava kašnjenje”, da postrojava predsednike opština, da žene svojih oponenata optužuje za upravljanje narko kartelom u Srbiji, a da sutradan sa udovicom ratnog zločinca Arkana sedi u Sportskom centru “Šumice” i priča o ravnopravnosti žena, naravno ne krijući da čak i u tome on jedini “ima muda”. Isto onako kao što su ih imali i Arkan, i Milošević, i Šešelj, i Mladić, i Lukić, svi oni koji su se stavili pod taj mudonosni barjak.

“Muda su”, pisao je Kiš, “nacionalni pečat, rasni žig; ostali narodi imaju sreću, tradiciju, erudiciju, istoriju, ratio, ali muda su samo naša i jedina”.

Na ovim predsedničkim izborima, naposletku, treba izabrati upravo onog, kome ni u snu neće pasti na pamet da posegne za mudima kao argumentom.

Peščanik.net, 29.03.2017.

IZBORI I PROTESTI 2017.

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)