Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Kad dva ministra i direktor BIA saopšte da će vojska, policija i pripadnici BIA dobiti povećanje plata od 10 odsto jer je to dogovoreno sa predsednikom, a premijerka potom izjavi da to nije izvesno i da je reč samo o „zahtevu za povećanjem“, neko naivan bi mogao pomisliti da je reč o ozbiljnom sukobu unutar vlasti. Takva nadgornjavanja između premijera i ministara viđali smo u vreme Cvetkovića, ali su mu oponirali ministri iz druge stranke. S obzirom da je premijerka u izjavi pomenula i ministra Vujovića, u ovom slučaju se stvara privid da je reč o nesuglasicama, da ne kažemo baš sukobu, između SNS ministara i „nestranačkih eksperata“.

Privid, jer da li zaista verujete da bilo ko u Vladi Srbije može da se pozove na vrhovni autoritet vrhovnog komandanta, kao što je to učinio doktor za strategijski menadžment u upravljanju lokalnom samoupravom, ako mu svevišnji nije dozvolio da u usta uzme njegovo ime? A Vlada Srbije je u saopštenju prenela da je Stefanović izjavio da se „nakon razgovora sa predsednikom Srbije Aleksandrom Vučićem o položaju pripadnika policije, vojske i BIA, došlo do rešenja koje je predsednik podržao, a to je da se pripadnicima ove tri važne državne institucije, koje se brinu o bezbednosti građana Srbije, podignu plate u narednoj godini za 10 odsto“. Još je nešto predsednik aminovao – da se „kvalitetnijom stambenom izgradnjom podigne materijalni položaj zaposlenih“, pa je „naložio da se naprave planovi na osnovu kojih ćemo sledeće i narednih godina početi da unapređujemo kapacitete za rešavanje stambenih pitanja svih pripadnika naših službi“. Mediji su ovu menadžersku rečeničnu strukturu pojednostavili i preneli da je najavljena izgradnja stanova za vojsku, policiju i bezbednosno-informativne agente. I sve što je dobro ili što je najavljeno da će biti dobro, ima se zahvaliti predsedniku Vučiću. Bilo da je nadležan ili da je inicirao da se otvaraju fabrike, grade vrtići, povećavaju plate, da se dižu spomenici, daju nazivi ulicama, da raste standard ili da se iskorenjuju siromaštvo i korupcija.

Živimo u prividu države, gde je postalo bespredmetno raspravljati o tome kakvu nadležnost ima predsednik Srbije u određivanju da li će se i koliko bilo kome povećati plate i da li će se, kada, kako i gde graditi stanovi o trošku države. I zašto su inicijative građanina Vučića vrednije od inicijativa drugih građana.

Vratimo se, stoga, na privid sukoba. U stvarnim državama sa stvarnim medijima verovatno bi bila udarna vest to da je Vlada Srbije prenela saopštenje u kome ministri najavljuju nešto, a premijer par sati kasnije to negira u izjavi novinarima koju takođe objavljuje Vlada Srbije. Ovde nije reč o neveštoj medijskoj interpretaciji ili „vađenju iz konteksta“. Naprotiv, Stefanović, Vulin i Gašić dobro znaju šta su rekli. Njihov je zadatak da nerealnim obećanjima umire nezadovoljne pripadnike svojih sektora, da ih uljuljkaju pričama o jedinstvu jer svi oni „rade potpuno isti posao“ i „svako od nas svoje vreme, svoj život posvećuje očuvanju stabilnosti i sigurnosti naše zemlje i bezbednosti svakog našeg građanina“ (kako je to sročio Vulin – i odmah vam bude jasno ko to najviše brine o nama).

I njih trojica i predsednik koji ih je „podržao“ dobro znaju da od povećanja plata od 10 odsto nema ništa, ali bitno je da je prvi tim naprednjaka, upravo Vučićeva udarna partijska trojka, obećao „boljitak“. A što boljitka, bar ne tolikog koliko bi trojka i Vučić „želeli“, neće biti – krivi su drugi. Ovog puta ne bivša vlast (čije dugove Vlada zasigurno i dalje vraća i zbog kojih se i dalje zadužuje) već nepartijci u našim redovima.

A što se stanova tiče, koliko god to bilo izvodljivo, ili delovalo da je izvodljivo (jer Vojska i dalje raspolaže zemljištem i nekretninama) ipak je reč o projektu na dugom štapu. Pažljivijom analizom onoga što je Stefanović preneo da je Vučić „naložio“ može se zaključiti da izgradnja nije ni pomenuta. Tek, naime, treba da se „unaprede kapaciteti“ za rešavanje stambenih problema. A i to „narednih godina“. A to je za ovu vlast čije vizije sežu do narednih izbora, što će reći proleća 2018. godine, toliko daleka budućnost da ni Ana Brnabić nije morala da se izjašnjava o izvodljivosti i realnosti tih planova.

Autor je novinar iz Beograda i saradnik Transparentnosti Srbija.

Peščanik.net, 08.09.2017.


The following two tabs change content below.
Zlatko Minić, novinar zarobljen u telu mašinskog inženjera. Novinarstvom počeo da se bavi na Radio Indexu, najduže se zadržao u Beti, gde je dužio resor borbe protiv korupcije. To ga je kao predstavnika novinarskih udruženja odvelo u Odbor Agencije za borbu protiv korupcije 2009, a potom u Transparentnost Srbija. Voli sve što vole mašinci koji se bave novinarstvom u organizacijama civilnog društva: javna preduzeća, izborne kampanje, posebno funkcionerske, transparentnost lokalne samouprave. Analizirao brojne propise i (loše) prakse, učestvovao u izradi više antikorupcijskih (loše primenjenih) akata, radio kao konsultant, trener. Koautor nekoliko knjiga i publikacija o temama koje su zanimljive samo grupi ljudi koje sve lično poznaje: „Rečnik korupcije“ (sa prof. Č. Čupićem), „Politički uticaj na javna preduzeća i medije“ (sa N. Nenadićem), „Funkcionerska kampanja kao vid zloupotrebe javnih resursa“ (sa N. Nenadićem) i „Pod lupom – prva petoletka“ (sa N. Nenadićem, izbor tekstova sa stranice Pod lupom na sajtu Transparentnost Srbija, čiji je urednik).

Latest posts by Zlatko Minić (see all)