Swen Schmitz – Ivars d'Urgell, Catalonia; Street Art Utopia http://goo.gl/SxG7hO

Swen Schmitz – Ivars d’Urgell, Catalonia; Street Art Utopia

1.

“Želim intervjuirati Jenn J.”, piše mi u mejlu znanica koja živi u Švedskoj, moja zemljakinja.

“Tko je Jenn J?”, pitam je.

Jenn J. je vlasnica male trgovine platnenih vrećica. Živi na Upper West Side u New Yorku, sa svojim mužem, tri prekrasne kćeri i mačkom Pongom. Njezin website otvara pogled na njezin život, koji izgleda kao reklama za životnu sreću. Jenn J. je prelijepa plava evropska sjevernjakinja, njezin muž je visok, snažan, plavokosi sjevernjak, njihove kćeri su prekrasne, preplanule, okupane suncem tinejdžerke, vilinska stvorenja. Drvena kuća u domovinskoj sjevernjačkoj prirodi prekrasna je, na travnjaku raste visoko snažno drvo, djevojčice sanjivo izviruju iz razapete mreže za ljuljanje, sunce šara po travnjaku, obitelj koja lješkari na travi živi je dokaz da sreća postoji. I njihova trokatna kuća u New Yorku je prelijepa. Mjesto je izabrala Jenn J., koja je od djetinjstva znala da je New York njezin grad. Oduvijek je ozbiljno marila za ekologiju, a kao stilistica po zanimanju, dugo je razmišljala što bi to ona osobno mogla učiniti da svijet postane boljim mjestom za život. A kada je izračunala koliko drveća žrtvuje svoje živote za papir kojim se omataju božićni pokloni, Jenn J., je shvatila da spas planete Zemlje leži u – vrećici. I dizajnirala je vrećice, vrećice organizere u koje ćemo spremiti cipele, sušila za kosu, tenisice, nakit, šminku, lijekove, čarape, kompjuterske kablove – sve što se može staviti u vrećicu, sve što ne traži – vreću. Dizajnirala je vrećice s velikim početnim slovima, vrećice različitih boja i dezena, vrećice za djecu, za poklone, za božićne poklone. Jenn J. je za nas stvorila rajski svijet vrećica. Vrećice nam usput pružaju osjećaj da ćemo zajedno sa stvarima pospremiti u njih naše boljke i strahove, naše mane i naše brige, da ćemo u naše duše i misli konačno uvesti red. Hvala ti, Jenn J.!

Istina, platnene vrećice nisu originalna ideja, u mome stanu ih ima posvuda, ušunjale su se s kupljenim cipelama, knjigama, s posjetama raznim književnim sajmovima i festivalima, s kupnjom boljih komada odjeće. Pa ipak, iako nisu originalne, Jennine vrećice su estetski neodoljive, kao šareni bomboni i licitarska srca, i nema tog cinizma koji bi mogao oboriti Jennin koncept, tim više što su vrećice platnene, a ne pamučne, jer pamuk je preskup, kaže socijalno osjetljiva Jenn J. Njezine vrećice ne šivaju iznemogla dječica u Bangladešu nego sama Jenn, lijepa i putena žena za šivaćom mašinom okružena čarobnim šarenim krpicama, i svojim vilinskim kćerima. Koristeći plastične vrećice zagađujemo okoliš, kupujući Jennine, koristit ćemo ih cio život. S vremena na vrijeme možemo obnoviti kolekciju, a ako nam kolekcija dosadi, možemo vrećice rasparati i sašiti od njih zavjese, suknju ili – veliku vreću. Ah, da, Jenn J. je dosada prodavala svoje vrećice online, a nedavno je otvorila svoj eco-friendly dućan na Manhattanu. Dućan je sam uredio otac sretne obitelji pazeći da koristi isključivo eco-friendly materijale.

Što je moju znanicu toliko uzbudilo u toj priči o vrećicama? Zavist, priznaje. Slike totalnog uspjeha koje su je nagnale da se upita gdje je to ona sama pogriješila? Moja znanica završila je fiziku. Brzo je shvatila da od fizike neće biti kruha. Pokušala je s dućanom, kao Jenn J. Nije uspjela. Istina, bio je to dućan u Beogradu, ne na Manhattanu, ali dućan je dućan. Nedavno je doktorirala, ne, nije fizika, nego teorija komunikacije, nešto o socijalnim mrežama. Eto, približava se pedesetoj, posla nigdje. Istina, muž ima posao, i to spašava situaciju, utoliko što frižider nikada nije prazan i što su računi za struju uredno plaćeni.

“Eto, zato bih intervjuirala Jenn J.”, kaže moja znanica, “da je pitam što je to ona učinila, a ja sam propustila da učinim, da saznam od nje gdje sam to ja pogriješila…”

2.

Kakvo je to vrijeme došlo, mislim, da ljudi, tek što su izašli iz dječjih vrtića, odmah upadaju u krizu srednjih godina, s onim besanim noćima kada se u glavi listaju drugi mogući scenariji i opcije tipa – što bi bilo da sam onda umjesto ulijevo skrenuo udesno, ili da sam umjesto nadolje, krenuo nagore? U komunizmu je čovjek mogao kriviti sistem, sam komunizam, u kapitalizmu smo za sve naše neuspjehe krivi sami. Otuda besane noći ili padanje u tvrdi tropski san kao da će nas san katapultirati u neku bolju budućnost ili neku bolju prošlost. Jenn J. nema guste obrve kao Brežnjev, ni brkove kao Staljin, niti pak izgleda kao da je upravo izašla iz salona za masažu – kao što danas izgledaju mnogi oligarsi, krimosi, ubojice, kradljivci, tajkuni, ljudski ološ, sve u svemu, mnogi ljudi na vlasti. Jenn J., pacifizira izgledom ljupke, nevine domaćice kojoj je jedina briga na svijetu njezina obitelj i kvaliteta života. Omamljena slikama sreće jedne obitelji kojoj je svaki dan Božić, moja švedska znanica nije u stanju odgovoriti na pitanje kako je moguće da netko prodajući platnene vrećice online zaradi za kuću na Upper West Side na Manhattanu, za dućan negdje na Sohou i za divnu drvenu kuću negdje na sjeveru Evrope. I je li odgovor uopće važan!?

Potpuno razumijem moju švedsku znanicu. I sama provodim besane noći pitajući se gdje sam to ja pogriješila. Škole sam završila, obavljala sam i obavljam svoj posao imajući pred sobom visoko postavljene profesionalne, umjetničke i moralne standarde. Danas sve vrijednosne standarde, moralne, estetske, profesionalne, uspostavlja tržište. U Hrvatskoj pred mojim očima konstantno titra Severina: ona je, naime, najviši standard hrvatskog tržišta vrijednosti. Ona je pop pjevačica bez sluha i glasa, hrvatska porno zvijezda koja svakodnevno puni medije selfijima, šaljući svojoj malešnoj, ali odanoj četirimilijunskoj naciji poljubac za dobro jutro. Severina će, čitam u novinama, za novogodišnje veče prešetavanja po pozornici dobiti 50 000 Eura, honorar koji bih ja, pretpostavljam, mogla kumulirati kroz nekih pedesetak godina, kada bih napisala nekih pedesetak knjiga, i uopće našla izdavača koji bi to bio spreman objaviti. Takvi su odnosi hrvatskih vrijednosno-simboličkih snaga. To je sramno, reći će znalci, mnogi svjetski pop-pjevači dobijaju za jedno veče nemjerljivo više. To je istina, ali samo su Hrvati spremni platiti tako mnogo da bi slušali nepodnošljivo kreštavi glas; samo su Hrvati spremni gledati klasično djelo hrvatske dramske umjetnosti sa Severinom u glavnoj ulozi; samo su Hrvati spremni halapljivo gutati detalje iz Severinina predvidljiva života, i tako godinama, a da ih pritom ne zaboli želudac; samo su totalno obespravljeni hrvatski medijski konzumenti – koji nemaju više novaca niti za zubnu pastu, a kamoli za zubara i zube – spremni platiti 50 000 Eura da im netko, poput Severine, uljepša Božićnu ili Novogodišnju noć.

Gdje sam pogriješio, pita se moj znanac, astrofizičar. On je ostao bez posla, skrola po kompjuteru ne bi li naišao na nešto što će donijeti novac za kruh, a pred njim je na kompjuterskom ekranu velika, nauljena stražnjica Kim Kardashian. Stražnjica se ne miče, izgleda kao meteorit, kao glečer, kao zvijezda. Da klikne na bilo koji portal na svijetu, iz njega će, kao vrag iz kutije, iskočiti stražnjica Kim Kardashian. Moj znanac shvaća da je lijepa stražnjica posljednji pozdrav civilizaciji na umoru, i on se prepušta. Stražnjica na ekranu sve je veća i ljepša, približava se polako kao planeta koja će za koju sekundu udariti o planetu Zemlju i rasprsnuti je u milijune čestica. Gdje sam pogriješio, pita se s posljednjim ostatkom mozga naš astrofizičar, a onda zaboravlja na sve

3.

Gdje sam pogriješila, pitam se. Pratim hrvatske medije i često nalijećem na lica koja poznajem iz svog bivšeg života. Gle, eno stare znanice, na nekom primanju ili na nekom koncertu, drži u krilu dražesnu bijelu pudlicu baš kao vibrirajući dildo ukrašen bijelom svilenom dlakom. Eno, dvojice koju znam, među Hrvatima koji se polijevaju kantama vode, za neku stvar, jer se neki drugi ljudi na svijetu polijevaju vodom za neku stvar, nitko, doduše, ne zna za koju stvar, ali tu je i publika koja radosno plješće gledajući važne i nasmijane ljude koji se polijevaju kantama hladne vode za neku stvar. Prepoznajem svoje znance i znanice posvuda, sve su to uspješni ljudi, zrače apsolutnim zadovoljstvom sobom i životom. Kako je to moguće pitam se, kamo sam se zablenula, gdje sam provela sve ove godine, u kojem to bunilu!?

Eto, na jednoga sam bila posve zaboravila, nije se ni imao po čemu pamtiti, išao je sa mnom u školu, u malom i blatnom mjestašcu, koje se ničim nije dalo pohvaliti osim tvornicom, u kojoj su radili lokalni ljudi. Taj tip je bio je iz nekog blatnjavog sela pored tog blatnjavog mjestašca s tvornicom, njegovi roditelji bili su jedva pismeni seljaci, a on je uspio završiti ekonomiju, vratiti se i zaposliti u toj tvornici. Mladi komunistički kadar, kada je komunistička partija već bila na izdisaju, zapravo, tranzicijski primjerak, i ni po čemu zapamtljiv tip. Danas, kojih četrdeset i pet godina kasnije, čitam u hrvatskim novinama, da je u međuvremenu postao direktor te tvornice, koju je malo pomalo jeo, sve dok je nije pojeo kao tablu čokolade. Njegova djeca završila su Oxford i Cambridge. I viletinu je kupio u Londonu, u Hampstead Heathu. Pitam se kako je samo znao, taj dječak iz blatnjavog sela, kako se samo dosjetio?! Kako se ja nisam dosjetila, nisam li ja bila pametnija od njega, kako ja to sve nisam znala?! Gdje sam pogriješila?!

Gdje sam pogriješila, čini se da nije bilo teško, kada su čak i djeca životno uspješnija od mene?! Čim se pojave u književnosti, djeca preko noći postaju slavna, ili prvo postanu slavna, pa je knjiga s njihovim imenom usputni profit. Kako ja nikada nisam stigla napisati autobiografiju, pitam se, a petnaestogodišnjaci već imaju prvu. My life so far… Zoella, djevojčica, vloggerica, započela je sa svojim nevinim, brbljavim vlogganjem, sa savjetima drugim djevojčicama, kako se šminkati, kako se češljati, i, eto, nije prošlo ni nekoliko mjeseci i slavni Penguin objavljuje njezinu knjigu Girl, Online. Knjigu su napisali drugi. Slavna Zoella, ili Zoe Sugg, izjavila je mrtva hladna: “Pa naravno da mi je urednički tim u Penguinu pomogao u pričanju moje priče”.

Gdje sam pogriješila? Za samo četrdesetak godina koliko sam u spisateljskom poslu došla sam do točke da ozbiljne knjige više nitko ne kupuje, a ako ih kupuje, onda kupci za utjehu dobivaju bonus – vrećicu ness kave. A na vrećicama šećera po kafeterijama – koje više ne diraju ni djeca, a kamoli odrasli – pažljiviji promatrač pronaći će antologijske stihove otisnute stinim slovima…

“Znaš što piše na jednoj seriji vrećica?!”, pita me moja švedska znanica.

“Kakvih vrećica?”

“Jenninih vrećica, remember?”

“Ah, da…! Pa što piše?”

“Veliki umovi raspravljaju o idejama. Prosječni umovi raspravljaju o događajima. Mali umovi raspravljaju o ljudima…”

“Tko je to rekao?”

“Eleanor Roosevelt.”

“Pa što?”

“Žena je zakon!”

“Tko? Eleonor Roosevelt?”

“Ma ne. Jenn J.”

“Zašto?”

“Zato što svijet odlazi k vragu! Jenn J. će uskoro početi proizvoditi eco-friendly vreće. Dobro će doći prilikom pokapanja, kada ljudi uskoro krenu masovno umirati od gladi, ili od Trećeg svjetskog rata, ili od nečega trećeg… A ljudi su zapravo eco-friendly compost! Zar misliš da onih tristotinjak bogataša na zemaljskoj kugli misli drukčije?!”

Decembar 2014.

Peščanik.net, 18.12.2014.

Ako vam se sviđa ovaj tekst i želite ga prenijeti, potrebna vam je dozvola autorke. Pišite nam


PODRŽITE PEŠČANIK
The following two tabs change content below.

Dubravka Ugrešić

Dubravka Ugrešić (1949 – 2023) rođena je u Jugoslaviji, u Republici Hrvatskoj. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu, a u Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu bila je zaposlena dvadesetak godina. Napisala je tri knjige za decu, studiju o savremenoj ruskoj prozi, brojne članke o ruskoj književnosti, prevela je sa ruskog Borisa Pilnjaka i Danila Harmsa i uredila, između ostalog, antologiju ruske alternativne književnosti. Objavila je knjige priča „Poza za prozu“ (1978) i „Život je bajka“ (1983), romane „Štefica Cvek u raljama života“ (1981), „Forsiranje romana-reke“ (1988), „Muzej bezuvjetne predaje“ (1997), „Ministarstvo boli“ (2004), „Baba Jaga je snijela jaje“ (2008) i „Lisica“ (2017), kao i zbirke eseja „Američki fikcionar“ (1993), „Kultura laži“ (1996), „Zabranjeno čitanje“ (2001), „Nikog nema doma“ (2005), „Napad na minibar“ (2010), „Europa u sepiji“ (2013), „Doba kože“ (2019), „Tu nema ničega!“ (2020), „Brnjica za vještice“ i „Crvena škola“ (2021). Dela su joj prevođena na gotovo sve evropske jezike. Predavala je na više američkih i evropskih univerziteta (pored ostalih, na univerzitetima Harvard, UCLA, Columbia, te na Slobodnom univerzitetu u Berlinu). Dobila je i više važnih književnih priznanja (Austrijsku državnu nagradu za evropsku književnost 1998; Nagradu za esej „Jean Améry“ za celokupno esejističko delo 2012). Bila je finalista za Man Booker International Prize 2009, a esej „Karaoke kultura“ bio je u najužem izboru za National Book Critics Circle Award for Criticism 2011. Godine 2016. dobila je „američkog Nobela za književnost“, Neustadt International Prize for Literature. Živela je u Amsterdamu. Više o autorki na http://www.dubravkaugresic.com/.

Latest posts by Dubravka Ugrešić (see all)

Author: Dubravka Ugrešić

Dubravka Ugrešić (1949 – 2023) rođena je u Jugoslaviji, u Republici Hrvatskoj. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu, a u Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu bila je zaposlena dvadesetak godina. Napisala je tri knjige za decu, studiju o savremenoj ruskoj prozi, brojne članke o ruskoj književnosti, prevela je sa ruskog Borisa Pilnjaka i Danila Harmsa i uredila, između ostalog, antologiju ruske alternativne književnosti. Objavila je knjige priča „Poza za prozu“ (1978) i „Život je bajka“ (1983), romane „Štefica Cvek u raljama života“ (1981), „Forsiranje romana-reke“ (1988), „Muzej bezuvjetne predaje“ (1997), „Ministarstvo boli“ (2004), „Baba Jaga je snijela jaje“ (2008) i „Lisica“ (2017), kao i zbirke eseja „Američki fikcionar“ (1993), „Kultura laži“ (1996), „Zabranjeno čitanje“ (2001), „Nikog nema doma“ (2005), „Napad na minibar“ (2010), „Europa u sepiji“ (2013), „Doba kože“ (2019), „Tu nema ničega!“ (2020), „Brnjica za vještice“ i „Crvena škola“ (2021). Dela su joj prevođena na gotovo sve evropske jezike. Predavala je na više američkih i evropskih univerziteta (pored ostalih, na univerzitetima Harvard, UCLA, Columbia, te na Slobodnom univerzitetu u Berlinu). Dobila je i više važnih književnih priznanja (Austrijsku državnu nagradu za evropsku književnost 1998; Nagradu za esej „Jean Améry“ za celokupno esejističko delo 2012). Bila je finalista za Man Booker International Prize 2009, a esej „Karaoke kultura“ bio je u najužem izboru za National Book Critics Circle Award for Criticism 2011. Godine 2016. dobila je „američkog Nobela za književnost“, Neustadt International Prize for Literature. Živela je u Amsterdamu. Više o autorki na http://www.dubravkaugresic.com/.