Beograd, foto: Predrag Trokicić

Beograd, foto: Predrag Trokicić

Pre tri meseca napisao sam na ovim stranicama da parlamentarnih izbora neće biti. Bilo je to u času kada je na (opozicionoj) medijskoj i analitičarskoj sceni vladalo takoreći unisono mišljenje da Vučić nema drugog izbora nego da uz redovne predsedničke ide i na vanredne skupštinske (a verovatno i beogradske) izbore. Neki krupni razlozi, koji su upućivali na zaključak da Vučiću u ovom trenutku parlamentarni izbori nikako ne odgovaraju, prolazili su ispod radara naših „opinion makera“.

Nisam, međutim, predvideo da će Vučić odlučiti da se sam kandiduje za predsednika Republike. Računao sam, s jedne strane, da je Tomislav Nikolić dovoljno jak da (uz adekvatnu podršku stranke koju je osnovao) pobedi razjedinjenu opoziciju, a s druge, što je važnije, da Vučić neće moći (ni smeti) da prenebregne veliku i očiglednu podršku Rusije i Putina lično Nikolićevoj kandidaturi.

Otud Vučićeva brut(al)izacija, tj. odluka da aktuelnog šefa države „telepromptuje“ u trećepozivce nesumnjivo predstavlja „prst u oko Rusiji“. Osim ako kupovina (polovnih) „migova“ nije u stvari bila kupovina glanc nove ruske naklonosti. Mada, poznajući Ruse, teško da će se oni tako jeftino prodati. Ipak je to (bila) imperija koja zna šta joj je strategija. Tako da i Nikolić može da se nada da makar sa njihove strane nije definitivno otpisan i da će ipak dobiti priliku da tu mogućnost uskoro – jer on nema puno vremena – kapitalizuje.

Od toga je, međutim, važnije primetiti da Vučić odluku o Nikolićevom uklanjanju sa političke scene nije doneo tek pre neki dan, „iznenada, ali zato neočekivano“, nego još onog trenutka kada je sa njim dogovarao da se odluka o predsedničkom kandidatu odloži do Sretenja. Jer u stvari, od tog časa je Vučić započeo kampanju ne u korist već protiv Nikolića nastojeći da mu ionako neubedljivi rejting dodatno oslabi i tako ga eliminiše iz predsedničke trke pre nego što ona zvanično i otpočne.

Uzgred, Nikolićev odlazak, kao (pro)ruskog čoveka, sa Andrićevog venca – odakle su, treba li podsećati, često dolazili signali suprotni onima iz Nemanjine – uopšte nije loš za Srbiju. I u nekoj drugoj situaciji ta činjenica – koja bi mogla da bude nagoveštaj krupnih promena u srpskoj spoljnoj politici – zasluživala bi mnogo više pažnje. Makar u tom smislu da se razume zašto Vučić, uprkos brojnim i teškim nepočinstvima na domaćoj političkoj sceni, uživa poverenje međunarodnih centara moći (a da oni nisu u Moskvi i Pekingu).

U ovom trenutku, međutim, i ona je pre svega pokazatelj, ili još bolje upozorenje da se pred opozicijom nalazi protivnik opasan i beskrupulozan, sve u svemu ozbiljan, koji zahteva adekvatan odgovor. Podsetiću da se moj već pomenuti tekst iz decembra prošle godine završava parafrazom čuvenog proleterskog slogana: „opozicionari svih stranaka – uozbiljite se“. Dobro, niko nije mislio da će posle tog poziva zavladati opoziciono bratstvo i jedinstvo, ali ni ovoliko raznoglasje nije bilo očekivano.

Koliko Vučićević i Mitrović svojom primitivnom propagandom, stvarajući u „masama“ odijum prema Vučiću (negativni rejting mu je zato skočio sa 16-17 na 40 odsto što, uzgred, pokazuje učinkovitost „potpune kontrole medija“) rade u korist opozicije, toliko akteri i kibiceri iz suprotnog ugla političkog ringa tetošenjem opozicionih lidera i nekritičkim odnosom prema njihovim postupcima rade u korist Vučića. Recimo, tako što se zagovara stav da su predstojeći predsednički izbori „biti ili ne biti“, da je to praktično referendum za ili protiv Vučića, pri čemu se istovremeno tvrdi da to što će oni koji su „za“ nastupati organizovano kao rimska legija, a oni koji su (navodno) „protiv“ kao razbijena vojska, u tri, četiri ili pet kolona – nije nikakav problem, da je to naprotiv jako dobro.

Slušamo, valjda po prvi put u životu, da je princip „svaka vaška obaška“ bolji od onog „svi za jednog…“. Mogu se naravno takvi stavovi razumeti: prosto, nastoji se izbeći sve što može da demorališe biračko telo i dovede do (povećane) apstinencije, ali je problem što je to – baš kao i Vučićevo carevo novo odelo – nemoguće sakriti. Od građana se traži da shvate ozbiljnost situacije, iako oni to zapravo shvataju – što navedeni podatak iz istraživanja javnog mnjenja jasno pokazuje. Ono što se ne vidi je da to shvataju čelnici opozicije.

Nije to važno samo, pa ni pre svega zbog predsedničkih, nego još više zbog beogradskih izbora koji „padaju“ već za godinu dana. Poraz u Beogradu (iz simboličkih ali i finansijskih razloga) Vučića bi pogodio teže nego gubitak položaja šefa države. Zato se i upustio u borbu (i) za tu čuku – da bi mogao da sa oba“komandna mosta“, sadejstvom svih snaga vodi tu veliku bitku. Zato će dogodine uložiti još više sredstava, i neće birati sredstva, u trci za gradonačelnika prestonice pa će, kao što sam takođe već pisao, najverovatnije (evo, već povećava plate i penzije) istovremeno raspisati i parlamentarne izbore. A ako u međuvremenu promeni Ustav, o čemu se takođe glasno „šuška“, možda i predsedničke.

Peščanik.net, 03.03.2017.

IZBORI I PROTESTI 2017.

The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)