Igor Grubić, 366 rituala oslobađanja, 2008-2009, serija akcija u javnom prostoru (ljubaznošću umetnika)

Igor Grubić, 366 rituala oslobađanja, 2008-2009, serija akcija u javnom prostoru (ljubaznošću umetnika)

Sa pažnjom sam pročitao tekst Stevana Filipovića u kom on demistifikuje rutinsku liberalnu retoriku profesorke Ekonomskog fakulteta Danice Popović. A posebno njenu konfuziju oko odnosa liberalne i socijalne demokratije, upravo na primeru Švedske za koju mit o njenoj “socijalnoj demokratičnosti” upućuje profesorku da zaključi da je otkaz koji je dobila glumica iz pozorišta u Malmeu logičan rezultat upravo tog već mitskog “skandinavskog modela”, a ne drastične seče budžeta za kulturu koji je tamo od 2006. sprovodila desničarska “Allians för Sverige”.

Sasvim logično, Filipović ima “esnafsku” motivaciju da kao filmski reditelj iskoristi dobru priliku da nas prevashodno podseti na to da film ne može biti samo tržišna kategorija – a posebno onaj film koji nema isključive ambicije da nas zabavi, a još manje ako takav film dolazi iz neke male kinematografije, sa malim tržištem, u kom su romantični filmovi o drevnim uspesima fudbalera i košarkaša sasvim dovoljni da se zadovolje potrebe “tržišta kulture”. Međutim, ono što je povod mog reagovanja, i ono što ovde smatram simptomatičnim, zapravo je okvir njegovog teksta koji se ogleda u nuždi da se na početku uspostavi “preambula” bez koje, valjda, njegova kritika profesorke Popović ne bi delovala validno i ozbiljno i mogla bi se strpati u neprijatno saglasje sa nekakvom infantilnom i bezglavom levicom.

Levica, koju Filipović pominje pod navodnicima (čime se hoće reći da ona i nije “prava” levica već kojekakva “falš” levica) za njega, kao i za profesorku Popović, po pravilu barata “anahronim parolama”, neargumentovano je “ostrašćena” dok ne poznaje ni “elementarne činjenice o principima funkcionisanja ekonomskih sistema”. Kako bi se uopšte usudio da ukaže da je, bez obzira na njenu stručnost, upravo profesorka Popović ta koja “ostrašćeno” barata “anahronizmima”, Filipović smatra neophodnim da se distancira od te neuke i nestručne levice koja ju inače kritikuje. I još više, ta levica nema ni ime ni prezime, ona je strpana u jednu unisonu predstavu u kojoj smo prosto navedeni da već zamišljamo bahatu i neobrazovanu omladinu koja noći provodi po žurkama, danju spava, a u retkim trenucima između fantazira o revoluciji. Tako ni Filipović ne pominje da je profesorkin tekst bio odgovor na tekst Andreje Jovanović, koju ni profesorka ne pominje po imenu već je ona za nju prosto nekakva “osoba”. Oduzimanje imena je stara taktika omalovažavanja. Kao što su i komentari kako je neko obučen, koju muziku sluša i šta jede.

Dakle, Filipović nam na početku svog teksta dočarava sliku tog proverbijalnog mladog levičara-levičarke, sliku koju već redovno slikaju ne samo citirani Pančić, nego i njegovi navodni neistomišljenici okupljeni u Ljiljinom jatu. Mladi levičar je dakle nekakav hipster, pozer, površni infantil ogrnut “palestinskom maramom”, neko nedorastao “istinskoj” levici koja nikako da se pojavi od tolikog omladinskog hipsteraja. Kao što je poznato tzv. “drugosrbijanski” diskurs često karakteriše “kultur-rasizam” upućen prema onima koji ne znaju lepo da se obuku, slušaju narodnjake i imaju primitivne ukuse i ne odgovaraju viziji progresivne Srbije. Sad se taj argument sa “seljaka” prebacio i na mladog levičara-levičarku koja pošto vodi računa samo o svom “imidžu”, ne stiže da bude dovoljno “stručna” kada se govori o ozbiljnim temama, a ima li ozbiljnijih, i onih koje treba prepustiti samo stručnjacima, od ekonomije?

Već mi je duže vreme zanimljiva takva ostrašćenost prema fantazmatskoj figuri mladog levičara-levičarke. Pre svega zato što kada je moja generacija bila “omladinska” gotovo da u njoj nije ni bilo levičara, a ona nekolicina koji su to možda i bili sami su sebi izgledali neadekvatnima u datim istorijskim okolnostima “veličanstvene pobede” liberalizma nad komunizmom – prema tome u najboljem slučaju su bili neke simpatične budale. Do pre nekoliko godina izgledalo je da se levica u Srbiji neće ni ispileti i da je Srbija bespovratno osuđena na dijalektiku između iracionalnosti nacionalističkih mitova i trange-frange pragmatičnosti pro-evropskih liberala.

Što se mene tiče pojava mlade levice u Srbiji, u kakvoj god odeći da poziraju njeni predstavnici, predstavlja omanje čudo. Čudo je zato što se još od vremena poznog socijalizma osamdesetih (dakle ne samo posle raspada SFRJ) radilo na dubinskom demontiranju socijalizma ne samo kao društvenog sistema već i kao teorijske misli. Na tome se radilo na fakultetima, u štampi, u SANU, po kafanama, fudbalskim utakmicama i na slavama. Levica je tako početkom devedesetih i mogla samo da se pretvori u jednu od interesnih skupina koja se podredila pragmatici malograđanskih interesa.1

Levice danas u Srbiji ponovo ima koliko god za građane ona bila slabo vidljiva – mada zahvaljujući ostrašćenosti njenih dušebrižnih kritičara uviđamo da ona izgleda i nije toliko nevidljiva i beznačajna. Ona svakako deluje na društvenoj margini, tek treba da pređe iz “eksperimentalne” u “partijsku” fazu, ali ona pokušava da nas ponovo podseti na neke skrajnute filozofske škole, na neke gotovo zaboravljene ličnosti iz moderne srpske istorije, i, što je najvažnije, ona zna da danas u svetu polako sazrevaju nove emancipatorske društvene ideje i modeli alternativnih ekonomija. I, da, viđao sam među tom levicom koliko rahitičnih hipstera toliko i nabildovanih momaka iz teretane, ali i raznog drugog pametnog sveta kom su neke bitne pretpostavke ipak zajedničke: na primer da bez uspostavljanja hipoteze o jednakosti nema društvene budućnosti, pa samim tim ne može biti ni ekonomskog razvoja.

E sad to što hipoteza o jednakosti već u startu smeta liberalnim ekonomskim stručnjacima – a ekonomija je oblast u kojoj liberalizam nije samo politička kategorija već i nekakav štambilj stručnosti – i jeste njihova loša savest. Jer liberalna ekonomija za liberalne ekonomske stučnjake možda nije pravedna ali je svakako ekonomski učinkovita – jednakost i razvoj su za njih i onako odvojene kategorije. Ali kolege Danice Popović sa jednog prestižnog Univerziteta u zemlji koja je od početka osamdesetih postala korifej liberalne ekonomije, u svojim istraživanjima pak dolaze do toga da politika privatizacije svega, niskih poreza i potpuno oslobođenog tržišta nije samo povećavala nezaposlenost i nejednakost već nije ni po statističkim ekonomskim parametrima bila naročito uspešna. Dakle Britanija od sloma njenog modela socijalne države (koja je uzgred budi rečeno za mnoge druge evropske zemlje bila daleko “socijalnija”) nije zabeležila rast “bruto domaćeg proizvoda” odnosno privredni rast koji bi bio iole veći u poređenju sa vremenom proverbijalnog “ekonomskog neuspeha” socijalnih demokratija iz šezdesetih i sedamdesetih. Tako da i ta pragmatična hipoteza liberalne ekonomije pada u vodu. Uostalom današnja kriza kapitalizma jeste kriza modela koji je istorijski inaugurisan početkom osamdesetih i koji je omogućio nekontrolisanu akumulaciju kapitala u veoma malom broju ruku.

To što kod nas tek ispiljena levica još uvek nema instant-odgovor na postavljeno pitanje kako ona to zamišlja alternativu postojećoj svemoći liberalnog kapitalizma, proizvod je toga što se levica tek odnedavno ovde konstituisala u polju javnosti, počela da misli i da se samobrazuje – s obzirom da su socijalističke ideje bile mahom prognane iz naše institucionalne humanistike i iz društvenog dijaloga. To što ta mlada levica ima svoje “ljudske slabosti”, a koje Filipović proglašava “pozerstvom”, uzima se za njen veliki greh – kao da levica, naročito ona omladinska, nema pravo na stil, i kao da se ona mora ispileti u nekom nepatvorenom obličju asketske skromnosti koji nikoga neće nervirati. Bar Filipović kao čovek od umetnosti zna da je evropska levica još u 19. veku imala svoje uporište i među tadašnjim hipsterima iliti dendijima iz građanskih slojeva, a da ne pominjemo njeno kontra-kulturno “pozerstvo” iz druge polovine XX veka, a u njemu i prvi put zbližavanje radničke i građanske omladine. Zašto je onda za svaku drugu političku orijentaciju zamislivo da se predstavlja kroz određeni “stil” ili “imidž” a za levicu se to smatra maltene nemoralnim?

U svojoj “preambuli” Filipović se ograđuje od te pozerske i nestručne levice koja ne poznaje ekonomiju, ali ističe da ekonomska teorija ne može biti lišena nekih “moralnih pitanja, to jest pitanja sistema vrednosti”. Na ovaj način on pretvara jedno političko pitanje u pitanje morala. Izvodi se teza da kada bi liberalni kapitalizam bio moralniji onda bi sve bilo honky-dory. Ali pošto ni levica nije “moralna”, već pozerska, hipsterska i salonska, onda ni ne dolazimo do tog nasušno potrebnog dogovora o moralizaciji kapitalizma. Ali, osim što liberalni kapitalizam ne zna za moral (odnosno zna za njega samo ako je to u interesu kapitala) ni otpor sadašnjem kapitalizmu nije pitanje morala već pitanje politike.

Filipovićeva zabluda se najbolje očituje na kraju njegovog teksta u kom on zaista ubitačno prenosi jedan fejsbuk status profesorke Popović, koji je, moram da priznam, i mene zapanjio. Navedimo ponovo taj status: Kaže jedan moj profesor, Amerikanac, treba im to sve dati. Jer se u suprotnom gejevi mnogo više množe, sklapaju strejt brakove, pa prenose gene… Ali bez šale, pravo na brak je i pravo na usvajanje dece. Zamislite strejt dete koje živi u gej braku, gospode bože. A sada pogledajmo Filipovićev komentar na ovo: Neinformisanost i površnost nije isključiva privilegija hipstera i pozerskih levičara.

Dakle Filipović proglašava profesorkin status za neinformisan i površan, što će reći srozan na nivo mladog levičara sa palestinskom maramom. Ali da li je njena fejsbuk opaska zbilja rezultat neinformisanosti i površnosti kad smo već jasno utvrdili njenu priznatu stručnost? Pa naravno da nije. Njen status je rezultat njenog političkog stava, to je njen politički iskaz, nimalo neinformisan i površan već rezultat ideološkog opredeljenja koji na društvene odnose gleda kao na čistu pragmatiku i tako krije vlastiti bigotizam. Njeno ideološko ubeđenje najbolje se vidi kada ona u svojoj ostrašćenosti prema neukoj levici dozvoljava sebi lakonske iskaze poput onog da levica zapravo samo želi da komotno “vrši preraspodelu” dok “kapital treba da radi”, i to da radi za nju i sve ostale neradnike. Dakle, upitaćemo uvaženu profesorku, kad to i kako to kapital radi? Kao što je poznato, oni koji rade jesu radnici (pa i profesorka je prosvetna radnica a ne gospođa Kapital), i oni u kapitalizmu uglavnom rade za interes kapitala uz nekakvo dato eluzivno obećanje da se njihov rad može pretvoriti u kapital čime se i oni mogu uzdići na nivo kapitaliste, koji i postaje kapitalista onda kada neko drugi radi za njega. I to je i sama suština nejednakosti u kapitalističkom poretku koji interes kapitala proglašava za opšti interes. Profesorka zapravo halucinira nekakvog premorenog i oznojenog gospodina Kapitala koji se muči i pati od silnoga rada dok lenji radnici i hipsterska levica u tome žele da ga osujete.

Pitanje “vrednosti” koje Filipović svrstava isključivo pod kategoriju morala jeste političko pitanje, dakle pitanje vrednosti koje neka politika želi ili ne želi da uspostavi. U ovom trenutku ovo pitanje se i postavlja kao političko, a ne moralno, upravo u okviru te narastajuće i još nedovoljno artikulisane levice koja se po svaku cenu mora diskreditovati, iako će je u isti mah oni koji je diskredituju proglasiti za unapred nemoćnu, pozersku i nevažnu. Ali ko će onda umesto te navodno hipsterske levice postaviti ova pitanja? Neko i hoće, eto na primer Filipović, za koga bih i ja da nije one njegove preambule pomislio da je možda, ne daj bože, samo nekakav levičarski pozer.

Peščanik.net, 13.06.2015.

Srodni link: Stevan Filipović – O glumcima i kondukterima

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU

________________

  1. O ovome videti više ovde.