Dragoljub Mićunović, juni 2016.

Dragoljub Mićunović, juni 2016.

Jedan od trinaest osnivača Demokratske stranke, njen prvi predsjednik, aktuelni šef Političkog savjeta te partije i penzionisani profesor beogradskog Filozofskog fakulteta objašnjava kako je, kao najstariji poslanik i predsjedavajući konstitutivne sjednice Skupštine, bio optužen za pokušaj državnog udara, zašto je, sa svega osamnaest godina, 1949. odveden na Goli otok i kako gleda na prijedlog premijera Aleksandra Vučića da u Beogradu podigne spomenik Zoranu Đinđiću.

“Predsednica parlamenta Maja Gojković optužila me je da sam pokušao državni udar, samo zato što sam, nakon dvanaest sati rada, prekinuo konstitutivnu sednicu Skupštine na kojoj je gospođa Gojković trebalo da bude reizabrana. S obzirom na to da se u nekim zemljama optuženi za pokušaj državnog udara streljaju ili da u najmanju ruku bivaju uhapšeni, tokom ta dva dana vikenda, na koliko je skupštinsko zasedanje bilo prekinuto, čekao sam policiju da dođe i sprovede me u zatvor”, kaže profesor Dragoljub Mićunović. “Činjenica da nisam uhapšen mogla bi da govori dve stvari: ili državni udar nije naročito težak zločin ili se reči u srpskom parlamentu i javnosti upotrebljavaju a da se ne zna njihovo pravo značenje”.

Zašto je Srpska napredna stranka (SNS) toliko insistirala da se predsjednica Skupštine izabere baš u petak, 3. juna?

Verovatno zbog suficita lojalnosti koju su poslanici SNS-a hteli da iskažu prema svom vođi, čije su naređenje morali da izvrše. Zanimljivo, poslanici većine su se, pritom, umesto tačkom dnevnog reda, bavili klevetanjima i vređanjem političkih protivnika, ubeđeni da je demokratija pravo većine da teroriše manjinu. Otuda te silne naprednjačke replike, u kojima se govorilo o svemu osim o izboru predsednice Skupštine: od nekakve bunde Sande Rašković Ivić do “nepočinstava” Bojana Pajtića.

Jedna od naprednjačkih “mladih lavica” je, komentarišući moju odluku da prekinem sednicu, rekla da se “u bližoj i daljoj istoriji” – što je sintagma koju taj slabo obrazovani svet veoma često koristi – nigde u svetu nije dogodio sličan skandal.

Da li je istina da ste, na konstataciju poslanika SNS-a da je njihova stranka legalno došla na vlast, odgovorili da je i Hitler na vlast došao izborima?

U nekoj ranijoj raspravi sam rekao da pozivanje na narodnu volju ne znači uvek da narod ima pravo, budući da smo “u bližoj i daljoj istoriji”, kako naprednjaci vole da kažu, imali priliku da vidimo da i građani mogu da pogreše. Tada sam pomenuo Hitlera. Tokom poslednjeg zasedanja, o Hitleru nisam govorio, ali jesam o Mussoliniju, čiji je sistem vladanja bio nešto drugačiji.

U kom smislu drugačiji?

Svoje političke protivnike Mussolini je najpre moralno i lično diskreditovao, a onda bi se sa njima lako obračunavao. Kada bi neki ugledniji građanin odbio da se učlani u Mussolinijevu stranku, bio bi pozvan u policiju na informativni razgovor, gde bi ga nalili ricinusom, a onda ga, tako uneređenog, izbacili na ulicu. Oko nesrećnog i izbrukanog čoveka bi se odmah okupila gomila dece, koja bi, trčeći za njim, vikala: uneredio se, uneredio se! Kada bi kasnije taj čovek bio uhapšen i streljan, niko se na to više ne bi obazirao. Sličan metod obračuna gledao sam i u srpskoj Skupštini.

Ulogu “ricinusa” ovdje su preuzeli tabloidi, koje direktno uređuje premijer Vučić.

Pored tabloida, u Skupštini imate poslanike-snajperiste, koji takođe imaju zadatak da brukaju opoziciju.

“Smaće ga kao zeca!”, komentarisao je jedan iz redova vladajuće većine nastup svog stranačkog kolege, koji je besomučno vređao opozicione prvake.

Upravo je to način na koji takvi ljudi razumeju parlamentarizam: “smaće ga kao zeca”! Politika je, veruju, lična borba, čiji je jedini cilj uništiti, satrti protivnika. Rasprava o idejama, o zakonima je u drugom planu; važno je napasti ad hominem. Takav pristup stvara strah, stvara mržnju i onemogućava kreativni rad parlamenta.

Poslanik ste od 1990, od uvođenja višepartijskog sistema. Kako se, u tom smislu, situacija u Srbiji mijenjala?

Oni skloniji površnim analizama kažu kako se Srbija 2016. vratila u vreme Slobodana Miloševića. Nije. Nema povratka na staro. I Hegel i Marks su govorili da se istorija jednom događa kao tragedija, drugi put kao farsa: prvi put je sve strašno, revolucionarno i krvavo, dok drugi put, budući da se stvari ponavljaju u vreme kada im za to nije vakat, sve može da deluje farsično i smešno. U Srbiji, dakle, u nekim stvarima ima pomaka, u drugima regresije. Uostalom, drukčije je okruženje, nismo u ratu, zemlja se kreće ka EU… Montesquieu je upozoravao na prirodnu želju izvršne vlasti da se sužava, kako bi se na kraju svela na jednu ličnost, u kojoj bi bilo utvrđeno “jedinstvo volje i akcije”. Upravo zato poslednjih dvesta godina politička teorija pokušava da pronađe instrumente koji onemogućavaju sužavanje vlasti i sprečavaju želju ili ambiciju vladara definisanu u onoj čuvenoj rečenici Luja XIV “Država, to sam ja”! Bez obzira na određene tendencije u tom smeru, takva vlast danas nije moguća u šire priznatim državama. Ipak postoje neke institucije, zakoni… Doduše, Svetozar Marković je govorio da nema te varvarije koja u Srbiji ne može biti zaodenuta u zakon ili u uredbu.

U intervjuu za Vreme rekli ste da ste se u sebi smijali kada ste se sjetili da je konstitutivna sjednica parlamenta kojom ste predsjedavali održana istog dana kada je 1968. počela studentska pobuna u Beogradu. Čemu ste se smijali?

U sebi sam se smejao pretnjama koje su mi tog 3. juna 2016. bile upućene od gospođe Maje Gojković i poslanika njene stranke. Setio sam se kako je kod mene, koji sam juna 1968. stao uz svoje studente, došao Stevan Doronjski, član najvišeg rukovodstva SKJ, da bi mi preneo Titov zahtev da se studentske demonstracije odmah prekinu.

“Mi smo otvoren skup, evo mikrofon, prenesite to studentima”, rekao sam Doronjskom. “Ili, neka dođe Tito, neka izađe pred studente i sam im kaže šta hoće”.

“Šta ako neko počne da zviždi? Ne smem da rizikujem”, uzvratio je. “Uostalom, da li vi mene uopšte razumete?! Tito je tražio da prekinete!”.

“To nije dovoljan argument”, odgovorio sam.

Doronjski je bio bled kao krpa.

Tih se dana Beogradom bila pronela vest da će vlast izvesti tenkove na ulice.

“Mi nismo samoubice”, rekao sam im. “Ako tenkovi krenu da razvaljuju Univerzitet (Kapetan Mišino zdanje), povući ćemo se. Ali, pre toga hoću da vidim te tenkove kako idu na nas”.

“Nemci su ovde 1941. postavili rekord u ubijanju đaka. Ako neko želi da taj rekord sruši, večeras mu se pruža prilika”, rekao je pisac Duško Radović.

Jugoslovenske vlasti su, svesne posledica, na kraju ipak odustale od najgrublje sile.

Kada su mi te noći pretili Vučićevi sledbenici, kada me je Maja Gojković optužila za državni udar, smejao sam se u sebi: nekada mi je pretila ozbiljna država, moćna vlast. Ko su sad ovi?!

Tito te 1968. nije izveo tenkove. Marta 1991. izveo ih je Slobodan Milošević. Šta je to bilo, profesore: tragedija ili farsa?

Farsa. Milošević je tog 10. marta 1991. na beogradske ulice izveo tenkove kada su se demonstranti već bili razišli. Cilj je bio da se zaplašimo, da nam se pokaže koliko je Milošević moćan, na šta je sve spreman. Inače, iza te odluke o izvođenu tenkova krili su se velika igra i pokušaj jugoslovenskog vojnog vrha da silom reši novonastale probleme.

Formalno gledano, živjeli ste u čak osam država: Kraljevina Jugoslavija, Nedićeva Srbija, DFJ, FNRJ, SFRJ, SRJ, Državna zajednica Srbija i Crna Gora i – Srbija. Gdje je bilo najteže?

Najgore je bilo u Nedićevoj Srbiji, u vreme okupacije. Nacizam je bio sistem koji je obezvređivao ljudski život i koji je zaista predstavljao “pad u varvarstvo”. Nacisti su streljali petnaestogodišnju decu, đake u Kragujevcu. I sada ovi hoće pošto-poto da rehabilituju tog i takvog Milana Nedića?! U vreme okupacije Srbije represija je bila opšta: svi su mogli postati žrtve. Posle 1945. stvari su se donekle izmenile, pa je teror postajao selektivan i pogađao je samo deo stanovništva. Poseban oblik represije uveden je 1948, posle Rezolucije Informbiroa, kada su žrtve pre svega postajali članovi Komunističke partije Jugoslavije. Ostatak stanovništva nije morao znati za Goli otok.

Vi ste znali?

Znao sam. Imao sam osamnaest godina kada sam uhapšen u Prokuplju. Zašto? Čelnici Partije bi tih godina organizovali sastanke na kojima su sa građanima tobože diskutovali o političkoj situaciji: čitali bi poverljiva pisma koja su jedan drugom upućivali najviši partijski i državni funkcioneri Jugoslavije i SSSR-a, a onda od nas prisutnih tražili da se izjasnimo, da kažemo šta o tome mislimo. Iako većina nije ni bila upućena u ono što se tih dana događalo, oni malo brbljiviji ili hrabriji ulazili su u diskusije, postavljali pitanja. Naročito aktivni bili su đaci završnih razreda gimnazije i studenti. Posle tih sastanaka, Partija je pravila selekciju isključivo na osnovu sumnji i pretpostavki. Čim taj nešto pita, govorili su, nešto i sumnja, koleba se; trebalo bi ga skloniti. Naravno, bez tužioca, bez suda, bez advokata, bez rešenja… Policija bi odmah stigla i odvela vas u zatvor.

U junu 1948. u Beogradu je održan čuveni Peti kongres KPJ, na kojem su Tito, Milovan Đilas, Aleksandar Ranković i Edvard Kardelj svoje govore završili rečima: “Živio drug Josif Visarionovič Staljin, živeo veliki Sovjetski savez!”, što je veliko licemerje. Jer, dok četvorica čelnih ljudi države i Partije kliču Staljinu i SSSR-u, dotle policija građane i studente sa partijskih sastanaka vodi u zatvor.

Gdje su vas odveli?

Iz Prokuplja sam najpre odveden u Kuršumliju, u istražni zatvor. U ćeliji koja je bila napravljena od nekakvog kupatila i podeljena na tri dela, proveo sam pet meseci a da me niko nikada nije ni saslušao. Onda je u Kuršumliju stigla udbaška kontrola, posle čega sam prebačen u Niš, gde se postavilo pitanje razloga mog hapšenja. Budući da su ti mali kuršumlijski udbaši morali pronaći opravdanje za to što su me kao đaka osmog razreda gimnazije pet meseci držali u zatvoru, rečeno je da sam se spremao da pola Prokuplja dignem u vazduh i slične budalaštine. Odmah sam, bez suđenja, sproveden na Goli otok, gde sam proveo skoro godinu dana.

Šef jugoslovenske Udbe Aleksandar Ranković kasnije je rekao da je na Golom otoku bilo više od polovine nevinih. I? Nikom ništa! Ako su ti ljudi zaista bili nevini, zašto onda nedavno usvojeni zakon Srbije danas predviđa da golootočki zatočenici svoju nevinost dokazuju na sudu?! Valjda bi neko morao biti odgovoran za to što sam dve godine svog života – od 18. do 20. godine – nevin ležao na Golom otoku. Kada mi država kaže ko je za to kriv, prihvatiću da me rehabilituju. Do tada ću ih sve smatrati krivcima. Celu državu, ceo državni represivni aparat.

Uprkos svemu, rekli ste jednom, u SFRJ se ipak znao red, dok je ovo danas “oblik vlasti bez budućnosti”.

U periodu od 1948. do 1955. u Jugoslaviji je stvorena policijska država, koja je to ostala do danas. Hana Arent je govorila kako je u malim zemljama represija dozirana i selektirana. Za razliku od, recimo, Kine, gde ste, tokom kulturne revolucije, bez posledica mogli ubiti i po nekoliko miliona ljudi. U malim državama svako svakoga poznaje, pa je i represija vidljivija. Odvajanjem od SSSR-a i dobijanjem zapadne finansijske i svake druge pomoći, Jugoslavija je krajem pedesetih polako počinjala da se liberalizuje, što znači da je represija postajala sve više selektivna. Nekoliko godina nakon studentske pobune 1968. vlast nije krenula na sve organizatore i učesnike demonstracija, nego je izabrala nas osmoro profesora, koje je udaljila sa Filozofskog fakulteta. Naše izbacivanje bilo je primerno kažnjavanje. Univerzitet je tog trenutka zadugo izgubio autonomiju.

Vas osmoro profesora izbačeno je sa Filozofskog fakulteta, ali vas je država “preselila” u Institut društvenih nauka.

Da, ali nije dobrovoljno, već na međunarodni pritisak. I ne odmah. U Institut smo, naime, došli tek nakon sedam godina, i to na intervenciju Međunarodne konfederacije rada. Jugoslavija je bila potpisnica Konvencije 111, u kojoj se kaže da zbog svojih političkih ili verskih uverenja niko ne može biti izbačen sa posla. Umesto da nas vrate na fakultet, dobili smo posao u Institutu društvenih nauka, koji je ubrzo proglašen univerzitetskim. Sve je, kažem, urađeno pod pritiskom.

Pod pritiskom?! Evropska komisija, međunarodna novinarska udruženja, Dunja Mijatović ubiše se apelujući na premijera Vučića da ne guši medije, da novinarima dozvoli da rade svoj posao… I? Ne pada mu na pamet.

Padaće mu, ne brinite! Čim počne otvaranje pregovaračkih poglavlja 23 i 24 sa EU, u Srbiju će dolaziti komisije koje će pratiti primenu zakona, od čega će zavisiti napredak. Drugi je problem siromaštvo, egzistencijalna ugroženost… Kada su nas osmoro profesora izbacili sa Filozofskog fakulteta, u Jugoslaviji je bila veća zaposlenost; istovremeno, postojala je potreba za radnom snagom u inostranstvu. Skoro svi smo povremeno gostovali na stranim univerzitetima.

Vlast vam nije oduzela pasoše? Milovanu Đilasu, koji je devet godina proveo u zatvoru, pasoš je nakratko vraćen 1968, a definitivno tek 1989… Upravo čitam Pisma iz zatvora Milovana Đilasa, iz kojih je jasno da Đilasova porodica ipak nije imala ozbiljnijih egzistencijalnih problema. A danas? Bace vas na ulicu i… Je li moguće da su komunisti u tom smislu bili humaniji?

Nisu nam odmah i svima oduzeli pasoše: meni već 1969, dok su ostalima to učinili od 1971. do 1974. Pred donošenje odluke o našem uklanjanju sa Univerziteta, negde uoči nove 1975, svima su vratili pasoš, uz želju da negde otputujemo. Iako smo prekinuli profesorske karijere, niko od nas nije bio potpuno egzistencijalno ugrožen u smislu da nije mogao da preživi. Sa druge strane, ako ste kao “nepodoban” danas izbačeni iz neke institucije, zaista ćete teško uspeti da ponovo dobijete bilo kakav posao. Činjenica da je egzistencijalno ugrožen čoveka ponižava, tera ga da pristaje na sve kako bi preživeo. Eto, zato sam i rekao da je autoritarna vlast koja se u Srbiji puzeći oblikuje kao vlast jednog čoveka sistem bez budućnosti.

Rekli ste i da je jedan od ciljeva Srpske napredne stranke bio potpuno uništenje Demokratske stranke (DS). Jesu li uspjeli?

Delimično. Vučić je zaista pokušao da zatre DS, a sve sa namerom da nekako preotme našu demokratsku legitimaciju. Međutim, dokle god postoji DS, Vučić i naprednjaci prinuđeni su da se sa nama upoređuju, što znači i da pokazuju koliko su ustvari daleko od istinskih demokratskih vrednosti. Nakon poslednje sednice Skupštine Srbije, na naš su račun pljuštale uvrede i klevetanja, da bismo na kraju čak bili proglašeni – “lažnim demokratama”.

Ja sam, dakle, “lažni demokrata”, dok su Vučić i Maja Gojković “pravi, autentični” demokrati?!

Očigledno je da Vučiću smeta naše “demokratsko ogledalo”, budući da u njemu jasno vidi svoj nedemokratski lik, svoje nedemokratsko delo. Zato i pokušava da uradi ono što veruje da najbolje zna: da ga razbije. Srećom, to neće proći.

Hoće li proći ideja premijera Vučića da u Beogradu podigne spomenik Zoranu Đinđiću, čovjeku koga je do prije nekoliko godina nazivao izdajnikom i kriminalcem?

Otkako je nastala, Srpska napredna stranka vodi kampanju u kojoj satanizuje sve vlade DS-a – od one Zorana Đinđića do Vlade Mirka Cvetkovića. Vučić i naprednjaci uporno govore o “pljačkaškim” i štetnim privatizacijama, o nama kao “lopovskoj stranci”, najvećem zlu “u bližoj i daljoj istoriji” Srbije… U redu, ali kako onda čovek koji je bio predsednik takvog DS-a i premijer Srbije odjednom zalužuje spomenik? Ili je, dakle, to što naprednjaci o nama govore najobičnija laž, ili, ne verujući u ono što govore i rade, Vučić i njegovi pokušavaju da se, za razliku od nas “lažnih”, najavom podizanja spomenika ubijenom srpskom premijeru prikažu kao “stvarni” demokrati i nastavljači dela Zorana Đinđića. Oboje ne može.

Zoranu Đinđiću, koji je bio moj student i koji je veoma voleo metafore, ironiju i šale često sam savetovao da ih ne koristi prečesto.

“Okruženi smo glupacima koji tvoje metafore i šale ne razumeju. Sve shvataju bukvalno”, objašnjavao sam mu.

Međutim, i sam sam nedavno zaboravio savet koji sam dao Zoranu Đinđiću.

Kada ste ga zaboravili?

Kada je nedavno Aleksandar Vučić podigao spomenik jednom od trinaest osnivača Demokratske stranke, piscu Borislavu Pekiću, u šali sam rekao da mi, “kada vidim ko sve može da mi podigne spomenik, prosto dođe da ne umrem”. Naravno, odmah su krenule kritike ljudi koji ne razumeju humor da sam čovek koji za života sebi pokušava da podigne bistu. Što je, naravno, glupost.

“Kada neko na vas pljusne prljavu vodu, nemojte se mnogo buniti, jer ćete se samo još više umazati. Pustite da se bačeno što pre samo slije”, rekao mi je jednom Ivo Andrić, koga sam poslušao i nikad nisam ulazio u javne polemike.

Istovremeno, držao sam se i Puškinovog stiha: “Muzo moja, ne teraj s glupakom spor”.

U vreme dok sam predsedavao konstitutivnom sednicom Skupštine, stigla je vest da je Novak Đoković osvojio četvrti po redu Grand Slam, što smo mu kao poslanici čestitali.

”Ovo je treća država čijim parlamentom predsedavam. Jedan Grand Slam manje od Đokovića”, našalio sam se, posle čega su me optužili da se upoređujem sa Novakom Đokovićem! U čemu se to upoređujem? U sportskim podvizima, u svetskoj sportskoj slavi?

Vidite koliko je Puškin imao pravo.

BH Dani, 17.06.2016.

Peščanik.net, 16.06.2016.

DRAGOLJUB MIĆUNOVIĆ NA PEŠČANIKU