Poplava 1932.

Poplava 1932.

Nema ničeg ni biblijskog, ni hiljadugodišnjeg, ni posebnog u poplavama koje su pogodile Srbiju. U junu 2013, dakle pre godinu dana, jedan veliki deo srednje Evrope pogodile su poplave zbog kojih je desetine hiljada ljudi bilo evakuisano, a hiljade volontera je učestvovalo u borbi protiv nabujalih Elbe i Dunava. I deceniju pre toga, 2002. godine, Elba se izlila i mereno našim domaćim merilima napravila štetu „biblijskih“ razmera. Od 2000. naovamo izlivale su se i reke u Vojvodini i pravile veliku štetu. Zbog toga su, konačno, pokrajinske vlasti i dovele u red lokalnu mrežu kanala i ustava, što se prošle godine pokazalo kao dobra mera u odbrani od poplave.

Kada se sve to ima u vidu, jedino je razložno da zaključimo da se i sada dogodilo nešto što smo mogli da očekujemo, te da nije reč ni o kakvom hiljadugodišnjem presedanu, a ponajmanje o događaju nalik na biblijske, koji su po mnogo čemu izuzetni.

Ako se pogleda karta Srbije i na njoj obeleže poplavljena područja, vidi se da pogođena teritorija čini otprilike 20 odsto ukupne površine Srbije. To je gruba aproksimacija: precizniji račun pokazao bi da je postotak znatno manji. Velika nesreća, čak i biblijskih razmera, ako hoćete, bila bi ona sa obrnutom srazmerom – nesreća koja bi pogodila četiri petine teritorije Srbije. Zato u ovim okolnostima ne samo da ima nade već je i razumno očekivati da preostali deo zemlje – dakle veliki broj građana sa 80 odsto teritorije koja je pošteđena nesreće – pritekne nastradalima i pomogne im da obnove svoje živote.

Države samo tome i treba da služe: da građani zajedno urade ono što im je kao pojedincima nemoguće. Pokazuje se da su građani spremni i da će rado pružiti takvu pomoć. Zebnju izaziva država: za sada ne deluje da je u stanju da efikasno posreduje u pružanju pomoći.

Ono što gledamo proteklih dana neprijatno podseća na strategiju podizanja panike i postizanja spasonosnih rešenja u poslednji čas. Uzbuna oko Šapca je primer za to. Drugi primer su priče o mrtvima. Danima slušamo o stradalima u Obrenovcu. Premijer kaže, ima mrtvih, ali vam neću reći koliko da ne bih pravio paniku. Naravno, kad to izgovorite, kao da ste pritisli crveno dugme za paniku. Tek kada su krenule priče o leševima koji plutaju po poplavljenom Obrenovcu, zvanično je dat podatak da ima petoro mrtvih a jedna osoba se vodi kao nestala.

Ne umanjujem razmere nesreće koja je snašla ljude na čije se kuće, imanja i zgrade izlila velika voda. Kao i ostali građani Srbije, stojim im na raspolaganju. Ali, da bismo kao članovi solidarne političke zajednice pružili pomoć, mora postojati efikasna organizacija. Ovo što do sada vidimo najviše liči na razne vidove građanskog samoorganizovanja. Ako ne može bolje, to je odlično. Međutim, za šta će nam onda država i njeni činovnici (u Sektoru za vanredne situacije ima ih 4.000)? Da vraćaju avione sa spasiocima? Da nas plaše Biblijom i milenijumskim katastrofama? Da nam objašnjavaju kako smo mi ipak bolje organizovani od drugih iako je naša nesreća desetostruko veća? Ne vidim zašto od njih ne bismo zahtevali više od toga.

Peščanik.net, 18.05.2014.

POPLAVE 2014.

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)