Foto: Lucy Nicholson, Reuters
Foto: Lucy Nicholson, Reuters

Malo sam promukla od šampanjca i pevanja „Dan ljubezni“ prošle noći… možda se sećate, s tom pesmom je Jugoslavija učestvovala na već uveliko notornoj Pesmi Evrovizije, 1975. (grupa Pepel in kri). Nama se jako dopala, njima tamo u Evropi nije. No, juče je naime bio sasvim poseban dan, kada sam se udobno smestila pred TV da gledam skupštinsku raspravu, sa tvrdim ubeđenjem da ću se zabavljati – ali ne iz očajanja. Već godinama se iz gnezda demokratije nisu čule tako pametne intervencije, tako dobri argumenti, tako malo gluposti – koliko za začin, da baš ne zaboravimo gde živimo. Bilo je šale i komike, ali je stvar ipak imala svoje krajnje preteće lice: elektronske poruke mržnje poslanicima levice, strašna pseudo-ruralna gomila ispred parlamenta, i konačno ženski poslanički lik sa žutim balonom u parlamentu, dno SDS (Janšina partija), poslednji dokaz uludo bačenog novca za školu retorike, jer je ona silna i izveštačena učtivost samo odjednom pala kao prevelika maska, kad su se izgubili živci zbog poraza. Govorilo se dakle, a zatim i odlučilo, o amandmanu na zakon o porodici: on je potpuno izjednačio heteroseksualne i homoseksualne parove, venčane ili ne, i otvorio mogućnosti za usvajanje dece i veštačko oplođavanje žena bez partnera, sa šest pokušaja na račun države.

Stvari su se vukle suviše dugo, praktično od početka samostalnosti Slovenije. Homoseksualnim parovima je doduše dozvoljena „registracija“ – ali ne subotom, dakle ne svečano, no to je značilo i da nema prava nasledstva, nema prava na usvajanje dece, čak nema prava ni na obaveštenje u bolnici o partnerovom stanju… Desio se i jedan od dva referenduma namenjena kršenju prava manjina – protiv pomoći samostalnim ženama koje žele da rode i protiv zakona o porodici. Onaj drugi referendum bio je o nedavanju prava izbrisanima… Istorija sramote bila je bogata. Pojavljivale su se razne „građanske inicijative“ sa istim licima i pod raznim imenima, čiji su ciljevi bili da se ljudska prava suze na Slovence a rasplođavanje na Slovenke. Prepoznavali smo ih po zaista odurnom folkloru: čiče i babetine koji nose majice sa tekstom „Imam mamu i tatu“, tipovi u lederhoznama i odgovarajuće ženke sa kolicima punim roza potomstva, urlanje, uvrede, stotine elektronskih poruka svakome ko bi se u javnosti usudio da nešto bekne, itd. Poslednje što su izveli, uz potporu novog ljubljanskog nadbiskupa, bila je koalicija „Reč je o detetu“ (Za otroka gre), koliko da se pojavi i okupi sve istomisleće pred skupštinom, pred početak zasedanja parlamenta. Manifestacija je nazvana – Dan ljubezni! Bilo je svega, a najviše sam se razveselila na parolu „Teorija roda napolje iz škole!“ „Teorija roda“ je u ovoj specifičnoj subkulturi postala nedefinisano biće, bolest i čudovište zajedno, nešto što se može uloviti. Sledeći je, nema sumnje, Darvin, a posle možda i drugi mislioci i misliteljke: zasada su sigurni jer im ne znaju imena – nisu im otkrivena na nedeljnoj službi u Preserju ili Spodnjem Dupleku. Dobro, malčice sam zlobna: dobila sam od neke gospođe poruku – koliko sam uopšte puta bila na katoličkoj misi, da bih smela da govorim o nekom stavu crkve. Uzalud bi bilo odgovoriti da sam bila na veličanstvenim misama i u veličanstvenim crkvama, sa veličanstvenom muzikom: poanta je u tome što je javno poštovanje zahtevanih rituala nešto što kontroliše i proverava neka vrsta verničke policije. Iz nadzora i straha se rađa prosto nasilje.

Izvan domaćeg uspešnog šoua u parlamentu i malog olakšanja za tolike godine uporne borbe i menjanja svesti, što je samo delimično uspelo, mora se reći da je Slovenija dobila nazad nešto od svog nekadašnjeg ugleda, kako u regionu tako i u svetu. Kako god da gledamo, skeptičnost i cinizam klize niz prste i nestaju, ovo jeste velika pobeda građanske i misleće Slovenije. Šta god da mislimo o levici i njenoj rascepkanosti, slovenska desnica nije ni građanska ni misleća. U tome smislu bilo je zabavno gledati i desno-levu partiju u akciji, DESUS (stranka penzionera), čiji su jedni poslanici glasali za, a drugi protiv. Desnica je pokušala da falsifikuje sve, od pojma građanskog pokreta, koji se ne može zasnivati na negiranju ljudskih prava, do sasvim sveže izmišljene žrtve – baba i deda: zakačili su se za nemogućnost, tačnije pravnu nejasnoću, koju su protumačili po volji – jao, bakama i dekama nije dozvoljeno da usvoje unučiće, a homoseksualcima jeste! Koji užas! Kradu starcima unuke, itd. Ma ne valjda onih baba i deda koji su ostatak iz crnih udbovskih vremena, što je glavna priča desnice u Sloveniji, koju, ako niste znali, i danas čvrsto drže u svojim kandžama udbovci i njihovi potomci…? I odakle uopšte tako perverzna ideja o hrišćanskoj porodici, u kojoj babe i dede ne prihvataju siročad svojih pomrlih sinova i kćeri PRIRODNO, kao deo bogom dane porodice, nego im treba administrativni dokument? Kako god, ZL (Združena levica) je dala predlog, vladajuća koalicija na čelu sa novom strankom SMC (umesto Stranka Mira Cerara, od nedavno Stranka modernog centra) se odlučila da to sprovede, većina je bila obezbeđena. Sve ostalo bila je zabava.

Dve pouke su se slile u jednu dok sam gledala „građansku inicijativu“ ispred parlamenta: nadzor, izražen u strogim i netolerantnim izjavama i u prisustvu narodnih nošnji, što je novi element u rodnoj politici – značio bi valjda ne samo strogo heteroseksualno, nego i monoetničko seksanje i razmnožavanje! I uz to zabrana „teoriji roda“ da uđe u škole. Nije naravno teorija roda nego teorija rodova, ponešto znam, predavala sam dvadeset godina antropologiju rodova i bila mentor priličnom broju magistarki i magistara i doktorki i doktora upravo u toj naučnoj disciplini. No poruka o izbacivanju bilo koje teorije iz škole – teorije koja odgovara tom imenu u akademskom diskurzu – je zapravo poruka o ukidanju škola. Škola bez teorije? Ne postoji. Ograničenje broja ili sadržaja teorija kojima se škola bavi? Ne može da postoji, kao što se ne može odrediti ili ograničiti broj teorija o kojima će se u školama kritički diskutovati. Ko će proizvoditi teoriju, ako ne škole? Ili bi izbacivanje „teorije roda“ iz škola značilo da se ta teorija preda crkvi?

Zaustavljam tu sled pitanja i mogućnih odgovora: još uvek mislim da sam dobila najlepši poklon za 8. mart, jer je jedan deo kršenja ljudskih prava, i to jedan prilično bolan, bar privremeno rešen. U istoriji žena, ženskih pokreta, ženske kulture i feminizma bilo je mnogo takvih dragocenih trenutaka, nažalost retko respoređenih u prostoru i vremenu… I još i zato što je u parlamentu lep broj razumnih žena, koje su se u ovoj prilici odlično iskazale. A sa druge strane, nikada front onih koji Sloveniju hoće da skuvaju u neoliberalno-paranacističkom sosu i da u taj sos iz građana iscede poslednje ostatke živaca, razuma i evra, nije bio tako jasno definisan, otkriven, prepoznatljiv, neuspešan u daljem prikrivanju svojih motiva, svog stila, svojih realnih mogućnosti. Oni su otpevali, odsvirali i odtrubili svoju varijantu pesme „Dan ljubezni“. Kad su se razišli u večernjim časovima, poraženi, besni i nagoveštavajući skupljanje potpisa za novi referendum, duboko u noći, jedna druga populacija se sakupila da otpeva istu pesmu.

Peščanik.net, 06.03.2015.

Srodni link: You tube: Diversity & Inclusion – Love Has No Labels

LGBTQIA+

The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)