Akropolj, Atina 2015
Akropolj, Atina 2015

Zamislite da je deponentima u američkoj državi Arizoni dozvoljeno da podižu samo male iznose gotovine jednom nedeljno i da im je zabranjeno da prebace svoj novac na račun u Kaliforniji. Takva kontrola tokova novca značila bi kraj dolara kao jedinstvene valute, jer su takva ograničenja prosto nespojiva sa monetarnom unijom.

Kao i Kipar pre nje, Grčka je dobar primer za to kako kontrola tokova novca dovodi do račvanja valute i poremećaja poslovne inicijative. Proces je predvidiv. Kada se depoziti u evrima nađu zatočeni unutar nacionalnog bankarskog sistema, valuta se praktično račva na dva toka: bankarske evre (BE) i papirne ili slobodne evre (SE), a između ta dva toka se formira nezvanični valutni kurs.

Zamislimo grčkog deponenta koji želi da pretvori veću sumu BE u SE (na primer, da bi pokrio medicinske troškove u inostranstvu ili da bi vratio poslovni dug kompaniji registrovanoj van Grčke). Ukoliko takav deponent pronađe kupca koji poseduje SE i voljan je da otkupi njegove BE, strane u poslu će se dogovoriti o kursu BE-SE, koji će zavisiti od obima transakcije, od toga koliko se vlasniku BE žuri i očekivanog trajanja režima kontrole.

U avgustu 2015, nekoliko nedelja posle uskraćivanja podrške grčkim bankama (zbog čega je uvođenje mera kontrole bilo neminovno), Evropska centralna banka i njen grčki ogranak, Nacionalna banka Grčke, praktično su formalizovali dvovalutni režim. Uredbom vlade je obznanjeno da se “zabranjuju transferi za svrhe prevremene delimične ili celokupne otplate duga kreditnoj instituciji, osim otplate gotovinom ili doznakom iz inostranstva”.

Vlasti evrozone su dozvolile grčkim bankama da klijentima uskrate pravo da otplaćuju dugove ili hipotekarne kredite koristeći BE, što je dovelo do skoka efektivnog kursa BE-SE. Dopuštajući da se porezi plaćaju u BE, dok su SE kao zasebna i čvršća valuta rezervisani za namirivanje dugova komercijalnim bankama, evropske vlasti su potvrdile da Grčka sada koristi dve vrste evra.

Posledice dvovalutnog režima za grčku ekonomiju i društvo mogu se naslutiti kroz štetne interakcije između kontrole tokova novca i “reformi” (podizanje poreza, smanjivanje penzija i ostale mere koje vode u dalji pad ekonomske aktivnosti) nametnutih Grčkoj od strane evrozone.

Grčke kompanije se grubo mogu podeliti na dve kategorije. U jednoj kategoriji je veliki broj malih preduzeća koja se guše pod teretom zahteva poreske uprave da unapred i bez odlaganja uplate 100 odsto poreza na dobit za narednu godinu (prema proceni poreskih vlasti). Drugu grupu čine kompanije kotirane na berzi čiji sve manji obim poslovanja dalje obara već umanjenu vrednost deonica i utiče na njihov bonitet pred bankama, snabdevačima i potencijalnim klijentima (koji nerado ulaze u dugoročne poslove s kompanijama koje loše posluju).

Koegzistencija dva tipa kompanija u istoj depresiranoj ekonomiji otvara neslućene mogućnosti za sumnjive poslove bez kojih bi mnoge firme morale da se zauvek ugase. Jedna od raširenih praksi uključuje dve firme, na primer, Mikro (mali porodični biznis koji unapred mora da isplati veliki iznos poreza) i Makro (kotirano društvo sa ograničenom odgovornošću koje želi da obim svojih poslova prikaže većim nego što on jeste).

Makro pristaje da izda fakture za (nepostojeću) robu ili usluge koje se pružaju preduzeću Mikro u iznosu od, na primer, 20.000 evra. Mikro pristaje da uplati 24.600 evra na račun kompanije Makro (fakturisani iznos plus 23 odsto poreza na dodatu vrednost) uz dogovor da Makro vrati preduzeću Mikro 20.000 evra. Tako, po ceni od 4.600 evra Mikro smanjuje svoj oporezivi prihod za 24.600 evra, a Makro uvećava promet za 20.000 evra.

Ali avaj, zbog kontrole tokova novca Makro ne može da vrati uplaćeni novac u SE, a ne može ni da prebaci 20.000 BE na račun preduzeća Mikro (inače bi ih vlasti otkrile). Da bi obavili transakciju, Mikro i Makro će pronaći firmu koja se bavi maloprodajom i ne oskudeva u gotovini. To je obično vlasnik benzinske pumpe koji na kraju svakog radnog dana ima gomilu gotovog novca. Iz razloga bezbednosti i radi plaćanja isporučiocima on je dužan da gotovinu svakog dana deponuje u banku i tako svoje dragocene SE pretvori u manje vredne BE. Posao isplativ za sve učesnike okončava se tako što Makro prebacuje 20.000 BE na račun vlasnika benzinske stanice, koji vlasniku preduzeća Mikro isplaćuje iznos u SE (gotovini) umanjen za kursnu razliku koju zadržava za sebe.

Činjenica da od takvih sumnjivih transakcija svi učesnici imaju koristi pokazuje koliko je sadašnja poreska politika (neizdržive poreske stope za preduzeća) neefikasna i koliko kontrola tokova novca pojačava njene štetne efekte. Država će naplatiti dodatni iznos PDV-a od preduzeća Mikro (uz gubitak poreza na dobit koji Mikro ionako ne može da plati); Makro može da se pohvali naizgled uvećanim obimom poslovanja; a vlasnik benzinske stanice je donekle umanjio štetu koju trpi zbog pretvaranja SE u BE. Loša strana je to što je obim ekonomske aktivnosti precenjen i što se sprovođenje reformi dodatno otežava jer se preduzetnici mire sa nužnošću da stalno iznova traže kreativne načine da zaobiđu pravila.

Jedina svrha nametanja kontrole tokova novca prošlog leta bila je da se neposlušna grčka vlada natera da kapitulira pred nedelotvornim politikama evrozone. Ozvaničenje dve paralelne valute (obe denominovane u evrima) je neplanirana posledica nametnutih mera. U kombinaciji sa razornom poreskom politikom, koja je rezultat odbijanja Evrope da se pomiri sa neodrživošću grčkog javnog duga, dvovalutni režim neočekivano doveo do bujanja neformalnih transakcija u zemlji kojoj je očajnički potrebno da se takvih praksi oslobodi.

Stvarnost dve grčke valute je do sada najživopisniji primer fragmentacije evropske monetarne “unije”. U poređenju sa Grčkom, Arizona nikada nije izgledala bolje.

© Project Syndicate

Social Europe, 08.01.2016.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 14.01.2016.

GRČKA KRIZA