Radio emisija 15.11.2013, govore: Vesna Pešić i Miša Brkić.

Svetlana Lukić: Vreme kakve-takve političke stabilnosti je prošlo. Svileni gajtani se šalju na sve strane. Pokazalo se da se ovde nikada ne sme reći ’Rubikon je pređen’. Mi smo na Rubikonu napravili ćupriju, da se može prelaziti tamo-ovamo, malo na istok, malo na zapad. Jednog časa se učinilo da su Briselski sporazum i dobijanje datuma za početak pregovora trasirali pravac koji se više ne može menjati. Međutim, ovaj cirkus sa izborima na severu Kosova, a onda i desant ruskog medveda oličenog u silnim Rusima koji su došli da nam nešto objasne o gasnom sporazumu, novcu koji im dugujemo i još kojekakvim stvarima – pokazali su da istorijska odluka na koju ćemo stranu sveta nije konačno doneta.

Kada se tome dodaju panika u Dinkićevim redovima da će završiti sa životom slobodnog građanina zbog poslova koje su u SIEPA-ma i fondovima za razvoj obavljali njegovi japi-dečaci, i rat između demokrata i LDP-a – sve je to učinilo da su, kao kula od karata, nestale simfonije ne samo između bivših i sadašnjih koalicionih partnera, nego i pregovori o saradnji opozicionih stranaka.

Međutim, najveći problem je to što je započela i ’Osma sednica’ Srpske napredne stranke, koja se na kraju krajeva jedino može završiti ili oceubistvom, ili povratkom bludnog sina. Ako je to samo borba za tron – a očigledno je da Nikolić nikada stvarno nije abdicirao – to nas se ne bi moralo toliko ticati. Međutim, ako je to sukob između dva puta, puta za Brisel ili Moskvu, onda smo u velikom problemu.

Na početku dnašnjeg Peščanika slušate Vesnu Pešić. Počeli smo priču o izborima na severu Kosova.

Vesna Pešić: Mi smo stalno bili u statusu čekanja. Bio je taj otvoreni nacionalizam za vreme Miloševića, preko ratova, a onda Koštunica, pa onda je to stabilizovano sa Tadićem, onda je taj srpski nacionalizam prešao u rezidualnu kategoriju. Znači mi ne odustajemo od te neke ideje nečeg svesrpskog; pa onda imate onaj ustav, gde mi sad održavamo u virtualnom stanju Kosovo, ali onda je bilo i to koketiranje sa Republikom Srpskom, mi smo najbolji prijatelji… Tadić preuzima diplomatsko-mirnodopsku, rezidualnu nacionalističku politiku, i to je u stvari bila politika čekanja.

Kad su ovi došli, oni su potpuno druge probleme registrovali, ekonomske, bankrot, ovo-ono… znači spičili su nam to kako je sve bilo strašno kod ovih prethodnika, ali su probali, znači, da politički se koncentrišu na to pitanje Kosova. Oni su malo bili zaista utišali taj odnos sa Republikom Srpskom i zaista jeste tačno da smo mi ušli u taj period za koji je Srđa rekao (ja nisam to tad prepoznala) da jeste neka nova epoha. Ta izmaglica se nekako raščistila nad tim briselskim procesom i tom vezom sa Evropom.

Kako je to u stvari izgledalo? U predizbornoj kampanji je sadašnji predsednik Nikolić obećao da će kosovsko pitanje koje je Demokratska stranka vodila na činovničkom nivou, biti podignuto na najviši državni nivo. A šta je najviši državni nivo – on sam. Naravno, kad predsednik Nikolić nije hteo da to preuzme, zato što njemu nije bilo baš jasno gde vodi ta kosovska karta, onda su rekli ’pa dobro, čemu nam služi sad taj premijer?’ Taj premijer, koga mi zovemo tako, on sam kreira šta je on. Tu ništa nije zapisano. Ti u stvari predsedavaš vladom, a ta vlada vodi politiku četiri godine, a ti vodiš vladu. Predsednik vlade je postojao i za vreme Tita. Za vreme Miloševića to je bio Mirko Marjanović. Pa nije valjda neko lud da misli da je tu bio premijer Mirko Marjanović? Znači, prvi koji se pojavio kao prvi predsednik vlade koji hoće da vodi tu politiku, to je bio Zoran Đinđić.

Da nastavim priču, onda su se pitali ’a šta ćemo da radimo sa tim premijerom, sa tim Dačićem, nismo mogli da dođemo na vlast bez njega’, i onda su rekli ’hajde da on vodi te pregovore na najvišem nivou. A šta je najviši nivo? Predsednik vlade’. E sad, budući da Dačić nije znao šta će da radi u toj vladi, on je počeo da odlazi u Brisel da se sastaje sa Tačijem i sa lejdi Ešton. Odjedanput je Srbija, na opšte iznenađenje, počela da dobija velike aplauze odande.

Kad je taj proces počeo, odjedanput je izbila ona afera sa Mišom Bananom, e, mora da se ruši ta vlada. A ja lično mislim da je to bio neki savez Mikija Rakića i Vučića, da prosto iz nekih drugih razloga to nekako ruše, i tada je mene uhvatila ta panika, kad sam videla Đilasa kako izlazi na televiziju i kaže: ’Ova vlada mora da ode, znači, izbori odmah’. Ja kažem: ’Čekajte, čekajte, pa kako ćemo sada izbore, počeli smo ovaj kosovski proces’, i onda su iz Evropske unije praktično obustavili taj pad vlade. I Evropa još uvek nije dala zeleno svetlo ni za kakve izbore.

Pa i ova vlada Beograda koja je nasilno, po mom mišljenju, srušena, imate tu retoriku gde Vučić stalno ide sa tom nekakvom pričom ’može se bolje’. Znači, ta vlast je na silu u Beogradu srušena, a ti izbori ostaju i dalje neodređeni – da li će oni da budu na proleće ili neće da budu na proleće, zato što oni iz Brisela u stvari čekaju da se završi ta prva runda, a to je ta kosovska priča.

I ja zaista osećam neku vrstu nelagodnosti da raskrinkavam tu priču, zato što ne znam: ako i sama međunarodna zajednica učestvuje u tome i traži da se to ispovrti i da je to važno ne samo zbog nas, nego je to sad važno i zbog njih, da oni imaju nekakav uspeh. To hoće i Jelko Kacin i on će sad da oćuti sve, i svi će oni da prećute, sve informativne podatke o tome kako su tekli kosovski izbori – zato što je i njima u interesu da se pokuša u decembru da se uveže nešto u Srbiji, kao u nekoj prokletoj avliji. Mi čuveni po tome, jer kad odete kod Engleza i pitate ’šta vi znate o Srbiji?’, oni kažu ’znamo da je to mala zemlja, ali veoma glasna. Very noisy’. E, to ’very noisy’, hajde da to malo tamo sad pričvrstimo, da isteramo neki proces.

Tako da otvaranje nekih pitanja nije dobrodošlo, zato što vi ulazite u konflikt i sa tom međunarodnom zajednicom. Tako da kad vi meni postavljate to pitanje – kako su prošli kosovski izbori: severno Kosovo je maženo, oni su sebe smatrali kao deo državne teritorije Srbije, a pored toga, oni jesu imali i neku samostalnost, zato što su imali svoje biznismene, pa vi možete da preterate neke kamione, imate vi neku samostalnu moć tu. Nije sad da vi totalno zavisite samo od Vučića i Dačića, nego imate i neku svoju sivu ekonomiju, imate i neke svoje snage. Oni su i neke policajce tu držali sve vreme, a mi smo se s njima spajtarili, pa su oni sad pomalo i naši. E, ti si tu formirao jedan čvrst orah, koji nije tako lako bilo da probiješ. Držite se svoje države, pa nemojte da vređate svoju državu, haj’te vi tu nekako popustite.

I sama Napredna stranka je pre dolaska na vlast pritiskala Demokratsku stranku, znači DSS i oni nikada od tih svojih investicija prethodnih nisu odustali. E sad, granicu više da pomeramo ne možemo, ali možemo da napravimo taj neki embrion, koji se ne zna baš tačno šta je, pa neki savez tih srpskih opština, pa ćemo sada, na moje zapanjenje vidim da i neki ustavni zakon planira predsednik Nikolić da se tu donosi. Pošto po ustavu poštujemo suštinsku autonomiju, mi u stvari donosimo ustavni zakon da je ta zajednica Srba, u stvari, autonomija u autonomiji. Gde sad ja vidim da tu neće biti raščišćavanja kosovskog pitanja, da će tu da se stane, i da tu nije neki otvoren prolaz do kraja.

E sad, kad vi pitate šta se tu dogodilo: znači, prvo su napravili tu grešku što su hteli da naprave tu državnu listu, što je bio nekakav dvostruki udarac na te Srbe odozdo. Znači, oni s jedne strane znaju da treba da izađu na nekakve izbore koji su, oni to tako razumeju, protiv njihovih interesa – naročito na severu, oni su svi protiv briselskog sporazuma – tu vlada Koštunicina priča. A onda ti sad vršiš još jedan pritisak – nećete dobiti pare. Znate, nije Vulin tamo išao pa da im kaže ’kad napravite te izbore, evo kuća u kojoj ćete vi biti, tu su telefoni, tu ćete vi da preuzmete te funkcije’, pa da on tu napravi taj prelaz, neku infrastrukturu za buduću zajednicu srpskih opština.

Ne, to je potpuno prazno i stalno se tu neki pritisak negde vrši, i onda sam ja smatrala da je to veoma loše na severu Kosova da se vrši taj pritisak na te Srbe, i da se tu, u stvari, ukine demokratsko pravilo i da kažemo ’pa za njih ne važe demokratski slobodni izbori, oni imaju 33 liste, ali šta me briga za te 33 liste, nego mi ćemo tu da napravimo državnu listu i da vršimo pritisak da svi glasaju za državnu listu’. Tu se u stvari desilo to da je vlast predvidela da tu može da pukne ta priča sa tom državnom listom, da će taj bojkot da uspe, koji je bio organizovan vrlo otvoreno, sve je bilo izlepljeno time. I oni su napravili jedan novi scenario izlaska iz te situacije, zato što znaju da moraju i Evropskoj uniji da ispovrte da će se ti izbori ipak održati, pa sad, ako morate – morate.

Ali ja mislim da se to ispovrtelo tako što su oni to organizovali tako što su poslali nekoliko čuvenih ekstremista na Kosovo, koji se tamo šetaju, i napravili tu jednu izmaglicu, a onda su slikom, to smo svi videli na televiziji, poslali i žandarmeriju, poslali su tog Dikića, pa je na kraju ispalo da su morali da smaknu tog Dikića sa tog mesta, i to ekspres. Dačić je to prihvatio, i sad to ja gledam ovako: znači kada reketaški, kriminalni delovi policije – ne kažem da su svi policajci kriminalci – ne mogu više da opstanu, mi ih sklonimo, ali ih prebacimo u parapolicijske formacije.

Znači ti ćeš sad da budeš fantomka. Znači, ja ga prebacim iz oficijelne strukture u neformalnu. Tako je onda postavio za savetnika ni manje ni više nego direktora policije, tog koji je smenjen. Ti se ne lišavaš tih ljudi, ne čistiš te institucije, nego uzmeš i prebacuješ ih u ovu drugu strukturu. Znači moja hipoteza je bila ta: tebe sam prebacio ovamo da ako ustreba ti uletiš na Kosovo. Niko, koliko ja pamtim, niko se tih fantomki nikada nije odrekao. Svi su s tim fantomkama pokušavali da vode neku politiku, pa moram da kažem, čak i Đinđić. Kad se upadalo u kuću kod Miloševića, tad su se Crvene beretke takođe pojavile sa tim fantomkama. A onda smo imali fantomke kad je bilo paljenje ambasada, pa kod Jarinja, Boris Tadić, sve sam ja to opisala na Peščaniku.

Nije to ništa novo, kad smo videli te sa fantomkama. Oni čak ne moraju da budu uvoz iz Beograda. Što stavljaš tu fantomku? Ti ekstremisti su tu samo da paradiraju, da zaplaše. Oni će da prošetaju tamo. To su dverjani, dvorjani, oni su samo salata, to je samo pejzaž. A onda upadnu ove parapolicijske, stave te kapuljače i šta se dogodilo? Kad su videli da ti nisu izašli uopšte na izbore, dakle da je bojkot na neki način uspeo, oni su sa poslednja tri mesta uzeli te kutije, možda opalili nekom neki šamar. I odmah se izašlo s tim da će da traže ponovljene izbore na tim mestima.

Jasna stvar je bila da će se to prihvatiti, zato što niti se Evropskoj uniji, niti Tačiju, niti Dačiću, niti vlasti Dačić-Vučić isplati da neko obelodanjuje šta se tu u stvari dogodilo. Možda su isplanirali svi zajedno to. Onda se pojavila još jedna nad-intriga u celoj toj priči – tih 45 minuta. To je samo bila reklama, to se već odigralo. To je već bilo postavljeno dole da se odigra. Pa kad se to odigravalo, on je rekao pustite me 45 minuta. Pa šta da te puste, kad si već tamo? Oni su sada dobili taj izlaz, oni će ponovo probati 17. novembra. Počeli su i Albanci da pomažu, jer oni neće da dođe tamo Albanac zato što su izračunali tačno da je to na primer 1855 Srba koji treba da izađu na te izbore.

Albanci su izračunali koliko tačno Srba treba da izađe da ne bi bio albanski gradonačelnik. E sad, pošto su izračunali tačno taj broj, ja se nadam da će oni da skupe taj broj. I niti meni pada na pamet da to rušim i želim da se to istera, ako smo krenuli po svaku cenu ja evo to podržavam. Sve znam šta se dešava, ali šta sad da radim. Da izguramo do tog januara, da se otvore pregovori, ali već u februaru ne znamo šta će da se događa. I to će da bude neka druga runda, ali važno je da ta jedina politika koja se tu vodi stigne do nekakvog kraja.

Zašto smo se mi sad ovoliko posvetili pitanju o tome što se dešavalo na Kosovu? Zato što to jeste jedina politika koja se odvija. A sve drugo, ja ne vidim da je uopšte u političkoj sferi, sve drugo se odvija u jednom ogromnom naletu potpuno ličnih odnosa. I to karakteriše ovu vlast. Ja sam u poslednjoj knjizi pokušala da pokažem da je iza institucija, reformi i zakona stajala lična vlast Borisa Tadića koja je to bušila iz pozadine. A sada je to postala jedina igra u gradu. Otuda ta ogromna podrška. Mi smo sad svi spali na to – ličnost će da nas spase.

To je ličnost Aleksandra Vučića i on se krajnje lično ponaša; sve što govori potpuno je lično. On se okružuje preko ličnih odnosa. Kako da kažem, meni se čini sad ovako: da su nas u Srbiji problemi potpuno prevazišli. I sad tu nastaje jedan interesantan zaplet: što je to ličnije, i što se više igra na kartu da će sad opet jedna ličnost da nas spase, kao neki novi vođa, što malo izgleda komično jer svi mi znamo da to ne funkcioniše, problemi su postali ogoljeniji, a s druge strane, taj deo naših društvenih i državnih resursa se potpuno istanjio. Tako da mi u stvari ne vidimo nikakvu ekipu. Ako ne volimo ove, a ne volimo (ne volimo u stvari nikoga), je l’ možemo mi da smislimo uopšte neku ekipu? Nema više te ekipe.

I sad kad su videli da su ti problemi toliko nerešivi, toliko ogromni, sad svi dižu ruke i kažu: ’Pa ’ajmo i mi kod tog lično! E, Acika, dobar dan. Ja sam taj i taj. Je l’ možeš ti meni nešto da pomogneš? Je l’ mogu ja tu nešto da radim? ’Ajmo kod tebe!’ Tektonski su problemi, i on viče to ’ne mogu, teško mi je, ogromni su problemi’ i on se žali neprekidno kako ne može, kako mu je teško. A ovi sad dolaze i nude se sa svih strana: i te službe raspadnute. Gledala sam Vučića kod Olje Bećković, kaže, on bi u svakom trenutku tom svom velikom prijatelju koji se zove Miodrag Rakić, ’evo, to je toliko jedan divan i kvalitetan čovek, znači, da dođe kod mene, a pošto znam koliko je sposoban, koliko je to jedan ispravan čovek, ja ću uvek njemu da dam neku vlast’.

Tako da je sad ispalo – eto, Miki Rakić samo treba da napusti Đilasa i da ode. Možda će i da ode, zato što smo sad videli tu špansku sapunicu kako je Čeda prvo izašao, kako će da postane vođa opozicije režimu, pa će on tu uspavanu Demokratsku stranku, tu lepoticu, kao princ da dođe da poljubi, pa će ona tu da se osvesti i onda, odjedared, kad je dobio poruku s druge strane ’e, znaš šta, šta radiš s tom uspavanom lepoticom, mi smo ovde živi i zdravi, dođi ti kod mene’ – i kad je to čuo, tu poruku, onda je on dig’o ruke, napravio scenario, pa je rekao ’pravićemo novu stranku, od početka’, oni kažu ’nismo nikad o tome pričali’ – ’e pa kad niste, ako to ne može, ćao’.

Kad je on to uradio, ostade Demokratska stranka da se brani – zašto niste pravili tu novu stranku? Pa čekaj, što da pravim tu novu stranku? A LDP ne samo što su se opredelili da odu kod Vučića, nego sada mora Čeda i da ispljuje tu Demokratsku stranku ’Ma nećemo mi sa vama, vi ste trulež, sad ćemo mi vas da šminkamo, tog mrtvaca’ – znate te njegove termine. E sad, zašto je to tako? Zato što, ako je ta politika svedena na taj mali preostali deo, ako smo ovde zaplivali u navalu tih nekih ličnih odnosa, onda je postalo jedino važno šta ko kaže.

Na svim emisijama se istražuje, evo danas gledam Vladimira Todorića – šta je rekao Tadić NIN-u. Sad bi i Tadić sa Vučićem. Znači, kad nema politike – a vidite, bilo koju definiciju politike da uzmete, znači od Hobsa pa nadalje, preko Karla Šmita, bilo koga – znači svi smatraju da taj rez između javnog i privatnog, koji je napravljen kao osnova neke moderne i modernog društva, znači ta linija gde su strasti, slobodni pojedinci koji trče za svojim nekim interesima i tako dalje, i dozvoljeno im je da se ponašaju strasno zato što su oni slobodni pojedinci u modernom društvu. Ali ono što je sada sa druge strane njih, to je sada ta javna sfera. U centru toga je država, ali tu privatno mora da se izbaci. Znači, privatno, lično – tu nema nikakve veze. To mora da bude jedan mehanizam gde ja uđem, gde je to sve sređeno. Kancelarka Merkel kad dobije izbore, ona sedne u jedan auto, u jednu državu gde se zna gde su joj kočnice, gde je ovo-ono, a ovde niko ništa ne zna.

Znači ti si u stvari taj instrument pretvorio u poplavu ličnih odnosa, zato što, da vam kažem iskreno, nema ni taj Vučić nikakve resurse. Pa nema ni Demokratska stranka. Pa ni on nema koga. Pa onda dođe pa mi ponudi uslugu, pa što da ne prihvatim. Pa ovaj može da mi pomogne, pa onaj može da mi pomogne. Znači, taj automobil uopšte više ne postoji, postojim samo ja koji sad mogu da uspostavim neke lične veze, pa se sad prisećam sa kim sam se družio pre dvadeset godina, pa onda će taj da bude šef BIA, družili smo se na pravnom fakultetu. Znači, politika je kod nas potpuno otišla negde u bestraga, pretvorila se u te lične odnose.

E sad, u tome je objašnjenje te popularnosti, zato što smo pali na to da narod kaže ’pa dobro, može on, taj stalno izlazi napolje i kaže ’ja hoću, ja hoću’’ i sad kaže ’možda stvarno neka ličnost će da nas spase’. Drugo, ovi koji su u politici, kažu ’pa čekaj, nisam ni ja blesav. Što da ja gubim neko vreme kad ovde, s ove strane, više nema ništa, a nemam resurse, nemam ni ja šta da ponudim. Pa čekaj, kad ja ne mogu to da rešim, pa ’ajmo i mi kod tog Vučića’. I sad je u stvari potpuno nestala i ta opozicija. E sad, ako vi imate poplavu tih potpuno ličnih odnosa, onda će tu da dominiraju strasti, i onda, kad vi to pustite, dobijemo u praksi tog prijatelja i neprijatelja. Znači, ili ćeš da budeš obožavalac pa da slediš ili si ti moj neprijatelj.

Tako da ovde sad imate jednu politiku koja, kad se svela na to lično, i na tu u stvari virtualnu državu, koja u stvari ne postoji, e, sada moramo da očekujemo veću količinu nasilja. Lično je strastveno, zato što pojam neprijateljstva je iz lične sfere. Mi imamo neke unutrašnje tuče, gde imamo veliko nerazumevanje i velike magle zato što to lično zamagljuje, a oni pokušavaju da se to ne vidi. Zato što, očigledno da nije tu glavni sukob između Dačića i Vučića, čak vidim da se oni u tome – kad ih pitaju jednog o drugom – malo štite, kažu ’ma ne, u pravu je Ivica Dačić’, ’ma ne, u pravu je Vučić’. Verovatno da se Dačić tu povukao kao premijer, ’dobro, u redu, ti si to neformalno preuzeo’, ali tu postoje sukobi, očigledno, sa predsednikom Nikolićem.

E sad, pošto taj sukob sa Nikolićem ide pre svega oko te kadrovske politike, i verovatno oko nekih drugih pitanja, recimo ovo sa Rusima, pa sa Evropskom unijom, pa sa Kosovom, ko zna, možda i oko krupnijih pitanja, mi sada vidimo to kao jednu zamračenu situaciju koja spolja izgleda kao kad se tuku, pa nekom izleti cipela kroz prozor, pa vidiš da se neko tuče unutra al’ ne znaš zašto se tuče. Onda se prave ti veliki događaji, kao što je recimo proslava petogodišnjice SNS, gde treba da se zamagli ta situacija, ali ja mislim da tu postoji jedno veoma opasno državno stanje, iznutra su ogromni sukobi i izgleda da ni oni ne znaju gde je njima samima spas. Pa je spas u priči da mi pričamo da su oni moćni. I sad, da vam kažem, ja i sebe vidim kako plivam po tome.

Mi se u stvari bavimo samo intrigama. Zato mi i ne vidimo nikakav izlaz iz toga. Kako se iz tog mora ličnog izlazi, kako se izlazi iz te virtualne vlasti – to i nije prava vlast; prava vlast je ono kad ti možeš da pošalješ svoju policiju da raščisti tamo to, a ti ne možeš u stvari ništa javno da uradiš, ti moraš da radiš stalno ispod kreveta; da stavljaš fantomke i da zamućuješ tu scenu, ne možeš ništa formalno da uradiš. Znači, to nije u stvari moć, to je anti-moć.

A mi pričamo kako je to velika moć. E sad, kad smo sad to napravili, tu veliku moć, preko te priče – to je neka lična moć – mi sad više nemamo gde. I sad, svi kažu ’pa dobro, hajde da dignemo noge na sto, pošto više ništa od nas ne zavisi’. Ja imam takav neki osećaj da mi možemo i dalje iz neke lične strasti da se bavimo politikom, da pričamo o tome jer smo se navikli na to, pa nas interesuju ti zapleti, pa da vidimo dokle smo stigli, ali nema više te priče. Od tog pojedinačnog više ne možete da stignete u opštu sferu. Ako to ne može da referira opšte, ako mora da ide na pojedinačno, vi nemate više politiku.

Ako ja sad treba da se svedem na to da počnem njih lično da komentarišem, ja onda moram da ćutim. Nemam razloga da ulazim u neki lični sukob sa nekim. I oni ljudi koji bi imali nešto da kažu, ali u stvari nemaju šta da kažu, zato što, ili će da budu lični, ili će da ćute.

Svetlana Lukić: Jedno od opštih mesta je da Aleksandar Vučić uspostavlja ličnu vlast. Međutim, kad ste pomenuli ovaj intervju koji je dao pre neki dan, i s vremena na vreme kad ga gledam, kad isključim ton, ima se utisak da je čovek u panici, da ne vlada ni sa čim.

Vesna Pešić: Pa to vam i ja kažem. E sad, ja i njega razumem. On tuče po ovim prethodnicima, kao to je velika nepravda što on treba da ispravlja njihove greške, i sad on kaže ’pa kako sam ja to bre došao na vlast, i ovoliku moć imam, a niko živi ne može te probleme da reši. A sad svi očekuju da ja rešavam te probleme’. E sad, ja bih savetovala njemu, kada bih bila neka Draga Saveta – hajde da vidimo šta od tih tektonskih problema, koji su ogromni, a resursi su se ispraznili, šta od toga bi moglo da se vrati onim građanima koji su pretrpeli sve te strašne destrukcije. Ako smo sve pretrpeli, je l’ ima nešto što može da nam se vrati, a da nisu strani investitori? Je l’ možemo nešto da uradimo da nam vratite nešto, a što možete vi da uradite? Znači mi možemo samo da gledamo da se spasavamo nekako da ne potonemo totalno, da se sve te milijarde duga koje se tu gomilaju, da se ne svale na naša pleća, pa da puknu i sve banke pa da odemo opet u neku katastrofu, pa da se to drži, čamac, te rupe – znači, ja to potpuno razumem, ali to što sam počela da govorim: ja verujem da postoji niz tih problema gde bismo mi prihvatili da smo sad u tom ekonomski probušenom čamcu, pa da se možda tu konsolidujemo za ne znam koliko godina.

Ali možemo stvarno da idemo tim redom, što ćemo – sredi malo tu državu, daj malo tu administraciju, pa zašto da svako ko je na sudu čeka 10 godina? Pa hajde vi sad počnite da nas vraćate iz tog haosa u nekakav poredak, pa i u saobraćaju, u svemu, u gradu, u čistoći, da me niko više ne maltretira, a to zavisi nekako od vas. Da znamo da ta naša država se sređuje, ali i da počneš da ti sređuješ državu. To znači da ti više, kao država, ne činiš krivična dela. Ako ja pročitam u novinama da 70% zakona koje Srbija donese, nijedan zakon se ne primenjuje, pa ako ćeš ti meni da kažeš da ja nemam od čega da živim, a još ću da živim u totalnom bezakonju, od nekih sad još i ličnih odnosa gde svako može da me klepi po glavi, da ćemo sad da uđemo u neki rat svih protiv sviju, pa daj vrati mi nešto, preko tog reda.

Ako ja vidim da ti preko toga meni vraćaš, i da ograničavaš tu vlast, pa ja onda mogu da poverujem da će stvarno i ta ekonomska situacija da se popravi. Stalno čitam o nekih 66 birokratskih propisa koji treba da se sklone – još uvek niko tih 66 ne sklanja. Znači mi kao građani nismo toliko tupavi. Znači mi možemo da vidimo da ti možeš da nam vraćaš i preko onoga što ti možeš da uradiš. Međutim, mi to ne vidimo, i to je sad problem. Ja sam sa svim tim ljudima razgovarala, i uvek sam to pokušala da im kažem: ’Vi imate šansu da sada, ako ste na toj vlasti, probate da sređujete to, samu tu vlast, tu gde ste vi. Pa hajde napravite tu neki red, ograničite se negde, napravite tu policiju da me štiti, a ne da ima dve policije; pa ukinite ovu drugu policiju! Hajde da ja kao građanin postanem sigurnija. Znači ima tu prostora da mi njima savetujemo, kad smo došli do toga da nemamo od čega da živimo, pa je l’ može sad malo ta vlast da se stavi u neke okvire, da počnete da vraćate sa ove druge strane, sa koje možete?

Želim da kaže ’do sada ste čuli to što se radilo, i ti prethodnici, svi mogući, uključujući i mene, ali od sada će pravila da budu ovakva’. Ono što zbunjuje kod Vučića – on ima jednu pretenziju ka tom nekom diskontinuitetu. Čekaj, a gde su ta nova pravila? Ja sam videla da se pričalo ’nova politika za novo doba’, recimo od Dačića. To je izlapelo. Znači, taj momentum koji je postojao, za novo vreme nova politika, to je potpuno nestalo.

To kad govorim o prodoru ličnog u politiku, u centar politike – to je uvek država – sada, ako mi imamo takve tektonske sukobe unutar države, gde mi kao građani, ili kao politika šira, ne možemo uopšte da intervenišemo, onda ta shema prijatelj-neprijatelj, ako je neprijateljstvo u centru same te države, što se možda vidi po ovom zamračenom problemu naših odnosa sa Rusijom, i to što tu tek ne možemo da otkrijemo šta se tu sve dešava. Ako je taj problem u samom centru te države, a otklonjene su sve institucionalne mogućnosti da se to nekako institucionalno rešava, nego imamo sad lične odnose između nekakvih lidera unutar te države, ja to nazivam nekom vrstom političkog radikalizma.

Znači, nismo mi više u nacionalnom radikalizmu, zato što taj prijatelj-neprijatelj, ta shema može da bude pitanje kolektiviteta, i to je bila Šešeljevska politika, a ovo je sad neka druga vrsta političkog radikalizma koji nije više baziran na tome. Ali iza tog političkog radikalizma mogu uvek da se prikriju ti stari problemi koji nikad nisu do kraja raščišćeni. Oni mogu da idu preko tog radikalizma sada i da se ponovo, na neki način, tu uvuku kao nekakva ideološka komponenta, iako se ona praktično gubi, ali izgleda da neki ne odustaju.

Svetlana Lukić: Možda je moje prevođenje toga što ste rekli pogrešno: na tenzijama koje se vide preko Gasproma, preko Rusije, između Nikolića i Vučića, jer predsednik Nikolić je sopstvenu vladu kritikovao, predsednik Nikolić redovno ima sastanke sa patrijarhom, koji je takođe u Moskvi imao velikih primedaba na okretanje Srbije prema Zapadu.

Vesna Pešić: Tu je sad taj dodatni naš zaplet. Zato što smo mi uvek na toj toliko tankoj dasci do koje plivamo. Znači da odnos sa Rusima, kritika koju mi danas izgovaramo na tu konstelaciju Vučića i Dačića, sve više Vučića, a sve manje Dačića, da tu sad preti još jedna varijanta. Mi pričamo da su oni unazad, ali možda se oni trude da budu unapred, i da tu postoji, u tom delu, jedna koja je stvarno unazad, recimo, ako bi Nikolić pokušao da ide sad iza tog briselskog sporazuma, i toga što je rađeno sa Evropskom unijom. Jedno od najvećih zgranuća koje sam doživela na našoj političkoj sceni, ja sam se zapanjila kad sam pogledala na prvoj stranici Politike da je predsednik naše države, Nikolić, otišao da kritikuje sopstvenu vladu, ni manje ni više nego sa Vladimirom Putinom.

Postavljeno je to pitanje na nekavoj margini, ali to pitanje nije raspleteno. Ako predsednik države ode u drugu državu da ogovara sopstvenu vladu, onda je to neka vrsta zavere za mene. Znači ti praviš neku zaveru protiv sopstvene vlade. E sad, za nas je još teže da se tu opredeljujemo šta mi tu da radimo, kao nekakvi posmatrači i kao neko ko želi da zna gde živi, ako i ta nekakva zavera postoji i sa ove druge strane, a znamo da te snage nikad nisu otklonjene, da se ta crkva nikad nije promenila, da će ona pod velikim pritiskom da pozove Srbe da izađu na Kosovo, a sutradan će da kaže da je bez Kosova Evropa za nas ništa, a da je srce naše na Kosovu – znači, ako taj zaplet mi nismo u stvari raspleli, a živeli smo u iluziji da smo ga raspleli, da ta jedina politika o kojoj sam govorila u stvari nije ta daska na kojoj smo vodili nekakvu politiku, nego će to možda da se sruši u tom poslednjem momentu, a to je sad dovedeno takođe u pitanje sa tim sukobom sa Rusima. Da li preko tog sukoba sa Rusima, da li tu sada može da postoji neki osnov za likvidiranje čak i tog malog političkog rešavanja tog Kosova i Evrope, da li i to može da se zaustavi, to je, naravno, veliko pitanje.

Svetlana Lukić: Sledeći sagovornik Peščanika je ekonomski novinar Miša Brkić.

Miša Brkić: Vrlo je zanimljivo sve što se u poslednjih recimo dva meseca događa u odnosima Beograda i Moskve. Sećaš se da je pre jedno dva meseca patrijarh bio u Rusiji, pa je tamo olajavao srpsko rukovodstvo da je prozapadno i da ne vodi računa o bratskim odnosima sa pravoslavnom Rusijom. I taman kad je pala prašina na to, onda ode predsednik države i gotovo istom argumentacijom napadne srpsku vladu za razna neopčinstva vezana za energetski sporazum koji Srbija ima sa Rusijom, i za status Naftne industrije Srbije koja je u sastavu Gazproma, odnosno Gazprom njefta. I onda smo mi saznali da je srpska vlada spremila neki program rada kad je NIS u pitanju, da bi trebalo da bude više srpskih kadrova u toj firmi, i onda u stvari saznamo da ima nekakav rat koji traje između dva suvlasnika Naftne industrije Srbije – države Srbije, odnosno vlade, i Gazprom Njefta, kao drugog partnera.

Svetlana Lukić: A je l’ na toj liniji permanentna napetost, da ne upotrebim drugu reč, između ministarke energetike Mihajlović Zorane i Bajatovića, Srbijagas?

Miša Brkić: Ja bih sad polako prevodio tu ekonomsku priču na politički teren. Iz izjava patrijarha i predsednika vidi se da postoji neka vrsta političkog nezadovoljstva dela srpske političke, verske i ne znam koje sve elite, društvene, kad je u pitanju odnos Srbije, odnosno ove vlade prema Rusiji, odnosno – po nečijem tumačenju – prevelikog okretanja Srbije Zapadu i zapadnim partnerima. U to spada i taj sukob koji navodno postoji između ministarke energetike i direktora Srbijagasa. Poznato je da je direktor Srbijagasa čovek koji uživa apsolutnu i nepodeljenu podršku generalnog direktora Gazproma, Alekseja Milera, i da je direktor Srbijagasa zakucana veličina u Srbiji, dakle zakucana funkcija. Nemoguće ga je smeniti u domaćim razmerama ako to ruska strana ne dozvoljava. I ministarka energetike je poslužila kao dobra meta, najbliža saradnica prvog potpredsednika vlade Aleksandra Vučića, čoveka koga zagovornici saradnje Srbije i Rusije smatraju ključnim čovekom koji okreće Srbiju prema Zapadu. I otuda tako veliki napadi na ministarku energetike i otuda tako velika priča o tome kako je Moskva nezadovoljna njenim upravljanjem energetskim resursima Srbije. I otuda sad odjednom toliko važnih delegacija koje pohode Srbiju.

Podsetiću te da je pre jedno mesec i po dana u Srbiji formiran i ogranak nekog ruskog instituta čiji je šef u Srbiji javno, preko novina, rekao da on dolazi ovde da bi istražio i video mogućnosti ruske penetracije na Balkan i u Srbiju. Iako smo dosad bili u prilici da čujemo vrlo često izjave Putina i Medvedeva da je izbor Srbije da odluči šta joj odgovara, meni se čini da postoji jedna politička grupacija koja misli da je Srbija otišla predaleko prema evropskim integracijama i Americi, i da sad treba to klatno vratiti prema pravoslavnoj braći u Rusiji. Zgodan element je taj energetski sporazum koji je 2008. potpisao tadašnji predsednik Boris Tadić, i to nije samo bilo pitanje prodaje NIS-a. Taj energetski sporazum je bio mnogo širi i strateškiji nego što smo mislili u početku. Iz tog energetskog sporazuma se rađa i to što mi sad imamo te dugove, dakle, povlačenje kase pod povlašćenim uslovima, a pošto u ekonomiji nema nikada besplatnog ručka, dakle, stiže račun za naplatu.

Taj račun ne mora nikad da bude izražen u finansijskim sredstvima, dakle novcu, i sad se ispostavlja da je to tačno, da Rusi ne insistiraju da im to platimo novcem, ali postoje valjda i neka druga sredstva plaćanja. Rusija je ozbiljna država da bi dozvolila da neka mala država, pa čak i bratska Srbija, se sprda sa Gazpromom. I što bi oprostila? I ako oprosti, ja bih se debelo zapitao šta su kontragarancije kad ti tako velika država oprosti dug, a da ne saznaš – a čime smo to platili, kojom vrstom nezavisnosti, tako važne nekim ljudima u ovoj državi, kad je Evropska unija u pitanju. Tu imamo i suverenitet, i mi smo država sa kojom ne može tek tako da se razgovara. A onda, kad dođe Gazprom i Šojgu i Miler, mi smo onda manji od makovog zrna, ’evo, sve što hoćete, samo nemojte da nas bacite u ropstvo’.

Prvi potpredsednik vlade ima taj problem, i taj problem mu je belodano stavljen do znanja, udarom na ministarku, i udarom na odluku vlade, na program vlade da nešto promeni u NIS-u u svoju korist, u korist države Sbije. Taj pokušaj je propao. Odustali su od toga, verovatno taktičko odustajanje, da se sad taj udar ne bi tako proširio da bi ministarka morala da odleti sa funkcije, a ona je, koliko razumem, i potpredsednik Srpske napredne stranke, dakle važna figura i u stranačkoj hijerarhiji, ali i u državnoj, u vladinoj hijerarhiji i to što su je u Moskvi nazvali antiruskim elementom nije nimalo prijatna stvar, sedeti u vladi s tom kvalifikacijom.

Što se tiče tog Južnog toka, ja mislim da s pravom postoji nezadovoljstvo u javnosti, koja ukazuje na činjenicu da su sve druge članice tog konzorcijuma, države, pravile mnogo povoljnije aranžmane za izgradnju gasovoda kroz njihove teritorije i njihove zemlje, jedino Srbija ima tu, kako bih rekao, dosta jedan minoran položaj, u nekakvoj vazalskoj ulozi je kad je Južni tok u pitanju.

Svetlana Lukić: Misliš na Bugarsku, recimo?

Miša Brkić: Najpre na Bugarsku, da. Kako bih rekao, mnogo je stvari otvoreno, mnogo priča nije zatvoreno, i mi samo na osnovu pojedinačnih detalja – izjava patrijarha, pa izjava predsednika, pa napadi na ministarku energetike, pa onda hitni dolazak, zakazivanje početka izgradnje Južnog toka, sve one dozvole građevinske i komunalne koje nisu dve ili pet godina izdavane, sad odjednom za tri dana će biti sve date…

Svetlana Lukić: Da, to je Dačić rekao…

Miša Brkić: Da, biće date sve za tri dana, počinje izgradnja. Ali za nas je dobra vest – počinje da se gradi Južni tok, i računamo da će biti zavšen i da će biti potrošeno toliko para, i da će doneti gas Srbiji – važna činjenica je ta politička činjenica, da se u Srbiji konstituisao jedan potpuno zaokružen ruski blok u kome egzistiraju delovi vladajućih partija; pritom mislim na predsednika države – mislim na Socijalističku partiju Srbije i njenog lidera Ivicu Dačića kao tradicionalne prijatelje. U toj partiji inače ima važnih ruskih ljudi, kao što je recimo Petar Škundrić, pa i Dušan Bajatović – ali i drugi delovi srpskog društva, delovi kulture, intelektualni krugovi koji naginju toj istočnjačkoj varijanti Srbije, i njenom iskoraku na istok, a ne na zapad. I taj blok, proruski, koji se profilisao u Srbiji postaje i ozbiljan blok protivnika najavljenih ekonomskih reformi i završetka tranzicije u Srbiji.

Od onog trenutka kad je izgovoreno samo „r“ od reformi, već se formirao jedan antireformski blok koji se, slučajno ili ne, poklapa sa ovim ruskim blokom. Istina, ovaj antireformski je nešto širi, ima tu još nekih slojeva stanovništva, neke klijentele koja je do sada dobro živela na državnim jaslama i koja želi da sačuva privilegije koje je do sada imala. Tako da, ako Vučić kao najmoćniji političar u Srbiji namerava da sprovede reforme o kojima toliko priča, suočiće se, i već se suočava sa ozbiljnim protivnicima u svojoj stranci, ima ih u vladi, koalicioni partneri nisu naklonjeni tako radikalnim rezovima kakve najavljuju dva ministra, privrede i finansija. Tu pre svega mislim na ovaj blok okupljen oko Socijalističke partije Ivice Dačića, tu ima još Krkobabić i Dragan Marković sa Jedinstvenom Srbijom. Ima jak sindikalni front protiv reformi, i ima još nekoliko društvenih skupina koje bi da sačuvaju stečene pozicije i stečena prava, i da ih odbrane po cenu da država propadne, odnosno da Srbija finansijski propadne.

Po naznakama, po ljudima koji se dovode kao konsultanti da rade za vladu, ja bih stekao utisak da je finansijska slika toliko katastrofalna, da ako se ništa ne promeni, Srbija bi možda iduće godine morala da pred međunarodnim kreditorima prizna da nije sposobna da vraća dugove. To je i Grčka uradila u nekom smislu, ali najeklatantniji primer je primer s kraja osamdesetihih, početka devedesetih godina u Argentini. Srbija je blizu toga i negde, po nekim polurečenicama, poluizjavama, stiče se utisak da se pravi strategija pregovora sa međunarodnim poveriocima da deo duga bude otpisan. Mislim da bi mogao da bude manji deo otpisan, a da veći deo bude reprogramiran, a da jedan deo dugova bude zamenjen za vlasništvo u Srbiji.

Mnoge banke kod kojih je Srbija uzimala kredite, koje neće moći da im vrati, mogle bi da te kredite prodaju nekim kompanijama koje zauzvrat, za tu sumu novca, mogu od Srbije da uzmu neki javni resurs, pre svega u rudnom bogatstvu, sirovinama, dakle neki rudnik, pa onda eksploatišu neke metale. Mislim da je i Dominik Stros-Kan doveden kao čovek koji ima iskustvo, zna alatke za tu vrstu pregovora. Da li će ova vlast moći da prođe kroz taj klanac i da sačuva državu neoštećenu – ja mislim da je to gotovo nemoguće, jer smo mi sad u takvoj situaciji da je to nemoguće. Mi određenu cenu moramo da platimo i neoštećeni ne možemo da iz toga izađemo.

Gledam po projekcijama (ovo što je do sad objavljeno) i namerama za iduću godinu. Ako budemo imali 1% rasta, to je fenomenalno. A ako bude 0%, mi smo ušli u recesiju. Od zapošljavanja nema ništa. Milion nezaposlenih iduće godine se neće smanjiti, a teško da će se smanjiti i 2015 i 2025.

Evo ti to podsticanje razvoja u poslednjih, ne više od 3, 4 godine: u poslednjih 6 meseci, propale su 3 državne banke, u najavi je još jedna ili dve da će propasti, državne banke kojima su upravljale političke partije koje su vladale ovom državom. Neke od njih i sad vladaju. Propala je Agrobanka, propala je Razvojna banka Vojvodine, odnosno bivša Metals banka, propala je Privredna banka Beograd; priča se da su pred kolapsom Srpska banka i Univerzal banka. Šta se ispostavilo: sve te firme koje su dobijale kredite na telefonski poziv nekog političara, ne da nisu bile sposobne da zarade taj novac, nego ne mogu ni da vrate kredite. I to su sad kontaminirani plasmani, krediti koji ne mogu da se vrate, prosto rečeno. Država je pukla sa Agobankom 150-200 miliona; sa Razvojnom bankom, još 150-200 – to je 300; sa privrednom bankom 100; sa Srpskom bankom, u koju je došao Zlatan Peručić, čuveni direktor Beogradske banke, će pući, opet, stotinak miliona – to kad sve nakupiš, to je pola milijarde. Pola milijarde evra! Dakle, to su bile državne banke.

’Ajmo sad na paradržavne finansijske institucije: Fond za razvoj dao je 2 milijarde evra kredita firmama da se razvijaju, i da razvijaju državu. Od tih 2 milijarde evra, ispostavilo se da je milijardu evra bačeno, jer firme koje su ih uzele sad ne mogu da vrate te pare. Dakle, država je na 3 banke i jednoj para-banci izgubila milijardu i po evra! Kad bi Berklis banka pukla milijardu i po, prvo, svi bi akcionari skočili, smenili bi direktora, upravni odbor, generalnog menadžera, podneli krivične prijave, svi bi oni završili u zatvoru. Uostalom, zar mi nismo likovali kad su na zapadu propadale banke i kad su menadžeri završavali u zatvoru. Država je intervenisala, iako nije bila akconar, da bi spasila ugled zemalja. Ovde – ništa.

Predsednik upravnog odbora fonda za razvoj je bio ministar finansija. U raznim mandatima, razni ministri. Zato nije bitno ime, ali govorim – ministar finansija. U ovoj neserećnoj agenciji za promociju izvoza i stranih ulaganja, u SIEPA, direktor kaže, ’pa pazite, ja nisam uopšte odgovoran. Ja sam samo pripremao dokumentaciju, a predsednik upravnog odbora je ministar finansija, dakle on odlučuje’. Pitaju ga novinari ’a je l’ imate efekte, rezultate?’, kaže ’a ne, ne, pa mi to ne proveravamo’. Dakle imaš državu u kojoj prikupiš novac od poreskih obveznika, uzmeš kredite iz inostranstva i slupaš milijardu i po evra, i nikad se ne pitaš kakav je efekat toga.

Svetlana Lukić: A ovo sa Fondom za razvoj, glavna poenta je bila da se otvaraju radna mesta. Kakvi su tu podaci?

Miša Brkić: Najnoviji podaci, čak i za SIEPA, su da traje rat između agencije i ministarstva privrede. Agencija izađe s podatkom da je 55 hiljada ljudi kao zaposleno, ministarstvo kaže ’nije tačno, to je laž, 16 je’, onda agencija kaže ’pa da, ali mi smo uračunali i one koji tek treba da se zaposle’. Dakle, sve je jedna velika laž i prevara. Frapantno je to odsustvo kontrole, svesti da je potrebna kontrola.

Svetlana Lukić: Ali dobro Mišo, ti si zaista blagonaklon, pa naravno da postoji svest i da svako zna, od kućnog budžeta, da mora to da kontroliše; ako to nisu radili, to nisu radili samo zato što su kredite uzimali njihovi poslovni, partijski prijatelji, ili su to radili u koaliciji. Ja ne mogu drugačije to da shvatim.

Miša Brkić: Pazi, ne postoje dokazi, nema dokaza, ne znači da ih neće biti, da su državne banke i paradržavne finansijske institucije, kao što je Fond za razvoj, kao što je SIEPA, služile za finansiranje političkih partija, dakle da je deo novca od odobrenih kredita automatski bio prebacivan partijama. Jer to je bio jedini uslov da se dobije kredit. Tek je to oberkriminal. I to je priča o zakonu o finansiranju političkih partija kao ključnom, sistemskom dokumentu za borbu protiv korupcije. Ova uredba vlade za SIEPA je pravljena tako da je ostavila prostor za korupciju. Kad bi na mesto direktora Fonda za razvoj postavila patrijarha, ja misim da bi ga za 6 meseci hapsili iz istog razloga kao što će hapsiti i ovog.

Hoću da kažem, sistem proizvodi lopove. Nova afera, takođe sa državnom institucijom, dakle nije novac u pitanju, ali je u pitanju roba, robne rezerve: imaš ulje, imaš šećer; sve to stoji u robnim rezervama. I logično je da se otvorio slučaj robnih rezervi. Jer između Fonda za razvoj i robnih rezervi ne postoji velika razlika, samo je u pitanju druga moneta, druga vrsta robe: ovde je novac, ovde je pšenica.

Svetlana Lukić: Rasim Ljajić kaže da je nestalo 60.000 tona pšenice i kukuruza. Sad ja zamišljam kako to izgleda: iznose džakove, 60.000 tona nečega, onda vraćaju 2.500 tona nečega, ne znam, u kornfleksu. Ne znam, to je Nušić.

Miša Brkić: Kao da si ispod silosa iskopala tunel, znaš kao ono kad beže iz zatvora, pa iskopaju podzemni tumel. E tunel, pa onda samo otvoriš rupu, a ono curi, otiče pšenica, otiče, otiče, otiče i kad napuni neke kamione, on zavrne slavinu i kaže dosta. Frapantno odsustvo kontrole i odgovornosti. I logično je da je kraj. Kao kad se u pozorištu spušta zavesa – kraj je. Pretnja bankrotom, za koju prvi potpredsenik vlade kaže da je otklonjena – hajde neka bude tako – ali ako mi zadržimo sve karakteristike svesti ljudi koji upravljaju državom, onda nama nema boljitka, nema spasa.

Pa pazi, kad premijer Sanader završi u zatvoru, onda se hrvatski političari suoče sa istinom da više niko nije pod zaštitom UNESCO-a. Kad tad možeš da odeš u zatvor. I evo ga, sledeći je predsednik Privredne komore, o kome se toliko priča – u Hrvatskoj, ne u Srbiji – i ako se utvrdi, pod pritiskom Evropske unije ili kroz sistem domaćeg pravosudnog sistema, ili pisanjem medija ili pritiskom javnosti da se nešto istraži, dakle, ako postoje podaci belodano da je to tako – a recimo Fond za razvoj je ta činjenica: milijardu evra kredita dato, a ne može da se vrati. Nije prošao tajfun kroz Srbiju kao na Filipinima, pa kažeš, odneo sve. Ne. Teški uslovi? Pa mislim, jeste, ali onaj ko ti je dao kredit, on je morao prvo da te dobro skenira, a onda da te prati. Ništa od toga se nje događalo, i to je pitanje odgovornosti državnih činovnika za posao koji obavljaju.

Gledao sam, sad je poreska uprava (skačem s teme na temu, ali novac je u pitanju) izašla sa spiskovima preduzetnika, pojedinaca i firmi koje duguju novac za poreze. Sve podvučeš crtu – 6 milijardi evra se duguje poreza ovoj državi. Šta radi poreska uprava? Šta radi nadležno ministarstvo, dakle ministarstvo finansija? Tamo na drugom mestu na spisku je Simpo, ima ga 17 puta, 17 Simpovih firmi duguje porez. Kako je moguće da kompanija koja kaže ’mi smo bliski socijalistima’ može uopšte da posluje a da ne plaća porez? Argument je ’mi štitimo radna mesta na nerazvijenom jugu Srbije’. A onda se ispostavi – ne samo da ne plaćaju porez, nego vlada nosi novac za plate dole, za tih 5.500 radnika. I tako ideš od firme do firme: ZOIL Dunav, Galenika, to je partijski plen članica vladajuće koalicije.

Od 2003. zna se ko je učestvovao, ima 5-6 partija koje su učestvoval u vlasti, od toga su 3, najviše 4 najjače, bile involvirane u upravljanje javnim finansijama i javnim preduzećima. I ti tačno možeš da lociraš Demokratsku stranku Srbije, Demokratsku stranku, G17+ odnosno URS, SPS sa svojom koalicijom Jedinstvena Srbija i Udruženi penzioneri ili kako se već zove. Eto, to je ta ekipa koja je upravljala Srbijom od 2003. godine, i možeš da pratiš tu nit koja je dovela do stanja javnih finansija kakve su danas, uz opasnost, eto, da proglasimo nemogućnost vraćanja dugova iduće godine.

Šest milijardi evra se državi duguje za porez. Na spisku imaš krupnih poslovnih ljudi, tajkuna koji državi duguju porez i koji bez trunke zadrške učestvuju na javnoj sceni, u javnom dijalogu. Elementarno je vaspitanje ako ti nisi rešio te dužničko-poverilačke odnose sa državom, pa malo je sramota da ti sad nekome deliš lekcije ili da nekog napadaš ili da nekog hvališ. Tako da, dopada mi se pokušaj – ja ne znam da li će uspeti – ovih ekonomskih ministara da dovedu u red to što se zove javne finansije. Kad vidiš kako su išle pare, mislim kad bi se otvorili svi dosijei javnih nabavki u javnim preduzećima, mislim da bi nastao fantastičan haos, iz koga bi se videlo kako su se neki ljudi lično obogatili, i iz toga bi se, vice versa, videlo kako se u stvari finansiraju političke partije.

Železnice, EPS, ugovori za koje nikad javnost nije saznala; vlada primi ujutru ugovor ili zahtev za izdavanje garancija, istog dana vlada donosi odluku da daje garanciju, ne desetine hiljada evra, ne stotine hiljada evra; nego desetine miliona evra, za neki poslić. I da li će to sada ova dvojica ministara, finansija i privrede, uspeti da nekako uteraju u svoj kanal ne znam, ali vidim nastojanje promene koncepta, i mislim da polako Srbija želi da raskrsti s tim modelom države kao ključnog igrača razvoja.

I dan-danas oni iz FAP-a traže pare iako ne proizvode ništa, 14. oktobar iz Kruševca, fabrika građevinskih mašina, ti radnici i dalje primaju plate, i prave, hajde da ih ne uvredim, ali desetak ili 50 rovokopača godišnje. Model da ti napraviš 20 kamiona godišnje, ili 50 kamiona, i da kažeš državi ’moraš da kupiš te kamione’ – taj jedan kamion košta kao 100 mercedesovih kamiona. Za državu ima mnogo posla, mnogo posla u uređenom sistemu, gde je ona servis preduzetnika i ona odrađuje za njih nevidljivi deo posla, a oni su tu samo da zarađuju novac i da plaćaju porez. Ovde, kad je holandska vlada htela da da novac, bespovratna sredstva, za izgradnju kanala za navodnjavanje u Vojvodini i poslala upit srpskoj vladi, jedan iz plejade ministara poljoprivrede u poslednjih 13 godina je odgovorio da Srbiji to ne treba, jer ima dovoljno padavina preko godine.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Peščanik, govorili su Vesna Pešić i Miša Brkić. Pozdravljaju vas Svetlana Vuković i Svetlana Lukić.

Peščanik.net, 18.11.2013.