Foto: Peščanik

Foto: Peščanik

Otkad smo počeli da se dogovaramo za temu ove tribine i kada smo došli do pitanja da li je jedna epoha završena, ja o tome naravno neprekidno razmišljam. Mislim da bi najtačnije bilo da kažem da jedna epoha nikada nije ni nastala. I to ne kažem zato što sam neki namćor i što sam nihilista i što mi ništa nije dobro i što me ništa ne zadovoljava, nego to kažem zbog toga što, to slušaoci Peščanika znaju, nikada ne polazim od političke istorije. Politička istorija, to je ono što učimo u školi, to je taj brzi tok istorije, to, kako ga zovu, kratko vreme. To je taj niz političkih događaja, ali on nas zbunjuje, kao što je sad Ceca rekla, hapsimo jednog, drugog, afera jedna, druga i stalno se stiče utisak da se nešto dešava. I mi stalno imamo utisak da je naša istorija prebogata i vrlo često možete da čujete da se kaže da mi proizvodimo više istorije nego što možemo da svarimo. Sa tim se nikad nisam slagala zbog toga što sam uvek polazila, dakle ne od političke, ne od te površinske istorije, već sam se trudila da stignem u što dublje slojeve prošlosti i da se bavim onim što su francuski istoričari nazvali ‘procesi dugog trajanja’.

To su dubinski procesi, to je taj spori ritam istorije koji se dešava ispod ove površine koju mi vidimo. I ono o čemu ću danas govoriti jesu upravo ti procesi dugog trajanja. Proveravaću tezu o tome da li se uopšte desila neka nova epoha posle 5. oktobra ili da li se uopšte desila neka nova epoha posle VIII sednice 1987. godine. Ako je tačna moja pretpostavka da ništa od toga nije novo, onda bi to značilo da se mi danas ne vraćamo u devedesete godine, već bi to značilo da mi nikada iz njih nismo ni izašli. I značilo bi nešto još gore, odnosno da su te devedesete bile u dubokom kontinuitetu sa prethodnim fazama srpske istorije, prema tome da se ni tada ništo novo nije desilo.

Jedna od tema današnje tribine bila je ‘Divlje društvo – divljačka država’, pozajmljena iz naslova knjige Vesne Pešić. I razmišljala sam šta je to što zapravo daje taj osećaj da mi živimo u nekom divljem društvu i divljoj državi i mislim da je najtačniji odgovor nešto što je Zoran Đinđić nazvao ‘nedovršena država’. Tako se zove jedna knjiga Zorana Đinđića i ona je posvećena Jugoslaviji. On je o Jugoslaviji govorio kao o nedovršenoj državi, ali ja ću danas govoriti o Srbiji kao nedovršenoj državi. I mislim da je to presudno za razumevanje, bar sa stanovišta moje struke, današnjih problema Srbije. Ta nedovršena država ima na prvom mestu svoj unutrašnji politički problem i s tim ću danas početi, a taj osnovni pravni okvir koji svaka dovršena država ima je Ustav. I mislim da već u tom okviru leže neki odgovori na pitanje kako smo mi stigli dovde gde smo stigli, zato što je Srbija od 1835. godine, kada je usvojen prvi Sretenski Ustav, do danas, dakle, to je nekih 170 godina – promenila 11 ustava. To bi značilo da su se ustavi menjali na svakih 15 godina.

Već iz te kvantitativne analize, pogotovo kad znamo da Britanija nema pisani ustav, ili da SAD imaju jedan jedini od početka, jasno se vidi koje su to bile dileme, koja je dubina, veličina tih dilema i tih konflikata i dubinskih neslaganja postojala oko pravca kretanja Srbije. Naravno, ustav nije samo osnovni pravni akt, već se njime određuje i neki pravac, kako se vidi buduće kretanje. Pored te učestalosti promene ustava, koja već sama po sebi jasno govori da se država nikada nije formulisala do kraja, zanimljivo je ono što se dešavalo prilikom usvajanja tih ustava i u tim interegnumima između dva ustava. Time se naročito bavila naša pokojna koleginica Olga Popović-Obradović u jednoj svojoj izvanrednoj studiji, u kojoj je pokazala da je u trenutku kada se usvaja bilo koji ustav od 1835. do 2006 – taj ustav osporavan od većeg dela javnosti. Kada se on usvoji, a to se, sećate se, desilo i 2006. godine, rukovodeća elita kaže ‘mi znamo da ne valja ovaj ustav, brzo ćemo mi to da promenimo, ali moramo da ga usvojimo jer takav je trenutak’. Ali to se dešava od 1835, dakle svaki put se odmah unese sumnja, pa čak i vladajuća elita koja ga donosi u to uopšte ne veruje. I čim se ustav usvoji počinje njegova revizija.

Dakle, ni u jedan ustav, ni u jedan pravni osnovni okvir nijednog trenutka se nije zapravo poverovalo. I zato se već sada postavlja pitanje kakva je onda uopšte razlika između devedesetih ili dvehiljaditih u odnosu na ovaj ustavni kontinuitet. Možemo da vidimo da razlike nema, jer je Milošević doneo svoj ustav i ovi su posle 2000. doneli svoj ustav, svi su bili za hitnu i brzu upotrebu i odmah su nam rekli da znaju da to ne valja ništa, ali sad ćemo mi to da popravimo. I doneti su da bi se rešio neki trenutni problem, a u oba slučaja taj trenutni problem bilo je Kosovo. Prema tome, oni nisu izrazili bilo kakvu ideju o tome kako ta Srbija da krene napred, naprotiv, stavili su u oba slučaja kamen oko vrata Srbiji. Dakle, ti ustavi su se pokazali zaista kao ustavi, što u osnovnom smislu i znači neku vrstu prepreke, ustave.

Sledeća stvar koja proističe iz nepostojanja tog pravnog okvira, a koja se ponovo odnosi na unutrašnju politiku, jesu institucije. Dakle, na osnovu tih ustava i pravnih akata treba stvoriti, da bi se napravila država, institucije. Međutim, pokazuje se da i one institucije koje je napravio Milošević i institucije koje su napravljene posle 2000. godine takođe pripadaju dubokom kontinuitetu svega onoga što možemo da pratimo od prvih institucija napravljenih u Srbiji. Prvi kontinuitet jeste u tome što su te institucije neprekidno podrivane i potkopavane, i to pre svega od same vlasti, jer vlast u institucijama nikada nije videla zaštitu zakona, prava i osnovu demokratije, nego je samo videla svoj problem. Dakle, nešto što njih sprečava da vladaju onako kako bi inače to najviše voleli. Onda vidimo da nijedna institucija nije radila svoj, pa makar i takvim ustavom predviđen posao. Toga smo itekako svi bili svesni i to je jedan od ključnih problema dvehiljaditih godina, što nijedna institucija nije radila ono što je bilo potrebno. Svi smo znali da skupština samo nešto izglasava, da se tu ništa ne raspravlja i ništa ne odlučuje zaista. Pritom je i glasala vrlo sporo. Strašni su podaci da je za deset godina izglasana samo osmina evropskih zakona koji su potrebni za integracije itd.

Svi smo bili svesni da vlada, a naročito vlada Mirka Cvetkovića, nije vladala, što bi kao trebalo da je njen posao. Svi smo svesni da sudstvo ni pre reforme, a pogotovo posle reforme, nema nikakav autoritet i da vi ne biste otišli da prijavite ni lopova sudu, jer znate da se tu nikada ništa neće desiti. I na kraju, tu je institucija predsednika koja je ključno srušila sve druge institucije, jer je predsednik, koji je istovremeno protivustavno bio i predsednik svoje stranke, vladao negde sa nekim ljudima koje niko nije video i koji nikome nisu bili odgovorni. Donosili su neke odluke bez tzv. transparentnosti. I ponovo su napravili ono o čemu smo mnogo puta govorili u Peščaniku, tu partijsku državu koja je suprotnost pravnoj državi. Nećemo se sada vraćati na analizu šta sve znači partijska država, mnogo puta se to dokazivalo, ali je neophodno makar da se kaže da partijska država ne razara samo državu. Partijska država dubinski razara društvo, zato što je to najdublja korupcija u društvu. Partijska država stvara kod pojedinaca ili grupa utisak da će pomoću svoje stranke da napreduju, odnosno partijska država stvara taj privid socijalne mobilnosti i društvene promene, pa da ćete vi iz malog mesta preći u veće mesto, iz većeg mesta stići do Beograda itd. Dakle, to je ta ključna korupcija društva koja je na kraju pojela i državu i društvo.

U tim uslovima nedovršenog pravnog okvira, nikad napravljenih institucija, naravno da nije mogao da se pomeri ni još jedan važan demokratski element, a to je politička kultura. Politička kultura je upravo jedan od procesa dugog trajanja i to je element koji omogućava funkcionisanje institucija i implementaciju dobrih zakona. Ta politička kultura ostala je tamo gde je bila 1990, tamo gde je bila 1945, tamo gde je bila 1918. ili 1903. ili 1878. godine. U svim tačkama u kojima bismo mogli taj seizmograf kojim merimo te dubinske eventualne promene društvene istorije da osetimo, videli bismo da se tu ništa nije promenilo i da je ta politička kultura i dalje ostala antipluralna, da ona i dalje u drugom, pogotovo u slabijem, pogotovo u manjini, vidi neprijatelja, da je to i dalje politička kultura koja je ponizna prema vlastima i bahata prema slabima i da je to i dalje politička kultura u kojoj je glavni cilj uraditi nešto mimo pravila, mimo zakona, preći preko reda, ismevati red, istinu, poštenje, kao da su glupost i naivnost.

Sad se postavljaju ključna pitanja, dakle, koji su to faktori zbog kojih nije uspostavljeno sve ovo o čemu sam govorila da nije uspostavljeno. Dakle, koji su to uslovi zbog kojih nije napravljen ustav, pravni okvir, institucionalni okvir i sadržaj na kraju tih institucija. Naravno da je mnogo takvih faktora i naravno da ni mnoge knjige, a kamoli mi danas, ne bismo time mogli da se bavimo. Ali usudiću se da kažem da je jedan faktor presudan i da zapravo postoji činjenica, takođe lako utvrdiva istorijski, da ni elite, ni društva nikada od 1804. do danas nisu prihvatile granice države u kojoj žive i da se nikada nisu pomirile sa teritorijom na kojoj se ta država nalazi. Prema tome, ta država je nedovršena u suštinskom, pravnom i institucionalnom smislu. Za nju se stalno govori da je nedovršena, jer granice nisu tamo gde se zamišlja da bi trebalo da budu. Takvo vreme nastaje odmah posle Prvog srpskog ustanka, kada su prve Karađorđeve čete upale u Bosnu i Hercegovinu s nadom i verom da će odmah tu neki deo teritorija da se pripoji. I tada je otvoreno to pitanje, nastali su mnogi projekti, crtale su se mnoge mape, ali je ta situacija ostala trajno frustrirajuća, jer je nerešiva, jer nikada neće moći da se povuku granice koje je srpska elita zamislila. To su granice koje su u tom imaginarijumu nastale spajanjem istorijskih i etničkih prava i one se nikad nisu mogle ostvariti. One se nisu mogle ostvariti ni onda kada je Austrougarska bila na Drini, a Osmansko carstvo u južnim delovima današnje Srbije. One se nisu mogle ostvariti ni nasiljem nad Jugoslavijom, nisu se mogle očigledno ostvariti ni ratovima devedesetih i ne mogu se ostvariti danas.

Prema tome, ta ideja je neostvariva i to je ta temeljna frustracija koja podgreva taj osnovni utisak privremenosti i nedovršenosti, jer sva ostala pitanja ostaju stalno otvorena dok se taj okvir kao ne postavi. Zašto govoriti o banalnostima kakve su bolnice ili škole, putevi ili železnice dok ne znamo ni gde nam je država. I uvek postoji to pitanje svih pitanja, koje zapravo odlaže rešenje bilo kakvih drugih problema. I sada ću pročitati neke citate koji dokazuju ovo što govorim. To su citati s početka 20. veka. Jedan je citat iz političke ispovesti Nikole Pašića, dakle radi se o političaru koji je odredio ravno 50 godina srpske istorije, od 1880-ih kada je počeo da dolazi na vlast do svoje smrti 1926. I ovo je njegova ključna izjava u tome što smatra svojim testamentom. On kaže: ‘Nacionalna sloboda celog srpskog naroda’, celog, dakle do Jadranskog mora, ‘bila je za mene veći i jači ideal no što je bila građanska sloboda Srba u Kraljevini’. To je Pašić, on je na vlasti više decenija, a njegova opozicija, na primer naprednjaci i njihov list Pravda, dakle konzervativci potpuno suprotnih političkih uverenja, pišu isto. Godina je 1902. i oni kažu: ‘Nacionalnoj politici moraju se žrtvovati svi lični interesi i ona dolazi pre definitivnog unutrašnjeg uređenja’. Imam slične citate i za mnoge druge političke opcije i svi se u tome slažu.

Bilo je naravno pojedinaca koji su govorili suprotno i sad ću pročitati šta su oni govorili u skupštini, na primer liberal Vojislav Marinković. Kaže: ‘Srbija mora da se opredeli, ili će biti Turska i Pijemont ili Švedska, Danska i Norveška’. To je 1902. godina. ‘Ako hoćemo norveške škole i danske institute, onda treba da izbegnemo vojne troškove. Ako hoćemo da vidimo ostvarenje nacionalne politike, onda treba od ove zemlje da napravimo vojni logor’. I na kraju ću navesti još samo socijaldemokratsku opciju kojoj je to sve bilo više nego jasno, godina je 1908, citat: ‘Iluzija Velike Srbije koštala nas je kao svetog Petra kajgana. Ta nam je iluzija sprečila da se privredno i kulturno dovoljno razvijemo, ona nam je prosvetu žrtvovala kasarni, ona nas je uljuškivala šupljim nadama koje su nas stale mnogo, premnogo’. Činjenica da vi danas razumete šta su ovi ljudi govorili 1902. i da su oni definisali ono čime se mi danas ovde bavimo, govori, dokazuje moju tezu o procesima dugog trajanja. Kako je moguće da posle celog veka i svega što se ovde desilo i promena državnog uređenja i dva svetska rata i genocida, mi tačno razumemo šta su ovi ljudi rekli? Zato što se taj problem nije promenio i zato što nismo odatle napredovali.

I da se sad vratim na ono pitanje s početka, da li je ovo kraj jedne epohe. Ako bih prihvatila tezu da je 2000. ili 1987. počela neka nova epoha, onda bih mogla da odgovorim da jeste, da je pogotovo nastupio kraj epohe koja je počela 2000. godine, zbog toga što tzv. demokratske snage nisu uspele da naprave taj stvarni iskorak iz kontinuiteta srpske istorije i što je taj pokušaj završen krahom na izborima u maju 2012. godine. Ali ako bismo gledali procese dugog trajanja, za šta se zalažem, onda bismo mogli da kažemo da nije završena ni epoha koja je počela 1804. i da smo mi i dalje u toj godini. Izlaz iz te situacije vidim u preokretanju redosleda prioriteta. Mora da se počne sa priznanjem teritorije na kojoj se Srbija nalazi. I da se onda napravi elementarni pravni okvir koji će omogućiti razvoj društva, jer tek taj razvoj društva može da donese stvarne političke promene.

Peščanik.net, 29.11.2012.

KRAJ EPOHE
REVIZIJA ISTORIJE
USTAV SRBIJE

The following two tabs change content below.
Dubravka Stojanović, istoričarka, magistrirala 1992 („Srpska socijaldemokratska partija i ratni program Srbije 1912-1918“), doktorirala 2001 („Evropski demokratski uzori kod srpske političke i intelektualne elite 1903-1914“) na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Od 1988. do 1996. radi u Institutu za noviju istoriju Srbije, pa prelazi na Odeljenje za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu, gde 2008. postaje vanredna, a 2016. redovna profesorka na katedri za Opštu savremenu istoriju. U saradnji sa Centrom za antiratne akcije 1993. radi na projektu analize udžbenika. Sa Milanom Ristovićem piše i uređuje školske dodatne nastavne materijale „Detinjstvo u prošlosti“, nastale u saradnji istoričara svih zemalja Balkana, koji su objavljeni na 11 jezika regiona. Kao potpredsednica Komiteta za edukaciju Centra za demokratiju i pomirenje u Jugoistočnoj Evropi iz Soluna, urednica je srpskog izdanja 6 istorijskih čitanki za srednje škole. Dobitnica je odlikovanja Nacionalnog reda za zasluge u rangu viteza Republike Francuske. Knjige: Iskušavanje načela. Srpska socijaldemokratija i ratni program Srbije 1912-1918 (1994), Srbija i demokratija 1903-1914. Istorijska studija o “zlatnom dobu srpske demokratije” (2003, 2019) – Nagrada grada Beograda za društvene i humanističke nauke za 2003; Srbija 1804-2004 (sa M. Jovanovićem i Lj. Dimićem, 2005), Kaldrma i asfalt. Urbanizacija i evropeizacija Beograda 1890-1914 (2008), Ulje na vodi. Ogledi iz istorije sadašnjosti Srbije (2010), Noga u vratima. Prilozi za političku biografiju Biblioteke XX vek (2011), Iza zavese. Ogledi iz društvene istorije Srbije 1890-1914 (2013), Rađanje globalnog sveta 1880-2015. Vanevropski svet u savremenom dobu (2015), Populism the Serbian Way (2017), Pola veka XX veka. Zbornik radova povodom 50 godina Biblioteke XX vek (ur, 2021), Prošlost dolazi. Promene u tumačenju prošlosti u srpskim udžbenicima istorije 1913-2021 (2023).

Latest posts by Dubravka Stojanović (see all)