Časopis Aperture, koji je upravo proslavio šezdeseti rođendan, objavio je knjigu Aperture Magazine Anthology: The Minor White Years, 1952-1976, sjajnu antologiju posvećenu svom osnivaču i dugogodišnjem uredniku Majnoru Vajtu, u kojoj su sakupljeni najbolji kritički članci o fotografiji objavljeni u časopisu tih godina. Listanje ove knjige i prizor poznatih naslovnica bude mi mnoge uspomene, budući da sam radio za Aperture od 1967. do 1970. i odigrao malu ulogu u izlasku jedanaest brojeva i nekoliko knjiga.

Pošto sam nekoliko nedelja bezuspešno tražio posao u Njujorku, čuo sam da oni traže saradnika, preko jednog očevog prijatelja koji im je honorarno vodio knjige. Sećam se da sam došao na adresu koju su mi dali, Istočna 91. ulica i Avenija Leksington, u teget odelu, beloj košulji sa crvenom kravatom, očekujući raskošnu modernu kancelariju. Umesto toga zatekao sam oronulu zgradu, čiji je stan na drugom spratu, sa kuhinjom, dnevnom i spavaćom sobom, bio pretvoren u nešto za šta bi se lako moglo pomisliti da je propala advokatska kancelarija, ili detektivska agencija. Majkl Hofman, izdavač i odgovorni urednik, inače četiri godine mlađi od mene, imao je radni sto u nekadašnjoj dnevnoj sobi, dok su u spavaćoj bili neki ormani sa kartotekom i dva mala radna stola: jedan je koristio onaj očev prijatelj kada bi dva puta mesečno tu svraćao; a drugi će postati moj. Kuhinja je bila pretvorena u pomoćnu kancelariju i ostavu, a na policama su bili poređani prethodni brojevi i nekoliko knjiga koje smo objavili. I to je bilo sve.

Uopšte se ne sećam razgovora. Verovatno sam Majklu pričao o sebi, o tome kako sam deset godina išao u večernju školu da završim studije ruskog jezika i indoevropske lingvistike, i da sam danju radio kao šalterski službenik, prodavac košulja, knjigovođa, prodavac u knjižari, lektor u novinama i moler. Upravo mi je bila izašla zbirka pesama, pa sam možda i to pomenuo. Prihvatio sam posao, iako je plata bila bedna.

Prvi dan na poslu pamtim po utisku da je kancelarija šokantno neuredna. Nije bilo lako probijati se kroz nju, jer su stolice i najveći deo poda bili prekriveni knjigama i fotografijama. Posetioci koji su prvi put dolazili, obično bi odmah s vrata prokomentarisali: „Ako ovo jednog dana bukne…“ To neće biti naša glavna briga, kako ću uskoro shvatiti. Naravno, budući da je sve bilo u haosu, dosta vremena smo provodili tražeći neko pismo ili fotografiju. Majnor Vajt bi pozvao telefonom ili bi neki čuveni fotograf nenajavljeno došao i izbila bi panika. Jednom sam našao neke fotografije Judžina Smita koje su pale iza radijatora, dok je on prijateljski ćaskao sa Hofmanom, nesvestan moje očajničke potrage koja se odvijala iza njegovih leđa.

Iako sam u impresumu bio naveden kao „poslovni menadžer“, radio sam sve. Odgovarao sam na retke telefonske pozive, otvarao pisma pretplatnika i odgovarao na njih, ribao pod, plaćao račune, odnosio probne otiske u štampariju i bio dostupan za razne hitne slučajeve dok je novi broj u pripremi, jer sam bio jedini stalno zaposleni. Ove posete štamparima, grafičarima i slovoslagačima – koji su u mračnim potkrovljima sa zamazanim prozorima na donjem Menhetnu i u Bruklinu, na starim litografskim presama vešto izvlačili opseg i dubinu tona na crnobelim fotografijama koje smo objavljivali – bile su naročito upečatljive. Ulazio sam u svet koji se jedva promenio za poslednjih sto godina, a dočekivao bi me neki ispijeni, samrtno bledi starac koji je izgledao kao lik iz Dikensovog romana; i dok je čkiljio u sliku koju sam doneo, pridružila bi mu se dvojica jednako drevnih kolega. Dugo bi proučavali fotografiju jedva razmenjujući poneku reč, a onda bi jedan od njih prstom pokazao na neko mesto na slici, a drugi bi odmahnuo glavom ili klimnuo potvrdno.

Budući da je Majnor Vajt predavao i živeo u Bostonu, a Hofman dosta vremena provodio u Filadelfijskom muzeju umetnosti gde je radio kao kustos, bilo je dosta laganih dana na poslu, pa sam ubijao vreme gledajući fotografije. Uz prethodne brojeve i knjige koje smo objavili, u svakom trenutku u kancelariji je bilo po desetak fascikli koje su časopisu predavali poznati i nepoznati fotografi. Vrlo retko neki bi se pojavio i lično, da pita šta je bilo sa njegovim fotografijama, na šta bih mu ja odgovarao da ni izdavač ni urednik nisu tu, niti će u doglednoj budućnosti svraćati u redakciju. Čovek bi samo zbunjeno stajao, nesiguran šta da uradi, pa bih morao da mu ponavljam to što sam rekao dok ne shvati.

Pamtim jednog starijeg čoveka u dvodelnom odelu, koji mi je rekao da je autobusom doputovao čak iz Severne Karoline da donese svoje fotografije. Drugom prilikom, banula su dva prekrasna plavokosa momka, po svemu sudeći jednojajčani blizanci. Pokazali su mi seriju fotografija u boji, na kojima su njih dvojica bili nagi sa još dve devojke, koje su takođe ličile na bliznakinje. Dok bi jedan od njih slikao, ostalo troje su ležali sasvim ležerno na nekoj prelepoj letnjoj livadi, ili se kupali u planinskom potoku, ljubili se i vodili ljubav. Meni je bilo rečeno da fotografima kažem da ostave radove koje su doneli, ako su izgledali obećavajuće, a ova ilustrovana tinejdžerska Kama sutra svakako je bila takva, jer su momci očigledno bili upoznati sa aktovima Edvarda Vestona i znali su svoj posao. (Koliko mi se čini, ni ove niti bilo koje druge nenaručene fotografije nikada nisu objavljene u časopisu.)

U jednom od starijih brojeva, Majnor Vajt je napisao esej pod naslovom „Šta znači ‘čitati’ fotografije“, koji je na mene ostavio dubok utisak. Tamo piše da je mnogo puta čuo kako se fotografi žale da, kada bi umeli da pišu, ne bi snimali fotografije. Shvatio sam da je sa mnom situacija drugačija. Da umem da slikam, ne bih pisao pesme – ili sam barem tako mislio svaki put kada bih se zaljubio u neku fotografiju, često u neku koju sam već video, ali je nekako, na moje iznenađenje, nisam ranije propisno primetio. Postoji onaj divan trenutak kada shvatimo da je slika koju dugo gledamo postala deo nas, poput sećanja iz detinjstva ili sna koji smo nekada sanjali. Svet je zanimljiv kada ga gleda pozorno oko. Dobra fotografija je, kao dobra pesma, zaokruženi mali univerzum, neiscrpni izvor proučavanja.

Sećam se kišnih popodneva kada u kancelariji nije bilo drugog posla osim gledanja fotografija Doroteje Lang, Pola Kaponigroa, Džerija Ulsmana ili nekog potpuno nepoznatog, od kojih nisam mogao da odvojim pogled, jer mi se činilo da što ih duže gledam one postaju sve lepše i misterioznije. Zatim bi iznenada zazvonio telefon, i neki iznervirani pretplatnik bi počeo da viče kako mu je poštar doneo oštećen primerak magazina, i čarolija bi bila prekinuta.

 
NYRBlog, 21.02.2013.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 23.02.2013.