Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Ostali smo kod kuće. Prvi zimski sneg ovog proleća pomaže da se savlada iskušenje i strah od sveta koji opstaje izvan nas. Ostali smo bez prijatelja. Mnogi su prestali da se javljaju u nejasnom strahu da virus možda putuje elektromagnetskom sferom. Ostali smo sami sa sobom, i to je neizbežan rezultat umiranja društva. Onima kojima je to potrebno, a svima jeste, ostali su bez podrške. Iluzija da ima solidarnosti usred rastućeg straha, može sa završiti zatočeničkim apelom koji nema ograničenja: ostanite kod kuće. Igrajte mice, domine, šuge. Monopol, žmurke, čoveče ne ljuti se.

Hoće li nas to sačuvati od socijalne oduzetosti kad sve prođe? Neće, naravno. Problem je mnogo veći nego što smo u ovoj panično-paranoidnoj žurbi stigli da vidimo. Izgubili smo međuljudsko opštenje koje nas čuva od otuđenja svake vrste, a zauzvrat smo dobili tutora, koji je postao odlučujući kontrolni punkt svega što nas čini: gospodar zaraze, slobode, lečenja, samrtne agonije, vremena, prostora i naših oštećenih nervnih sistema. Nova verzija njegovog eskapizma tvori onu stvarnost u kojoj želi da bude, i gde se oseća kao crv u lešu: tragedije su ambijent za njegov uspon, tačnije, osiguranje od pada. Samo je ono najgore dovoljno dobro kako bi dokazao da se bez njega ne može.

Vrhunac uspona je vanredno stanje, oblik vladavine koji u ratu ili miru, zdravlju i bolesti nije lako podneti niti opravdati. Izolacija ima sa diktaturom dodirnih tačaka samo u modelima torture. Nije tačno da su građani Srbije inače nedisciplinovani, pa ih jedino može izlečiti gvozdena tiranska ruka. To je dirigovana zabluda koju rado umnožava grupa epigona i šarlatana oko gospodara, opasnog šarlatana takođe.

Disciplina se ne uteruje vojskom i masovnim strahom od dugih cevi, nego smirenom i razumnom edukacijom. A to se ne postiže ružnim nervnim slomovima i teškim javnim ispadima narednika Ane Brnabić, osobe zadužene za postrojavanje građana. Ova epidemija je iz svoje političke utrobe naglo izbacila novu nenormalnost, ženu skromnih svojstava sa ambicijama da postane dublerka neurotičnog uzora.

Čuo sam se ovih dana sa mnogo depresivnih ljudi. Oni su, naravno, razumni i znaju šta znači ostati kod kuće. Znaju da je to neizbežno samozatvaranje da bi se sačuvao goli život, ili rizik od teškog oblika bolesti. Njima nemir unosi saznanje da epilog vanrednog stanja ne zavisi od toka epidemije i njene nepoznate ćudi, nego od samovolje čoveka koji se (samovoljno) uzdigao iznad zaraze i oteo svakoj kontroli. Uveren je da mu ni virus ne može ništa. Oni ne veruju da će to stanje biti ukinuto i kad više ne bude uslova za to. On je samo na ilegalan način legalizovao ono što čini od časa kad je preuzeo vlast. Tako misle.

Autori Peščanika danima ovde obrazlažu sopstveni i opšti otpor neprekidnom prisustvu Gospodara zaraze. Opsesivna potreba da se neprekidno bude pred kamerama, i govori dugo, panično, uzrujano, konfuzno, hvalisavo, patetično i prazno, objektivno podržava odvratnost, beznađe i bespomoćnost. A samim tim i epidemiju. Nasušni su ljudi mirne naravi, lišeni neurotskih ispada, sposobni da svoje strepnje obrazlože kao neizbežno poimanje onoga što se događa, ali i da nagoveste kraj svega što nam oduzima ljudskost.

Gospodar ne prestaje da prekoreva i grdi građane Srbije, da im zamera zbog zabluda i gluposti koje su njegove. Da mrzi sve koji se ne slažu sa njegovim nekontrolisanim ispadima, ili sa razumnim ljudima koji lepo predlažu da se negde skloni. Da bude u karantinu koliko treba, imao je toliko rizičnih susreta. Da u karantin odu i oni koji su imali bliske kontakte sa njim, to je bio rizik najvišeg ranga.

On je, pored unošenja početnih zabluda, donosilac najgorih vesti, osim pri neukusnom, poniznom i plačevnom bratimljenju sa Si Đinpingom, želeći sopstvenu teizaciju u Srbiji, bar izdaleka sličnu onoj koju ima pobratim u Pekingu.

Režim u Srbiji je zavoleo vanredno stanje, opšti kućni pritvor, policijski čas i neograničenu vlast nad svačijom slobodom. To je dopalo šaka nedostojnih ljudi, koji o zdravstvu ne znaju ništa.

Gospodar zaraze se svom savezniku virusu opire razmetljivim nepoštovanjem pravila, i svojom bahatom razuzdanošću uteruje red među građane. Njima ostaje sve manje nade da će se ikad vratiti pređašnjem životu. Ostali su kod kuće, i bez prekida gledaju u lice svoje zle sudbine.

Peščanik.net, 25.03.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)