US - Mexico border, Deaths monument
US – Mexico border, Deaths monument

U Americi trenutno živi 11 miliona nezakonitih migranata. Oko šest i po miliona dolazi iz Meksika, a još dva miliona iz drugih delova Latinske Amerike. Svake godine, hiljade i hiljade novih prelaze granicu iz Meksika, i pridružuju se ovima koji su već tu.

Borba protiv nelegalne migracije predstavlja unutrašnju verziju američkih spoljnih intervencija, sa kojima deli mnoge probleme: brojno neophodno ljudstvo, militarizacija, proganjanje, zatvaranje, vanredno premeštanje zatvorenika, ljudski gubici. Uprkos sveopštoj iscrpljenosti ratovima van zemlje, opet je rat izabran kao model za borbu protiv nelegalne imigracije, a kao razlozi se navode teritorijalni integritet i očuvanje nacionalnog identiteta. Za razliku od invazije na Irak, kaže se, ovo je opravdana borba – sve nacionalne države trude se da obezbede svoje granice.

U poslednjih deset godina, pojačana pogranična kontrola koštala je mnoge migrante života, primoravajući ih da iznalaze alternativne puteve kroz prostranu pustinju, u potrazi za boljim životom. U ovom klupku opasnih kontradikcija, nelegalni stranac je istovremeno i kriminalac i žrtva. Pitanje je da li kazneno zakonodavstvo i ratni metodi mogu ojačati granicu ili samo pretvaraju podnošljivi nered u katastrofu.

Granica sa Meksikom dugačka je 3.200 kilometara. Njen veliki deo pokriva reka Rio Grande, ali kao što obično biva sa prirodnim barijerama, sama reka nije toliko opasna kao divljina koja je sa obe strane okružuje. Veličanstveni i skupi granični zid – „ograda“, „barijera“ – poput neke instalacije Krista i Žan-Klod, sada prekriva delove granice, ali teren većeg dela Arizone je toliko nepristupačan da je doskora bio veća prepreka nelegalnom prelasku od bilo kakve veštačke barikade.

Pogranični oprez u današnjem obliku nastao je devedesetih pod prvom Klintonovom vladom. Operacija Čuvar, osmišljena za suzbijanje nelegalne migracije u San Dijegu, nastavljena je u Kaliforniji. Čelične table, koje je vojska koristila u Vijetnamu, postavljene su uspravno i napravljen je kraći zid duž granice, na području gde je pola miliona „nelegalnih stranaca“ uhvaćeno godinu dana ranije. Ljudi su na čeličnim tablama isecali rupe, ili su ih preskakali, ali je zid zaustavio protok automobila i kamioneta, i označio fizičku granicu između severa i juga. Broj nelegalnih prelaska naglo je opao u području oko El Pasa na istoku i San Dijega na zapadu, što je ostavilo široki otvoreni prostor između te dve tačke. Mnogi Latinoamerikanci bili su spremni da okušaju sreću, naročito nakon što je Meksiko devalvirao pezos 1994. U tom periodu, prolaz kroz ovu divljinu nije bio jedina opcija za migrante, ali stvari su se odvijale velikom brzinom, i kongres je 2006. izglasao Zakon o sigurnoj ogradi, koji je propisivao podizanje 1.100 km barijera: nije se radilo o zidu, već o nizu dužih barijera uz delove granice.

Do 2010, u Arizoni je izgrađeno najmanje 200 km visokih ograda i oko 300 km barijera za vozila. Odlučni migranti su još uvek mogli da pređu, i bilo je jasno da pustinja neće zadržati „neprijatelja“. Pogranični gradovi su među prvima dobili pojačanje u ljudstvu, a bezbednost je od tada dodatno unapređena. Na primer, postoje dva prelaza između Nogalesa u Arizoni i Nogalesa u Meksiku. Mariposa je najčešća polazna tačka nelegalnih migranata: tamošnje kamiondžije često viđaju grupe uhvaćenih ljudi, koje u buljucima sprovode preko granice natrag u Meksiko kao stoku.

Zvaničan stav prestonice Arizone jeste da su krijumčarenje ljudi i šverc droge usko povezani. Na predizbornoj debati 2010, republikanska guvernerka Džen Bruer, rekla je o migrantima bez dokumenata: „Većina njih, po mom mišljenju i po mišljenju policije… ne dolazi ovde da radi. Oni dolaze i donose drogu.“ Ali da li ova izjava drži vodu? Uzmimo opet kao primer Nogales. Prema kartelskoj geografiji, on pripada ogromnom delu teritorije pod kontrolom kartela Sinaloa. Prošle godine je bilo obračuna među sukobljenim kartelima, ali droga i dalje prelazi granicu i određenu količinu zaista prenose nelegalni migranti: oni koji nemaju novac da plate prelazak mogu da isplate dug tako što će preneti narkotike i isporučiti pakete do skladišta u Americi. Ali količina droge koju čovek može da unese peške ne može se meriti sa onom u šleperima ili lažnim pregradama u džipovima. Impresivne količine narkotika zaplenjene duž granice sa Meksikom u periodu 2009-2010 (tri miliona kilograma marihuane, kokaina, heroina i drugih opijata) govore nam manje o porocima nelegalnih migranata, a više o složenim švercerskim metodama, navikama američkih ovisnika, efektima prohibicije i promiskuitetu kulture oružja.

Za razliku od Džen Bruer, pogranična policija veruje da manje od 10 posto ljudi koje uhvate pri ilegalnom prelasku imaju kriminalne namere. Ni cifre ne idu u prilog njenoj tezi. Ako je droga razlog prelaska migranata, zašto je toliko mnogo hapšenja „ilegalaca“ (170.000 u sektoru Tuson od oktobra 2009. do juna 2010, na primer), a tako malo krivičnih prijava za prodaju droge (1.107 u istom periodu)? Kako to da od pola miliona Hispanoamerikanaca bez dokumenata u Arizoni, manje od 3.000 njih izdržava zatvorsku kaznu zbog prodaje droge?

U romanu Roberta Bolanja, 2666, novinar intervjuiše veterana ilegalnih prelazaka granice, šampiona u “najvećem broju progona iz SAD – 345”! Posle pedesetog neuspelog pokušaja, krijumčari ljudi su prestali da mu naplaćuju prelazak. On postaje neka vrsta obrnute maskote: bolje da ga imamo u grupi, jer ako nekoga uhvate, to će biti on. Novinar ga pita da li ima nameru da nastavi. “Da nastavim šta?”, odgovara joj on. Ovaj izmišljeni lik, apsurdni heroj, podseća nas na prostu činjenicu: na svakog uhvaćenog migranta, graničnoj patroli izmaknu tri.

U Arizoni, proganjanje stranaca nije više samo skupa igra mačke i miša duž granice. Sada je to svirepa jurnjava po ulicama i parkinzima u Feniksu, restoranskim kuhinjama, automehaničarskim radnjama i gradilištima – sve to kilometrima daleko od granice. Oskar, tridesetogodišnjak koji tečno govori engleski, potresno govori o tome kako izgleda kad probaš da pređeš granicu i ne uspeš. U Meksiku je već mesecima. Živeo je u Americi, proterivan je i ponovo se vraćao nekoliko puta. Oskarove nevolje počele su 2005, kad je otriveno da mu imigracioni papiri nisu u redu. Opredelio se za dobrovoljni odlazak – turobnu alternativu pritvaranju ili skupim tužbama – a zatim se ušunjao natrag. Kasnije je u Feniksu pokupio dve kazne za nedozvoljeno parkiranje i platio ih koristeći lažne isprave. Treću nije platio, i završio je u zatvoru na tri meseca zbog nelegalnog ulazak u zemlju, nakon čega je deportovan u Nogales. Nedugo zatim se opet vratio i uspeo da ostane u Americi tri godine, dok ga nisu uhvatili zbog saobraćajnog prekršaja, poslali u pritvorsku jedinicu u Arizoni i ponovo deportovali.

Prepodne, 11. avgusta 2010, Anđelika Martinez radila je u restoranu u Feniksu kad je policija izvršila raciju, u potrazi za migrantima bez dokumenata. Pritvorena je izvan grada i izvedena pred sudiju uveče. Prikupila je novac za kauciju i puštena je narednog dana. U septembru je osuđena, nakon čega je provela tri nedelje u ženskom zatvoru Estrela u Feniksu, odakle je prebačena u federalnu pritvorsku jedinicu, gde je provela još tri i po meseca. Nakon toga obično sledi deportacija, ali Anđelika je uspela da ostane jer je podnela tužbu, čiji je ishod, kad smo se pre nekoliko meseci sreli, bio neizvestan. Ona je u Americi od 1999: „Doputovala sam automobilom sa ćerkom i još jednom porodicom. Sin mi je ovde rođen.“ Uglavnom je radila u uslužnom sektoru. Nije sasvim izvesno da ova porodica pravi gubitke državi Arizoni: ono što Anđelika za godinu dana plati za porez na promet daleko nadmašuje iznos koji bi platila za porez na lični dohodak, ako pretpostavimo da su je plaćali na ruke, u gotovini (ali milioni zaposlenih „ilegalaca“ plaćaju poreze i doprinose). Njena deca će izrasti, i moći će da peru veš, kose travu i prevrću pljeskavice svojim sugrađanima u Arizoni, po konkurentnim cenama. Anđelikin sin je američki državljanin, ali njegova majka nema papire, kao ni sestra.

Anđelika je tipična predstavnica novih, urbanih prestupnika, stvorenih kulturom proganjanja u gradovima daleko od granice, gde se ljudi različitog etničkog i nacionalnog porekla – jedni koji kreiraju zakone, drugi koji im se opiru – sve češće sukobljavaju. Taj sukob se već dugo pripremao: latinoamerički aktivisti kao ključni trenutak navode 2000. godinu, kad je u Arizoni donet zakon o ukidanju dvojezične nastave, umesto koje se održavaju posebni časovi engleskog za govornike španskog. Protivnici ovog zakona tvrdili su da učenici imigranti neće moći da prate nastavu zbog zahtevnog programa učenja jezika. Pogranična disciplina je već bila pooštrena, i raslo je nepoverenje prema Hispanoamerikancima, koji su taj zakon doživeli kao smišljenu uvredu. Zatim je 2004. usvojen zakon kojim se zaposleni u javnom sektoru obavezuju da prijave migrante bez dokumenata, i svako ko je imao dodira sa socijalnim osiguranjem morao je da proveri pravni status podnosioca zahteva. Učestale su racije na radnim mestima, i saobraćajni prekršaji uskoro su počeli da prerastaju u sudske postupke protiv „nelegalnih stranaca“. Kada se sada prisete ovih zakona, govori mi jedan hispanoamerički aktivista iz Feniksa, ljudi kažu da se to moglo očekivati. Belci, kaže on, umeju da predosete nevolju: kada je postalo jasno da će hispanoamerička deca postati brojnija u zabavištima i osnovnim školama – sada ih ima 42% i sve ih je više – ugrožena većina, već uplašena jer Hispanoamerikanci sve više zauzimaju njihova radna mesta, prva je reagovala. Zakon iz 2004, po njegovom mišljenju, govori o njihovoj pripravnosti.

Donošenjem Zakona o legalnim radnicima Arizone 2008. godine pojačan je pritisak na firme da legalno unajmljuju radnu snagu i proveravaju status potencijalnih radnika na E-Verify, sajtu Ministarstva unutrašnje bezbednosti. Preko 90.000 Latinoamerikanaca odselilo se iz ove države u naredne dve godine; broj zaposlenih Hispanoamerikanaca smanjen je za oko 56.000, a broj „samozaposlenih“ povećan za 25.000. Institut za javnu politiku u Kaliforniji, koji je izveo proračun, argumentovano tvrdi da ove brojke nisu posledica recesije. Hispanoamerikanci su 2010. godinu doživeli kao objavu rata. Zakonom poznatim pod nazivom SB1070 pružena su federalna ovlašćenja lokalnoj policiji, koja je sada mogla da kontroliše dokumenta ljudi zaustavljenih zbog nekog drugog prekršaja, najčešće saobraćajnog. U suštini, zakon je formalizovao realnost racija na radnom mestu i selektivnog zaustavljanja vozila. Tako je federalni prestup neovlašćene imigracije pretvoren u državno krivično delo: Arizona je postala teritorija gde vas zaustavljaju i zadržavaju u pritvoru.

Protivnici širom zemlje odlučili su se na bojkot, kao osamdesetih godina, kada je Arizona rešila da ne obeležava dan Martina Lutera Kinga. Nakon usvajanja SB1070, jedna grupa kamiondžija iz Kalifornije odbila je da vozi u ovoj državi, gradonačelnik San Franciska preporučio je svojim zaposlenima da tamo ne putuju i do 2011. otkazano je na desetine unosnih skupova. Od tada se gube ugovori i novac, a mnogi preduzetnici koji se protive ovim zakonima priznaju da je teško proceniti kolika je šteta naneta bojkotom, a koliko finansijskom krizom iz 2008, koja je razorila građevinsku industriju, u kojoj mnogi Hispanoamerikanci rade. Bojkot je i dalje na snazi, a Latinoamerikanci napuštaju državu i odlaze u druge delove Amerike. Drugi, razdvojeni deportacijom od svojih porodica, odlučuju se za strahote i siromaštvo – spajanje porodica po svaku cenu – tako što će otići u Meksiko (neće se „vratiti“ u Meksiko, jer je to za njih često prvi odlazak iz Amerike). Ako Anđelika ne bude imala sreće, njena deca i ona moraće da razmotre tu mogućnost.

Rasprave o slobodi kretanja deo su šireg spora oko sporazuma o slobodnoj trgovini i prednostima tržišnog liberalizma. Severnoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (NAFTA) iz 1994. na meti je kritika aktivista, koji smatraju da je njime ubrzana propast male i srednje poljoprivredne proizvodnje u Meksiku, koja je otpočela Zelenom revolucijom četrdesetih i pedesetih godina prošlog veka. NAFTA je izgurala seljake sa njihovih poseda, odvukla ih u gradove i primorala milione njih da potraže novi život u SAD. Brojčano gledano, migracija u SAD sada je uporediva sa egzodusom prema gradovima u samom Meksiku. Do kraja devedesetih, preko milion ljudi godišnje biva uhvaćeno u pokušaju nelegalnog prelaska granice iz Meksika – što je porast od 40% u odnosu na 1994, kada je NAFTA stupila na snagu, a Meksiko devalvirao pezos.

Većina ljudi se slaže da u Americi živi oko 11 miliona migranata bez dokumenata. Neki kažu da ih ima 20 miliona: u svakom slučaju, to je između 3 i 7 odsto stanovništva. Jedno moguće rešenje je amnestija, koja bi legalizovala njihovo prisustvo i kasnije im ponudila mogućnost sticanja državljanstva. Regan je potpisao zakon o amnestiji 1986, kada je u Americi nelegalno boravilo između četiri i šest miliona ljudi. Od tada je ovaj broj povećan i sa novim zakonom se mnogo kasni. U predizbornoj kampanji, Obama se zalagao za reformu – zalagao se za mnoge stvari – ali od tada je postalo jasno da se zalaže jedino za bezbednost granice, i da je samo kampanjski reformator.

Blagodeti tržišne liberalizacije sporo dopiru do siromašnijih zemalja, dok je otrcani ideal slobodnog tržišta, poput otrcanog komunističkog ideala, upropastio sitne zemljoposednike, kao što ih je na drugim mestima upropastila kolektivizacija, ne ponudivši im ništa zauzvrat. Ovaj ideal još uvek Meksikancima obećava svašta, samo ako obnove veru u staru doktrinu. U Meksiku, gde prema procenama Svetske banke 40% stanovništva živi u siromaštvu, i dalje se sprovode tržišne reforme iz osamdesetih. Prema tradicionalnom modelu, robe, usluge i kapital uživaju punu slobodu kretanja, dok je ekonomska pravda ostala arbitrarno pitanje koje je, kao i ljudi, prepušteno zakonu prerije. Ova anomalija, učvršćena pograničnom bezbednošću, primorava milione Latinoamerikanaca da krenu na sever i pokušaju da je sami isprave, i njoj možemo zahvaliti za činjenicu da su strane doznake, otprilike 25 milijardi dolara godišnje, sada drugi po veličini izvor prihoda u Meksiku. Uskraćujući priliku ljudima koji malo zarađuju da pošalju novac svojim porodicama u matičnoj zemlji pogoršava njihovo siromaštvo i produžava stalni pritisak na granicu.

The wall marking the border between the US and Mexico

Jeremy Harding, London Review of Books, 20.10.2011.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 27.10.2011.

IZBEGLICE, MIGRANTI