Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Priklješten u protivpravnom sukobu interesa, predsednik vlade kao kandidat za predsednika republike pokušao je da ismeje primedbe na račun predsednice parlamenta i po običaju – slagao je. Dobro, „priklješten“ nije prava reč. Ona konotira da se predsednik vlade u sukobu interesa našao protiv svoje volje, da je tobože na njegovu žalost zatečen u tom stanju. Naravno, i on sam doprineo je tom utisku: kako je objasnio, morao je da se kandiduje za predsednika republike sa mesta predsednika vlade – praktično da se žrtvuje – za stabilnost Srbije. (Dodatno će se pozvati i na istaživanja koja mu daju nešto veće šanse za pobedu nego tekućem predsedniku republike, te reći da je i to razlog što se kandiduje. Iz čega sledi da je ustavni poredak srušen zbog nekoliko procenata podrške više, kao i zbog neobuzdane želje da se pobedi po svaku cenu.)

Istina je, dakle, sasvim drugačija – predsednik vlade ne usteže se da uzurpira ni svoju poziciju ni moć koja uz nju ide, kao ni sve druge institucije države, zarad svojih ličnih interesa i interesa svojih stranačkih kolega i klijenata. Zbog njegove kandidature, Srbija se u ovom trenutku našla u ustavnom i zakonskom kolapsu. Zakonodavna (parlament) i izvršna (vlada) vlast preklopile su se i potčinile jednoj (samo)volji, pod koju je potpala i sudska vlast odbijajući da u vezi sa tim reaguje i odbrani pravni poredak zemlje. Dakle, na optužbe da je predsednica parlamenta mimo propisa obustavila rad narodne skupštine, predsednik vlade lakonski se osvrnuo u šaljivom komentaru – „nikada za vreme izborne kampanje nije radio parlament“, a „optužbe opozicije na taj račun deluju kao ’humoristički program’“. Kao i obično, predsednik vlade i ovaj put laže istinom. (Naravno, nije u tome sam, o čemu više u belešci na kraju teksta.)

Istina je da 2008. i 2012. godine u vreme predsedničkih izbora nije radio parlament. Godine 2008. i 2012. relevantne su jer su to jedini izbori za predsednika republike održani posle donošenja Ustava od 2006. Dakle, reči „nikad“ u izjavi o izborima 2008. i 2012. naprosto nema mesta. Ona se tu našla da bi laž bila uverljivija, ali je u stvari čini očiglednijom. Nadalje, izbori za predsednika republike održani su 2008. krajem januara (prvi krug) i početkom februara (drugi krug). Redovno zasedanje parlamenta tada je kao i danas počinjalo u martu. Dakle, naravno da parlament nije radio 2008, pred same predsedničke izbore. Ali jeste radio do kraja decembra 2007, kad uveliko traje kampanja.

Primer iz 2012. još je zanimljiviji i rečitiji. Predsednički izbori te godine održani su zajedno sa parlamentarnim i lokalnim izborima. To naprosto znači da je parlament pre izbora morao biti raspušten, pa je onda logično i što nije radio u vreme izbora. Dakle, nema presedana za ovo što je uradila predsednica parlamenta iako predsednik vlade na svoj bezobrazno „humorističan“ način hoće u to da nas uveri. Naprotiv, to što sad rade novoradikali kosi se sa svime što se do sad događalo kao i sa važećim pravnim normama: prvi put se osoba sa mesta predsednika vlade kandiduje za poziciju predsednika republike. Prvi put se resursi države (mimo onih koji se izdvajaju za izbore) koriste za jednu ličnu kampanju (kakva je uvek predsednička kampanja). Prvi put se ugrožava rad najviših državnih tela za potrebe jedne lične kampanje. Prvi put se kršenje zakona i rušenje institucija predstavlja kao briga za stabilnost. Nije smešno.

Beleška

Slično svome stranačkom šefu, slagala je i tekuća predsednica parlamenta. Ona je „podsetila“ da se u periodu od 2000. do 2012. četiri puta uvodila pauza i da skupština nije radila u vreme predsedničkih izbora. To nije tačno. Posle 2000. u Srbiji se šest puta birao predsednik. Predsednički izbori iz septembra 2002. održani su u vreme kada parlament inače ne radi. Za vreme ponovljenih izbora u decembru 2002. parlament je redovno zasedao. U novembru 2003, tadašnja predsednica parlamenta zaista je odredila pauzu, ali je ta pauza trajala deset dana pred same izbore. Za vreme izbora iz juna 2004. parlament zaseda vanredno, bez pauze. O 2008. i 2012. već je bilo reči.

Peščanik.net, 03.03.2017.

Srodni linkovi:

Vesna Rakić-Vodinelić – Dnevnik besne domaćice

Sofija Mandić – Sačuvati glas

IZBORI I PROTESTI 2017.

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)