Fotografije čitateljki, Slavica Miletić

Fotografije čitateljki, Slavica Miletić

Dve, možda tri su glavne tačke otpora autokratskom režimu Aleksandra Vučića.

Prva je socijalno nezadovoljstvo. Recimo da je oličeno u radničkoj klasi, koja je i dalje nerazvijena, rasparčana, nasleđena iz jugoslovenskih vremena, klasa polutana, polu radnici, polu seljaci. Čini mi se da se i tu nešto menja. Polako dobijamo pravu kapitalističku radničku klasu, bilo načisto neplaćenu bilo sramotno potplaćenu, kao glavni mamac za kapital, kojem odgovara najjeftinija radna snaga. Time se ova država još i besramno diči, zamajavajući nas presecanjem vrpci i neviđenim stranim investitorima, kojima, uzgred, uz tu najjeftiniju radnu snagu daje i silne beneficije i finansijske „podsticaje“ na račun nas, poreskih obveznika.

Radnička klasa, koliko je uopšte postojala, kod nas nikad pa ni danas, nije imala svog zajedničkog zastupnika. Pojedinačni sindikati, pojedinačne pobune i pojedinačni štrajkovi nažalost su smejurija, tek koliko za zabavu resornog ministra. Ima li nekog ko bi mogao da ih okupi, ujedini bar oko tri zajednička zahteva? Nema. Ne postoji „naš“ Leh Valensa. Krenuo je sa jednog mesta, iz Gdanjska, i zapalio celu Poljsku. Možda i više od Poljske. Pa zar nisu i neki naši disidenti zaglavili u zatvoru samo zato što su se okupili oko zastave „Solidarnošći“? Možda je u ruševinama Berlinskog zida ostao i jedan Valensin kamen. O značaju rušenja tog zida Vučić je saznao tek nedavno. Ranije je valjda bio zaokupljen podizanjem zidova između jugoslovenskih republika, po granicama kako ih je on zamišljao.

Da ne bude zabune, mislim pre svega na onog Leha Valensu s kraja sedamdesetih, i nemam nameru da se upuštam u sve što se mnogo kasnije dešavalo (kad je 1990. došao na vlast i potom doživeo svakojake zavereničke ujdurme, do dana današnjeg nerazjašnjene, mada i dalje verujem da su bile montirane). I još zbog jedne njegove rečenice, ne neposredno vezane za ovo što pokušavam da kažem, razmišljam o njemu u ovoj našoj današnjoj društvenoj i političkoj situaciji. Prilikom dodele Nobelove nagrade za mir, 1983, rekao je „U Poljskoj se bude demoni ekstremista i antisemitizam“.

Druga tačka otpora mogla bi i trebalo bi da bude situacija u medijima. Sad je, kao najnovije, čim je SNS dobio izbore u Vojvodini, besramno telefonom smenjeno uspešno rukovodstvo i uništen i poslednji, onaj vojvođanski, deo javnog servisa, RTV, koji je bio svetla tačka; odlično je to opisao Teofil Pančić (Vreme, br. 1323, „Šušumige uzvraćaju udarac“). Već viđeno, devedesetih. Čestiti i profesionalni novinari su prvo izgubili urednička mesta, postepeno će postajati višak, dok na kraju ne budu izbačeni na ulicu (ako se pojedincima pre toga sve ne zgadi pa sami odu, ali gde? Odakle će svojoj deci platiti takozvano besplatno školovanje, skromnu užinu, preskupe patike – a deca rastu?)

Sećam se dobro, kao učesnik i svedok, 9. marta 1991. Tad je postojao dugokosi Vuk Drašković pomalo jurodivog izgleda, koji je umeo da medijsko nezadovoljstvo digne na jedan opštiji nivo, i svi to pamtimo. Usledile su čak i neke ostavke, mada se u suštini situacija na „TV Bastilji“ nije promenila nabolje, čak naprotiv. Režim Slobodana Miloševića tada je bio vešt, žrtvovao je pešaka za konja. Ali, ipak, 9. marta upaljena je važna iskra nekakvog masovnog nezadovoljstva, delimično je bar na ulicama omasovila čak i antiratni pokret („crni flor“ koji se protezao glavnom beogradskom ulicom postao je zaista masovan u trenutku kad mu se kod palate Albanije priključila vrlo velika grupa draškovićevaca. (Da li treba da kažem da sam to svojim očima gledala?) Ko zna kakvi su to ljudi bili među njima, možda su neki završili i na frontu u borbi „za srpska ognjišta“. Ali Vuk im je tada rekao da ima tu da se nacrtaju. Za Draškovića sam u to vreme, u prvoj polovini devedesetih, volela da kažem: „da njega nema, pauci bi nebo premrežili“. Često me je bilo pomalo i stid dok sam koračala u toj njegovoj koloni iza sklepanog sokoćala narodski poznatog kao vukomobil. Bilo kako bilo, u to vreme je bio harizmatski vođa kakav sad ni u jednoj inkarnaciji ne postoji. Rizikovao je, kasnije će se ispostaviti čak i život, da bi se na kraju priklonio i onom i ovom režimu. Straćio je sramno svoju biografiju, mogla je da bude mnogo bolja.

Sad nema čak ni takvog Vuka Draškovića. NUNS će da se suprotstavlja, piše saopštenja, novinari će neko vreme da se okupljaju, možda čak i na ulici, ali biće ih u vrh glave stotinak, i ako im se možda pridruži još stotinak građana – to je to. A resorni ministar, vlada, čitaj Aleksandar Vučić, moći će mirno da spavaju (ako Vučić ikad spava) i da se lecima zalepljenim po gradu zahvaljuju na ukazanom poverenju.

Treća tačka, možda, jeste slabašni građanski, beogradski otpor u suštini lopovskom mega-projektu režima, zvanom Beograd na vodi. Simptomatično je da se na građanskom protestu u organizaciji Udruženja „Ne da(vi)mo Beograd (još jedan odličan tekst Jovane Gligorijević, Vreme br. 1324) protiv ove najnovije „fantomske“ svinjarije okupilo više građana nego na protestu oko iste stvari, koji su sazvale političke stranke. Kako su samo uspele da toliko protraće baš svako poverenje?

Svim tim uporištima nezadovoljstva, bar kako ja to vidim, nedostaje zajednički imenitelj. I osuđena su na propast kao svi isparcelisani pokreti. A zajednički imenitelj mogao bi da se nađe samo u nekom ko bi umeo da sva nezadovoljstva spoji u jedno, u masovni otpor, jedinstven demokratski pritisak na vlast. Tog „nekog“ u sadašnjoj opoziciji, bojim se, nema. Ima doduše jedan/jedna među njima, neću pomenuti ime da neko ne bi rekao da politički „navijam“, još uvek dovoljno mlad/a i snažan/na i s dugogodišnjim iskustvom u hrabrom otporu slobizmu, predvođenju demonstracija koje su se razvijale za Miloševićevog vakta. Svi ostali su, čast izuzecima, manje-više politički birokrati, politički kombinatori – čak i da ne misle loše – koji niti imaju harizmu vođe niti spremnost da okuse prijatnosti režimskog zatvora.

„Srbija je umorna od lidera“ – pamtite li tu Miloševićevu rečenicu? Pa se ispostavilo da je i te kako izglasala lidera, koji je Srbiju odveo pravo u propast, u propadanje koje se i danas u velikoj meri neopravdano pokušava staviti na teret tzv. „žutih“, sve računajući na kratko pamćenje. Ne, Srbija nije umorna od lidera, sad je opet izglasala jednog. I samo neki snažan pokret sa suprotnog pola mogao bi da mu se suprotstavi. Pokret koji bi ujedinio neko s liderskom harizmom i bio spreman da prođe kroz tabloidnog toplog zeca, spreman i na nešto gore što bi u jednoj antidemokratskoj zemlji moglo da mu se desi, neko ko bi umeo da ujedini sve rukavce reke nezadovoljstva, s pritokama. Demokratija uz prespori razvoj demokratskih institucija u Srbiji naprosto ne funkcioniše. Ili će možda profunkcionisati u vreme mojih čukun-unuka, što baš odveć dugo mora da se čeka. Neke naznake, Ombudsman i Poverenik za zaštitu podataka, i od države ignorisani i skrajnuti Savet za borbu protiv korupcije koji se ne predaje, doduše ulivaju neku nadu, ali uz svu uloženu hrabrost nemoćni su da se suprotstave podaničkoj mašineriji vođe.

Srbiji je i te kako potrebno nešto kao što je bila Solidarnošć.

„Proleće je, a ja živim u Srbiji“ – kakav sjajan slogan Dvedesetdvojke koje više nema. A nema ni Solidarnošći.

Peščanik.net, 23.05.2016.

Srodni linkovi:

Dejan Ilić – O cenzuri u 5 slika

Slobodan Beljanski – Protest protiv protesta

Nadežda Milenković – Ratni mir

Dejan Ilić – Restauracija

Dejan Ilić – „Fantomke“ u RTV-u