Logo: include me too

Logo: include me too

Po definiciji UNESCO-a, inkluzivno obrazovanje se odnosi na mogućnost škole da obezbedi kvalitetno obrazovanje svoj deci, bez obzira na njihove različitosti. Inkluzija se definiše kao proces prepoznavanja i odgovaranja na različite potrebe dece kroz povećavanje učešća u učenju, kulturnom životu i životu zajednice, kao i kroz smanjivanje isključivanja iz školovanja.

Škola treba da bude otvorena za sve učenike, uz posebno usmeravanje pažnje na decu sa smetnjama u razvoju i decu iz marginalizovanih grupa. Sva deca treba da budu deo školske zajednice bez obzira na njihove snage i slabosti u pojedinim oblastima. Prava svakog deteta moraju da budu uvažena i poštovana, a na državama je da obezbede jednake uslove za svu decu da se obrazuju.

Prvi međunarodni dokument koji se bavi isključivo pravima dece je Konvencija UN o pravima deteta iz 1989. koju je tadašnja Jugoslavija, pravna prethodnica Srbije, ratifikovala naredne godine i time se obavezala da uskladi svoje zakone sa načelima Konvencije.

Osim kao temeljno pravo deteta, Konvencija prepoznaje obrazovanje i kao jedan od mehanizama ostvarivanja drugih prava poput prava na život, opstanak i razvoj bez diskriminacije, principa najboljeg interesa deteta ili prava deteta na slobodno učešće i izražavanje mišljenja.

Potpisnice Konvencije preuzele su obavezu da u okviru nacionalnih jurisdikcija osnovno školovanje bude besplatno i obavezno, dostupno svoj deci bez obzira na status i poreklo. Pravo na osnovno obrazovanje garantuje se podjednako deci sa posebnim obrazovnim potrebama usled urođenog ili stečenog stanja koje utiče na njihov razvoj, deci iz siromašnih, pravno ‘nevidljivih’ porodica, iz nerazvijenih sredina – rečju, osnovno obrazovanje dece je univerzalno pravo za čiju je zaštitu i ostvarenje odgovorna država.

Srbija je ovim problemom sistemski počela da se bavi tek 2000-ih, kada je donet niz zakona i podzakonskih akata kojima se postavljaju temelji takozvanog inkluzivnog, sveobuhvatnog obrazovnog sistema čiji bi cilj trebalo da bude razvoj detetove ličnosti, talenata, mentalnih i fizičkih sposobnosti do njihovih krajnjih mogućnosti, kao i pripremu deteta za aktivan život u zajednici.

Osim Konvencije o pravima deteta, postoji još čitav niz međunarodnih ugovora i nacionalnih zakona kojima se regliše pravo na obrazovanje, unapređenje položaja dece iz osetljivih grupa, zabrana diskriminacije i slično. Među njima su Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom, Konvencija o zabrani diskriminacije u obrazovanju, Ustav Republike Srbije, Zakon o zabrani diskriminacije, Zakon o sprečavanju diskriminacije osoba sa invaliditetom, Zakon o osnovama sistema vaspitanja i obrazovanja i Zakon o predškolskom vaspitanju i obrazovanju.

Zakoni pretežno usaglašeni sa principima Konvencije, međutim, nisu garancija njihove dosledne primene.

Ne postoje precizni podaci o broju dece koja su isključena iz vaspitno-obrazovnog sistema jer u Srbiji ne postoji ažurna, objedinjena baza podataka te vrste. Stručnjaci se pozivaju na procene UNICEF iz 2001. gde se navodi da je u Srbiji van sistema čak 85% dece sa smetnjama u razvoju koja žive u porodicama, odnosno procene Centra za prava deteta iz 2006. prema kojima je taj postotak znatno niži, oko 60%, ali i dalje alarmantno visok u evropskim okvirima. Procene o broju dece koja su isključena iz sistema usled siromaštva ili pravne nevidljivosti porodica, najčešće Roma, kreću se od jedne do dve trećine od ukupnog broja dece iz ove kategorije.

Navodi se takođe da se u Srbiji sa problemom neuključenosti u vaspitno-obrazovni sistem suočavaju i deca iz drugih marginalizovanih grupa – deca bez roditeljskog staranja, deca ulice, deca u sukobu sa zakonom, deca koja žive sa HIV/AIDS – jer im je otežan, a ponekad čak i onemogućen pristup obrazovanju.

Uključivanje dece sa teškoćama u razvoju u redovan vaspitno-obrazovni sistem podrazumeva postepeno gašenje sistema segregiranog školovanja kao i jačanje podrške porodicama i nastavnom osoblju za rano utvrđivanje smetnji, prilagođavanje programa kao i pravilno usmeravanje sredine, posebno vršnjaka. Umesto ranijeg, ‘medicinskog’ tretiranja dece sa teškoćama u razvoju kao problema koji se rešava u socijalnoj izolaciji, inkluzivni model tretira postojeći sistem kao ‘problem’ za čije je reformisanje potreban pritisak čitavog društva.

Uvrežene predrasude i visok stepen ‘tolerancije’ na sistemsku diskriminaciju po raznim osnovama, prilično otežava ovaj poduhvat u Srbiji, uprkos brojnim formalnim pomacima. Kontratežu pesimističnim izgledima, međutim, čine izuzetno aktivne nevladine organizacije i građanske inicijative koje okupljaju roditelje dece sa teškoćama u razvoju, pravnike, vaspitače, stručnjake iz oblasti obrazovanja, umetnike.

Inicijativa za inkluziju „VelikiMali“, Mreža podrške inkluzivnom obrazovanju, Centar za unapređenje pravnih studija i niz drugih organizacija angažovani su na stvaranju pravnog okvira i u aktivnostima zastupanja u cilju unapređenja realizacije prava dece i odraslih sa invaliditetom u Srbiji. Oni su učestvovali u pisanju zakona i podzakonskih akata, angažovani su u programima za trening nastavnog osoblja i pedagoških asistenata, edukativnim radionicama i slično.

Procedure su do danas u priličnoj meri utvrđene, a mehanizmi za ostvarenje inkluzivnog obrazovanja relativno jasni i lako dostupni.

Prema usvojenom opredeljenju za inkluziju, odluku o tome da li će dete biti upisano u redovnu ili u osnovnu školu za obrazovanje učenika sa smetnjama u razvoju donosi isključivo roditelj. Redovna škola ne sme da odbije upis deteta, dok su ‘specijalne’ škole dužne da pruže deci istu vrstu podrške kao i redovne. Ta podrška se ogleda pre svega u izradi individualnog plana za svako dete sa posebnim obrazovnim potrebama.

Ukoliko vaspitač, učitelj ili nastavnik utvrdi da dete zaostaje u učenju u odnosu na drugu decu, izrađuje se pedagoški profil deteta na osnovu podataka o učenju, komunikaciji sa drugima, socijalnim veštinama, samostalnosti i slično – da bi se utvrdili oblici moguće podrške detetu, odnosno preduzeo individualizovan način rada.

Mere individualizacije podrazumevaju da škola i nastavnik uklone prepreke ili olakšaju njihovo savladavanje u skladu sa potrebama koje dete može imati – od prilagođavanja prostora rampama za kolica, i drugim pomagalima, osmišljavanja posebnih oblika aktivnosti ili posebnog rasporeda, do prilagođavanja nastavnih metoda, načina ispitivanja, pravila ponašanja i komunikacije.

Ukoliko ove mere ne daju dovoljno rezultata, škola je obavezna da izradi individualni obrazovni plan za deo ili oblast u okviru jednog predmeta, jedan predmet, grupu predmeta ili za sve predmete, kao i za vannastavne aktivnosti. Individualni plan je pisani dokument koji sadrži cilj obrazovno-vaspitnog rada, odnosno promenu koja dodatnom podrškom treba da se dostigne, uključujući i osobe koje će detetu pružati dodatnu podršku, kao i vremenske rokove.

Pomoć i dodatnu podršku učenicima, u skladu sa njihovim potrebama, pruža pedagoški asistent koji sarađuje i sa nastavnicima. U zavisnosti od potreba, u mrežu podrške može biti uključen i personalni asistent koji detetu pomaže nevezano za nastavu, za vođenje deteta u školu, prilikom presvlačenja, ishrane, odlaska u toalet i drugo.

Organizacije angažovane na primeni inkluzivnog obrazovanja naglašavaju da je to samo jedan segment punog, ravnopravnog učešća svih ljudi u životu zajednice. „Strah, predrasude i neznanje uzrokuju isključivanje onih koji su drugačiji. Stavovi se menjaju kroz interakciju i zajednički život. Zato je u socijalnom modelu akcenat na stvaranju tih uslova u društvu a ne na osobi koja je različita. Znači, ne pokušavamo da ‘izlečimo’ drugačije, već da ‘izlečimo’ društvo.”

Veliki i Mali – Bilten o inkluzivnom obrazovanju, 2010.

Peščanik.net, 16.10.2014.

* Izradu ove publikacije je finansijski podržala Ambasada Kraljevina Norveške u Beogradu. Sadržaj ove publikacije je isključiva odgovornost autora i ni na koji način ne odražava stavove Ambasade Kraljevine Norveške.

LJUDI KOJI NESTAJU