Deca rata, foto: AP/Ahmad Jamshid

Deca rata, foto: AP/Ahmad Jamshid

Pre građanskog rata u Libanu, Bejrut je bio poznat kao Pariz Bliskog istoka. Danas Pariz liči na Bejrut zapadne Evrope, grad zapaljivih etničkih tenzija, bombaša samoubica i kidnapera. Parižani su se vratili na ulice i u svoje bistroe u činu iste zadivljujuće posvećenosti normalnosti koju Libanci praktikuju od polovine 70-ih godina prošlog veka. Même pas peur (Bez straha), objavljuju prkosno Parižani na posterima i po zidovima Trga Republike. Ali strah prelazi granice Francuske. U poslednjih nekoliko nedelja, Isis je preuzeo odgovornost za masakre u Bagdadu, Ankari i južnom Bejrutu, kao i za obaranje ruskog aviona sa 224 putnika. Isis preti novim napadima, kao da želi da na sebe navuče što veći gnev svojih žrtava.

Duboko traumatizovana napadima u januaru ove godine, Francuska je posle najnovijih napada spremna na radikalne korake. „Nous sommes dans la guerre / Mi smo u ratu“, izjavio je François Hollande i predložio izmene ustava koje će mu omogućiti da produži uvedeno vanredno stanje. Posle manje od 48 sati od napada u Parizu, Francuska je u dogovoru sa Rusijom pokrenula talas vazdušnih udara na Raku, uporište Isis-a u Siriji. Ova fanatična verska milicija sa oko 35.000 pripadnika koja vlada samoproglašenim i nepriznatim kalifatom, uspela je da preko noći izdejstvuje ono što alžirskom FLN-u nije uspelo sve do 1999, gotovo četiri decenije posle proglašenja nezavisnosti Alžira – priznanje da Francuska vodi rat, a ne samo kampanju protiv „odmetnika“. U malo verovatnom scenariju upućivanja kopnenih trupa u Siriju, Francuska bi ispunila najveću želju Isis-a: da se na svom terenu bori prsa u prsa sa „krstaškim“ ratnicima.

Priznavanje statusa učesnika u ratnom sukobu nije jedini strateški dobitak Isis-a. On je uspeo da poseje paniku i produbi unutrašnje podele u Francuskoj. Masakr je bio osveta za vazdušne napade na položaje Isis-a, ali Pariz je odabran i kao simbol otpadničke civilizacije – leglo „prostitucije i poroka“, kako se kaže u saopštenju kojim je Isis preuzeo odgovornost za napade. Francuska takođe ima najviše muslimanskih državljana od svih evropskih država, uglavnom potomaka doseljenika iz nekadašnjih kolonija. Muslimanska srednja klasa je u porastu i sve više muslimana sklapa brakove sa pripadnicima drugih konfesija, ali značajna muslimanska manjina i dalje tavori bez posla u sumornim i izolovanim predgrađima.

Uz ekonomski rast od svega 0,3 odsto, vrata francuskog sna su zatvorena za stanovnike ovih getoa. Njihovom osećanju izopštenosti doprinose i diskriminacija, policijska brutalnost i sekularni laicizam koji mnogi muslimani doživljavaju kao uvredu smišljenu protiv sebe. Zato ne iznenađuje podatak da je preko 1.000 francuskih muslimana otišlo na ratišta Sirije i Iraka. Većina ovih mladih džihadista je radikalizovana putem interneta, a ne u džamijama. Neki od njih, kao što su počinioci januarskih i novembarskih napada, bili su prethodno hapšeni i zatvarani. Procenjuje se da jednu četvrtinu francuskih pripadnika Isis-a čine konvertiti. Izgleda da je jedina zajednička odlika većine džihadista nizak nivo verske obuke: većina istraživanja ukazuje na obrnutu srazmeru između muslimanske pobožnosti i posvećenosti džihadu. Kao što je primetio Oliver Roy, autor nekoliko knjiga o političkom islamu, „u toku je islamizacija radikalizma, a ne radikalizacija islama“.

Slanjem grupe francuskih i belgijskih državljana da masakriraju Parižane tamo gde se opuštaju u slobodno vreme, Isis je pokušao da pokrene novi talas neprijateljstava koja će produbiti nezadovoljstvo mladih muslimana. Za razliku od napada na satirični magazin Charlie Hebdo, napadi izvedeni 13. novembra naišli su na univerzalnu osudu širom sveta. Žrtve su pripadale svim rasama, a ubijanje je bilo nasumično. U Sen Deniju, tamo gde su eksplodirale bombe u blizini stadiona, živi veliki broj muslimana. Ova tragedija je mogla da ujedini francusku naciju.

Ali vanredne mere i nova retorika odbrane ugrožene nacije najviše će pogoditi muslimane. Fayçal Riyad, Francuz alžirskog porekla i nastavnik na liceju u Obervilijeu, udaljenom par stotina metara od mesta gde se 18. novembra odigrao obračun sa odbeglim teroristima, već primećuje promenu atmosfere: „U svom januarskom govoru Hollande je pravio jasnu razliku između islama i terorizma. Ovoga puta je učinio suprotno izjavama o potrebi zatvaranja granica, čime je insinuirao da su napadači stranci, i još više podrškom stavu Nacionalnog fronta da Francuzima sa dvojnim državljanstvom treba oduzeti francuski pasoš ako se otkrije da su radili protiv interesa zemlje. To nas brine“.

Marine Le Pen, čiji Nacionalni front očekuje dobre rezultate na regionalnim izborima u decembru, zaista ima šta da slavi. Ali antimuslimanska osećanja nisu ograničena samo na ekstremnu desnicu. I na desnom centru se govori o muslimanskoj petoj koloni; jedan od vodećih zvaničnika Sarkozyjeve partije predložio je interniranje 4.000 sumnjivih islamista u „specijalne kampove“.

Povezivanjem masakra sa izbegličkom krizom Isis je ostvario još jedan strateški cilj. Sećanje na Ajlana Kurdija, trogodišnjeg dečaka iz Kobanija koji se utopio u blizini turske obale, pomračeno je otkrićem sirijskog pasoša pored tela jednog od napadača. On je stigao u Francusku preko Grčke kao izbeglica, sa pasošem ubijenog sirijskog borca. Cilj ovog poteza nije samo kažnjavanje Sirijaca koji su izbegli iz kalifata, već i Evropljana koji saosećaju sa izbeglicama, a čija je solidarnost već potkopana visokim stopama nezaposlenosti i jačanjem desničarskih, anti-imigrantskih partija. Marine Le Pen je tražila da se priliv izbeglica odmah zaustavi; Jeb Bush je izjavio da u SAD treba primati samo sirijske hrišćane. Ako zapad okrene leđa sirijskim izbeglicama, to će biti upravo ono Isis želi.

Teško je ostati miran kada se povede razgovor o kvartovima 10. i 11. arondismana, gde je Isis napala Malu Kambodžu i salu Bataklan. Dobro poznajem taj kraj, gde živi nekoliko mojih prijatelja novinara. U gradu koji je sve više gentrifikovan i klasno podeljen, ti kvartovi su još relativno jeftini, mešoviti, otvoreni i razbarušeni. Pohvale njihovom šarmu preplavile su francuske medije, kao da je prava meta napada bio životni stil dobrostojećih pariskih boema. „Oni imaju oružje. Ko ih jebe. Mi imamo šampanjac“, objavio je Charlie Hebdo. Ali, kao što je primetio novinar Thomas Legrand u jednoj radijskoj emisiji, „istina je da imamo šampanjac… ali imamo i oružje“.

Već nekoliko godina Francuska poteže oružje sve češće i agresivnije. Pomeranje ka politici intervencionizma u muslimanskom delu sveta započeo je Sarkozy i nastavio Hollande, pravi naslednik Guya Molleta, socijalističkog premijera iz vremena krize na Suecu i rata u Alžiru. Francuska je bila prva zemlja koja je pritekla u pomoć pobunjenicima u Libiji nakon što je Bernard-Henri Levy posetio Bengazi. Posle uključivanja SAD, ta avantura je oslobodila Libiju od Gadafija i prepustila je lokalnim milicijama, od kojih su neke džihadističke, i trgovcima oružjem među čijim klijentima je i Isis. Francuska je učvrstila veze sa Netanjahuom – Hollande ne krije svoju „ljubav“ prema Izraelu – i kriminalizovala izražavanje podrške Palestini.1

Hollandeovo opredeljenje za „ekonomsku diplomatiju“ u arapskom svetu se shvata kao eufemizam za otopljavanje odnosa sa Saudijskom Arabijom čiji je izvoz vehabijske doktrine značajno doprineo širenju džihadističke ideologije. To je staro savezništvo. Kada su radikalni islamisti opkolili Meku 1979, Saudijcima su u pomoć pritekli francuski komandosi; Saudijska Arabija je posle toga javno pogubila 63 napadača odsecanjem glave, kao što to danas čine pripadnici Isis-a. Francuska je iskoristila bes Saudijaca zbog Obamine politike prema Teheranu, podržala njihove stavove u pogledu iranskog nuklearnog programa i Sirije i zapretila da zameni SAD na mestu glavnog isporučioca napredne vojne tehnologije Saudijskoj Arabiji.2

U jednom od svojih poslednjih intervjua, Tony Judt je izjavio: „Kada je rekao da ćemo se boriti protiv terorizma ‘tamo’ da ne bismo morali da se borimo ‘ovde’, Bush je izveo jedan osobeno američki politički manevar. Takva govorna figura nema smisla u Evropi, gde političari dobro znaju da ako u ime zapadnih vrednosti povedu rat protiv islamskog fundamentalizma – što je sukob koji većina američkih komentatora podrazumeva – taj sukob neće ostati bezbedno ograničen na područje Bagdada, nego će stići na 30 kilometara od Ajfelove kule.“

Francuska vlada ne želi da se pomiri sa tom činjenicom. Većina Parižana je bila iskreno zapanjena napadima od 13. novembra. Ali to ne važi za one koji su obraćali pažnju na poruke Isis-a. Nekoliko nedelja pre napada, Marc Trévidic, sudija specijalizovan za postupke protiv terorista, upozoravao je u Paris Matchu da je zbog svojih aktivnosti na Bliskom istoku Francuska postala „najveći neprijatelj“ Isis-a. „Uvek ista priča“, izjavio je u intervjuu posle napada. „Dozvolimo da teroristička grupa izraste u čudovište, a onda se iznenadimo kad nas napadne… Uz to smo prijatelji sa zemljama odgovornim za širenje njihove ideologije, sa Saudijskom Arabijom… to je veliki paradoks.“

Mnogi komentatori razmišljaju o Isis-u na magijski način. Liberalni jastrebovi kao što je Roger Cohen iz New York Timesa zalažu se za kopnenu ofanzivu u Čerčilovom stilu – ali posle Avganistana i Iraka nijedan od zapadnih lidera nema dovoljno apetita (pa ni podrške) za takvu akciju. Levičari traže da se obustavi rat dronovima, da se prekinu veze sa Saudijskom Arabijom i formira palestinska država. Po mišljenju jednog komentatora iz onlajn magazina Jadaliyya, samo zbunjeni neokoni još tvrde da se napadi na mete u zapadnim zemljama izvode zbog onoga što te zemlje predstavljaju, a ne zbog onoga što čine.

Islamska država je u saopštenju jasno stavila do znanja da je Pariz napadnut zbog „krstaške kampanje“ i zato što je „prestonica prostitucije i poroka“. Nema razloga da im ne verujemo na reč. Gnev izazvan zapadnom politikom doprinosi uspehu Isis-a u regrutovanju novih pripadnika – ali cilj Islamske države nije samo naplata računa: u pitanju je milenijaristički pokret sa izrazito apokaliptičkim programom. Kao što je primetio Elias Sanbar, palestinski diplomata u Parizu, „Isis nema nikakve zahteve. Svi slični pokreti, od Vijetkonga do FLN-a i palestinskih pokreta, imali su neke zahteve: okončajte okupaciju, dajte nam nezavisnost, zaustavite rat. Jedini projekat koji se vezuje za DAEŠ (Isis) je rušenje kolonijalnih granica postavljenih Sajks-Pikotovim sporazumom. To je slično biblijskom revizionizmu izraelskih naseljenika koji izmišljaju svoju istoriju“. Stvaranje palestinske države Isis-u ništa ne znači, jer oni odbacuju ideju podele Bliskog istoka na države.

Daleko suptilniju, ali podjednako nerealističnu analizu ponudio je Oliver Roy u New York Timesu, tvrdeći da su napadi na Pariz znak očaja, a ne snage: „Prostor Islamske države je ograničen; više nema teritorija na koje bi se mogli proširiti tvrdeći da dolaze da zaštite populaciju sunitskih Arapa. Na severu su Kurdi, na istoku irački šiiti, na zapadu aleviti, sada pod zaštitom Rusa. I svi im pružaju otpor. Na jugu su Libanci, zabrinuti zbog priliva sirijskih izbeglica, Jordanci, koji se još oporavljaju od užasnog pogubljenja svog pilota i Palestinci nisu podlegli čarima Isis-a. Budući da je iscrpla mogućnosti svog širenja na Bliskom istoku, Islamska država se okreće globalizovanom terorizmu.“

To je intelektualno zavodljiv i gotovo utešan argument: samo nam se čini da je Isis u ofanzivi; posle gubitaka u Kobaniju i Sindžaru oni su zapravo u samrtnom hropcu. Isti argument je već potezan posle napada 11. septembra 2001. u Americi, kada su mnogi tvrdili da je Al-Kaida napala „udaljenog neprijatelja“ na zapadu, jer nije uspela da porazi „bliske neprijatelje“, režime na Bliskom istoku. Ta teorija danas nema nikakvu uverljivost. Al-Kaida je doživela preporod u regionu, velikim delom zahvaljujući ratu u Iraku. Za Islamsku državu, koja je izdanak iračkog ogranka Al-Kaide, granica između neprijatelja koji su daleko i onih koji su blizu je porozna: svi otpadnici od vere su neprijatelji.

Mada je osvojila znatnu teritoriju – što Bin Laden i Zavahiri nisu ni pokušali – njena moć ne počiva samo na teritoriji koju kontroliše. Pripadnicima Isis-a je jednako stalo do osvajanja virtuelnih prostora. Islamska država se oslanja na sve veći priliv regruta koji su Islamsku državu, pa i sam islam otkrili zahvaljujući internetu, preko foruma i društvenih mreža na kojima udaljenost nestaje pritiskom na dugme. Genijalnost zamisli Isis-a je u tome što je uspeo da premosti jaz između istočnog i zapadnog žarišta krize identiteta i splete ih u jedinstven narativ o velikom ratu koji se vodi protiv sunita. Isis je ujedinio osećanje izopštenosti mladih muslimana u Evropi sa onom sunita u Siriji i Iraku.

Roy je u pravu kada kaže da Islamska država ne može da „pobedi“ u bilo kom konvencionalnom značenju reči, ali ona ne mora nastaviti da širi kalifat da bi opstala. U globalnom društvu spektakla ona ima svoje prednosti. Pariz je preživeo nekoliko terorističkih napada od 70-ih godina prošlog veka, ali napad na Bataklan je bio drugačiji, šokantniji od napada Al-Kaide u Madridu i Londonu. Budući da napadači ostaju nevidljivi i smrt dolazi iznenada, kao u zemljotresu, prizor stradanja u bombaškom napadu na voz je lakše podneti od prizora maskiranih ljudi s kalašnjikovima koji zlostavljaju i sistematično ubijaju svoje žrtve. Kao da je poruka glasila: tako se živi u Bagdadu i Alepu, to je osećaj potpune bespomoćnosti, to je život u ratu. Posle masakra su usledile pretnje sličnim napadima u Parizu i drugim „krstaškim“ gradovima. Zapad se našao u slepoj ulici u koju je sam sebe doveo.

Hollande samouvereno govori o ratu kojim će Islamska država zauvek biti uništena, ali raspoložive opcije su ograničene ili neprihvatljive, a njegov nedostatak mašte ih dodatno sužava. Masovna hapšenja, isleđivanja i nadzor bi možda učinili Francusku bezbednijim mestom na kraći rok, ali to bi u isto vreme proizvelo novu generaciju otuđenih mladića spremnih da se pridruže Isis-u. Vanredno stanje, koje su još od doba završetka rata u Alžiru proglašavali samo on i Sarkozy, brzo će se okrenuti protiv njega, uz dalje produbljivanje utiska stanovnika geta da žive pod kolonijalnom upravom.3 Najvažniji zadatak francuske države je da ukine prave uzroke džihadističkog terorizma u Francuskoj, gde muslimansko ime u pasošu može da vas dovede u veliku nevolju.

Ljudi iz treće i četvrte generacije doseljenika severnoafričkog porekla i dalje se rutinski nazivaju „imigrantima“, a oblasti u kojima žive „izgubljenim teritorijama Republike“, kao da nisu u Francuskoj. Dugoročni plan za borbu protiv diskriminacije muslimana i njihovo uključivanje kao građana u svet politike i svet rada pomogao bi da se umanji privlačnost radikalnog islamizma. Treba nešto preduzeti i povodom činjenice da 70 odsto zatvorenika u Francuskoj čine muslimani. Ali u francuskoj politici nema mnogo odvažnosti i dalekovidosti, a zbog terorizma i ekonomske krize u budućnosti će ih biti još manje. Hollande ne bi želeo da se nađe previše levo u odnosu na Marine le Pen na sledećim izborima.

Vazdušni napadi koje Francuska izvodi u saradnji sa Rusijom omogućili su javnosti da oseti ukus osvete, ali retko se događa da vazdušni udari okrenu narod protiv vladara. Često je efekat suprotan. Zajedničkim akcijama sa Rusima, Hollande grozničavo juri u smeru koji predlaže francuska desnica koja pati od akutnog slučaja zavisti prema Putinu. I ovaj savez može ojačati Islamsku državu: ako zanemarimo Asada, sirijski suniti nikoga ne mrze više nego Putina, pa će saradnja sa Rusijom i prećutni savez sa Asadom samo raspaliti bes sunita i obezbediti im još municije za propagandni rat.

U intervjuu koji je nedavno dao magazinu Vice, predsednik Obama je opisao Isis kao dete iračkog rata. To je tačno: da iračka država nije razorena i zamenjena sektaškim sistemom u kojem dominiraju šiiti, Islamske države verovatno ne bi bilo. Svojim ratom protiv kolonijalnih granica iz Sajks-Pikotovog sporazuma Islamska država na neki način odaje poštu neokonzervativcima koji su granice utvrđene posle pada Osmanskog carstva oduvek smatrali veštačkim tvorevinama na mapi koju treba iznova ispisati krvlju, tako da multikonfesionalne države budu zamenjene etnički homogenim i slabim državicama libanskih hrišćana, Kurda i šiita.

Ali uspeh Islamske države ne može se pripisati samo greškama koje su pravili Bush, Blair i ostali. Rat u Libiji i Obamin sporazum sa Sisijem u Egiptu doprineli su širenju Islamske države daleko preko granica Iraka. Ipak, najviše štete je verovatno napravila nekoherentna politika SAD u Siriji. Kada je Obama pozvao Asada da se povuče, uveren da su mu dani odbrojani (jer je američki predsednik tako rekao), opozicija je to shvatila kao poruku da će ih SAD podržati ako Asad pruži otpor. Ali Obama nije imao nameru da šalje trupe u Siriju ili uvodi zone zabrane leta. Njegova rešenost da ukloni Asada nije bila ravna rešenosti Rusije i Irana da ga održe na vlasti. Tako je sirijska opozicija uvučena u rat sa Asadom.

Asad je namere SAD razumeo bolje nego opozicija. Ohrabrila ga je očigledna Obamina želja da ne bude direktno uvučen u rat, čak ni onda kada je Asad prešao „crvenu liniju“. Pošto nisu imali direktnu podršku SAD, razbijene pobunjeničke grupe su potražile oružje i pomoć na drugoj strani: u Turskoj, Kataru, Saudijskoj Arabiji, kod šeika i biznismena iz Zaliva. Podršku su dobili po ceni nametnutog ideološkog vođstva i sve naglašenije antišiitske orijentacije. Zbog neopreznosti Erdogana i Katara, džihadističke grupe od Džabat al-Nusre do Islamske države su preuzele kontrolu nad pobunom. Zapadne sile su im gledale kroz prste dok nisu bile primorane da proizvedu sopstvene „umerene“ pobunjenike koji nisu imali nikakvih šansi protiv islamista. Insistiranjem da Asad odstupi Amerika je produžila rat i učinila evropsku izbegličku krizu neizbežnom. A broj izbeglica koje se mogu smestiti u Liban, Jordan i Tursku nije neograničen.

Svi akteri okupljeni oko sirijskog kazana – zalivske države, Turska, Hezbolah, Rusi, Amerikanci – svi su imali udela u stvaranju čudovišta, ali izgleda da osim Kurda niko nije spreman da mu se suprotstavi. Sukob zbog Asada je sprečio formiranje jedinstvenog rusko-američkog fronta protiv Islamske države. Asadove snage i njegovi saveznici, uključujući Hezbolah i Iransku revolucionarnu gardu, koncentrisali su se na one pobunjeničke grupe koje direktno napadaju režim, za razliku od Isis-a. Zalivske države, čiji su imami odigrali važnu ulogu u širenju džihadističkog ekstremizma, više brinu o iranskom nuklearnom programu i Hutima u Jemenu i svakako ne žele da preduzimaju bilo šta što će ojačati Asadove pozicije. Erdogan najveću pretnju vidi u kurdskim pobunjenicima, a ne u Islamskoj državi. Amerika i Francuska su do prošle godine živele u uverenju da je Islamska država lokalni fenomen koji ne može ugroziti zapadne interese: izvor neprijatnosti da, ali ne i pretnja za nacionalnu bezbednost.

Islamska država danas nema rivala među džihadistima. Niko ne zna šta se može preduzeti, a da potencijalno ne pogorša situaciju. Sve što se da učiniti može biti premalo i prekasno. Istina, Islamska država se po vojnoj sili ne može meriti sa zapadom. Napadi od 13. novembra izvedeni su u anarhističkoj tradiciji „propagande primerom“ i na to ne bi trebalo da nasedamo: društveni poredak u Evropi nije u opasnosti. Ali ne smemo potceniti problem. Služeći se lukavstvom i razvijenim čulom za osećaj poniženosti, Islamska država je uspela da iskoristi dva najteže rešiva problema našeg vremena: odnos evropskih društava prema njihovom unutrašnjem, muslimanskom „drugom“ i sektaške borbe za moć koje su zapljusnule Irak i Siriju posle 2003.

U neka ranija vremena to bi bili zasebni sukobi, ali danas su povezani zahvaljujući uređajima koji su simbol globalizacije, našim telefonima i laptop računarima. Blizu i daleko više ništa ne znače: područje sukoba nije jasno određeno, uzroci sukoba su brojni, ukršteni i duboko usađeni u istoriju postkolonijalnih frustracija i razaranja država od strane zapada. Napadi u Parizu nisu odraz sukoba civilizacija već činjenice da zaista živimo u jedinstvenom, ali neravnopravnom svetu, gde se problemi jednog regiona neizbežno prelivaju u drugi, gde je sve povezano, a posledice su ponekad smrtonosne. Uprkos srednjovekovnoj ikonografiji, kalifat zapravo drži ogledalu svetu koji smo sami stvorili, ne samo u Raki i Mosulu, nego i u Parizu, Moskvi i Vašingtonu.

London Review of Books, 20.11.2015.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 10.12.2015.

NAŠ TERORIZAM

________________

  1. Zabrana pro-palestinske kampanje posebno zabrinjava, ne samo zato što je to napad na slobodu govora – vrednost za koju su lideri Francuske tvrdili da im je sveta posle napada na Charlie Hebdo. Koristeći antisemitizam kao izgovor za zabranu mirne kampanje protiv izraelske okupacije, francuska vlada ne samo da učvršćuje pogrešno i potencijalno opasno izjednačavanje Izraela i jevrejskog naroda – što je uobičajeno za antisemite u Francuskoj – nego stvara i utisak da su Jevreji privilegovana manjina koja zavređuje zaštitu države, nasuprot muslimanima, čije se stradanje u doba francuskog kolonijalizma gotovo i ne pominje. Premijer Manuel Valls je doprineo tom utisku kada je posle napada na košer prodavnicu u januaru rekao da bi Francuska bila nezamisliva bez svojih Jevreja, što nikada niko nije rekao za muslimanske žrtve zločina iz mržnje.
  2. Hollande je u julu rekao da ga najviše brine mogućnost da iranska bomba dovede do trke u nuklearnom naoružanju; nekako je uspeo da zaboravi da Izrael već ima nuklearno oružje – čemu je donekle doprinela njegova stranka, kada je pomogla da se izgradi reaktor Dimona pre više od 50 godina.
  3. Francuski državljani alžirskog porekla sećaju se da se poslednji veliki masakr na ulicama Pariza odigrao 17. oktobra 1961, kada su ubijene stotine Alžiraca koji su mirno protestovali protiv uvođenja policijskog časa. Naređenje je izdao šef policije Maurice Papon. Neki su ustreljeni, neki bačeni u Senu, a drugi ubijeni u policijskim stanicama.